Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 9. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 2506/07, rješavajući apelaciju
MMR d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
MMR d.o.o. Gračanica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-517/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude broj P�-8/04 od 29. juna 2004. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
MMR d.o.o. Gračanica podnesena protiv Rješenja Općinskog suda I Sarajevo broj IP-1740/00 od 20. novembra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i u �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. MMR d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Martin Raguz i Nikica Gr�ić, advokati iz Sarajeva, podnio je 7. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-517/05 od 7. septembra 2006. godine, Presude broj P�-8/04 od 29. juna 2004. godine, Rješenja broj Rev-25/01 od 22. oktobra 2001. godine, te protiv Rješenja Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj IP-1740/00 od 20. novembra 2001. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. septembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu: tu�eni), zatra�eno je 11. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. septembra i 10. oktobra 2007. godine, Kantonalni sud 21. septembra 2009. godine, a tu�eni 19. septembra 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj Ps: 631/98 od 17. novembra 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj PŽ-23/00 od 3. marta 2000. godine, obavezan je tu�eni da apelantu isplati iznos od 1.360.000,00 KM sa kamatama, u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, koje teku od 20. jula 1998. godine do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 33.860,00 KM. U obrazlo�enju presude sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tu�eni nije imao opravdanih razloga ni pravnog osnova da u smislu člana 128. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jednostrano raskine Ugovor o izradi i isporuci registarskih tablica od 4. maja 1998. godine, zaključen sa apelantom (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te je, stoga, du�an da apelantu naknadi štetu koju mu je pričinio jednostranim raskidom ugovora. Visinu štete sud je utvrdio na osnovu nalaza sudskog vještaka.
7. Rješenjem Općinskog suda broj IP-1740/00 od 13. juna 2000. godine, donesenim povodom prijedloga apelanta kao vjerovnika protiv tu�enog kao du�nika, dopušteno je izvršenje pravosna�ne Presude Općinskog suda broj Ps: 631/98 od 17. novembra 1999. godine, pljenidbom novčanih sredstava na du�nikovom računu kod ZPP Sarajevo, radi naplate iznosa od 1.360.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-25/01 od 22. oktobra 2001. godine uva�ena je revizija tu�enog, te su obje ni�estepene presude ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak. Sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav ni�estepenih sudova iznijet u osporenim odlukama. Dalje je navedeno da je nesporno da spornim ugovorom nije određen rok isporuke 200.000 registarskih tablica, ali da je notorna činjenica da je Visoki predstavnik za BiH svojom odlukom ograničio upotrebu starih registarskih tablica do 31. maja 2000. godine, te da je radi br�e isporuke novih tablica njegov predstavnik Elizabeta Ren sa svojim timom uporno intervenirala i kod apelanta i kod tu�enog. Imajući u vidu činjenicu da je apelantov direktor dao izjavu u kojoj je odredio da će apelant najkasnije do 26. maja 1998. godine započeti sa proizvodnjom tablica, a najkasnije do 2. juna 1998. godine proizvesti 35.000 pari tablica, kao i njegovu saglasnost za raskid spornog ugovora za slučaj neispunjavanja ovih obaveza, Vrhovni sud je zaključio da se te okolnosti moraju imati u vidu i smatrati da je rok za ispunjenje dan koji je apelant odredio u svojoj izjavi od 22. maja 1998. godine uz prešutnu saglasnost tu�enog. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su ni�estepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za raskid spornog ugovora iz člana 128. ZOO-a. Dalje je navedeno da, s obzirom na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ni�estepeni sudovi nisu potpuno utvrdili činjenično stanje, te se, stoga, njihov zaključak da je postojala apelantova spremnost da otpočne izradu registarskih tablica a nespremnost tu�enog da u tome učestvuje pokazuje preuranjenim. Vrhovni sud je nalo�io da se u ponovnom postupku provedu već izvedeni dokazi, ponovo saslušaju svjedoci, provedu i drugi dokazi, te nakon toga utvrdi da li je apelant zaista bio spreman da otpočne sa proizvodnjom i da proizvede tablice u rokovima koje je sam odredio u datoj izjavi. Dalje je navedeno da iz spisa proizlazi da su oba vještačenja (finansijsko i mašinsko) provedena na licu mjesta uz prisustvo apelantovog direktora, a bez prisustva tu�enog, te da iz spisa ne proizlazi da je tu�eni uopće bio obaviješten o vremenu vještačenja i pozvan na ta vještačenja niti da je uz pismene nalaze vještaka bio pozvan da se nakon završenog vještačenja očituje na nalaze ili da se očitovao. Navedeno je da je sve ovo nekako izvedeno prešutno (tacite), te da se samo iz dopisa Mehmeda Žilića Federalnom pravobranilaštvu i apelantovog dopisa od 4. maja 1999. godine mo�e zaključiti da su primili nalaze finansijskog vještaka. Stoga je određeno da prilikom ponovnog vještačenja postupak treba obaviti prema odredbama čl. 232-245. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Rješenjem Općinskog suda I Sarajevo broj IP-1740/00 od 20. novembra 2001. godine u cijelosti je stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 13. juna 2000. godine, te su ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak je obustavljen. U obrazlo�enju rješenja je navedeno da je rješenje o izvršenju doneseno na osnovu izvršene isprave - Presude Općinskog suda broj PS-631/98 od 17. novembra 1999. godine, koja je pravosna�na zaključno sa 3. martom 2000. godine, ali da je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev.-25/01 od 22. oktobra 2001. godine, koje je du�nik dostavio izvršnom sudu uz podnesak 9. novembra 2001. godine, uva�ena revizija tu�enog, te su obje ni�estepene presude ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, primjenom člana 68. Zakona o izvršnom postupku (kojim je, između ostalog, propisano da će se izvršenje obustaviti po slu�benoj du�nosti ako je izvršna isprava pravosna�no ukinuta, preinačena, poništena ili stavljena van snage), obustavio predmetni izvršni postupak. Apelant protiv ovog rješenja nije izjavio �albu i ono je postalo pravosna�no 7. decembra 2001. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj PS-588/01 od 27. oktobra 2003. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obavezan je tu�eni da apelantu isplati iznos od 1.296.000,00 KM sa kamatama, u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, koje teku od 20. jula 1998. godine do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 146.601,60 KM. Preostali dio apelantovog tu�benog zahtjeva je odbijen. U obrazlo�enju presude sud je prvo iznio hronologiju dotadašnjeg postupka, te naveo da se Rješenjem broj PS-631/98 od 30. novembra 2001. godine Općinski sud proglasio stvarno nenadle�nim i po pravosna�nosti rješenja predmet dostavio Kantonalnom sudu kao stvarno i mjesno nadle�nom za suđenje u privrednim sporovima čija vrijednost prelazi iznos od 30.000,00 KM. Dalje je navedeno da je sud u ponovnom postupku proveo dokaze shodno uputama Vrhovnog suda (saslušanje, ponovno saslušanje i suočenje svjedoka, izvršio uviđaj na licu mjesta, uvid u nalaze i mišljenje vještaka i dopune tog nalaza, uvid u sporni ugovor, zapisnik). Sud je naveo da je među strankama nesporno da su zaključili sporni ugovor 4. maja 1998. godine, koji je raskinut dopisom tu�enog od 26. maja 1998. godine, da su tu�eni i međunarodna zajednica četiri puta posjetili apelanta radi procjene spremnosti za isporuku tablica, da je ministar tu�enog formirao radnu grupu koja je 21. maja 1998. godine posjetila apelanta i koja je poslije pregleda robe i materijala sačinila izvještaj koji su potpisali svi članovi radne grupe. Dalje je navedeno da je dio radne grupe ponovo posjetio tvornicu 22. maja 1998. godine, kada je apelantov direktor izjavom u pismenom obliku garantirao da će apelant najkasnije do 26. maja 1998. godine započeti sa proizvodnjom tablica, a najkasnije do 2. juna 1998. godine proizvesti 35.000 pari tablica. Sud je konstatirao da je među strankama sporno da li je apelant prije raskida spornog ugovora bio osposobljen i spreman da ispuni obavezu iz spornog ugovora i da li je bio u mogućnosti ispoštovati rok mogućeg početka proizvodnje, da li je mogao ispoštovati dinamiku isporuke, tj. dnevnu proizvodnju od 4.000 do 5.000 pari registarskih tablica, te, dosljedno tome, da li je tu�eni imao osnov za jednostrani raskid spornog ugovora i šta je apelant učinio da smanji štetu. Navedeno je da je među strankama bila sporna i visina tu�benog zahtjeva.
11. U obrazlo�enju je, također, navedeno da se spornim ugovorom zaključenim između parničnih stranaka 4. maja 1998. godine o izradi i isporuci registarskih tablica apelant obavezao ispoštovati dinamiku isporuke koja podrazumijeva dnevnu proizvodnju od 4.000 do 5.000 pari registarskih tablica po cijeni od 6,80 DM, te da je ugovorena izrada i isporuka 200.000 pari registarskih tablica a da je ugovor stupio na snagu danom potpisivanja. Sud je konstatirao da iz samog spornog ugovora proizlazi da nije označen rok ispunjenja obaveze, te da taj rok nije naveden ni u javnom nadmetanju niti u ponudi za proizvodnju registarskih tablica, te je zaključio da odredbe ugovora podrazumijevaju da je apelantu bio potreban određeni vremenski period za nabavku mašina i repromaterijala. Dalje, sud je naveo da iz izvještaja radne grupe tu�enog od 21. maja 1998. godine proizlazi da je apelant bio osposobljen i spreman za proizvodnju registarskih tablica, iako je konstatirano da će, zbog razlika u tehničkoj dokumentaciji za koje ne odgovara apelant, proizvodnja biti moguća kad se nabave nedostajući šabloni za određena slova. Također je navedeno da se apelantov direktor pismenom izjavom od 22. maja 1998. godine obavezao da će najkasnije do 26. maja 1998. godine moći započeti sa proizvodnjom registarskih tablica prema navedenim standardima sa zalihom repromaterijala, te da će najkasnije do 2. juna 1998. godine proizvesti 35.000 tablica a da očekuje posjetu tu�enog i kodove za rad do 26. maja 1998. godine. Sud je, dalje, naveo da je tu�eni nakon toga bez dostavljanja kodova 24. maja 1998. godine obavijestio apelanta da je odlučio da raskine sporni ugovor pozivajući se na pismo Visokog predstavnika. Dalje, sud je obrazlo�io da i iz nalaza i mišljenja vještaka procjenitelja S. H. proizlazi zaključak o apelantovoj spremnosti i osposobljenosti za proizvodnju registarskih tablica budući da je procjenitelj 28. maja 1998. godine konstatirao da se u apelantovom objektu nalazi repromaterijal koji je uvezen iz Njemačke a koji čine 54.200 komada aluminijskih pločica. Ovaj zaključak, prema mišljenju suda, proizlazi i iz ekspertize firme HAKL Maribor i ekspertize Instituta TUV Munchen, te izjava svjedoka V. D., M. H. i apelantovog direktora, a kojim dokazima je sud poklonio vjeru.
12. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da razlozi za raskid ugovora, predviđeni članom 128. ZOO-a, i prije isteka roka, nisu ispunjeni budući da je rok za isporuku, prema izjavi apelantovog direktora, bio 26. maj 1998. godine, s tim da će 35.000 pari registarskih tablica isporučiti 2. juna 1998. godine, da je tu�eni dopisom od 24. maja 1998. godine raskinuo sporni ugovor a da nije dostavio kodove za proizvodnju, te je sud zaključio da je jednostrani raskid rezultat nemogućnosti tu�enog da ispuni svoju obavezu iz ugovora. Sud je naveo da iz ugovora o isporuci sirovina za izradu registarskih tablica, zaključenog 5. maja 1998. godine između apelanta i inodobavljača Amex Enterprises, proizlazi da je ugovorena količina od 400.000 aluminijskih ploča, crni lak, te razrjeđivač, a da sastavni dio ugovora čini Aneks I sa specifikacijom u kojoj su navedeni rokovi isporuke, koji je uručen zastupniku tu�enog, pa je sud ocijenio neosnovanim prigovor tu�enog da se iz ugovora ne mo�e zaključiti kako je sačinjen i kako je tekla isporuka. U obrazlo�enju se navodi da je 7. juna 2002. godine izvršen uviđaj na licu mjesta, kojem su prisustvovali zastupnici stranaka i vještak Abid Hod�ić, zatim da iz nalaza vještaka proizlazi da apelant trpi štetu u iznosu od 1.372.205,00 KM, te da je inodobavljač u Općinskom sudu u Gračanici pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta kao izvršenika i da je dopušteno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa apelantovog računa u Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla radi naplate iznosa od 1.809.715,46 KM. S obzirom na to da je apelantu pričinjena šteta time što je tu�eni jednostrano i neosnovano raskinuo ugovor, u smislu člana 154. u vezi sa članom 189. ZOO-a, sud je, ocjenjujući nalaz vještaka, utvrdio da se radi o namjenskom materijalu koji se ne mo�e upotrijebiti u druge svrhe i da se po isteku roka mo�e smatrati isključivo otpadnim materijalom, pa je apelantu dosudio naknadu štete u iznosu od 1.296.000 KM. Sud nije priznao apelantu iznos od 12.205,00 KM koji se odnosi na špediterske usluge jer apelant nije dokazao da su te usluge stvarno i nastupile. Apelantu nije priznat ni iznos od 64.000,00 KM budući da je sud, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, zaključio da se apelant prodajom aluminijskih tablica kao otpadnog materijala mogao obeštetiti za iznos od 64.000,00 KM, a što je bio du�an u smislu člana 266. stav 4. ZOO-a. Sud je zaključio da apelantu pripadaju i kamate na dosuđeni iznos počevši od 20. jula 1998. godine kao dana nastanka štete.
13. Presudom Vrhovnog suda broj P�-8/04 od 29. juna 2004. godine uva�ena je �alba tu�enog i prvostepena presuda preinačena tako da je apelantov tu�beni zahtjev za isplatu iznosa od 1.360.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka odbijen kao neosnovan. Također, odbijen je i zahtjev tu�enog za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazlo�enju presude sud je iznio tok dotadašnjeg postupka, te činjenično utvrđenje Kantonalnog suda. Sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su apelant i tu�eni zaključili pravni posao sa elementima ugovora o djelu iz člana 600. ZOO-a, kojim je apelant bio obavezan da izvrši djelo prema ugovoru na osnovu usvojenog Memoranduma o razumijevanju o pravilniku i uputstvima za registraciju i registarske tablice motornih vozila u BiH (�Slu�beni glasnik BiH� broj 3/98; u daljnjem tekstu: Memorandum), koji propisuje obavezu tu�enog da će započeti izdavanje novih registarskih tablica 1. februara 1998. godine, a najkasnije do 31. jula 1998. godine. Dalje je navedeno da je Memorandumom u Aneksu II tačka 5. propisana procedura proizvodnje i isporuke registarskih tablica, a da je članom 3. spornog ugovora utvrđena dinamika dnevne proizvodnje koja podrazumijeva isporuku od 4.000 do 5.000 pari, te da je članom 15. regulirano da ugovor stupa na snagu danom potpisivanja, tj. 4. maja 1998. godine. Na osnovu navedenog, �albeni sud je zaključio da je rok ispunjenja apelantove obaveze određen krajnjim rokom izvršenja prema Memorandumu, što su ugovorne strane saglasno prihvatile, kao i dnevnom proizvodnjom i klauzulom da ugovor stupa na snagu 4. maja 1998. godine. Također je navedeno da je tu�eni više puta komisijski obilazio apelantova postrojenja, a da je 21. maja konstatirao da apelant raspola�e samo sa 8.000 pari aluminijskih osnova, što predstavlja dvodnevnu proizvodnju, da određena slova ne odgovaraju standardu ali da se odgovornost za to ne mo�e pripisati apelantu, te je konstatirano da apelant nema tehničkih mogućnosti za proizvodnju aluminijskih osnova i da su postojeće uvezene iz inostranstva. Sud je naveo da je članom 609. ZOO-a predviđena mogućnost raskida ugovora kada je rok bitan element ugovora a uposlenik je u tolikom zakašnjenju u otpočinjanju posla da je očigledno da ga neće završiti u roku, pa je sud zaključio da je tu�eni, koji je ocijenio da je apelant u značajnom zakašnjenju sa započinjanjem posla, te da je dovedena u pitanje mogućnost provođenja Memoranduma, iskoristio zakonom propisanu mogućnost za raskid ugovora. Ocijenivši da je upravo zbog apelantove krivnje, koja se ogleda u nemogućnosti ispunjenja ugovornih obaveza u roku kao bitnom elementu ugovora, došlo do raskida spornog ugovora, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete jer je šteta nastupila bez krivnje tu�enog pa on za nju nije odgovoran. Dalje je navedeno da je apelant, ako je smatrao da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, mogao tra�iti ispunjenje obaveze iz ugovora i usprotiviti se raskidu. Budući da je apelant prihvatio raskid, jer mu se nije protivio, sud je zaključio da pod tim uvjetima pravo na naknadu štete, u smislu člana 124. ZOO-a, pripada tu�enom koji ne snosi krivnju za raskid a ne apelantu čijom je krivnjom došlo do raskida zbog nemogućnosti da ispuni obaveze iz spornog ugovora. Stoga je sud zaključio da se raskidom ugovora tu�eni samo koristio svojim pravom, te da, stoga, ne snosi odgovornost za štetu. Konačno, �albeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice ali da je na takvo utvrđenje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je drugostepeni sud primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. a u vezi sa članom 456. stav 2. novog ZPP preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov postavljeni tu�beni zahtjev.
14. Presudom Revizijskog vijeća Vrhovnog suda broj Rev-517/05 od 7. septembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv presude istog suda, tj. Presude broj P�-8/04 od 29. juna 2004. godine, donesene u postupku povodom apelantove �albe. U obrazlo�enju ove presude je navedeno da je na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da je apelant bio u tolikom zakašnjenju sa započinjanjem posla koji je predmet ugovora o djelu budući da je očigledno da taj posao apelant ne bi završio do 31. jula 1998. godine, što je bio krajnji rok izvršenja obaveze prema Memorandumu. Sud je naveo da je �albeni sud pravilno utvrdio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz čl. 128. i 609. ZOO-a za raskid spornog ugovora prije isteka roka za ispunjenje, te da tu�eni nije odgovoran za štetu koju je raskidom ugovora pretrpio apelant. Dalje je navedeno da je odluka o preinačenju prvostepene presude (a ne kako je očigledno pogrešno u presudi napisano o preinačenju tu�benog zahtjeva) donesena na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. a u vezi sa članom 456. stav 2. novog ZPP i pravilnom primjenom materijalnog prava. Sud je naveo da je prava i obaveze stranaka koje proizlaze iz ugovora, te ispunjenje preuzetih obaveza u periodu od 4. do 26. maja 1998. godine, kao relevantne za primjenu materijalnog prava (čl. 128. i 609. ZOO-a), utvrdio prvostepeni sud. Stoga je sud ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi odredbe člana 209. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom, nastale kao posljedica izmjene činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, bez otvaranja rasprave pred drugostepenim sudom, suprotno članu 217. stav 1. ZPP. Konačno, sud je naveo da je kod utvrđenih činjenica (da se apelant nije pridr�avao ugovorene dinamike koja podrazumijeva isporuku od 4.000 do 5.000 pari registarskih tablica dnevno počevši od 4. maja 1998. godine, da je 21. maja 1998. godine prilikom posjete radne grupe tu�enog na svom proizvodnom lokalitetu imao samo 8.000 pari aluminijskih osnova, a nije imao tehničke mogućnosti za izradu tablica) drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da su se stekli uvjeti za raskid ugovora prije isteka roka, te preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov postavljeni tu�beni zahtjev. Sud je svoju odluku donio na osnovu člana 375. ranijeg ZPP, a u vezi sa članom 456. stav 2. va�ećeg ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant iznosi hronologiju događaja i hronologiju predmetnog postupka. Prete�an dio apelacionih navoda se svodi na navode vezane za postupanje Općinskog suda u izvršnom predmetu broj IP-1740/00, koji je apelant pokrenuo u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj PŽ-23/00 od 3. marta 2000. godine, te apelant navodi da je rješenjem od 13. juna 2000. godine dopušteno izvršenje na novčanim sredstvima tu�enog, ali da je taj postupak izvršni sud odugovlačio, te da je u konačnici obustavljen Rješenjem broj IP-1740/0 od 20. novembra 2001. godine jer je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-25/01 od 22. oktobra 2001. godine revizija tu�enog uva�ena i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelant smatra da je postojala sprega između izvršnog suda i Vrhovnog suda, navodi niz propusta izvršnog sudije kao i propusta Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o reviziji tu�enog, te apelant smatra da se u njegovom slučaju radilo prvenstveno o pristranosti, kako sudije izvršnog suda, tako i Vrhovnog suda. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja Rješenja broj Rev-25/01 od 22. oktobra 2001. godine, čiji se sadr�aj u apelaciji detaljno analizira. Također, apelant smatra da je do proizvoljne primjene materijalnog prava došlo i u �albenom postupku pred Vrhovnim sudom protiv presude Kantonalnog suda donesene u ponovnom postupku jer se sporni ugovor, suprotno zaključku suda, ne mo�e smatrati ugovorom o djelu jer iz označavanja ugovornih strana jasno proizlazi da se radi o ugovoru o prodaji. Apelant, dalje, navodi da je sam Memorandum na koji se ukazuje u presudi Vrhovnog suda izrazito konfuzan po pitanju rokova, te ističe da je, suprotno zaključku Vrhovnog suda, apelant bez problema mogao ispuniti ugovornu obavezu, a što apelantu potvrđuju i dokazi u spisu. Također se navodi da je očigledno da rok nije bitan element ugovora budući da on nije ugovorom definiran, te apelantu nije jasno na osnovu kojih dokaza je Vrhovni sud zaključio da je apelant u tolikom zakašnjenju da je očigledno da neće moći izvršiti obavezu iz ugovora. Stoga, apelant smatra da je Vrhovni sud u �albenom postupku i postupku revizije na činjenično stanje koje je utvrdio Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 128. i 609. ZOO-a). Dalje, apelant smatra da je lišen imovine nakon što je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom prava rješenjem poništio pravosna�nu presudu Općinskog suda. Ističe da u konkretnom slučaju ne postoji društveni interes da se apelantu ukine pravo da od tu�enog potra�uje naknadu štete budući da, prema apelantovom mišljenju, provedeni dokazi ukazuju na to da je apelant bio sposoban da izvrši svoj dio obaveza iz ugovora. Konačno, apelant je mišljenja da predmetne mjere nisu bile zakonite budući da su sve presude Vrhovnog suda rezultat proizvoljne primjene prava, pa apelant smatra da postupak miješanja u apelantovu imovinu nije proveden u skladu sa domaćim zakonom. Stoga, apelant predla�e ukidanje osporene odluke Vrhovnog suda i vraćanje na ponovni postupak ili da Ustavni sud sam odluči o meritumu spora.
b) Odgovor na apelaciju
16. Revizijsko odjeljenje Vrhovnog suda je navelo da u cijelosti ostaje pri navodima obrazlo�enja Presude broj Rev-517/05 od 7. septembra 2006. godine, te predla�e odbijanje apelacije.
17. Vrhovni sud, također, ističe da u postupku rješavanja o �albi tu�enog nije povrijeđena odredba člana 217. stav 2. ZPP a koja se primjenjuje prema odredbi člana 456. stav 2. va�ećeg ZPP jer u postupku povodom �albe nisu utvrđivane nove činjenice niti su prihvaćeni novi dokazi, niti je sud smatrao da je potrebno ponovno izvoditi dokaze izvedene u prvostepenom postupku. Dalje se navodi da je odluka donesena na osnovu relevantnih činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku i koje nisu bile sporne, a sporna je bila pravna ocjena o primjeni materijalnog prava koja je P�. presudom riješena na način da je �alba tu�enog uva�ena i prvostepena presuda preinačena. Zbog navedenih razloga se predla�e odbijanje apelacije.
18. Kantonalni sud navodi da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa va�ećim propisima.
19. Tu�eni smatra da je apelacija neosnovana budući da je osporena presuda donesena saglasno va�ećim propisima i nije u suprotnosti sa Ustavom BiH niti sa drugim pozitivnim zakonskim propisima.
V. Relevantni propisi
20.
Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 229. stav 1. tačka 4.
(1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu odr�ane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u �albi:
Š...Ć
(4) Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Član 456. st. 1. i 2.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
(2) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 344. do 346, čl. 351. do 355. i čl. 377. do 379. Zakona o parničnom postupku (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� br. 42/98 i 3/99) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, čl. 227. do 229. i čl. 249. do 251. ovoga zakona.
21. Zakon o obligacionim odnosima (�Slu�beni list SFRJ� br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, �Slu�beni list SRBiH� br. 2/92, 13/93 i 13/94, te �Slu�bene novine FBiH� broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu du�an je naknaditi je, ukoliko ne doka�e da je šteta nastala bez njegove krivice.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana mo�e, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza, ili pod uvjetom predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa prema samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Raskidanje ugovora prije isteka roka
Član 128.
Kad je prije isteka roka za ispunjenje obaveze očigledno da jedna strana neće ispuniti svoju obavezu iz ugovora, druga strana mo�e raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
UGOVOR O DJELU
Pojam
Član 600.
Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog posla i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
Raskidanje ugovora prije isteka roka
Član 609.
(1) Ako je rok bitan sastojak ugovora, a poslenik je u tolikom zakašnjenju sa započinjanjem ili završavanjem posla da je očigledno da ga neće završiti u roku, naručilac mo�e raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
(2) On to pravo ima i kad rok nije bitan sastojak ugovora, ako zbog takvog zakašnjenja naručilac očigledno ne bi imao interesa za ispunjenje ugovora.
22. Memorandum o razumijevanju o pravilniku i uputstvima za registraciju i registarske tablice motornih vozila u BiH (potpisan 28. januara 1998. godine, objavljen u �Slu�benom glasniku BiH� broj 3/98) u relevantnom dijelu glasi:
Odmah nakon potpisivanja ovog memoranduma o razumijevanju počet će primjena Aneksa I i II.
Nadle�na ministarstva unutrašnjih poslova u entitetima će početi izdavati nove registarske tablice 1. februara 1998. godine, u skladu sa Aneksima I i II. Nakon 31. jula 1998. godine sva vozila u Bosni i Hercegovini će imati nove registarske tablice.
23. Aneks I - Pravilnik o registraciji i registarskim tablicama motornih vozila (�Slu�beni glasnik BiH� broj 3/98 od 10. marta 1998. godine):
Član 17.
Zamjena dosadašnjih registarskih tablica
Zamjena registarskih tablica za motorna vozila izdatih na osnovu va�ećih propisa će se izvršiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog pravilnika.
Član 18.
Stupanje na snagu
Ovaj pravilnik stupa na snagu na dan njegovog objavljivanja u �Slu�benom glasniku BiH�.
VI. Dopustivost
a) Neiscrpljivanje
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede apelantovih prava u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Općinskog suda broj IP-1740/00 od 20. novembra 2001. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
25. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita ni�estepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne mo�e se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
26. U konkretnom slučaju značajan dio apelacionih navoda odnosi se na izvršni postupak koji je pokrenuo apelant kao tra�ilac izvršenja protiv tu�enog kao izvršenika a koji je obustavljen Rješenjem Općinskog suda broj IP-1740/00 od 20. aprila 2001. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapa�a da je apelant, shodno pouci o pravnom lijeku protiv tog rješenja, ukoliko je bio nezadovoljan ishodom predmetnog izvršnog postupka, mogao izjaviti �albu Kantonalnom sudu, a što apelant, prema stanju spisa, nije učinio, pa je rješenje o obustavi postalo pravosna�no 7. decembra 2001. godine. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne mo�e razmatrati.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na parnični postupak
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-517/05 od 7. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2007. godine a apelacija je podnesena 7. septembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant osporava navedene presude i rješenje tvrdeći da su mu tim presudama i rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu
Pravo na pravičan postupak
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima �pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom� (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
35. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tu�benom zahtjevu usmjerenom na naknadu štete proistekle iz ugovornog odnosa između apelanta i tu�enog, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Suština apelacionih navoda o povredi ovog prava svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava jer apelant smatra da je u ponovnom postupku Vrhovni sud i u �albenom postupku i u postupku revizije pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 128. i 609. ZOO-a). Naime, apelant smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu jer apelant smatra da predmetni ugovor o izradi tablica prema svojoj suštini predstavlja ugovor o prodaji. Također, prema apelantovom mišljenju, iz provedenih dokaza, suprotno zaključku suda, proizlazi da je apelant bez problema mogao ispuniti svoju ugovornu obavezu i proizvesti 200.000 pari tablica, odnosno da proizvodi 4.800 tablica dnevno, te apelant navodi da rok nije bitan element predmetnog ugovora.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
38. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazlo�io zašto je uva�io �albu tu�enog, te preinačio presudu Kantonalnog suda, te da je Revizijsko vijeće Vrhovnog suda, također, pojasnilo zašto je odbijena kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv P�. odluke istog suda. Dalje, evidentno je da je �albeno vijeće Vrhovnog suda svoju odluku o preinačenju prvostepene presude donijelo na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, kojim je propisano ovlaštenje drugostepenog suda da mo�e preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, vezano za apelacione navode prema kojim se proizvoljnost revizijskog suda ogleda u činjenici da je taj sud bio ovlašten da zbog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu člana 250. stav 1. ZPP ukine P�. presudu, Ustavni sud zapa�a da je u konkretnom slučaju revizijski sud zaključio da je u apelantovom slučaju �albeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te je, na osnovu člana 375. ranijeg ZPP, kojim je propisano ovlaštenje revizijskog suda da odbije reviziju ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a ni razlozi na koje se pazi po slu�benoj du�nosti, koji se primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. va�ećeg ZPP, nakon ocjene apelantovih revizijskih navoda, odbio reviziju kao neosnovanu.
39. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dao detaljno i jasno obrazlo�enje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja (jer je iz provedenih dokaza, koje je izveo i u osporenim presudama i detaljno analizirao, utvrdio da je apelant bio u tolikom zakašnjenju sa započinjanjem posla da je očigledno da taj posao apelant ne bi završio do 31. jula 1998. godine). U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data jasna i precizna obrazlo�enja za zaključak suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, koja obrazlo�enja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantovu štetu, zbog čega se apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju neosnovanim.
40. Također, Ustavni sud zapa�a da osporene presude redovnih sudova, suprotno apelantovim navodima, u obrazlo�enju sadr�e precizne i jasne razloge o primjeni zakonskih propisa na kojima su zasnovane, kako u pogledu zaključka da sporni ugovor predstavlja pravni posao sa elementima ugovora o djelu, tako i sa aspekta zaključka da je u konkretnom slučaju rok bitan element ugovora. Stoga, u situaciji kad je apelant postavljenim tu�benim zahtjevom tra�io naknadu štete zbog jednostranog raskida ugovora i kad je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da tu�eni ne snosi krivnju za raskid spornog ugovora, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da su osporenim odlukama redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su u konačnici odbili apelantov tu�beni zahtjev jer su utvrdili da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. ZOO-a.
41. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenim odlukama za svoje stanovište o neosnovanosti apelantovog tu�benog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava (konkretno ZPP, ZOO-a i Memoranduma), u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da u njegovim obrazlo�enjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
42. Dalje, vezano za ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapa�a da je apelant učestvovao u svim fazama postupka, te da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je apelant u odnosu na tu�enog bio drugačije tretiran. Također, apelant je imao mogućnost davanja odgovora na �albu tu�enog protiv prvostepene presude, što apelant, prema stanju spisa, nije koristio, te je imao i koristio mogućnost izjavljivanja revizije o kojoj je odlučivao nadle�ni sud koji je u obrazlo�enju osporene odluke naveo razloge za svoje odlučenje. Dakle, nesporno je da je apelant imao pristup sudu i to na tri sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.
43. S druge strane, s obzirom na to da se značajan dio apelacionih navoda odnosi na Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-25/01 od 22. oktobra 2001. godine, Ustavni sud konstatira da navedeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku o meritumu zahtjeva, te da, stoga, ono i ne mo�e biti predmet ocjene u ovom apelacionom postupku. Naime, redovni sudovi su u ponovnom postupku donijeli konačnu odluku o meritumu apelantovog zahtjeva, koja je bila predmet ocjene u prethodnim tačkama ove odluke. Ukoliko je apelant smatrao da je bilo pristranosti u postupanju sudija tog vijeća, imao je priliku da te svoje navode iznese kako bi oni bili razmotreni u daljnjoj fazi postupka pred redovnim sudovima, a kako apelant to nije učinio, on to sada neosnovano ističe u svojoj apelaciji.
44. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazlo�io u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim presudama ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, odnosno proizvoljno primijenili materijalno pravo, pri čemu su u obrazlo�enju odluka za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tu�benog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge.
48. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.