Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, na sjednici odr�anoj 25. marta 2011. godine, u predmetu broj
AP 1531/10, rješavajući apelaciju
�KRAS� d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
�KRAS� d.d. Sarajevo, podnesena protiv Presude Okru�nog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000434 09 U od 25. februara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 21.03/952.2-17/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Sokolac broj 21.39/952-2-3-1/08 od 5. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno
(prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
1. �KRAS� d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okru�nog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okru�ni sud) broj 14 0 U 000434 09 U od 25. februara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.03/952.2-17/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Sokolac (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.39/952-2-3-1/08 od 5. maja 2009. godine. Apelant je zatra�io donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje osporenih rješenja prvostepenog i drugostepenog organa do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. AD Ko�arsko-tekstilni kombinat �Alhos� Sokolac (u daljnjem tekstu: AD �Alhos� Sokolac) je zahtjevom od 15. oktobra 2008. godine pred prvostepenim organom pokrenuo postupak upisa prava svojine u Knjigu ulo�enih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i gara�a (u daljnjem tekstu: Knjiga ulo�enih ugovora), za poslovni prostor koji se nalazi u Sokocu, ulica Nemanjina bb, prizemlje, ukupne korisne površine od 87,00 m2 , izgrađen na k.č. broj 884/4, upisan u list nepokretnosti broj 103 k.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: sporni prostor).
3. Prvostepeni organ je Rješenjem broj 21.39/952.3-23/08 od 16. oktobra 2008. godine usvojio zahtjev AD �Alhos� Sokolac i dozvolio upis prava svojine u dijelu 1/1 u Knjigu ulo�enih ugovora u njegovu korist. Protiv ovog rješenja apelant (�KRAS� d.d. Sarajevo) je izjavio �albu, a drugostepeni organ je Rješenjem broj 21.03/952.3-58/08 od 9. marta 2009. godine ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
4. U ponovnom postupku prvostepeni organ je Rješenjem broj 21.39/952-2-3-1/08 od 5. maja 2009. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa broj 21.03/952.2-17/09 od 18. juna 2009. godine, dozvolio upis prava svojine AD �Alhos� Sokolac na spornom poslovnom prostoru s dijelom 1/1 u Knjigu ulo�enih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i gara�a.
5. U obrazlo�enju rješenja prvostepeni organ je, pored ostalog, konstatirao da je na temelju dopisa Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-Nar.Rz-09-000 527 od 24. marta 2009. godine utvrđeno da sporni prostor nije upisan u zemljišnim knjigama. Također, na temelju uvida u list nepokretnosti broj 103 od 24. marta 2008. godine utvrđeno je da je na strani 3 upisan poslovni prostor u privredi u površini od 87,00 m2, a da je kao korisnik označen AD �Alhos� Sokolac. Nadalje, istaknuto je da je AD �Alhos� Sokolac, u smislu čl. 2. i 3. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji), na dan stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 10. augusta 1999. godine, bilo konstituirano kao dr�avno preduzeće, a što proizlazi iz rješenja Osnovnog suda Istočno Sarajevo broj U-127/97 od 10. marta 1997. godine. Također, istaknuto je da je AD �Alhos� Sokolac pravni slijednik preduzeća pobrojanih u Odluci Vlade RS o spajanju dr�avnih preduzeća u oblasti ko�arsko-tekstilne industrije u Osnovno dr�avno preduzeće Ko�arsko-tekstilni kombinat �Alhos� Sarajevo-Sokolac (�Slu�beni glasnik RS� broj 5/97), pa da sva imovina tih preduzeća, koja se nalazila na teritoriji RS, pripada isključivo AD �Alhos� Sokolac, s pravom privatizacije dr�avnog kapitala. Prvostepeni organ je ukazao da je AD �Alhos� Sokolac, kao podnosilac zahtjeva za uknji�bu prava svojine na spornom prostoru, pravna osoba u smislu člana 1. Okvirnog zakona o privatizaciji, s obzirom da je dokazao da je bio organiziran u skladu sa zakonom i upisan u sudski registar. Najzad, prvostepeni organ je zaključio da je došlo do vlasničke transformacije imovine na osnovu Zakona o privatizaciji dr�avnog kapitala u preduzećima (�Slu�beni glasnik Republike Srpske� br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05)
i upisa u registar nadle�nog suda, a na temelju čega je AD �Alhos� Sokolac postao vlasnik spornog prostora (kao imovina navedenog preduzeća u sudskom registru upisan je sporni prostor).
6. Ugovor o kupoprodaji spornog prostora od 14. jula 1987. godine zaključen između �Proizvodnog trgovačkog preduzeća KRAS Sarajevo� i SIZ-a stanovanja i komunalne djelatnosti Sokolac, koji je apelant (�KRAS� d.d. Sarajevo) predočio, prvostepeni organ nije prihvatio jer nije bio ovjeren kod nadle�nog suda, po navedenom ugovoru nije plaćen porez na promet nepokretnosti, nije predočen zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu jer tada ovlaštenom licu kupac, tj. �Proizvodno trgovačko preduzeće KRAS Sarajevo�, nije stavio na uvid račun o izvršenoj uplati kupoprodajne cijene. S obzirom na navedeno, prvostepeni organ je zaključio da predočeni ugovor o kupoprodaji spornog prostora nije mogao proizvoditi pravno dejstvo kada je u pitanju pravo vlasništva, s obzirom da je neprovodiv u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu.
7. Rješavajući o �albi apelanta (�KRAS� d.d. Sarajevo) protiv rješenja prvostepenog organa, drugostepeni organ je rješenjem od 18. juna 2009. godine apelantovu �albu odbio kao neosnovanu, pozivajući se u obrazlo�enju u prete�nom dijelu na razloge iz obrazlo�enja prvostepenog organa.
8. Okru�ni sud je Presudom broj 14 0 U 000434 09 U od 25. februara 2010. godine apelantovu tu�bu, u upravnom sporu protiv rješenja drugostepenog organa, odbio kao neosnovanu. U obrazlo�enju presude je konstatirano da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Na temelju uvida u predmetni spis, Okru�ni sud je utvrdio da je AD �Alhos� Sokolac bio upisan u sudski registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu Rješenjem broj U-127/97 kao ODP KTK �Alhos� Sokolac (pravni prednik AD �Alhos� Sokolac), te da je Rješenjem broj 01-137-4/99 od 8. novembra 2000. godine odobren program privatizacije ODP KTK �Alhos� Sokolac, u njega je ušao i navedeni poslovni prostor. Dalje, Okru�ni sud je istakao da je članom 1. stav 1. Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji dr�avnog kapitala u preduzećima (�Slu�beni glasnik RS� broj 58/09) regulirano da na osnovu slu�bene evidencije o izvršenoj privatizaciji dr�avnog kapitala u preduzećima, provedenoj u skladu sa Zakonom o privatizaciji dr�avnog kapitala u preduzećima i Okvirnim zakonom o privatizaciji, Razvojno-investiciona banka RS, po slu�benoj du�nosti ili po zahtjevu stranke, izdaje uvjerenje kojim se označavaju nekretnine koje su bile obuhvaćene u početnom bilansu stanja kao imovina preduzeća koje se privatizuje, a stavom 2. istog člana da će na osnovu navedenog uvjerenja Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove izvršiti identifikaciju nekretnine i donijeti rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva. S obzirom da je Okvirnim zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da privatizuju imovinu preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji, u pogledu društvenog, odnosno dr�avnog kapitala u spornom prostoru koji se nalazi na teritoriji RS-a i koji je unesen kao osnivački ulog pri osnivanju pravnog prednika AD �Alhos� Sokolac, zaključeno je da apelant nema validan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornom prostoru. U vezi s tim, ukazano je i da ugovor o kupoprodaji spornog prostora od 14. jula 1987. godine, koji je apelant (�KRAS� d.d. Sarajevo) predočio, nije ovjeren kod nadle�nog suda, da nije plaćen porez na promet nepokretnosti, te da nije isplaćena kupoprodajna cijena zbog čega je neprovodiv u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu. Okru�ni sud je zaključio da pravo vlasništva stiče pravna i fizička osoba kojoj, na temelju provedenog postupka privatizacije u skladu sa zakonom, bude prenesen odnosno predat dr�avni kapital u preduzeću koje se privatizuje. Najzad, istaknuto je da je nesporno da je AD �Alhos� Sokolac upisan u sudski registar kao preduzeće u dr�avnoj svojini, nakon čega je 2000. godine proveden postupak privatizacije dr�avnog kapitala tog preduzeća u skladu s Okvirnim zakonom o privatizaciji i propisima RS-a o privatizaciji preduzeća, te da je na taj način izvršena transformacija navedenog preduzeća u akcionarsko društvo, pa i privatizacija spornog prostora.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima i presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer nije imao �jednakost u postupanju�, s obzirom da je �suprotna strana bila organ uprave RS koji mora izvršavati odluke Vlade RS�. S tim u vezi, apelant ističe da mu nije bila data mogućnost da prezentuje dokaze zbog čega je stavljen u nepovoljan polo�aj, posebno imajući u vidu da zbog propusta slu�bi nije izvršena uknji�ba prava vlasništva nad spornim prostorom i pored postavljenog pismenog zahtjeva. Po apelantovom mišljenju, pravo na imovinu mu je povrijeđeno jer mu se osporenim odlukama oduzima pravo vlasništva koje se ne mo�e pravdati postojanjem javnog interesa. U prilog ovoj tvrdnji apelant se poziva na dokaze koji su bili razmatrani u postupku pred organima uprave i sudom, a prije svega na ugovor o kupoprodaji koji su potpisali prodavac i apelantov prednik kao kupac. Apelant navodi da u Odluci Vlade RS-a kojom je osnovan prednik AD �Alhos� Sokolac spajanjem više preduzeća nije navedeno i preduzeće �KRAS� d.d. Sarajevo. Dalje, apelant tvrdi da je sporni prostor bio predmet njegove privatizacije, a kao prilog tome je prilo�io izvod Federalnog zavoda za statistiku od 18. juna 2002. godine u kojem je kao poslovna jedinica registrirana Prodavnica Sokolac, ulica Romanijska bb (tj. sporni prostor), te uvjerenje o poreskoj registraciji koje je izdala Poreska uprava, Kantonalni ured u Sarajevu, 30. oktobra 2002. godine. Najzad, apelant tvrdi da AD �Alhos� Sokolac nije predočio niti jedan dokaz da je na bilo koji način stekao pravo vlasništva na spornom prostoru, te zaključuje da se u njegovom slučaju mogu primijeniti stavovi koje je Ustavni sud zauzeo u svojim odlukama broj
AP 2157/08 i
AP 214/03.
10. Okru�ni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant nije iskoristio sva pravna sredstva predviđena Zakonom o upravnim sporovima, odnosno da je presudu mogao osporavati pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (zahtjev za vanredno preispitivanje), te zaključio da je apelacija preuranjena.
11. Drugostepeni organ je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu.
12. Prvostepeni organ je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri obrazlo�enju koje je dao u svom rješenju koje je predmet osporavanja apelacijom.
13. AD �Alhos� Sokolac je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi neosnovani, kao i da apelant nije iskoristio sve efektivne pravne lijekove, tj. da nije ulagao zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu Republike Srpske, odnosno da nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka prema Zakonu o upravnim sporovima, zbog čega se nije mogao obratiti apelacijom Ustavnom sudu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie
) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema �opravdan zahtjev� (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije ��rtva� kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine (objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine), Ustavni sud podsjeća da je u navedenom slučaju preduzeće sa sjedištem u Federaciji BiH, koje je bilo upisano u nadle�nim zemljišnim knjigama kao titular prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru a koji se nalazio na teritoriji RS-a, zaključilo ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora s određenim fizičkim licem koje se onda, na temelju zaključenog ugovora, uknji�ilo kao vlasnik spornog poslovnog prostora u nadle�nim zemljišnim knjigama. U postupku pred redovnim sudovima preduzeće sa sjedištem u RS-u je osporavalo valjanost zaključenog ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora tvrdeći da ima jače pravo u odnosu na sporni poslovni prostor pozivajući se na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji, posebno ističući da je sporni poslovni prostor bio iskazan kao njegova imovina u odobrenom programu privatizacije i kao takav privatizovan. Postupak pred redovnim sudovima okončan je odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, koji je donio presudu u korist preduzeća sa sjedištem u RS-u. Nakon toga lice koje je zaključilo ugovor o kupoprodaji spornog prostora, kao i preduzeće iz Federacije BiH, pred Ustavnim sudom su apelacijom osporavali navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, a Ustavni sud je donio odluku u njegovu korist.
17. U konkretnom slučaju apelacijom se osporavaju odluke organa uprave i Okru�nog suda donesene povodom zahtjeva za upis prava vlasništva nakon izvršene privatizacije. U ovom slučaju nesporno je da, prije donošenja osporenih odluka, niko nije bio upisan kao titular prava vlasništva na spornom prostoru u nadle�nim zemljišnim knjigama, te se stoga ne mo�e ni primijeniti praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2157/08. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 214/03 od 30. novembra 2004. godine (objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 15/05) Ustavni sud naglašava da se navedeni slučaj ne odnosi na postupak privatizacije, te je očigledno da se praksa iz citirane odluke ne mo�e primijeniti u konkretnom slučaju.
18. Dalje, u konkretnom slučaju apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog navodno uskraćene �jednakosti u postupanju� prilikom prezentiranja dokaza, te pogrešne primjene materijalnog prava.
19. Što se tiče apelantovih navoda da nije bio jednako tretiran u pogledu prezentiranja dokaza, Ustavni sud naglašava da iz navoda apelacije, kao ni iz stanja spisa apelacije, ne proizlazi ništa što bi ukazivalo i na mogućnost da je suprotna strana (AD �Alhos� Sokolac) bila u povoljnijem polo�aju od apelanta u odnosu na pravo prezentiranja dokaza.
20. U odnosu na apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
21. Ustavni sud zapa�a da su prvostepeni i drugostepeni organ, te Okru�ni sud, dovoljno jasno obrazlo�ili svoje odluke, a takvo obrazlo�enje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima �opravdan zahtjev� koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
24. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.