Službeni glasnik BiH, broj 7/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 554/12, rješavajući apelaciju
"Terex Inžinjeringa" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 16. januara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
"Terex Inžinjeringa" d.o.o. Bijeljina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Terex Inžinjering" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) obustavu postupka protivizvršenja u predmetu koji se vodi pod brojem 80 0 Ip 027404 10 Ip do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 554/12 od 14. marta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Elektroprivrede Republike Srpske" Trebinje – Zavisno preduzeće "Rudnik i termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 24. i 29. februara 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantovom punomoćniku 28. decembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000204 09 Pž od 20. oktobra 2010. godine, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete u visini obične štete isplati iznos od 530.000,00 KM, te na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti iznos od 1.720.800,00 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos od 6. februara 2009. godine kao dana donošenja presude pa do konačne isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.040,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude iznio navode tužbe a zatim i navode odgovora na tužbu u kojem je tuženi istakao sljedeće: da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva zato što tuženi i apelant nisu nikada zaključili ugovor o izvođenju radova koji su oglašeni tenderom na koji se apelant poziva; da raspisivanje tendera i prikupljanje ponuda predstavlja fazu predugovaranja koja može a ne mora dovesti do zaključenja ugovora; da takvi pregovori ne obavezuju stranke, ni u smislu ponude, ni u smislu predugovora, ni u smislu ugovora, što je eksplicitno navedeno i u tenderskoj dokumentaciji od 25. jula 2003. godine na stranici 8. tačka 20.1, gdje stoji da naručilac zadržava pravo da prihvati ili odbaci bilo koju ponudu ili da poništi javno nadmetanje i odbaci sve ponude u bilo koje vrijeme prije dodjele ugovora bez snošenja rizika i bilo kakve odgovornosti prema ponuđačima, kao i bez ikakvih obaveza da informira ponuđača o razlozima svog postupka; da ne postoji krivica tuženog zbog prekida postupka predugovaranja jer je tuženi tender i vođenje pregovora sa apelantom vršio uz saglasnost JMDP "Elektroprivreda Republike Srpske" i Vlade Republike Srpske, a Vlada Republike Srpske je poslije dovršenih aktivnosti oko provođenja procedura o raspisanim tenderima, a prije dodjele ugovora sa najpovoljnijim ponuđačima, donijela Zaključak broj 02/1-020-693/03 od 29. septembra 2003. godine, kojim je tuženog zadužila da bilanse količine uglja i otkrivke bazira na vlastitoj mehanizaciji s ciljem provođenja mjera Vlade za konsolidaciju stanja u privredi i smanjenju troškova proizvodnje; da sporni ugovor sa apelantom ne bi mogao biti zaključen zato što njegova vrijednost prelazi 50.000,00 KM pa bi za njegovo zaključivanje bila potrebna saglasnost Vlade Republike Srpske; da je tenderska komisija ocijenila da nijedan od ponuđača, pa dakle ni apelant, ne može izvesti oglašene radove u zadanom roku zbog čega je predložila da se ugovaranje izvrši sa tri ponuđača, među kojima je i apelant, u obimu koji odgovara njihovim tehničkim kapacitetima, zbog čega tuženi apelantu nije odobrio količinu od milion metara kvadratnih čvrste mase već su navedena tri ponuđača u svom internom odnosu sami ugovorili udjele u poslu internim sporazumom od 14. augusta 2003. godine, koji tuženog ne veže; i, konačno, da se konkretna pravna stvar ne može rješavati pred sudom budući da ne spada u sudsku nadležnost jer je predmet postupka stvar upravnopravne materije.
9. Prvostepeni sud je, zatim, obrazložio da je najprije odbio prigovor tuženog koji se odnosio na sudsku nadležnost tog suda smatrajući da sud tužbu treba odbaciti jer je riječ o "stvari upravnopravne materije". Sud je svoju odluku obrazložio navodom da se iz tvrdnji tužbe jasno vidi da apelant ne traži zaštitu zato što je nezadovoljan odlukom tenderske komisije zbog nezakonito provedene procedure izbora najboljeg ponuđača, koju bi trebao ostvarivati u upravnom postupku shodno čl. 48. i 49. tada važećeg propisa o javnim nabavkama, već traži zaštitu zato što ga tuženi nije uveo u posao sa dodijeljenim ugovorom u skladu sa prethodno zakonito donesenom odlukom tenderske komisije tog preduzeća koja ga je izabrala za najboljeg ponuđača, koju može ostvariti samo u sudskom postupku povodom rješavanja imovinskopravnih odnosa stranaka (praktično, apelant i nema nikakav pravni interes za pokretanje upravnog postupka), pa je stoga prvostepeni sud nastavio postupanje u ovoj pravnoj stvari.
10. Osnovni sud je obrazložio da je u dokaznom postupku proveden velik broj dokaza, između ostalog, saslušanje svjedoka, čitanje velikog broja dokumenata među kojima: rješenje o davanju saglasnosti za prikupljanje ponuda javnim nadmetanjem od 21. jula 2003. godine "Elektroprivrede Republike Srpske" Trebinje, zapisnik sa sastanka komisije za evaluaciju ponuda od 12. augusta 2003. godine, obavijest tuženog od 14. augusta 2003. godine o izboru najpovoljnijeg ponuđača, saglasnost Ministarstva privrede energetike i razvoja Republike Srpske od 20. augusta 2003. godine, Sporazum o podjeli količina po tenderu broj 75 od 14. augusta 2003. godine, saglasnost Ministarstva finansija Republike Srpske od 22. augusta 2003. godine, rješenje o davanju saglasnosti za potpisivanje ugovora "Elektroprivrede Republike Srpske" Trebinje od 24. septembra 2003. godine, mišljenje OHR-a, Privrednog odjeljenja, od 6. augusta 2003. godine, ugovor o izvođenju radova na otkopavanju, utovaru, transportu i odlaganju masa, kojeg je apelantu ponudio tuženi putem faksa od 10. septembra 2003. godine (26. juli 2003. godine), ponuda "Elektroprivrede Republike Srpske", ZDP "Rudnik i termoelektrana" Gacko od 29. augusta 2003. godine za radove na otkrivci za poziciju broj 3 na Rudniku Gacko upućena apelantu.
11. Prvostepeni sud je naveo da je nakon ocjene navoda i dokaza stranaka utvrdio da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi raspisao javno nadmetanje na koje je apelant prijavio svoju ponudu; da je procedura otvaranja i izbora ponuda bila zakonito provedena; da je apelant dobio poslove po predmetnom tenderu (broj 75) o čemu ga je tuženi pismeno obavijestio, ali da nakon toga nije uslijedilo obostrano potpisivanje pismenog ugovora o dodjeli oglašenih poslova, koji je tuženi dostavio apelantu na potpis
jer tuženi taj ugovor nije potpisao.
12. Takvo činjenično stanje, prema mišljenju prvostepenog suda, ukazuje na to da se odnos stranaka povodom oglašenih radova nalazio u fazi u kojoj su stranke već završile pregovore i utvrdile sve elemente svog ugovornog odnosa (ove radnje su okončane momentom kada je tuženikova tenderska komisija prihvatila apelantovu ponudu za oglašeni posao i izabrala to preduzeće za najboljeg ponuđača), a u kojoj nije nastao ugovor s pravnim djelovanjem za stranke uslijed nedostatka forme potrebne za punovažnost te vrste ugovora zato što tuženi u pogledu već definiranih bitnih elemenata ugovora sa apelantom nije izvršio svoju zakonom ustanovljenu obavezu da dodijeli ugovor u pismenoj formi licu koje je izabrao za najpovoljnijeg ponuđača, shodno članu 3. stav 1. tačka 9. i članu 8. stav 1. tačka 7. tada važećeg Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova.
13. Neizvršenje dužnosti kontrahiranja povlači odgovornosti tuženog za naknadu štete, jer je on lice na kojem ta obaveza leži, budući da svako postupanje, suprotno utvrđenoj zakonskoj obavezi, ima protivpravni karakter, shodno članu 154. u vezi sa članom 183. ZOO-a.
14. Stav Osnovnog suda je da se protivpravnost tog ponašanja (pa s tim u vezi i postojanja odgovornosti) mogla eventualno otkloniti samo ukoliko je izvršenje dužnosti kontrahiranja postalo nemoguće za tuženog uslijed naknadno nastalih okolnosti na koje ovaj nije mogao utjecati, što odbrana tuženog nije uspjela dokazati u ovom postupku. Naime, za postojanje odgovornosti tuženog nisu od značaja tuženikova prava iz tačke 20.01 tenderske dokumentacije, na koja se on poziva u odbrani, jer je riječ o pravima koja je tuženi zadržao s ciljem limitiranja svoje odgovornosti u odnosu na ponuđače prije donošenja odluke o izboru najboljeg među njima, a ne o pravima koja se tiču njegove kasnije obaveze da zaključi ugovor sa licem izabranim za najboljeg ponuđača, koju mu nalaže sam zakon iz oblasti javnih nabavki. Osim toga, tuženi svoju neodgovornost prema apelantu ne može "likvidno" odbraniti ni pozivajući se na Zaključak Vlade Republike Srpske broj 02/1 020-693/03 od 29. septembra 2003. godine, jer se ovom aktu ne može pridati značaj neotklonjive okolnosti zbog koje bi njegova zakonska obaveza kontrahiranja sa apelantom prestala, u smislu općeg pravila o prestanku obaveza iz člana 354. ZOO-a, pogotovo kod činjenice da je tuženi propuštenu obavezu bio dužan izvršiti znatno prije donošenja predmetnog zaključka, tačnije odmah nakon eventualne odluke o izjavljenim prigovorima ponuđača ili nakon isteka trodnevnog roka za prigovore ukoliko oni nisu izjavljeni, shodno članu 49. Zakona o postupku nabavke roba, usluga i ustupanja radova. Zaključak je, prema tome, mogao predstavljati samo korektiv budućeg ponašanja tuženog u poslovnom prometu, tj. u zasnivanju obaveze, ali ne i pravnu smetnju tuženom da pristupi realizaciji već nastale obaveze prema zakonu.
15. Osnovni sud je u nastavku svoje odluke obrazložio da, kako se u navedenom praktično iscrpljuje odbrana tuženog, a utvrđeno činjenično stanje potvrđuje postojanje odgovornosti tuženog prema apelantu, taj sud je stava da apelant ima pravo na obeštećenje od tuženika zbog njegove povrede dužnosti zaključenja ugovora u formi koja je potrebna za punovažnost tog posla u onom obimu u kojem će se apelantova materijalna situacija dovesti u stanje u kojem bi se nalazila da do povrede, tj. propuštanja tuženog nije ni došlo. To obeštećenje uključuje štetu zbog neizvršenja ugovora koji je tuženi bio dužan zaključiti u potrebnoj formi a nije ga zaključio (pozitivni interes) i štetu koju je apelant kao savjesna strana pretrpio zbog preduzetih radnji s pouzdanjem da će do zaključenja i izvršenja ugovora, na čije je ugovaranje tuženi obavezan, doći u zakonitoj formi, sve shodno čl. 190. i 189. ZOO-a.
16. Osnovni sud je obrazložio da je visina pretrpljene štete utvrđena na bazi nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je taj sud prihvatio, ističući da je tuženi, u smislu definicije ugovora o nabavci iz tada važećeg Zakona o javnim nabavkama, imao obavezu da apelantu dodijeli ugovor koji je u svemu saglasan sa njegovom ponudom i provedenom procedurom nabavke, što znači ugovor za izvođenje svih oglašenih vrsta radova u oglašenim količinama od dva miliona jediničnih mjera. Budući da je propis vrlo restriktivno regulirao komunikaciju učesnika konkursa sa konkursnom komisijom (član 22. Zakona o postupku nabavke), te isključio mogućnost podugovaranja naručioca sa ponuđačem, svaki tuženikov gest ili radnja preduzeta s ciljem zaključenja ugovora sa izabranim ponuđačem pod uvjetima različitim od onih iz njegove ponude i tenderske dokumentacije predstavljao bi praktično novu ponudu samog tuženog. Tačnije, tom radnjom bi se zanemarila sva do tada provedena procedura nabavke a tuženi bi stupio u neposrednu pogodbu sa izvođačem, što je dopušteno samo u pogledu minornih investicija i ne može se primijeniti u konkretnom slučaju, pa je sasvim izvjesno da se navodi tuženog, u kojima ukazuje na vlastito odsustvo u sporazumu povodom podjele količina oglašenih radova između izabranih ponuđača, ne mogu uzeti u obzir ni kao osnovan prigovor na nalaz vještačenja ni kao osnovan prigovor na visinu zahtjeva. Međutim, jedno je tačno. Tuženi apelantu nije dodijelio količinu radova na kojoj je ovaj projektirao neostvarenu dobit u tužbi – i s tom se konstatacijom tuženog slaže i sud. Tuženi je dodijelio apelantu sve radove u oglašenim količinama momentom kada ga je izabrao za najboljeg ponuđača, bez obzira na to što je tenderska komisija u odluku o izboru uključila više lica u tom svojstvu i bez obzira na razloge koji su tu komisiju rukovodili da izbor izvrši na takav način, iako je ustanovljena sa zadatkom da izabere ili najpovoljniju ponudu ili odbije sve ponude kao neprihvatljive. Stoga, ako je apelant konkurirao na ukupnu količinu oglašenih radova, a jeste, onda je on ovlašten da zahtijeva zaštitu pozitivnog interesa kao da je ugovor zaključen i izvršen sa brojem jedinice mjere radova prema javnom pozivu naručioca i uvjetima svoje ponude, jer se povreda dužnosti ugovaranja tuženog odnosi isključivo na ugovor tog sadržaja. Budući da tužbom disponira apelant kao tužilac, a utužena visina odštetnog zahtjeva na ime izmakle dobiti ulazi u okvir visine obeštećenja koje apelantu u konkretnom slučaju pripada za taj vid štete (kad može više, može i manje), sud je u cijelosti udovoljio zahtjevu tužbe, shodno navedenim pravnim pravilima, završio je svoje obrazloženje o glavnoj stvari Osnovni sud, te obrazložio svoju odluku o naknadi troškova postupka.
17. Odlučujući o žalbi tuženog, Viši privredni sud je 20. oktobra 2010. godine donio Presudu broj 59 0 Ps 000204 09 Pž kojom je žalba tuženog odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine potvrđena.
18. Obrazlažući svoju odluku prema kojoj je žalba tuženog neosnovana, drugostepeni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda. Zaključujući da je žalbom osporena presuda pravilna i da su neosnovani žalbeni navodi tuženog koje je iznosio i u odgovoru na tužbu i u toku prvostepenog postupka, drugostepeni sud je u odnosu na prigovor tuženog da sud uopće nije nadležan za ovu vrstu spora (već je to organ uprave), istakao da je tačno da se u postupku primjene Zakona o javnim nabavkama primjenjuju odredbe upravnog postupka i da je predviđena mogućnost vođenja upravnog spora nakon konačne odluke komisije za žalbe, a zatim istakao da apelant nije osporavao postupak javnog nadmetanja koji je prethodio izboru najpovoljnijeg ponuđača. Tuženi je prihvatio apelantovu ponudu o čemu je, u smislu člana 27. Zakona o postupku nabavke roba, usluga i ustupanju radova, obavijestio apelanta pismenim obavještenjem broj 8422/03 od 14. augusta 2003. godine. Stoga, apelant nije u upravnom postupku trebao tražiti zaključivanje ugovora iz člana 8. tačka 7. navedenog Zakona.
19. Drugostepeni sud je istakao da su članom 8. navedenog Zakona u tačkama od 1. do 7. propisane radnje koje je naručilac dužan predvidjeti radi provođenja javnog nadmetanja za robu i radove. Tačkom 7. Zakona o postupku nabavke roba, usluga i ustupanju radova propisana je dužnost naručioca da zaključi ugovor sa izabranim ponuđačem. S obzirom na to da je tuženi bio u obavezi da, u skladu sa članom 8. tačka 7. navedenog zakona, zaključi ugovor sa apelantom za radove koji su bili predmet javnog nadmetanja, a da takav ugovor nije zaključen zbog nepoštovanja odredbi tog zakona, takvim postupanjem tuženi je onemogućio apelantu da ostvari dobit koju je prema redovnom toku stvari mogao očekivati. Prema odredbi člana 183. ZOO-a, lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno je da nadoknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Dakle, u pitanju je odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora. Za tuženog je postojala obaveza da zaključi ugovor sa apelantom nakon što je tuženi obavijestio apelanta o izboru njegove ponude. Budući da tuženi nije zaključio ugovor sa apelantom, a bio je obavezan, shodno zakonskim odredbama, a ni nakon što ga je apelant pozivao da se takav ugovor zaključi, onda su ostvarene sve pretpostavke da apelant zahtijeva naknadu štete koju je pretrpio zbog protivpravnog ponašanja tuženog.
20. Članom 154. stav 1. ZOO-a predviđeno je da onaj ko prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Za odštetnu odgovornost osim krivice potrebno je da postoje šteta, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice. Kada se ima u vidu da tuženi nije zaključio ugovor sa apelantom kao najboljim ponuđačem, iako je prema zakonu bio dužan, onda ponašanje tuženog sadrži elemente protivpravnosti koji su dovoljni da, pored postojanja drugih uvjeta, zasnuju apelantovo pravo na naknadu pretrpljene štete.
21. Drugostepeni sud je obrazložio da ni žalbeni navodi u kojima se iznosi da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete jer apelant i tuženi nisu zaključili ugovor o izvođenju radova po tenderu broj 75 nisu prihvatljivi. Šteta se može pretrpjeti i zbog toga što jedno lice ne zaključi ugovor premda je bilo dužno da zaključi ugovor sa drugim licem. Jedno od osnovnih principa ZOO-a je princip slobode uređivanja obligacionih odnosa. Međutim, isto tako zakon u pojedinim slučajevima predviđa da se mora zaključiti određeni ugovor između određenih lica, pa, u slučaju neispunjenja takve dužnosti, postoji odgovornost za naknadu štete.
22. Pozivanje tuženog na tendersku dokumentaciju (član 20.1) u kojoj se navodi da naručilac zadržava pravo da prihvati ili odbaci bilo koju ponudu ili da poništi javno nadmetanje i odbaci sve ponude u bilo koje vrijeme prije dodjele ugovora bez snošenja bilo kakvih odgovornosti prema ponuđačima je, prema mišljenju drugostepenog suda, neosnovano. Tuženi je izvršio izbor najpovoljnijeg ponuđača i nakon te faze postupka javnog nadmetanja tuženi se ne može više pozivati na ovlaštenja iz tenderske dokumentacije, jer je bio dužan da sa izabranim ponuđačem zaključi ugovor, što je izričito predviđeno zakonom. Tuženi nije poništio javno nadmetanje koje je predviđeno prema odredbama tada važećeg zakona, a niti je imao mogućnost da poništi javno nadmetanje. Isto tako, ni Zaključak Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-693/03 od 29. septembra 2003. godine nije mogao suspendirati primjenu zakonskih odredbi o izboru najpovoljnijeg ponuđača prema raspisanom tenderu. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode kojima se nastoji dovesti u sumnju nalaz i mišljenje vještaka u ovoj pravnoj stvari. Vještak je, prema ocjeni tog suda, dao valjan nalaz i mišljenje o visini štete koju je apelant pretrpio zbog nezaključivanja ugovora sa tuženim. Tuženi se na glavnoj raspravi nije upuštao u sadržaj nalaza smatrajući da je nalaz vještaka neosnovan jer je pravni osnov tužbenog zahtjeva neosnovan. U pogledu žalbenog prigovora da vještak nije mogao dati precizan niti objektivan nalaz o eventualnoj šteti i da su sva računanja vještaka hipotetičke prirode, valja istaći da je vještak na glavnoj raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje, izjašnjavajući se na koji način i po kojem osnovu je izvršen obračun, kako direktne štete, tako i izgubljene dobiti koju je apelant pretrpio. Tuženi nije stavio konkretne primjedbe na ovakav nalaz i mišljenje vještaka. Stoga je prvostepeni sud pravilno prihvatio ovo dokazno sredstvo zajedno sa ostalim dokazima za utvrđivanje činjenica koje se tiču visine tužbenog zahtjeva.
23. Zatim je drugostepeni sud istakao da, prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a, onaj ko prouzrokuje nekom štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Šteta predstavlja umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje uvećanja imovine nekog lica (izmakla korist). Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U konkretnom slučaju, apelant je po redovnom toku stvari očekivao dobit iz dodijeljenog mu posla i to od tuženog koji nije zaključio ugovor po okončanom postupku sa izabranim ponuđačem – apelantom. Redovan tok stvari, imajući u vidu djelatnost apelanta koji je opremljen potrebnom mehanizacijom za obavljanje poslova po raspisanom tenderu tuženog, opravdava osnovano očekivanje dobiti iz ponuđenog posla. Apelantova izgubljena dobit direktno je vezana za djelatnost koju apelant obavlja kao svoju osnovnu djelatnost (a ne neku drugu). Tuženom je ovo bilo poznato i mogao je predvidjeti da će zbog nezaključivanja ugovora sa apelantom kao izabranim ponuđačem apelant pretrpjeti štetu u vidu izgubljene dobiti koju predviđa odredba člana 189. ZOO-a.
24. S obzirom na to da je apelant dokazao da je pretrpio štetu zbog propuštanja tuženog da zaključi ugovor sa apelantom kao izabranim ponuđačem po raspisanom tenderu za izvođenje radova na otkrivci na PK "Bogutovo selo" Ugljevik, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi osporenu presudu shodno odredbi člana 226. ZPP, istakao je drugostepeni sud. I sporedna potraživanja (zakonska zatezna kamata i troškovi postupka) pravilno su dosuđena prvostepenom presudom jer zakonska zatezna kamata, shodno članu 274. ZOO-a, pripada tužiocu počevši od docnje tuženog, a to je u konkretnom slučaju od donošenja prvostepene presude kada je utvrđena visina novčane naknade materijalne štete, a odluka o troškovima je pravilno obrazložena i troškovi su određeni u skladu sa Advokatskom tarifom, zaključio je svoje obrazloženje drugostepeni sud.
25. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, 22. decembra 2011. godine donio Presudu broj 590Ps 000204 10 Rev kojom je reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što se apelantov tužbeni zahtjev odbija, a stavom 2. osporene presude apelant je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 4.095,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
26. Obrazlažući zašto reviziju smatra osnovanom, Vrhovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da apelantu naknadi štetu koju je pretrpio uslijed toga što je tuženi, iako je apelant prema javnom oglasu od 26. i 27. jula 2003. godine izabran za najpovoljnijeg ponuđača, izbjegao s njim zaključiti ugovor.
27. Zatim je Vrhovni sud ponovio činjenično stanje koje su nižestepeni sudovi utvrdili odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te istakao da su ti sudovi, polazeći od činjenice da tuženi nije izvršio zakonsku obavezu, odnosno da sa apelantom nije zaključio ugovor u pismenoj formi, u skladu sa uvjetima iz ponude, zaključili da je time apelantu prouzrokovana šteta i to obična šteta i šteta u vidu izmakle koristi, pa su, primjenom odredbi člana 154. ZOO-a, u cijelosti usvojili apelantov tužbeni zahtjev.
28. Prema mišljenju Vrhovnog suda, revident osnovano ističe da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u konkretnom slučaju radi se o javnom nadmetanju kao osnovnom načinu nabavke robe, usluga i radova, prema Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanja radova ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/01; u daljnjem tekstu: Zakon o nabavkama), koji je bio na snazi u vrijeme javnog objavljivanja oglasa od 26. i 27. jula 2003. godine. Prema odredbi člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona o nabavkama, naručilac je dužan zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem. Dakle, navedenom zakonskom odredbom je propisana obaveza naručioca da nakon provedenog postupka javnog nadmetanja zaključi ugovor sa izabranim ponuđačem. Postupak javnog nadmetanja je proveden kada naručilac, u skladu sa odredbom člana 27. st. 1. i 2. Zakona o nabavkama, obavijesti najpovoljnijeg ponuđača i ostale ponuđače o izvršenom izboru, tj. da je prihvaćena ponuda najpovoljnijeg ponuđača, te protekom roka za prigovor (odredbama čl. 48. i 49. tog zakona je propisano da prigovor i žalba odgađaju zaključenje ugovora).
29. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tuženi pismeno obavijestio apelanta i još dva preduzeća da su izabrani kao najpovoljniji ponuđači. Nakon proteka rokova iz čl. 48. i 49. Zakona o nabavkama tuženi je bio dužan pristupiti zaključenju ugovora sa tužiocem, u skladu sa članom 8. tačka 7. tog zakona, a apelant je kao jedan od najpovoljnijih ponuđača imao pravo zahtijevati zaključenje ugovora.
30. Prema odredbi člana 183. ZOO-a, istakao je Vrhovni sud, lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Dakle, kada postoji zakonska obaveza određenih lica da zaključe određeni ugovor, onda zainteresirano lice
može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi. Ukoliko lice koje je obavezno bez odlaganja ne zaključi takav ugovor, ono je dužno da naknadi štetu zainteresiranom licu, prema općim pravilima o naknadi štete zbog neispunjenja obaveze iz člana 262. ZOO-a. I odredbom člana 27. stav 1. ZOO-a je propisano da, ako postoji zakonska obaveza jednog lica da zaključi ugovor, svako zainteresirano lice može od njega zahtijevati da takav ugovor zaključi bez odlaganja. Pravo na zaključenje ugovora se ostvaruje putem tužbenog zahtjeva na osnovu kojeg sud, ako nađe da su ispunjeni zakonski uvjeti, naređuje tuženom da zaključi ugovor kakav je u zahtjevu naveden (dužnost kontrahiranja). Odbijanje zaključenja ugovora, kako je već rečeno, povlači odgovornost za naknadu štete.
31. Prema stanju spisa u ovom predmetu, javni oglas je objavljen radi izvođenja rudarskih radova na PK "Bogutovo selo" za razdoblje od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine. Apelant je 14. augusta 2003. godine obaviješten da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača pa je bio dužan, budući da je tuženi nakon ove obavijesti propustio da s njim zaključi ugovor, da od njega u razumnom roku i bez odlaganja pismenim putem traži zaključenje ugovora, pa ako ovaj to ne prihvati, onda je zaključivanje ugovora sa tuženim mogao tražiti putem suda. Apelant je nakon više od godinu dana (28. septembra 2004. godine) od obavještenja da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača tuženom uputio pismenu opomenu pred tužbu, zahtijevajući od njega da izvrši svoje zakonske obaveze, da bi 6. juna 2006. godine dostavio tuženom novu opomenu i zahtjev za zaključenje ugovora. Međutim, te njegove radnje ne mogu proizvesti nikakve pravne učinke jer je u vrijeme njihovog izvršenja već prošao rok u kojem su se trebali izvesti objavljeni radovi. Naime, kako se radilo o radovima koji su se trebali obaviti u periodu od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine, svako traženje zaključenja ugovora nakon isteka tog perioda se ukazuje bespredmetnim. Kako apelant bez odlaganja u razumnom roku, računajući od dana kad je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača, nije zahtijevao od tuženog da sa njim zaključi ugovor o nabavci, nisu ispunjeni uvjeti iz člana 183. ZOO-a za postojanje osnova odgovornosti za eventualnu štetu pričinjenu apelantu. Zbog toga, kod tuženog nema osnova za naknadu štete apelantu, koji je propustio da preduzme potrebne, zakonom propisane radnje, radi ostvarivanja svojih prava, pa su nižestepeni sudovi pogriješili kad su tužbeni zahtjev u cijelosti usvojili.
32. Na osnovu svega iznesenog, valjalo je reviziju tuženog uvažiti i obje nižestepene presude preinačiti tako što je tužbeni zahtjev odbijen (član 250. stav 1. ZPP), zaključio je Vrhovni sud, te obrazložio da je tuženom, kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, dosudio parnične troškove na ime sastava revizije u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vezi sa čl. 397. stav 2. i 386. stav 1. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
33. Apelant navodi da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je proizvoljno primijenio i procesno i materijalno pravo. Apelant ističe da je u bezbroj navrata usmenim putem od tuženog tražio da bude uveden u posao jer zbog predmetnog ponašanja tuženog trpi nenadoknadivu štetu. Također, navodi da ga je tuženi stalno usmeno obavještavao da je pitanje dana kada će biti uveden u posao. Na taj način, prema njegovom mišljenju, tuženi ga je držao u neizvjesnosti i stanju pasivne mobilnosti ne samo u vrijeme kada je bilo predviđeno da se ti poslovi okončaju nego i čitave naredne 2004. godine. Navodi da je očekujući angažman na ovom poslu odbio druge poslove, a da je radnike i mašine držao u krugu tuženog u stalnoj pripravnosti tokom 2003. i 2004. godine.
34. Ističe da se naručilac posla u svemu ponašao nezakonito ignorirajući svoju zakonsku obavezu da u smislu odredbe člana 8. stav 7. Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/01), koji je važio u to vrijeme, zaključi ugovor o nabavci sa izabranim ponuđačem. Prema apelantovom mišljenju, na taj način postao je odgovoran za pričinjenu štetu ponuđaču, u skladu sa odredbama člana 183. ZOO-a. Navodi da je u skladu sa presudom Višeg privrednog suda u izvršnom postupku naplatio svoje dosuđeno potraživanje. Smatra da je presuda Vrhovnog suda donesena van profesionalnih standarda, te je rezultat pritiska državnih organa na postupajuće sudsko vijeće jer je tuženo preduzeće sa većinskim državnim kapitalom i od značaja za Republiku Srpsku i jer je odšteta dosuđena nižestepenim presudama značajna.
35. Prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud se van ZPP bavio utvrđivanjem bitno drugačijeg činjeničnog stanja od onog kojeg su utvrdili nižestepeni sudovi. U prilog ovome navodu apelant je istakao, iako revizijski sud prema relevantnim odredbama ZPP ima ovlaštenja ispitivati drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, da je revizijski sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego nižestepeni sudovi, pa je zaključio da se apelant nije, u razumnom roku, bez odlaganja obratio tuženom zahtjevom da sa njim zaključi ugovor o nabavci. Za ovakvo utvrđenje revizijski sud ne samo da nije imao procesna prava i ovlaštenja nego nije imao nikakvog osnova za predmetno zaključenje. Naime, iz prvostepene presude je vidljivo da pitanje da li je ili nije apelant tuženom podnosio zahtjev za zaključenje ugovora o nabavkama nije sporno pitanje među parničnim stranama, jer strane nisu sporile da je apelant zahtijevao u više navrata, nakon obavijesti o izboru na tenderu, da tuženi sa njim zaključi ugovor o nabavci, a tuženi to nikada nije osporavao ni u odgovoru na tužbu, niti na glavnom pretresu, što je vidljivo iz zapisnika sa glavne rasprave. Štaviše, na ovako utvrđeno činjenično stanje izraženo u prvostepenoj presudi tuženi se nije žalio u svojoj žalbi drugostepenom sudu, koji je u svojoj presudi od 20. oktobra 2010. godine istakao sljedeće: "Pošto tuženi nije zaključio ugovor sa apelantom, a bio je obavezan shodno zakonskim odredbama, a ni nakon što ga je apelant pozvao da se takav ugovor zaključi, onda su ostvarene sve pretpostavke da apelant zahtijeva štetu koju je pretrpio zbog protivpravnog ponašanja tuženog." Na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepenog suda, a prije toga i prvostepenog suda, u odnosu na pitanje da li je apelant zahtijevao od tuženog zaključenje ugovora o nabavci, revident nije ovlašten izjavljivati reviziju niti je revizijski sud ovlašten utvrđivati drugačije činjenično stanje. Stoga, iako je revident u reviziji naveo da apelant nije zahtijevao zaključenje ugovora o nabavci, on to pitanje nije mogao isticati u reviziji kada se radi o nespornoj činjenici utvrđenoj pred prvostepenim sudom i kada se na tu okolnost tuženi nije žalio u žalbi protiv prvostepene presude, budući da revizijski sud u odlučivanju o reviziji polazi od činjeničnog stanja koje je utvrdio drugostepeni sud. Revizijski sud nije imao ovlaštenje odlučivati o revidentovom prigovoru i pri tome utvrđivati novo i drukčije činjenično stanje od onoga koje su utvrdili nižestepeni sudovi.
36. Također, prema apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je donio proizvoljne i nepravilne zaključke koji ne proizlaze iz odredbe člana 183. ZOO-a. Navodi da apelantu nije jasno zbog čega je Vrhovni sud ukinuo presude nižestepenih sudova i u dijelu direktne (obične) štete. Prema njegovom mišljenju, navedeni vid štete pripada apelantu nezavisno od prava na naknadu štete po osnovu primjene člana 183. ZOO-a. Apelant navodi da član 183. ZOO-a ne predviđa pravo i obavezu zainteresiranog lica da putem suda primora drugu stranu na zaključenje ugovora. Također, navodi da Zakonom o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova, koji je važio u to vrijeme, nije propisana obaveza da zainteresirano lice putem suda zahtijeva zaključenje ugovora o nabavkama ako naručilac odbije sklapanje ugovora u smislu odredbe člana 8. stav 7. tog zakona. Ističe da član 183. ZOO-a ne određuje strogu formu u kojoj mora biti zahtjev zainteresiranog lica za zaključenje ugovora, te da kod takvog stanja stvari on može biti i usmen, pa je, prema apelantovom mišljenju, nepravilan stav revizijskog suda koji smatra da takav zahtjev treba biti u pismenoj formi.
37. Apelant je na kraju predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi presudu Višeg privrednog suda, kojom je potvrđena prvostepena presuda.
b) Odgovor na apelaciju
38. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da presuda Vrhovnog suda nije proizvoljna, a identično pravno stanovište je izraženo u više odluka tog suda. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovane apelantove tvrdnje da osporena odluka stvara pravnu nesigurnost. Vrhovni sud je naglasio da taj sud nije mijenjao utvrđeno činjenično stanje već je samo na to stanje primijenio odgovarajući materijalni propis. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo sporno da je apelant pozvao tuženog da sa njim zaključi ugovor ali je to učinio tek krajem septembra 2004. godine, tj. 10 mjeseci nakon što su se radovi trebali okončati, pa je takvo zakašnjelo pozivanje bilo bespredmetno i bez pravnih posljedica (tada su radovi već bili okončani), a na tu nespornu činjenicu nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, što je bio razlog preinačenja nižestepenih presuda. Neprihvatljivo je apelantovo stanovište da ne postoji rok u kojem se treba podnijeti zahtjev za zaključenje ugovora. Iako taj rok nije striktno naveden u članu 183. ZOO-a, smisao ove zakonske odredbe kao i odredaba Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova je da se to mora učiniti bez odlaganja jer je besmisleno tražiti zaključenje ugovora nakon što je protekao rok za obavljanje radova i kad su radovi već obavljeni.
39. U svom odgovoru tuženi je naveo da je apelant bio dužan da u razumnom roku i bez odlaganja pismenim putem traži zaključenje ugovora, ali da to nije učinio shodno zakonskim propisima i rokovima, da bi to učinio dosta kasnije u trenutku kada takve radnje više nisu mogle proizvesti bilo kakve pravne učinke. Prema njegovom mišljenju, apelant u apelaciji ni na koji način nije dokazao osnovanost svojih navoda niti ih je potkrijepio dokazima i pravno relevantnim činjenicama.
V. Relevantni propisi
40.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
Odredbe propisa kojima se, djelimično ili u cjelini, određuje sadržina ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u saglasnosti sa njima.
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 183.
Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.
Član 189.
Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 262.
Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju za koju odgovara.
Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.
Član 354.
Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.
Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.
41. U
Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/01) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:
9. "ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenim postupkom nabavke;
Član 8. stav 1. tačka 7.
Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:
7. zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.
Član 27. st. 1. i 2.
Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26. ovog zakona obavestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.
U roku od 24 časa od obaveštenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.
Član 48.
Radi zaštite svojih prava ponuđač koji je učestvovao u postupku nadmetanja može, u roku od tri dana od prijema pismenog obaveštenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača uložiti prigovor u pismenom obliku naručiocu na nepravilnosti u postupku, a kopiju prigovora uporedo dostaviti Ministarstvu finansija.
Prigovor uložen u roku iz stava 1. ovog člana zadržava zaključivanje ugovora o nabavci.
U prigovoru iz stava 1. ovog člana potrebno je navesti na šta se odnosi prigovor, razloge prigovora i predlog potrebnih mera da se otklone nepravilnosti.
Naručilac mora odgovoriti ponuđačima na prigovor u roku od osam dana od prijema prigovora i otkloniti eventualne nepravilnosti, a kopiju odgovora uporedo uputiti Ministarstvu finansija.
Član 49.
Ponuđač može u slučaju negativnog odgovora naručioca na prigovor ili nepostupanje naručioca saglasno članu 48. stav 4. ovog zakona, uložiti žalbu Ministarstvu finansija u roku od tri dana od proteka roka za prijem odgovora od naručioca. Kopiju ove žalbe ponuđač istovremeno upućuje naručiocu.
Žalba uložena u roku iz stava 1. ovog člana odgađa zaključivanje ugovora o nabavci.
Uz žalbu iz stava 1. ovog člana mora se priložiti: kopija oglasa nadmetanja, prednadmetanja, odnosno poziva na nadmetanje, kopija obaveštenja o izabranom ponuđaču, dokaz o datumu prijema obaveštenja, te kopije prigovora naručiocu i njegovog odgovara ukoliko je primljen.
Ministarstvo finansija je dužno u roku od 15 dana od dana prijema žalbe doneti rešenje.
VI. Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
44. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
47. Predmetni postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda odnosi se na postupak povodom apelantove tužbe za naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je Vrhovni sud, kako navodi, izašao iz okvira svoje nadležnosti, budući da je osporenom presudom u postupku povodom revizije utvrđivao i činjenično stanje, te utvrdio drukčije činjenično stanje u odnosu na ono koje je bilo utvrđeno prvostepenom i drugostepenom presudom i koje tuženi nije ni osporavao sve do revizije, što je suprotno ZPP. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio i primijenio relevantne materijalnopravne propise, budući da je izrazio stav da je apelant, iako je tuženi imao obavezu zaključenja ugovora sa apelantom nakon što je apelant izabran za najpovoljnijeg ponuđača na raspisanom tenderu i nakon što ga je tuženi o tome obavijestio, a apelant samo mogućnost da zahtijeva zaključenje tog ugovora koju je iskoristio, imao obavezu da svoj zahtjev postavi u pisanoj formi odnosno tužbenim zahtjevom i to u razumnom roku koji je Vrhovni sud odredio do isteka roka za izvođenje radova predviđenog na tenderu, pa budući da to apelant nije učinio, tuženi je ekskulpiran od odgovornosti koju je apelant pretrpio.
49. Ustavni sud naglašava svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br.
U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i
U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
50. U konkretnom slučaju, u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je tuženi izabrao apelanta kao jednog od tri najpovoljnija ponuđača, odnosno, prema stavu prvostepenog i drugostepenog suda, za najpovoljnijeg ponuđača po osnovu raspisanog javnog oglasa za prikupljanje ponuda javnim nadmetanjem, radi izvođenja radova na PK "Bogutovo selo". Navedeni radovi su trebali biti obavljeni od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine. Međutim, tuženi, iako je apelantu dostavio ugovor i apelant ga je potpisao, sam nije potpisao taj ugovor, odnosno nije sa apelantom zaključio ugovor o izvođenju tih radova.
51. Uzimajući u obzir navedeno, prvostepeni i drugostepeni sud su iskazali stav da je tuženi u smislu odredbe člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova bio u obavezi da sa apelantom zaključi ugovor o izvođenju radova koji su bili predmet javnog nadmetanja. Prema mišljenju navedenih sudova, svako postupanje suprotno utvrđenoj zakonskoj obavezi ima protivpravni karakter, u smislu odredbi čl. 154. i 183. ZOO-a. Pri tome je istaknuto da tuženi nije uspio dokazati da je izvršenje njegove obaveze postalo nemoguće uslijed naknadno nastalih okolnosti na koje on nije mogao utjecati, u smislu odredbe člana 154. ZOO-a. Stoga, budući da ugovor o izvršenju radova nije zaključen, prema mišljenju prvostepenog i drugostepenog suda, tuženi je onemogućio apelantu da ostvari dobit koju je po redovnom toku stvari mogao očekivati. Dakle, u propustu tuženog da zaključi ugovor sa apelantom nižestepeni sudovi su našli odgovornost tuženog za štetu koja mu je time pričinjena. Također, prema mišljenju tih sudova, apelant je dokazao da je pretrpio štetu (obična šteta i izmakla korist) zbog propuštanja tuženog da sa njim zaključi ugovor. Naime, nižestepeni sudovi su ukazali na to da je apelant po redovnom toku stvari očekivao dobit iz dodijeljenog mu posla od tuženog koji s njim kao izabranim ponuđačem nije zaključio ugovor nakon okončanog postupka. Prema mišljenju tih sudova, redovan tok stvari, imajući u vidu djelatnost apelanta koji je opremljen potrebnom mehanizacijom za obavljanje poslova po raspisanom tenderu tuženog, opravdava osnovano očekivanje dobiti iz ponuđenog posla. Istaknuto je da je apelantova izgubljena dobit direktno vezana za djelatnost koju apelant obavlja kao svoju osnovnu djelatnost, a ne neku drugu. Navedeni sudovi su zaključili da je to tuženom bilo poznato, te da je mogao predvidjeti da će zbog nezaključivanja ugovora sa apelantom kao izabranim ponuđačem apelant pretrpjeti štetu u vidu izgubljene dobiti koju predviđa odredba člana 189. ZOO-a.
52. Međutim, Vrhovni sud, koji je odlučujući o reviziji tuženog reviziju usvojio i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, prihvata stav nižestepenih sudova da je tuženi bio dužan na apelantov zahtjev zaključiti ugovor budući da je apelant izabran kao najbolji ponuđač, ali smatra da apelant nije
u razumnom roku pismenim putem zatražio od tuženog zaključenje ugovora o izvođenju radova, pa da se nisu stekli uvjeti iz odredbe člana 183. ZOO-a za obavezivanje tuženog na naknadu štete apelantu. Naime, Vrhovni sud je, nakon što nije prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da se apelant usmeno kontinuirano obraćao tuženom zahtjevom za zaključenje predmetnog ugovora, izrazio stav da apelantovo pismeno obraćanje tuženom 28. septembra 2004. godine i 6. juna 2006. godine (opomene pred tužbu i zahtjev za zaključenje ugovora) ne može proizvesti pravne učinke jer je tada već bio prošao rok u kojem su se trebali izvesti objavljeni radovi (radovi su se trebali izvesti u periodu od 15. augusta do 15. decembra 2003. godine). Dakle, svako traženje zaključenja ugovora nakon isteka navedenog perioda se, prema mišljenu Vrhovnog suda, ukazuje bespredmetnim.
53. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 183. ZOO-a propisano da lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantiranjem navedenog prava zainteresirano lice kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno na njegovoj strani postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji
culpa in contrahendo.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba u suštini štiti zainteresirano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi. Dalje, Ustavni sud nalazi da navedena odredba ne propisuje koji je to rok u kojem je zainteresirano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno. Navedeno primjećuje i Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju. Također, navedena odredba ne propisuje ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuje tumačenje i primjena ove odredbe u okviru Vrhovnog suda, na način da apelant u razumnom roku, računajući od dana kada je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača, nije zahtijevao od tuženog zaključenje spornog ugovora. Ustavni sud ukazuje na to da određivanje u okviru redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizlazi iz odredbi člana 183. ZOO-a.
55. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO-a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 183. ZOO-a.
57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.