Službeni glasnik BiH, broj 74/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 800/20, rješavajući apelacije S. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija S. K., N. M. i M. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 032376 19 Rev od 27. novembra 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. S. K., N. M. i M. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Radovan Janković, advokat iz Gradiške, podnijeli su 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 032376 19 Rev od 27. novembra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog JP "Autoputevi Republike Srpske" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa advokat Boris Stojanović, zatraženo je 5. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 19. jula 2021. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 031376 16 P 2 od 9. marta 2018. godine obavezan je tuženi da apelantima nadoknadi štetu – izmaklu dobit u proizvodnji poljoprivrednih kultura za 2012. godinu u iznosu od 9.031,00 KM, te za 2013, 2014. i 2015. godinu u iznosima od po 3.988,00 KM (stav 1). Zatim, tuženi je obavezan da apelantima na ime trajne nemogućnosti korištenja određenih nekretnina detaljnije navedenih u izreci presude isplati iznos od 27.429,00 KM (stav 2), te da im na ime naknade štete na određenom šumskom zemljištu isplati iznos od 6.778,22 KM (stav 3) sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove postupka (stav 4). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata je odbijen (stav 5).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je prvobitni tužilac S. K.2 (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) bio vlasnik nekretnina koje su mu za potrebe izgradnje autoputa eksproprirane, te da je u konkretnom postupku tražio naknadu štete. Prednik apelanata je tokom postupka preminuo. Apelanti su nasljednici koji su po osnovu naslijeđa upisani kao suposjednici na spornim parcelama, i to prvoapelant sa 2/4 dijela, a drugoapelantica i trećeapelantica sa po ¼ dijela. Iz toga proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o djeljivoj obligaciji iz člana 412. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tako da svaki povjerilac može zahtijevati samo svoj dio potraživanja. Međutim, u konkretnom slučaju apelanti u uređenoj tužbi od 17. oktobra 2017. godine nisu zahtijevali svako svoj dio potraživanja prema suvlasničkom omjeru, već su istakli nedjeljivi zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 115.626,00 KM koja im je nastala izgradnjom autoputa, a što je pravo apelanata, te je o takvom zahtjevu i odlučivano. U tom pogledu istaknuto je da su apelanti konačno opredijeljenom tužbom zahtijevali da im tuženi solidarno isplati naknadu štete – izmaklu dobit u proizvodnji poljoprivrednih kultura, zatim određeni iznos zbog trajne nemogućnosti korištenja parcela, te naknadu štete na parceli koja predstavlja šumu.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporno zemljište apelanata prije izgradnje autoputa bilo obrađivano kao poljoprivredno zemljište. Uviđajem na licu mjesta uz prisustvo vještaka (geodetske struke, arhitektonsko-građevinske struke, šumarske struke i vještaka poljoprivredne struke) i njihovim nalazima i mišljenjima utvrđeno je da se određene parcele prednika apelanata nalaze potpuno pod vodom, dok određene parcele nisu bile poplavljene, ali je na njima narasla trska. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke – oblast hidrotehnike R. S. utvrđeno je da je jedan od glavnih razloga pogoršanja oticanja površinskih i podzemnih voda, te formiranja močvare na parcelama prednika apelanata upisanim u k. o. Mašići taj što nije izgrađen planirani propust kroz trup autoputa, a što je bilo predviđeno prema studijskoj dokumentaciji odvodnje. S druge strane, uzrok plavljenja parcela upisanih u k. o. Jazovac bilo je odlaganje materijala do njihove parcele prilikom izgradnje autoputa, što je identificirao i vještak geodetske struke, čime je došlo do razlike u visini terena, odnosno do nivelacije terena, što je za posljedicu imalo poremećaj u prirodnom oticanju površinskih voda. Zatim je Osnovni sud naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja M. M.2, vještaka iz oblasti pedologije (nauke o zemljištu), utvrdio da određene parcele (k. č. broj 1329/2 površine 5461 m2 i k. č. broj 1333/2 površine 2376 m2, upisane u k. o. Mašići), koje su ranije bile poljoprivredno zemljište, a sada obrasle trskom, rogozom i ostalom močvarnom barskom vegetacijom, zbog takvog stanja više uopće nisu pogodne za poljoprivrednu proizvodnju, odnosno izgubile su vrijednost za poljoprivrednu proizvodnju, te je na njima nemoguća obrada. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je šteta koju zahtijevaju apelanti u uzročno-posljedičnoj vezi sa izgradnjom dijela autoputa.

8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu naknade štete zbog trajne nemogućnosti korištenja određenih parcela, Osnovni sud je naveo da je prednik apelanata tužbom zahtijevao naknadu štete za parcele koje su potpuno uništene i za koje je prednik apelanata 2012. godine saznao da nije moguće da se na tim parcelama uspostavi pređašnje stanje. Osnovni sud je naveo da apelantima ne pripada pravo na naknadu štete za izgubljenu dobit na ovim parcelama od 2012. godine, već im pripada pravo na naknadu štete zbog uništene stvari, a takav stav zauzeo je Okružni sud u rješenju donesenom u ovom predmetu. Naime, kako je prednik apelanata tužbom zahtijevao naknadu štete za parcele koje su potpuno uništene i za koje je 2012. godine saznao da nije moguće da se na tim parcelama uspostavi pređašnje stanje, Osnovni sud je zaključio da apelantima pripada pravo na izgubljenu dobit na navedenim parcelama do 2012. godine, a da im od 2012. godine pripada pravo na naknadu štete zbog uništene stvari odnosno zemljišta (čl. 185. i 189. ZOO) u visini tržišne vrijednosti tog zemljišta prema procjeni vještaka, na osnovu koje je utvrđen iznos štete od 27.429,00 KM.

9. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, Osnovni sud je naveo da je taj prigovor ocijenio neosnovanim za sve vidove štete. Naime, Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj parnici u kojoj je prednik apelanata zahtijevao naknadu štete tužba podnesena 7. decembra 2012. godine. Zatim, tužba u pripojenom predmetu broj CMS 31827 podnesena je 31. decembra 2012. godine, dok je tužba u pripojenom predmetu broj CMS 53971 podnesena 20. novembra 2015. godine, tako da je podnošenjem tužbi u navedenim predmetima prekinuta zastara. Iz tužbe koja je podnesena 31. decembra 2012. godine (CMS 31827) proizlazi da je prednik apelanata tužbom zahtijevao naknadu izmakle koristi, naknadu štete za uništene parcele i naknadu štete nastale na šumskom zemljištu odnosno šumi, navodeći da su parcele potpuno poplavljene tokom cijele godine, te da je šteta nastupila i na parcelama koje su u naravi šuma, pa je u tužbenom zahtjevu zahtijevao na ime naknade štete za svaku godinu po 30.000,00 KM, odnosno ukupno 90.000,00KM. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da nije nastupila zastara zahtjeva za naknadu štete za uništene parcele, iako su apelanti tu štetu precizno opredijelili u podnesku od 24. aprila 2017. godine, nakon što je vještak procijenio njihovu vrijednost. Prema tome, kako je ta tužba podnesena 2012. godine, a s obzirom na to da apelanti tužbom zahtijevaju naknadu štete u iznosu od 90.000,00 KM, to proizlazi da je prigovor zastare neosnovan jer šteta zastarijeva u zastarom roku od tri godine kako je to propisano odredbom člana 376. ZOO.

10. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 031376 18 Gž 2 od 25. januara 2019. godine žalbe stranaka su djelimično uvažene i presuda Osnovnog suda je preinačena tako što je tuženi obavezan apelantima na ime izmakle dobiti u proizvodnji poljoprivrednih kultura zbog nemogućnosti korištenja određenih parcela za period od 2010. do 2015. godine isplatiti iznose od po 7.532,00 KM za svaku godinu sa zakonskom zateznom kamatom, dok su zahtjevi apelanata za isplatu izmakle dobiti preko dosuđenog iznosa odbijeni. Zatim, prvostepena presuda je preinačena tako što je tuženi obavezan apelantima na ime štete zbog trajne nemogućnosti korištenja određenih parcela isplatiti iznos od 25.154,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa. Naposljetku, navedenom presudom odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime štete na šumskom zemljištu isplati iznos od 6.778,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

11. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina u poljoprivredne svrhe nije zastario, na osnovu odredbe člana 376. ZOO. Naime, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je prednik apelanata tužbu u konkretnoj parnici podnio 6. decembra 2012. godine, te da je u toj tužbi zahtijevao naknadu izgubljene dobiti za 2010, 2011. i 2012. godinu, te naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja parcela. Zatim, prednik apelanata je 31. decembra 2012. godine podnio tužbu koja je zavedena pod poslovnim brojem 72 0 P 031827 12 P. U toj tužbi je u činjeničnim navodima naveo da je izgradnjom autoputa došlo do određenih poremećaja u oticanju površinskih voda obližnje rijeke i njenih pritoka koje su u neposrednoj blizini njegovih nekretnina, na način da je došlo do plavljenja parcela koje su obradive. Okružni sud je dalje naveo da je tužbom od 20. novembra 2015. godine koja je zavedena pod poslovnim brojem 72 0 P 053971 15 P prednik apelanata zahtijevao naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, a u činjeničnim navodima tužbe nije naveo za koje parcele zahtijeva izgubljenu dobit, s tim što u tužbi navodi da mu je kao posljedica izgradnje autoputa poplavljeno gotovo dva hektara zemljišta. U konkretnom slučaju uzrok nastanka štete je građevina, autoput, čiji je investitor odnosno lice koje gazduje građevinom tuženi. Navedeno je da je prednik apelanata u svom iskazu, koji je pročitan tokom prvostepenog postupka, izjavio da od 2009. godine ne obrađuje svoju zemlju, odnosno ne bavi se poljoprivredom, ali da je, kako je obrazložio Okružni sud, za posljedice da više neće moći koristiti svoje nekretnine u svrhe u koje ih je koristio prije početka gradnje autoputa mogao znati od onog trenutka kada je završena gradnja autoputa, potpuno ili u određenoj fazi, i on pušten u upotrebu. To je trenutak kada je imao saznanje da uzrok koji je doveo do plavljenja njegovih nekretnina od strane graditelja i investitora građevine neće biti otklonjen. Iz navedenih razloga apelanti su tužbe za naknadu štete podnijeli u objektivnom roku od pet godina iz člana 376. ZOO, a ovo posebno kada se ima u vidu da je općepoznata činjenica da je predmetni autoput otvoren za saobraćaj 2012. godine.

12. Odlučujući o naknadi štete koja je tražena na ime trajne nemogućnosti korištenja određenih parcela, Okružni sud je naveo da je prvostepenu presudu preinačio cijeneći nalaz i mišljenje vještaka R. S. koji se u svom nalazu izjasnio da su predmetne parcele potpuno poplavljene, odnosno da je na određenim dijelovima predmetnih parcela izrasla barska trava, te da prednik apelanata nije mogao te parcele ni koristiti u poljoprivredne svrhe. Ovakva utvrđenja vještaka je potvrdio i vještak poljoprivredne struke koji se bavi oblašću ispitivanja kvaliteta zemljišta. Kako je na predmetnim parcelama nastupila trajna nemogućnost korištenja, a koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa izgradnjom autoputa, to je osnovan zahtjev apelanata da za predmetne parcele zahtijevaju potpunu naknadu jer nema ekonomske opravdanosti za izgubljenu dobit. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se o pravu na naknadu štete treba odlučiti prema odredbama čl. 185. i 189. ZOO s obzirom na to da uspostavljanje ranijeg stanja na parcelama nije moguće. Kako je na predmetnim parcelama nastupila trajna nemogućnost korištenja, što je u uzročno-posljedičnoj vezi sa izgradnjom autoputa, to je osnovan zahtjev apelanata da za predmetne parcele zahtijevaju potpunu naknadu jer nema ekonomske opravdanosti za izgubljenu dobit. U vezi s visinom naknade štete, Okružni sud je naveo da nema ekonomske opravdanosti dosuđivati izgubljenu dobit za sve godine koje su bile navedene u prvostepenoj presudi, zbog čega se od tržišne vrijednosti ima oduzeti ranije dosuđeni iznos po tom osnovu od 5.839,00 KM, što iznosi 25.153,50 KM, koji je iznos dosuđen apelantima u skladu s odredbom člana 189. stav 2. i člana 277. ZOO.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 031376 19 Rev od 27. novembra 2019. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i presude Okružnog i Osnovnog suda preinačene u dijelu kojim je tuženi obavezan apelantima na ime naknade štete zbog trajne nemogućnosti korištenja parcela isplatiti iznos od 27.429,00 KM, te je taj tužbeni zahtjev odbijen. Istom presudom odbačena je revizija apelanata.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da apelanti blagovremeno izjavljenom revizijom pobijaju drugostepenu presudu "iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava". Odlučujući o dozvoljenosti revizije apelanata, Vrhovni sud je najprije naveo sadržaj člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim su propisani uvjeti za dozvoljenost revizije. Zatim je Vrhovni sud istakao da se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (član 316. stav 2. ZPP), dok se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (stav 3). Vrhovni sud je dalje naveo da su apelanti u ovom sporu formalni suparničari u smislu člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP. Oni su nasljednici predmetnih nekretnina iza svog prednika, i to prvoapelant sa 2/4 dijela, a drugoapelantica i trećeapelantica sa po 1/4 dijela. Predmet spora su njihovi zahtjevi za naknadu štete koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, za koje postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svakog od apelanata, kao i za tuženog. Kod formalnog aktivnog suparničarstva svaki od tužilaca kao suparničar je samostalna stranka u parnici i u odnosu na svakog od formalnih suparničara sud može posebno odlučivati. Procesno-pravni institut formalnog suparničarstva ustanovljen je prvenstveno zbog procesne ekonomije da bi se proveo racionalniji, brži i jeftiniji postupak. Te okolnosti upućuju na zaključak da se vrijednost predmeta spora, kada postoji formalno aktivno suparničarstvo, u smislu člana 318. ZPP, određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne njihovog zbira. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju traže da im tuženi po svim vidovima štete plati ukupan iznos od 115.626,22 KM. Radi se o djeljivoj obavezi sa više povjerilaca u smislu odredbe člana 412. ZOO, pa svakom od apelanata pripada određeni iznos naknade koji traže, prema suvlasničkom dijelu svakog od njih. Tako prvoapelant potražuje ukupno 57.813,11 KM, a drugoapelantica i trećeapelantica po 28.906,55 KM. Drugostepenom presudom apelantima je dosuđeno ukupno 70.346,50 KM po svim vidovima štete, a zahtjev je odbijen u iznosu od 45.279,72 KM. To znači da pobijani novčani dio pravomoćne odluke pojedinačno za svakog od apelanata iznosi: za prvoapelanta 22.639,50 KM, a za drugoapelanticu i trećeapelanticu po 11.319,75 KM, što je manje od propisanog cenzusa za dozvoljenost revizije od 30.000,00 KM, pa revizija apelanata iz tog razloga nije dozvoljena. Pored navedenog, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelanti nisu podnijeli reviziju u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, niti je revizija sačinjena u skladu sa stavom 4. istog člana, pa nije bilo mjesta odlučivanju o reviziji apelanata ni po tom osnovu.

15. Odlučujući o prigovoru tuženog o zastari potraživanja, Vrhovni sud je naveo da je taj prigovor djelimično osnovan. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prednik apelanata podnio tužbu 6. decembra 2012. godine (predmet broj 72 0 P 031376 12 P) kojom je zahtijevao izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korištenja parcela (k. č. br. 1329/2 i 1333/2) za 2010, 2011. i 2012. godinu. Prednik apelanata je također 31. decembra 2012. godine podnio tužbu, koja je zavedena pod poslovnim brojem 72 0 P 031827 12 P, kojom je zahtijevao izgubljenu dobit zato što je izgradnjom autoputa došlo do određenih poremećaja u oticanju površinskih voda i njenih pritoka i plavljenja drugih parcela koje su obradive. U tužbi koja je podnesena 20. novembra 2015. godine i zavedena pod poslovnim brojem 72 0 P 053971 15 P prednik apelanata je zahtijevao naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za 2013, 2014. i 2015. godinu. Rješenjem prvostepenog suda od 16. novembra 2016. godine spojene su parnice 72 0 P 031827 12 P, 72 0 P 053971 15 P i 72 0 P 031376 16 P radi zajedničkog raspravljanja i postupak nastavljen pod poslovnim brojem 72 0 P 031376 16 P 2. Međutim, tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog trajne nemogućnosti korištenja parcela u iznosu od 39.185,00 KM prvi put je postavljen u podnesku od 24. aprila 2017. godine. S obzirom na to, nastupila je zastarjelost potraživanja u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO jer je u postupku utvrđeno da je prednik apelanata saznao za ovu štetu 2012. godine, kada je vještak građevinske struke u nalazu i mišljenju od 25. septembra 2012. godine (predmet 72 0 P 014032 14 P 2 koji je pravomoćno okončan) iznio takav stav. U vezi s tim je također ukazano da je i sam prednik apelanata u činjeničnim navodima tužbe u predmetu 72 0 P 031827 12 P istakao da su mu već 2009. godine prilikom izgradnje autoputa tokom cijele godine potpuno poplavljene parcele k. č. br. 1392/2 i 1333/2 na kojima je formirano jezero.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacija


16. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Obrazlažući navode o povredi prava na koja su se pozvali, apelanti prvenstveno tvrde da im je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje kada ih je tretirao kao formalne suparničare. U tom pogledu, apelanti tvrde da je nesporno da je na tužilačkoj strani u ovom predmetu bio jedan tužilac koji je tokom postupka preminuo i umjesto njega su u parnicu stupili apelanti po osnovu nasljeđivanja. Također je nesporno da sporne nekretnine predstavljaju jednu cjelinu i da parnične stranke nisu izvršile diobu nekretnina, te da su apelanti, a prije njih njihov prednik, zajednički podnijeli više tužbi protiv tuženog. Apelanti, također, tvrde da je prvostepeni sud, cijeneći da se radi o materijalnim suparničarima, donio rješenje od 16. novembra 2016. godine o spajanju predmeta radi vođenja jedinstvenog postupka. Prema tome, apelanti smatraju da su oni materijalni suparničari jer su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici, a njihova prava i obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova, te da je Vrhovni sud, tretirajući ih kao formalne suparničare i odbacujući reviziju, povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje.

18. Apelanti također smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljnog zaključka Vrhovnog suda da su apelanti podnijeli zahtjev za naknadu štete zbog trajne nemogućnosti korištenja parcela nakon isteka roka zastare potraživanja. U vezi s tim apelanti smatraju da je pogrešan zaključak da su za štetu saznali 25. septembra 2012. godine, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Naime, apelanti smatraju da je postojala i da sada postoji mogućnost da bi se plavljenje njihovog zemljišta moglo riješiti da je u trupu autoputa iskopan propusni tunel koji bi odveo višak vode, te su apelanti očekivali da će tuženi sagraditi projektirani propust. Također, apelanti smatraju da su u tužbi koja je podnesena 31. decembra 2012. godine u predmetu CMS 31827 tražili na ime naknade štete za svaku godinu po 30.000,00 KM, pa s obzirom na to da je postupak i dalje tekao i rok zastare je bio prekinut, to se ne može govoriti da je precizirani podnesak od 24. aprila 2017. godine podnesen nakon isteka roka zastare.

b) Odgovori na apelaciju


19. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da ne stoje navodi apelanata o povredi prava na koja se pozivaju u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi da je donošenjem drugostepene presude došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer u apelaciji nisu navedeni razlozi u čemu se sastoji povreda njihovog prava u postupku pred tim sudom.

21. Osnovni sud je naveo da kod činjenice da su se o pravilnosti prvostepene presude izjasnili Okružni sud i Vrhovni sud, smatra da bi bilo suprotno odredbama zakona da se taj sud kao prvostepeni izjašnjava i komentira odluke koje su donijeli ti sudovi postupajući po izjavljenim pravnim lijekovima.

22. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud jasno obrazložio zauzeti stav da su apelanti formalni suparničari jer su njihovi zahtjevi za naknadu štete zasnovani na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Prema stavu tuženog, ne mijenja ništa na stvari to što su apelanti suvlasnici nekretnina koje nisu fizički podijeljene, jer je svako od njih mogao i samostalno podnijeti tužbu sa zahtjevom za naknadu štete proporcionalno svom suvlasničkom dijelu i voditi parnicu nezavisno od ostalih suvlasnika, a zajedno su je vodili zbog procesne ekonomičnosti. Također, tuženi smatra da njihovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno ni odlukom Vrhovnog suda da je nastupila zastara potraživanja za naknadu štete zbog trajne nemogućnosti korištenja određenih parcela. U tom pogledu, tuženi tvrdi da su se tužbe prednika apelanata od 7. i 31. decembra 2012. godine i 20. novembra 2015. godine izričito odnosile na naknadu izgubljene koristi uslijed nemogućnosti obrađivanja zemljišta, a ne na naknadu za uništenu stvar. Prema tome, kako je u članu 388. ZOO propisano da se tok zastarjelosti prekida podnošenjem tužbe radi utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja potraživanja, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o istom potraživanju, ne može se smatrati da je potraživanje u tužbama koje se odnose na isto zemljište došlo do prekida toka zastarijevanja.

V. Relevantni propisi


23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (3)


Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav (1)


Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.


Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 231.


U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

1. Revizija

Član 237. st. (1) i (2)


Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

Član 318.


Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, vrijednost se određuje po zbiru vrijednosti svih zahtjeva.

Ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili su istaknuti protiv više tuženih, vrijednost se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

SUPARNIČARI

Član 362. stav (1)


Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);

2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);

3) ako je to drugim zakonom određeno.

Član 365.


Svaki suparničar je u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima.

Član 366.


Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

24. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti

Član 154.


(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

Član 185.


(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Obična šteta i izmakla korist

Član 189.


(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim delom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Potpuna naknada

Član 190.


Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Potraživanje naknade štete

Član 376.


(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

Deljenje obaveze i potraživanja

Član 412.


(1) Obaveza je deljiva ako se ono što se duguje može podeliti i ispuniti u delovima koji imaju ista svojstva kao i celi predmet, i ako ono tom podelom ne gubi ništa od svoje vrednosti, inače obaveza je nedeljiva.

(2) Kad u nekoj deljivoj obavezi ima više dužnika, obaveza se deli među njima na jednake delove, ako nije određena drukčija podela, i svaki od njih odgovara za svoj deo obaveze.

(3) Kad u nekoj deljivoj obavezi ima više poverilaca, potraživanje se deli među njima na jednake delove, ako nije što drugo određeno, i svaki poverilac može zahtevati samo svoj deo potraživanja.

VI. Dopustivost


25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 72 0 P 032376 19 Rev od 27. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelanata 20. januara 2020. godine, a da je apelacija podnesena 28. februara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


29. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi naknade štete na nekretninama koje su u suvlasništvu apelanata, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da je u osporenoj odluci proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

34. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost u primjeni procesnog prava prilikom odbacivanja njihove revizije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnivao na odredbama člana 237. stav 2. ZPP kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporavanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanti formalni suparničari jer se njihovi zahtjevi za naknadu štete zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je kod formalnog suparničarstva svaki od tužilaca samostalna stranka i u odnosu na svakog suparničara sud može posebno odlučivati. S obzirom na to, Vrhovni sud je, imajući u vidu suvlasničke udjele, izračunao iznose pobijanog dijela pravomoćne presude za svakog od apelanata, te je zaključio da su oni pojedinačno manji od 30.000,00 KM, zbog čega revizija nije dopuštena.

35. Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 237. stav 2. ZPP u vezi sa članom 362. stav (1) tačka b) ZPP nije sporno da se, u slučaju kada se utvrdi da su stranke formalni suparničari, dopuštenost revizije cijeni s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog pojedinog suparničara, a ne prema njihovom zbiru (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 1941/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 6. i broj AP 2960/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 4, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, sporno je pravno pitanje može li se navedeni stav primijeniti i u slučaju materijalnih suparničara, na koje okolnosti apelanti ukazuju. U skladu s tim, polazeći od zaključaka Vrhovnog suda i navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o dopuštenosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP odlučujuće bilo utvrditi imaju li apelanti status formalnih ili materijalnih suparničara. Ustavni sud zapaža da je razliku između formalnih i materijalnih suparničara napravio zakonodavac u odredbama člana 362. stav 1. tač. 1) i 2) ZPP. Prema tim odredbama, materijalno suparničarstvo postoji ako su stranke na aktivnoj ili pasivnoj strani, u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova. S druge strane, formalno suparničarstvo postoji ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari). Dakle, iz zakonske definicije navedenih oblika suparničarstva proizlazi da se oni razlikuju s obzirom na kvalitet i intenzitet stvarne i pravne veze parničnih stranaka s obzirom na činjenični i pravni predmet spora.

36. Vraćajući se na pojam materijalnih suparničara, Ustavni sud zapaža da iz zakonske definicije materijalnog suparničarstva proizlazi da se ono pojavljuje u dva osnovna oblika koja u određenim slučajevima mogu i koincidirati, odnosno kao materijalno suparničarstvo iz pravne zajednice i materijalno suparničarstvo iz istog činjeničnog i pravnog osnova. Dakle, materijalno suparničarstvo postoji kada se učesnici procesnog odnosa nalaze u svojevrsnoj pravnoj zajednici pod kojom se podrazumijeva specifičan pravni odnos koji karakterizira zajedništvo njegovih učesnika s obzirom na prava i obaveze koje čine sadržaj tog pravnog odnosa. Tako se u praksi navodi da pravna zajednica koju ima u vidu odredba člana 362. stav 1. tačka 1) ZPP postoji kada je to zakonom određeno, kao na primjer u slučaju suvlasništva, zajedničkog vlasništva, ortakluka, nasljedničke zajednice, solidarne odgovornosti i slično. Prema tome, suparničarstvo iz pravne zajednice će postojati uvijek i nezavisno od parnice ako je više lica prema predmetu spora u položaju zajedničara na stvari, suvlasnika, sukorisnika stvari ili prava, nasljednika u pogledu zaostavštine, solidarnih povjerilaca ili dužnika u pogledu predmeta solidarne obaveze i slično. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da materijalno suparničarstvo postoji i kada prava i obaveze suparničara proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (idem factum-idem ius), odnosno ono postoji kada se prava i obaveze s obzirom na koje su suparničari istakli svoje zahtjeve, ili s obzirom na koje su oni istaknuti protiv njih, zasnivaju na istom pravno generativnom činjeničnom stanju i kada se o njima treba odlučiti primjenom istog pravnog pravila. Pri tome je bitno ukazati da činjenični osnov tužbenog zahtjeva predstavlja određeni životni događaj na kojem tužilac zasniva neko pravo, tj. obavezu koja je predmet spora, dok je pravni osnov pravna kvalifikacija određenih činjenica, primjena odgovarajućih pravnih normi na te činjenice iz kojih za stranku proizlaze određena prava i obaveze.

37. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se kod formalnih suparničara radi o procesnoj zajednici u kojoj se na strani tužilaca, tuženih ili na obje strane pojavljuje veći broj lica, ali koja, u odnosu na predmet spora, nisu u pravnoj zajednici, niti njihova prava i obaveze proističu iz istog činjeničnog ili pravnog osnova. Van parničnog postupka između tih lica zajednica ustvari i ne postoji. Zakonske pretpostavke za zasnivanje te vrste suparničarstva moraju se kumulativno ispuniti, a to su: 1) da su u odnosu na sve suparničare predmet spora zahtjevi odnosno obaveze iste vrste, što s aspekta građanskog materijalnog prava znači da postoje potraživanja (npr. naknade štete) odnosno obaveze (novčane obaveze iste vrste); 2) da se ti zahtjevi odnosno obaveze zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom ili pravnom osnovu, što znači da se kod formalnih suparničara ne radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u slučaju materijalnog suparničarstva, pa je za zasnivanje ove vrste suparničarstva dovoljno da se u konkretnom slučaju radi o bitno istovrsnim tipovima, oblicima činjeničnog stanja na koje će se primijeniti bitno istovrsna pravna norma; te 3) da je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki zahtjev i za svakog tuženog.

38. Dovodeći navedena pojmovna određenja materijalnih i formalnih suparničara u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da okolnosti na koje apelanti ukazuju, odnosno da su u konkretnom parničnom postupku učestvovali kao nasljednici iza svog prednika i da su, kao suvlasnici spornih nekretnina koje nisu fizički podijeljene, postavili jedan tužbeni zahtjev na solidarno obavezivanje tuženog, koji su zasnivali na istom štetnom događaju i pravnom osnovu, zaista upućuju da su osnovani navodi apelanata da bi se oni mogli smatrati materijalnim suparničarima. Naime, te okolnosti upućuju da se apelanti kao suvlasnici nalaze u pravnoj zajednici pod kojom se podrazumijeva specifičan pravni odnos koji karakterizira zajedništvo njegovih učesnika s obzirom na prava i obaveze koje čine sadržaj tog pravnog odnosa. Također, te okolnosti istovremeno ukazuju da se njihova prava i obaveze zasnivaju na istom činjeničnom osnovu, odnosno štetnom događaju (plavljenje njihovih nekretnina) i da se u konkretnom slučaju njihova potraživanja zasnivaju na istom pravnom osnovu s obzirom na to da se o njima odlučivalo primjenom istog pravnog pravila. U skladu s tim, Ustavni sud zapaža da navedene okolnosti, koje Vrhovni sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke, ukazuju da je Vrhovni sud na proizvoljan način zaključio da se zahtjevi apelanata zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu u smislu člana 362. stav 1. tačka b) ZPP.

39. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u prilog zaključku da apelanti predstavljaju formalne suparničare naveo da su apelanti suvlasnici na spornim nekretninama (prvoapelant sa 2/4, a apelantice sa po ½), odnosno da se radi o djeljivoj obavezi više povjerilaca u smislu odredbe člana 412. ZOO. Takav stav Vrhovnog suda, bez davanja drugih jasnih razloga koji se tiču kvaliteta i intenziteta stvarne i pravne veze parničnih stranaka s obzirom na činjenični i pravni predmet spora, u suštini, upućuje na to da su suvlasnici u svakom slučaju formalni suparničari jer su u svakom slučaju njihova prava i obaveze djeljive prirode. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, osim podjele suparničara na formalne i materijalne, iz odredbi procesnog zakona proizlazi i podjela suparničara na obične suparničare iz člana 365. ZPP, te jedinstvene suparničare iz člana 366. ZPP. Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtjev, odnosno ne mogu samostalno priznati tužbeni zahtjev niti se pak mogu samostalno i odvojeno odreći tužbenog zahtjeva, dok obični suparničari nastupaju nezavisno. Obični suparničari mogu odvojeno učestvovati u postupku, priznati neke činjenice, odvojeno osporavati neke činjenice, mogu predlagati različite dokaze itd. Pri tome, Ustavni sud zapaža da materijalni suparničari mogu biti obični i jedinstveni, dok su formalni suparničari u svakom slučaju obični. Prema tome, činjenica da je potraživanje apelanata kao suvlasnika djeljivo i da su apelanti u procesnom smislu imali nezavisnost nije mogla biti od odlučujućeg značaja za njihovo tretiranje kao formalnih suparničara, što također upućuje na proizvoljnost u primjeni procesnog prava od strane Vrhovnog suda.

40. Stoga, kod činjenice da je proizvoljno utvrđenje Vrhovnog suda da su apelanti formalni suparničari bilo od odlučujućeg značaja prilikom utvrđivanja nedopustivosti njihove revizije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 237. stav 2. u vezi sa članom 362. stav 1. tač. 1) i 2) ZPP.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da se ovim zaključkom ni na koji način ne dovodi u pitanje dužnost Vrhovnog suda da u okolnostima svakog konkretnog slučaja procijeni prelazi li vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznos iz člana 237. stav 2. ZPP. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da zaključak u ovom predmetu ne sugerira da se kod materijalnih suparničara ili eventualno kod nekog drugog oblika suparničarstva vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u svakom slučaju mora utvrđivati s obzirom na ukupan iznos pobijanog dijela prvostepene presude, pa se prema tome ovom odlukom ne prejudicira pitanje hoće li revizija apelanata i u takvim okolnostima biti dozvoljena, što su pitanja koja Vrhovni sud treba utvrditi dajući jasne i razumljive razloge u vezi s primjenom člana 237. stav 2. ZPP.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom u dijelu u kojem je odlučeno o odbacivanju revizije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

43. Odlučujući o djelovanju odluke o apelaciji u smislu člana 62. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da odlukom kojom usvaja apelaciju Ustavni sud ukida pobijanu odluku i predmet vraća sudu, odnosno tijelu koje je donijelo tu odluku, na ponovni postupak, osim u slučaju kada se posljedice kršenja ustavnih prava mogu otkloniti na drugi način. U tom pogledu, odlučujući o obimu ukidanja osporene revizione odluke, Ustavni sud zapaža da uslijed odbacivanja revizije apelanata, u osporenoj odluci Vrhovnog suda, pored ostalog, nisu razmatrani njihovi revizioni navodi kojima su osporavali drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog trajne nemogućnosti korištenja spornih parcela. Imajući u vidu da je u tom dijelu Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio njihov tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da je s ciljem potpune zaštite ustavnih prava apelanata potrebno u cijelosti ukinuti presudu Vrhovnog suda kako bi eventualno, u slučaju dopustivosti njihove revizije, i taj dio revizionih navoda bio razmotren, te predmet vratiti tom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje. Uslijed toga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava prilikom odbijanja tog tužbenog zahtjeva.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke kojom je odbacio reviziju apelanata očigledno arbitrarno primijenio procesno pravo zaključujući da su apelanti formalni suparničari i da se uslijed toga vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude određuje prema vrijednosti zahtjeva za svakog apelanta zasebno.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!