Službeni glasnik BiH, broj 18/10

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1536/07, rješavajući apelaciju Bore Milojice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Milojice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 020 od 15. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-06-000 068 od 1. decembra 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Boro Milojica (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno smješten u zatvoru "Tunjice" Banja Luka, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 020 od 15. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-06-000 068 od 1. decembra 2006. godine. Apelant je 15. juna 2009. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13. augusta 2007. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 068 od 1. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 020 od 15. marta 2007. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Istom presudom apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i paušal, a oštećeni, sin nastradalog, upućen je na građansku parnicu.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da, ocjenjujući sve provedene dokaze, smatra činjenično utvrđenim da je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini apelant kao uniformirano lice i pripadnik interventnog voda VI ljubijskog bataljona v.p. 73262 Prijedor, postupajući protivno članu 3. stav 1. tačka 1. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, a posebno protivno članu 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 14. augusta 1992. godine počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

8. Okružni sud je, dalje, naveo da se primarni oblik predmetnog krivičnog djela izvršava izdavanjem naredbi za ubistva, mučenja i nečovječna postupanja prema civilnom stanovništvu. Međutim, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o drugom obliku ovog krivičnog djela koji se ostvaruje direktnim ubistvima, mučenjima i nečovječnom postupanju učinilaca bez naredbe prema civilnom stanovništvu. Prema ocjeni Okružnog suda, ostvareno je i bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a to je postojanje "oružanog sukoba". Okružni sud je utvrdio, navodi se u obrazloženju presude, da je "na čitavom području BiH u kritično vrijeme bio oružani sukob između formacija bosanskohercegovačkih Srba, s jedne strane, te bosanskohercegovačkih muslimana-Bošnjaka i Hrvata, tj. njihovih oružanih formacija, s druge strane". Okružni sud je utvrdio da je na kritičnom mjestu događaja, selu Hegići, te u širem području Ljubije i Prijedora također bilo oružanih sukoba, što je Okružni sud na nesumnjiv način utvrdio na osnovu iskaza svih svjedoka.

9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je u dokaznom postupku nesumnjivo utvrdio da je apelant 14. augusta 1992. godine, naoružan snajperskom puškom, zajedno sa ostalim pripadnicima interventnog voda, tokom izviđanja Kurijeve kose u blizini Ljubije, došao u selo Hegiće. U jednom trenutku apelant je, razgovarajući sa građaninom Rasimom Čehićem ispred njegove porodične kuće, znajući da je on nesrpske nacionalnosti, te da nije bio vojno organiziran i da nije neposredno učestvovao u neprijateljstvima, nakon što je jedan od pripadnika interventnog voda iz kuće Rasima Čehića iznio papirne novčanice-kune iz II svjetskog rata, sa udaljenosti od šest metara svoju snajpersku pušku usmjerio u pravcu Čehića, te ispalio jedan metak. Čehić je zadobio prostrjelnu ranu glave, uslijed čega je nastupila trenutačna smrt. Nakon toga, apelant je tijelo oštećenog odvukao prema uglu kuće, a potom blokovima za zidanje zatrpao tijelo oštećenog.

10. Dalje, Okružni sud je obrazložio da su svjedoci optužbe, odnosno pripadnici interventnog voda kojem je pripadao i apelant, skoro identično opisali apelantov izgled. Osim toga, Okružni sud je istakao da je dilemu o apelantovom identitetu otklonio objektivnim dokazom, odnosno podacima iz CIPS-ovog projekta, prema kojima na području Prijedora ima samo jedno lice pod apelantovim imenom sa identičnim generalijama kao u tužilačkom i sudskom spisu. Dalje, Okružni sud je na osnovu analize izvještaja o obdukciji posmrtnih ostataka Rasima Čehića, koji je sačinio specijalista za sudsku medicinu, te iskaza sina oštećenog Rasima Čehića i DNK izvještaja, prema kojem je utvrđen nesporan identitet nastradalog, utvrdio da je Rasim Čehić zadobio jednu prostrjelnu ranu glave, nesporno od puščanog metka, vežući to za činjenično utvrđenje da je apelant ispalio samo jedan hitac. Okružni sud je ocijenio da je Tužilaštvo u potpunosti dokazalo da je upravo apelant izvršilac ovog krivičnog djela i to pod okolnostima kako je pobliže opisano u izreci optužnice. Okružni sud je utvrdio da su u apelantovim radnjama sadržani svi bitni elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Naime, apelant je bio pripadnik organizirane vojne formacije, a nastradali Rasim Čehić civil. Također, postoji uzročna veza između apelantovih preduzetih radnji, oružanog sukoba i civila koji je nastradao.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant žalbom osporio zaključak prvostepenog suda o postojanju oružanog sukoba na prostoru BiH, odnosno zaključak o njegovom karakteru, jer je prvostepeni sud utvrdio da se nije radilo o međunarodnom sukobu nego o sukobu unutar etničkih formacija, kao i da kritičnog datuma nije postojala Vojska RS. Vrhovni sud je smatrao da je prilikom ocjene karaktera sukoba Okružni sud pravilno utvrdio da je u predmetnom vremenu i prostoru postojao oružani sukob u smislu člana 3. stav 1. tačka 1. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Osim toga, prvostepena presuda se poziva i na član 4. stav 2. tačka a) Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II). Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak Okružnog suda da se treba smatrati da postoji oružani sukob gdje god se u odnosima između država pribjegne korištenju oružane sile i gdje između vlasti i organiziranih oružanih grupa ili između takvih grupa unutar jedne države postoje oružani sukobi. Ovakva stav, u suštini, nije osporila ni apelantova odbrana, a u skladu je i sa praksom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Vrhovni sud je ukazao na to da navedena odredba člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, koja je primijenjena, predstavlja izuzetak u odnosu na ostale odredbe i primjenjuje se na oružane sukobe koji nemaju karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica.

12. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je nakon provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti značajne za pravilno presuđivanje u ovom predmetu, a posebno za pravnu ocjenu djela. Dakle, suprotna tvrdnja apelantove žalbe nije osnovana. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge koje je prvostepeni sud iznio u svojoj presudi, a u pogledu dokazane tvrdnje okružnog tužioca da je na teritoriji Bosne i Hercegovine i u mjestu izvršenja krivičnog djela postojao oružani sukob, da je žrtva pripadnik civilnog stanovništva, da je izvršilac apelant-uniformirano lice i pripadnik organizirane vojne formacije i da postoji uzročna veza između sukoba i ubistva civila. Osporavanje prvostepene presude zbog povrede Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH i povrede Rezolucije Ujedinjenih naroda broj 868 prema ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja žalbene osnove zbog kojih se presuda može osporavati, pa nisu ni bili predmet razmatranja Vrhovnog suda.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Žali se na to da sudovi nisu profesionalno i nepristrano utvrdili činjenice i okolnosti o tome kako je počinjen predmetni zločin. Apelant ističe da sud nije pravilno ocijenio iskaz svjedoka Sulejmana Zenića, koji je, prema apelantovom mišljenju, korektan i nepristran. Također je naveo da su svjedoci optužbe svjedočili protiv apelanta kako bi izbjegli vlastitu odgovornost za ratni zločin. Dalje je istakao da je sud trebalo da provede vještačenje posredstvom vještaka balističara, bez obzira na to što to apelantova odbrana nije predložila. Apelant je naveo da je Vrhovni sud odbio apelantovu žalbu s ciljem skrivanja ratnih zločinaca Stojana i Roberta Bešira, zaposlenih u Policiji RS, koji su, prema apelantovom mišljenju, bili saučesnici u izvršenju zločina. Također, apelant je istakao da su sudovi pogrešno utvrdili da se nije radilo o međunarodnom sukobu, nego o sukobu unutar etničkih formacija, iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju pravosnažno presudio da je sukob u BiH imao karakter međunarodnog sukoba.

b) Odgovor na apelaciju


14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti osporava apelantove navode smatrajući ih neosnovanim. Također je istakao da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Ističe da je prvostepena presuda rezultat brojnih izvedenih dokaza, koje je taj sud ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Također je istakao da su tokom postupka prihvaćeni svi prijedlozi apelantove odbrane i provedeni dokazi na kojima je apelantova odbrana insistirala. Navod u apelaciji o tome da se sud nije upuštao u analizu iskaza svjedoka Ferida Čehića, sina nastradalog, nije tačan, jer je na stranici 7. u st. 4. i 5. prvostepene presude upravo vršena analiza iskaza navedenog svjedoka. U vezi sa navodima apelacije da je za predmetno krivično djelo odgovoran i zapovjednik Rade Bilbija, Okružni sud je istakao da protiv navedenog lica nije mogao voditi postupak, jer nije bio procesuiran, a, osim toga, navedeno lice je umrlo što je i konstatirano na stranici 9. u sredini prvostepene presude. U vezi sa navodima apelacije da su za predmetno krivično djelo odgovorni Stojan i Robert Bešir, zaposlenici Policije RS, Okružni sud je naveo da je Robert Bešir saslušan kao svjedok upravo na prijedlog apelantove odbrane, a na njegov iskaz kao i na iskaze ostalih svjedoka apelant nije imao posebnih primjedbi. Osim toga, protiv Stojana Bešira vođen je krivični postupak u kojem je on pravosnažno osuđen za ratni zločin, ali povodom drugog događaja.

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije već bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda i o tim navodima se izjasnio Vrhovni sud u svojoj presudi. Predložili su da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


16. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine relevantne odredbe glase:

Član 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

(1) prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode ili zbog bilo kojeg drugog uzroka, postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;

(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.

Š...Ć

17. U Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) relevantne odredbe glase:

Član 4. - Osnovne garancije

(1) Sva lica koja ne uzimaju direktno učešće ili koja su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. Ona će u svim prilikama biti humano tretirana, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.

(2) Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, sljedeća djela protiv lica spomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:

(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne.

Š...Ć

18. Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92):

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

19. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Š...Ć

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, zbog kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, zbog kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Š...Ć

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 020 od 15. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

29. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

30. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, Ustavni sud uvidom u osporene presude zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma obiman dokazni postupak, te da je u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je vještački nalaz o obdukciji leša Rasima Čehića, dokaz o DNK analizi, fotodokumentacija sa obdukcije posmrtnih ostataka i druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije on izvršilac krivičnog djela već neko drugo lice. Također, prvostepeni sud je jasno i razložno obrazložio zašto je prihvatio iskaze, odnosno zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka sudske medicine. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao obrazloženja. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branioca, te da osporava način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje kako je to apelant naveo.

31. Apelant, također, smatra da je došlo do proizvoljnog zaključivanja redovnih sudova, jer nisu izvodili dokaze stručnim vještačenjem vještaka balističke struke. Međutim, apelant nije predočio bilo kakve dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da je on tako nešto predložio tokom predmetnog postupka, pa da je sud odbio njegov zahtjev bez uvjerljivog i kvalitetnog obrazloženja. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

32. Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo zagarantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantirano pravo iz Evropske konvencije ili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, nije povrijeđeno apelantovo pravo u situaciji kada su sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelantu nije bio onemogućeno da ispita sve dokaze Tužilaštva ili da izvede svoje dokaze, a pri tome primjena zakona nije bila proizvoljna i diskriminaciona.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!