Službeni glasnik BiH, broj 30/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 7588/18, rješavajući apelaciju
Mirze Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Mirze Marušića.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što nije bila izvršena obavezna dvomjesečna kontrola opravdanosti apelantovog pritvora u skladu sa članom 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, a nakon Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 Kv 5 od 28. augusta 2018. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mirze Marušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 18 Kž 4 od 30. novembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 18 K od 15. novembra 2018. godine u odnosu na aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirza Marušić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 20. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004876 18 Kž 4 od 5. decembra i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004876 18 K od 5. novembra 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant pustio na slobodu. Apelacija je zavedena pod brojem AP 7588/18.
2. Apelant, kojeg zastupa isti advokat (kao u tački 1. odluke), podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog toga što je Okružni sud u Doboju propustio da, u skladu sa članom 202. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), izvrši kontrolu opravdanosti pritvora apelantu na 28. oktobar 2018. godine, nego je tek 15. novembra 2018. godine donio rješenje navedeno u prethodnoj tački odluke. Stoga je, prema navodima apelacije, apelant bio nezakonito pritvoren u periodu od 28. oktobra 2018. godine do 15. novembra 2018. godine, tj. 18 dana. Apelacija je zavedena pod brojem AP 7692/18.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 7588/18.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. U odnosu na apelaciju broj AP 7692/18, odgovor je zatražen samo od Okružnog suda.
5. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 K od 15. novembra 2018. godine kojim je apelantu i još dvojici optuženih produžio pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, koji poslije izricanja presude može trajati još devet mjeseci u skladu sa odredbom člana 203. stav 3. ZKP.
8. U obrazloženju rješenja je najprije ukazano da je Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 004876 Kv5 od 28. augusta 2018. godine produžen pritvor optuženima po službenoj dužnosti u postupku dvomjesečne kontrole mjere pritvora zbog krivičnog djela obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Ovo rješenje (od 28. augusta 2018. godine) je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 004876 Kž 3 od 5. septembra 2018. godine.
9. Okružni sud je naveo da je po dovršetku glavnog pretresa i iznošenju završne riječi Tužilaštvo predložilo da se optuženima produži pritvor i poslije izricanja presude zbog istog zakonskog razloga. Branioci i optuženi su se usprotivili ovom prijedlogu Tužilaštva i predložili da se optuženima ukine pritvor. S obzirom na to da je 15. novembra 2018. godine izrečena presuda kojom su optuženi proglašeni krivim za navedeno krivično djelo i izrečene im kazne zatvora u trajanju od osam godina, Okružni sud je ustanovio da i dalje postoje razlozi po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, pa je optuženima i produžen pritvor. Okružni sud je naveo da svi razlozi koji su dati u rješenju o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, i dalje postoje, a utvrđeni su dokazima na kojima tužilac temelji optužnicu, te dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i na osnovu kojih je donesena nepravosnažna presuda.
10. Okružni sud je naveo da i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor, po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, jer je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina (najmanje osam, bez mogućnosti ublažavanja), a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice krivičnog djela. Okružni sud je ukazao da "stoji osnovana sumnja" da su optuženi izvršili obljubu i drugu spolnu radnju sa djevojčicom od trinaest godina i pored činjenice što ih je upozoravao vlasnik "Luna parka" da se "kanu balavice", i to u vrijeme održavanja proslave slave mjesta Kožuhe, dakle, na javnom mjestu, ukazujući na određeno postupanje nakon izvršenja djela, da je ovaj događaj izazvao revolt kod roditelja oštećene, kao i mještana navedenog sela, što je vidljivo i iz iskaza vlasnika "Luna parka" J.A. Također, iz službene zabilješke PS Doboj 2, navedenog broja i datuma, a povodom obavljenog razgovora sa predsjednikom Mjesne zajednice Kožuhe M.J., vidljivo je da je predmetni događaj izazvao uznemirenost i ogorčenost građana, da je predmetno krivično djelo izvršeno tokom proslave slave navedenog mjesta, Ilindana, da građani izražavaju bojazan za sigurnost svoje djece i omladine, te insistiraju da se počinioci navedenog djela strogo kazne, kako se ne bi više nikada ponovio navedeni događaj, što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda, pa je optuženima produžen pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Shodno navedenom, postoje vanredne okolnosti koje bi ukazivale na opasnost da bi puštanjem na slobodu došlo do remećenja javnog reda. Protek vremena, iako "stoji osnovana sumnja" da je djelo izvršeno u ljeto 2017. godine, nije od odlučnog značaja, jer se za njega saznalo početkom 2018. godine, a učinioci su identificirani početkom aprila, nakon čega je javnost (pri tome se prvenstveno misli na porodicu oštećene, te mještane sela) saznala za djelo i tek su tada nastupile reakcije građana koje su ranije opisane. S tim u vezi, udaljenost mjesta prebivališta optuženih od mjesta prebivališta oštećene, prema ocjeni suda, za ovaj pritvorski osnov ne igra ulogu.
11. Okružni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2888/18 (odluka u kojoj je, također, odlučeno o apelantovoj apelaciji u odnosu na rješenje o određivanju pritvora), te je sud zaključio da je pritvor jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje postupka i prejudicirati remećenje javnog reda u slučaju da se optuženi puste da se brane sa slobode. Prijedlog branilaca optuženih da se optuženi puste na slobodu, prema ocjeni Okružnog suda, bez osnova je imajući u vidu navedeno činjenično stanje, težinu učinjenog djela i posebnu osjetljivost javnosti na krivična djela seksualne konotacije izvršena prema maloljetnicima.
12. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 004876 18 Kž 4 od 30. novembra 2018. godine kojim je žalbu, između ostalih apelantovu, odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant osporavao postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo, te da je osporio opravdanost produženja pritvora iz osnova predviđenog članom 197. stav 1. tačka g) ZKP. Vrhovni sud je navedene prigovore ocijenio kao neosnovane ukazujući da je osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo potvrđena brojnim dokazima provedenim na pretresu pred prvostepenim sudom, pa imajući u vidu te dokaze, nema mjesta za ovakve apelantove navode. Također, Vrhovni sud je ustanovio da su neosnovani navodi da nije bilo mjesta za produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, ukazujući na zaključak prvostepenog suda i navedene okolnosti koje, i prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca i predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, u slučaju puštanja na slobodu optuženih, imale kao rezultat prijetnju narušavanju javnog reda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant u apelaciji broj AP 7588/18 ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant je osporio postojanje posebnog pritvorskog razloga prema članu 197. stav 1. tačka g) ZKP. Apelant navodi da su u konkretnom slučaju prestale vanredne okolnosti. Također, apelant ukazuje da su uznemirenost građana prouzrokovali mediji. Dalje, apelant ukazuje da je od sačinjavanja službene zabilješke na koju se sud poziva prošlo dosta vremena i da ne postoje činjenice koje ukazuju na opasnost da će apelantovi postupci zaista dovesti do uznemirenja građana. Apelant ukazuje da se niko od građana, ni porodice nije oglašavao nakon izricanje presude, što ukazuje da nema vanrednih okolnosti da će doći do realne prijetnje narušavanju javnog reda. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu
I.A. protiv Francuske. Apelant je ukazao da nije obrazloženo zbog čega nije osnovano izricanje blažih mjera. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će do okončanja postupka pred Ustavnim sudom pustiti apelanta da se brani sa slobode.
U apelaciji broj AP 7692/18 apelant je ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je posljednje rješenje u odnosu na apelanta doneseno 28. augusta 2018. godine, te da je istekom dva mjeseca sud, u skladu sa odredbom člana 202. ZKP, bio obavezan da izvrši kontrolu opravdanosti pritvora, a što nije urađeno do 15. novembra 2018. godine, kada je sud nakon izricanja prvostepene presude primijenio odredbu člana 203. ZKP. Apelant navodi da je nezakonito bio pritvoren od 28. oktobra 2018. do 15. novembra 2018. godine, dakle 18 dana. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu zbog njegovog nezakonitog pritvaranja koje je trajalo 18 dana, te da mu na ime nematerijalne štete dosudi iznos od 3.000,00 KM, u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su istakli da je apelacija neosnovana (AP 7588/18), jer su sudovi, poštujući odredbe ZKP i Evropske konvencije, dali jasne razloge za svoju odluku, te da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.
16. U odgovoru na apelaciju (AP 7692/18) Okružni sud je naveo sljedeće: "Naime, prema odredbama člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS, kontrola opravdanosti trajanja mjere pritvora vrši se po isteku svaka dva mjeseca od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Kako je protiv citiranog rješenja ovog suda izjavljena žalba i doneseno drugostepeno rješenje Vrhovnog suda RS od 5.9.2018. godine, to je zadnje rješenje o pritvoru, koje je, prema važećoj sudskoj praksi, i datum zadnje kontrole pritvora, bilo upravo 5.9.2018. godine, kada je prethodno rješenje postalo pravosnažno, pa se sljedeća kontrola pritvora imala provesti po isteku dva mjeseca od tog datuma, što je i učinjeno, a u međuvremenu donesena i prvostepena presuda, nakon koje je određen novi status pritvora."
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka g)
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude
Član 203. st. 1. i 3.
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Također, apelacija broj AP 7692/18 je podnesena zbog propusta suda da donese rješenje u roku koji je propisan zakonom. Stoga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant nije ničim konkretizirao navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a osporio je samo rješenja o produženju pritvora, te će Ustavni sud ispitati apelaciju samo u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Isto se odnosi (i) na član 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda; [...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
25. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, najprije, primjećuje da apelant osporava to da rješenje o pritvoru nije doneseno u zakonskom roku, odnosno da nije izvršena kontrola opravdanosti pritvora nakon isteka dva mjeseca od donošenja rješenja od 28. augusta 2018. godine. Također, apelant osporava rješenje koje je doneseno 15. novembra 2018. godine u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 197. stav 1. tačka g) ZKP.
26. Ustavni sud će najprije ispitati da li je sud donio rješenje u roku propisanom zakonom.
27. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
28. Međutim, drugi aspekt člana 5. stav 3. Evropske konvencije na koji apelant ukazuje odnosi se na obavezu kontinuirane kontrole pritvora u periodičnim intervalima, što je jedan od elemenata "promptnosti" koju zahtijeva navedeni član Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je Okružni sud kontrolu opravdanosti produženja pritvora izvršio nezakonito, to jeste tek 15. novembra 2018. godine, umjesto 28. oktobra 2018. godine, dakle, po isteku 18 dana računajući od dana kada je trebalo donijeti odluku. Ustavni sud ukazuje da je, prema standardima člana 5. stav 3. Evropske konvencije, poštivanje zahtjeva za "promptnost" sudske revizije pritvora jedna od vitalnih garancija protiv proizvoljnosti. Obaveza je da se u redovnim vremenskim intervalima preispita opravdanost produžetka pritvora i da ti vremenski intervali ne pređu rokove propisane zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu pritvor produžen nakon potvrđivanja optužnice (i) po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Ustavni sud zapaža da odredba člana 202. stav 1. ZKP propisuje da "kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru". Ustavni sud naglašava da je posljednje rješenje o pritvoru apelantu (prije rješenja od 15. novembra 2018. godine), kako proizlazi iz apelacije, ali (i) iz osporenog rješenja od 15. novembra 2018. godine, bilo Rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 004876 Kv 5 od 28. augusta 2018. godine a koje je doneseno, kako je u rješenju navedeno, "po službenoj dužnosti povodom dvomjesečne kontrole mjere pritvora optuženima, u smislu odredbe člana 202. stav 1. ZKP". Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, nakon donošenja rješenja od 28. augusta 2018. godine, Okružni sud bio obavezan, po isteku dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja, da ponovo odluči o pritvoru optuženih, kako to nalaže odredba člana 202. stav 1. ZKP, dakle, do 28. oktobra 2018. godine. Međutim, to nije učinjeno! Umjesto toga, nakon izricanja prvostepene presude apelantu, rješenje je doneseno 15. novembra 2018. godine, dakle, 18 dana izvan roka u kojem je trebalo biti ispitano prethodno rješenje.
30. Ustavni sud, opet, ističe da je odredbom člana 202. stav 1. ZKP propisano da se kontrola opravdanosti pritvora vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Ustavni sud ukazuje na to da "zakonitost" u konkretnom slučaju treba posmatrati u okviru domaćeg zakona i strogo formalno. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonito je samo ono što u potpunosti odgovara tekstu zakona. U konkretnom slučaju sastavni dio zakonskog teksta je i obavezna kontrola opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca. Ustavni sud smatra da Okružni sud nije postupao "zakonito" i "promptno" u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je tek 15. novembra 2018. godine sa zakašnjenjem od 18 dana izvršio obaveznu zakonsku kontrolu apelantovog pritvora, čime je istovremeno prekršen i princip "zakonitosti" pritvora iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u odnosu na obavezu periodične sudske kontrole (revizije) pritvora u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je nedonošenjem rješenja u skladu sa članom 202. stav 1. ZKP, a nakon isteka dva mjeseca od dana kada je posljednje rješenje o pritvoru doneseno, povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
32. Apelant je u ovom dijelu tražio da mu se, u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije, isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.
33. U vezi sa apelantovim traženjem da mu se dosudi naknada u navedenom iznosu iz čega proizlazi da traži naknadu za utvrđenu povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, u situaciji kada aplikant, lišen slobode protivno odredbama domaćeg prava koje je okončano, ima na raspolaganju tužbu za naknadu štete koja je zbog toga pretrpljena, a ne postoji sumnja u njenu djelotvornost - od njega se očekuje da tu mogućnost iskoristi prije obraćanja Evropskom sudu. Evropski sud smatra da je građanska tužba protiv države predviđena domaćim pravom pravno sredstvo koje je potrebno iscrpiti, jer je posebno osmišljeno kako bi se licima koja su bila nezakonito lišena slobode omogućilo da zatraže od države zadovoljštinu (vidi, Evropski sud,
Dolenec protiv Hrvatske, presuda od 26. decembra 2009. godine, st. 184. i 185).
34. Ustavni sud primjećuje da ZKP, u Glavi XXIX (od čl. 408. do 416), pored ostalog, regulira postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava lica neosnovano lišenih slobode. Sâm pojam naknade štete, prema ovoj glavi, obuhvata sve vidove štete (materijalnu i nematerijalnu) i ona se ostvaruje podnošenjem zahtjeva ministarstvu pravde, odnosno podnošenjem tužbe sudu. Stoga, rukovodeći se citiranim stavom Evropskog suda, a u nedostatku dokaza da postojeći mehanizam za ostvarivanje naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode nije efikasan, te da je apelant bezuspješno pokušavao da ga iskoristi, iako je apelacija djelomično usvojena, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema potrebe da koristi mogućnost iz člana 74. Pravila Ustavnog suda, tj. da odredi naknadu za nematerijalnu štetu.
35. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio rješenje od 15. novembra 2018. godine koje je doneseno nakon izricanja prvostepene presude.
36. U konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor nakon donošenja prvostepene presude rješenjem od 15. novembra 2018. godine. Kako proizlazi iz navedenog rješenja Okružnog suda, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U trenutku donošenja osporenog rješenja apelant se nalazio u pritvoru. Shodno navedenom, proizlazi da lišavanje slobode potpada pod izuzetak iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
37. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja "osuđujuće presude", pri čemu se fraza "osuđujuća presuda" ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud,
Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Također, "zakonitost" pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora prema tom osnovu (vidi, Evropski sud,
Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).
38. U konkretnom slučaju, dakle, nakon izricanja prvostepene presude (15. novembra 2018. godine) kojom je apelant proglašen krivim apelantu je produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina, te je osuđen na kaznu zatvora od osam godina, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
39. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbom člana 203. stav 1. ZKP prema kojoj "kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) ovog zakona, […]". Također, prema prvoj rečenici stava 3. člana 203. ZKP, "poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci". Iz navedenog proizlazi da je apelantu pritvor određen u skladu sa odredbama domaćeg zakona. Međutim, apelant osporava postojanje razloga za pritvor u smislu odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Naime, apelant navodi da su prestali razlozi za pritvor, da su, prema ovom osnovu, uznemirenost izazvali mediji, da nema reakcije porodice i građana čak ni nakon izricanja presude, da je prošlo dosta vremena od okolnosti na koje se sud pozvao u rješenju, te da ne postoje činjenice na apelantovoj strani da će on svojim ponašanjem izazvati narušavanje javnog reda.
40. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se navedeni osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u "posebnim okolnostima", i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu
Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud, dalje, podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor stoga može se uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud,
Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i
I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).
41. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uvjeti za pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, zasnovan na okolnostima koje sud detaljno navodi (način i okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina), što je izazvalo revolt građana i roditelja oštećene, što je vidljivo i iz dokaza na koje se sud pozvao, što sve jesu vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, redovni sud je jasno naveo i zašto nije od utjecaja protek vremena, ukazujući kada su otkriveni eventualni počinioci, odnosno kada se za krivično djelo saznalo (aprila 2018. godine identificirani su mogući počinioci), a tek nakon toga su uslijedile reakcije porodice i mještana sela. Zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti čak ni poslije proteka određenog vremena nakon određivanja inicijalnog pritvora po ovom osnovu i produženja nakon podizanja optužnice i izricanja prvostepene presude. Također, Ustavni sud primjećuje da to što, kako apelant navodi, nije bilo reakcija javnosti, ni porodice oštećene nakon izricanja presude može da bude i okolnost da su oni zadovoljni presudom, te da postoji povjerenje javnosti u pravosudni sistem. Međutim, to ne znači da i dalje ne postoje vanredne okolnosti, koje je sud ocijenio, iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje optuženih, uključujući apelanta, na slobodu zaista narušilo javni red u jednoj maloj sredini i imajući u vidu osjetljivost javnosti na krivična djela seksualne konotacije izvršena prema maloljetnicima. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih okolnosti, apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
42. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud obrazložio svoju odluku zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za pritvor i pri utvrđenom stanju stvari jasno naveo da je pritvor jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje postupka i preduprijediti remećenje javnog reda, zbog čega je prijedlog branilaca da se optuženi puste na slobodu bez osnova, što Ustavnom sudu u kontekstu cjelokupnog predmeta ne izgleda proizvoljno.
43. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada Okružni sud nije u zakonskom roku, prema odredbi člana 202. stav 1. ZKP, izvršio kontrolu opravdanosti pritvora apelantu.
45. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu zasnovali na postojanju posebnog razloga propisanog odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKP o čemu su dali valjane razloge i odgovarajuća obrazloženja.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.