Službeni glasnik BiH, broj 73/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 6/19, rješavajući zahtjev
Kantonalnog suda u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 61. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Giovanni Grasso, sudija
na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Kantonalnog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti odredbi člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine FBiH" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11),
utvrđuje se da odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Stavljaju se van snage odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) jer nisu u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U skladu sa članom 61. stav (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine".
Utvrđuje se da je član 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kantonalni sud u Sarajevu (sutkinja Silvana Brković-Mujagić; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 17. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) sa članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 22. maja 2019. godine da dostave odgovor na zahtjev.
3. Dom naroda i Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovor na zahtjev, ali je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) 13. juna 2019. godine dostavila svoje mišljenje o podnesenom zahtjevu.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
4. Podnosilac zahtjeva je naveo da je pred tim sudom u toku postupak po žalbi tražioca izvršenja Nike Vasilja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv osiguravajućeg društva "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi izvršenja Presude Osnovnog suda u Ljubuškom broj P-188/91 od 10. januara 1992. godine, pravosnažne 10. februara 1992. godine i izvršne 25. februara 1992. godine. Presuda glasi, kako je navedeno, na isplatu dospjele rente zbog izgubljene zarade za period od 23. aprila do 30. oktobra 1991. godine i buduće rente (dok se ne izmijene okolnosti) sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do konačne isplate, prema Zakonu o visini stope zatezne kamate koji je važio u vrijeme donošenja presude. Podnosilac zahtjeva je istakao da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu, protiv kojeg je podnesena žalba, prihvaćeno da se tražiocu izvršenja ne obračunava kamata za ratni period, tačnije od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, i to primjenom člana 2. stav (2) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koji je po svom sadržaju identičan članu 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine koji je Ustavni sud BiH ocijenio neustavnim 2004. godine.
5. U tom kontekstu je podnosilac zahtjeva podsjetio na to da je Ustavni sud Odlukom o meritumu broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine utvrdio neustavnost odredbe člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 6/98; u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), odnosno da ona nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedena odredba je glasila da se na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini i ona je identična odredbi člana 2. stav (2) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Prema toj odredbi, kako je dalje navedeno, izvršenik (osiguravajuća kuća) u odnosu na osiguranike (oštećene, tražioce izvršenja) bio je oslobođen bilo kakvih zakonskih zateznih kamata za ratni period, a po novom zakonskom rješenju, dopunama iz 2011. godine, uvedena je kamata po stopi od 0,5% godišnje za isti ratni period, i to samo za određenu kategoriju tražilaca izvršenja, odnosno onih koji imaju potraživanja iz osnova osiguranja čiji su postupci okončani. Drugoj kategoriji tražilaca izvršenja, čiji postupci nisu okončani ili su okončani a nisu izvršeni do stupanja na snagu navedenog zakona, pripada kamatna stopa od 12% godišnje (član 4. Zakona). Na taj način je, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, stvoreno jasno i otvoreno razlikovanje među tražiocima izvršenja, zavisno od toga da li su postupci okončani, odnosno izvršeni ili ne. Takvim odredbama se, prema ocjeni podnosioca zahtjeva, u najvećoj mjeri pokušala zaštititi uloga i mjesto osiguravajućih kuća u BiH, i to na štetu osiguranih lica i njihove imovine, pa nije jasno zbog čega osiguravajuća društva uživaju privilegiju neplaćanja prvenstveno zakonskih zateznih kamata za vrijeme rata (zakonom koji je primjenjivan u periodu od njegovog donošenja 2004. godine do izmjena zakona 2011. godine), a potom od 2011. godine uvođenjem zatezne kamate od 0,5% godišnje za tražioce izvršenja čiji su postupci okončani prije i u toku ratnog perioda, dok za druga privredna društva i građane vrijede zakonske kamate od 18% i 12% godišnje.
6. Podnosilac zahtjeva je, osim toga, ukazao na praksu Ustavnog suda BiH u kojoj je analizirana primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, konkretno člana 2. stav (2) tog zakona, iz koje proizlazi da je po podnesenim apelacijama utvrđena povreda prava na imovinu uz zaključak da je protivustavno a time i protivzakonito apelantima otpisivati kamate za vrijeme rata, i to retroaktivno, što sudovi rade primjenom navedenog zakona i na taj način krše ustavna prava građana zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da izmjene i dopune Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koje su nastupile 2011. godine uvođenjem kamate od 0,5% godišnje na potraživanja iz osnova osiguranja za ratni period (član 2. stav 3) ne predstavljaju značajnu promjenu za imovinu tražioca izvršenja. U tom kontekstu je navedeno da se ne radi o suštinskoj izmjeni usmjerenoj na zaštitu imovine povjerilaca osiguravajućih društava, već o iluzornom zahvatu kojim se i dalje povjeriocima oduzima pravo na zakonsku zateznu kamatu. Uz to se kamata uspostavljena 2011. godine od 0,5% godišnje odnosi samo na one povjerioce koji imaju pravosnažne i izvršne presude (kao tražilac izvršenja u konkretnom slučaju) i zatražili su realizaciju naplate svog potraživanja. Iz navedenog proizlazi da je retroaktivno promijenjena kamatna stopa, i to za pravosnažno završene postupke u pogledu pravosnažnog izvršnog naslova (presude), što smatra nedopustivim. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, iz spornih odredbi proizlazi da su u povoljnijem položaju oni povjerioci čiji su postupci trajali duže jer se različito obračunavaju kamate u zavisnosti od toga kada su im utvrđena potraživanja prema osiguravajućim kućama na način da su manjim kamatama "kažnjeni" oni povjerioci (oštećeni) koji su svoja potraživanja utvrdili ranije.
8. Zbog toga je podnosilac zahtjeva predložio da se posebnom odlukom utvrdi neustavnost odredbi člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kako građani ne bi pred Ustavnim sudom BiH morali utvrđivati (svaki građanin u svom pojedinačnom slučaju) povredu prava na imovinu i prava na jednako i pravično postupanje jer sam zakon različito i kontradiktorno rješava jedno te isto pitanje. Naposljetku je podnosilac zahtjeva ukazao da odredba člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nije saglasna s odredbom člana I/2. Ustava BiH kojim je propisana vladavina prava. U tom kontekstu je istaknuto da je navedena odredba nejasna i kontradiktorna i da ne ispunjava "kvalitet" koji zakon mora ispunjavati da bi bio saglasan članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Pri tome je ukazano na nedostatak standarda koji se tiču jasnoće, transparentnosti i predvidljivosti jer su kamatne stope propisane retroaktivno i bez jasno definiranog javnog interesa (samo u korist jednog oblika društva, odnosno osiguravajuće kuće). U konkretnom slučaju nije jasno na koga se i od kada primjenjuje član 4. Zakona i kako se primjenjuje u odnosu na član 2. st. (2) i (3) istog zakona jer je nejasno da li odredbe člana 2. st. (2) i (3) isključuju član 4. ili član 4. kojim je propisana kamatna stopa od 12% za neokončane postupke ili okončane a neizvršene isključuje primjenu člana 2. st. (2) i (3).
9. Stoga je podnosilac zahtjeva predložio da se ispita da li su odredbe člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kompatibilne članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije i članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i da Ustavni sud o tome donese meritornu odluku.
b) Odgovor na zahtjev
10. U odgovoru na zahtjev Vlada je ukazala na ustavni osnov za donošenje Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja prema kojem je u isključivom ovlaštenju Federacije Bosne i Hercegovine donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika. U odgovoru je dalje navedeno da je član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) stavljen van snage 2005. godine, te da je Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja donesen 2004. godine kao
lex specialis kojim su u ravnopravan položaj dovedeni svi povjerioci kojima je obračunata i isplaćena zatezna kamata prije i nakon stupanja na snagu predmetnog zakona. U tom kontekstu je Vlada podsjetila na sadržaj zakonskih odredbi čija je ocjena kompatibilnosti zatražena ukazujući da je 2011. godine donesen Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojim je za period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine na iznose naknade štete određene izvršnim ispravama i vansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i lica uvedena zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje. Na taj način je omogućeno provođenje Odluke Ustavnog suda BiH broj U 50/01 o ustavnosti odredbe člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica (s obzirom na to da je u međuvremenu stavljen van snage 2005. godine), a da je istovjetna odredba egzistirala u članu 2. stav (2) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Visina kamatne stope utvrđene stavom 3. člana 2 (izmjenama od 0,5% kamate godišnje) smatra se primjerenom za period na koji se odnosi, s obzirom na to da se radi o periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti kada nije bilo gotovo nikakvih privrednih aktivnosti. U prilog takvim konstatacijama Vlada je podsjetila na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine kojim je u članu 17. stav (4) propisano da se kamata na ratna potraživanja, sadržana u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku, u periodu od dana donošenja osnovnog zakona do dana izdavanja obveznica otpisuje. Shodno navedenom, Vlada smatra da nisu povrijeđene odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije, kao što to tvrdi podnosilac zahtjeva. Također je napomenuto da je konkretan predmet potrebno posmatrati u širem kontekstu predratnog i ratnog dešavanja kada je postojala galopirajuća hiperinflacija, negativna realna kamatna stopa, obezvrjeđenje YU dinara, što je za posljedicu u ratu imalo izvršene dvije denominacije (brisano devet nula), te je minoran iznos naknade zatezne kamate, u suštini, posljedica makroekonomskih kretanja i dešavanja prije rata, a ne povrede prava na imovinu, kako smatra podnosilac zahtjeva. Visina stope zatezne kamate, iako se utvrđuje kao fiksna, zavisi od niza ekonomskih parametara, kao i visine redovne kamatne stope koja zavisi od rizika zemlje, uvjeta nabavke kreditnih sredstava i kretanja referentnih stopa na finansijskom tržištu, privrednog razvoja u zemlji, potražnje za kreditima te stope inflacije. Imajući u vidu da se potraživanja po osnovu neizmirenih dugovanja odnose na period ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, Vlada smatra da je pri ocjeni ustavnosti navedenih odredbi potrebno uzeti u obzir sve navedene okolnosti koje predstavljaju opći interes. S obzirom na postojanje općeg interesa, održavajući jednakopravni status svih povjerilaca, Vlada smatra da je zahtjev neosnovan i da ga kao takvog treba odbiti.
IV. Relevantni propisi
11. U
Ustavu Bosne i Hercegovine član I/2. glasi:
2. Demokratska načela
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.
12.
Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 18/96). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena propisa o visini stope zatezne kamate koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.
Članak 4.
Ovaj zakon stupa na snagu danom objave u "Službenim novinama Federacije BiH".
13.
Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom propisuje se visina stope zatezne kamate zadužničko-povjerilačke odnose, u slučaju kada dužnik kasni sa ispunjenjem novčane obaveze.
Član 2.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate, po stopi od 18% godišnje.
Za period kraći od godine dana primjenjuje se konformni način obračuna zatezne kamate.
Član 3.
Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na dužničko-povjerilačke odnose koji su uređeni drugim zakonima.
Član 4.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o visini zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96).
14. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 51/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/98) u članu 2. u stavu 1. broj "18" zamjenjuje se brojem "12".
15.
Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04 – ispravka, 29/05 i 48/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 1.
Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na osnovu ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na osnovu naknade štete iz osnove obaveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).
Član 2.
Na iznos duga iz člana 1. ovog zakona, nastalog na osnovu dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.
Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.
Izuzetno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog člana, na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova osiguranja definisanog Zakonom o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za period od 18.09.1991.godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.
Član 4.
Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
16.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 6/98) i Odluka Ustavnog suda broj U 50/01:
Član 37.
Na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudskim poravnanjima iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.
Ustavni sud je Odlukom broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Širokom Brijegu utvrdio da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) nije saglasan članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je naložio Parlamentu Federacije BiH da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" uskladi član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke. Ustavni sud je u Rješenju broj U 50/01 od 1. aprila 2006. godine utvrdio da Parlament Federacije BiH nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine.
17.
Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85.
Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95 6/98 i 41/98), osim čl. 66., 69., 70., 71. i 72. i Uredba o osnivanju Ureda za nadzor društava za osiguranje u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/97 i 42/00).
V. Dopustivost
18. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
20. Podnosilac zahtjeva je redovni sud u Bosni i Hercegovini, a pitanje se odnosi na to da li je zakon od čije valjanosti zavisi njegova odluka u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni podnosilac iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni podnosilac, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
21. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da odredbe člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nisu u saglasnosti sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.k) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva je, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj U 50/01, kao i na relevantnu praksu Ustavnog suda u apelacionim predmetima koja slijedi Odluku broj U 50/01, predložio da se usaglašenost navedenih odredbi prvenstveno ispita u vezi sa članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se suštinski tiču imovine u vidu pravosnažne presude kojom je utvrđen glavni dug sa zakonskim zateznim kamatama, a ta imovina je stečena prije donošenja spornog zakona.
22. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
24. Ustavni sud napominje da ocjenu ustavnosti razmatra u općem smislu (
erga omnes), a ne u odnosu na konkretan predmet (
inter partes) koji je povod za podnošenje zahtjeva (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu broj
U 15/11 od 30. marta 2012. godine, tačka 63). Ustavni sud će stoga, imajući u vidu navode podnosioca zahtjeva i vlastitu praksu na koju je u zahtjevu ukazano, usaglašenost odredbi člana 2. st. (2) i (3) i člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja prije svega sagledati u smislu standarda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Podnosilac zahtjeva je u prilog svojim tvrdnjama o nesaglasnosti navedenih odredbi s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom naveo: prvo, da je u članu 2. stav (2) nastavila egzistirati neustavna odredba člana 37. Zakona o osiguranju imovine i lica, koji od 2005. godine nije na snazi, retroaktivnim ukidanjem zatezne kamate za ratni period; drugo, da je u članu 2. stav (3), opet retroaktivno, za pravosnažne izvršne isprave (sudske presude, sudska poravnanja i vansudska poravnanja) iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i lica uspostavljena zatezna kamata u minornom iznosu od 0,5% godišnje za ratni period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine
1; treće, da su članom 4. privilegirani povjerioci čiji postupci nisu okončani ili jesu ali nisu izvršeni jer im je ostavljeno pravo na zateznu kamatu od 12%; četvrto, da je kontradiktoran odnos između odredbe člana 2. stav (3) i člana 4. Zakona jer je nejasno na koga se i od kada primjenjuje, zbog čega je, prema ocjeni podnosioca zahtjeva, navedena odredba idealna za proizvoljnost u tumačenju i primjeni.
Član 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
26. U vezi s odredbom člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva tvrdnje o nesaglasnosti ove odredbe s Ustavom i Evropskom konvencijom dovodi u vezu s Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01, te praksom koja je uslijedila nakon te odluke u pogledu rješavanja pojedinačnih apelacija pred Ustavnim sudom.
27. Član 2. stav 2. Zakona glasi: "Zatezna kamata iz stava 1. ovog člana neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18. 09. 1991. godine do 23. 11. 1995. godine".
28. Ustavni sud naglašava da je nesporno da u konkretnom slučaju postoji imovina zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da postoji miješanje u imovinu. Imovina je legitimno očekivanje da će se naplatiti odgovarajući iznos zakonskih zateznih kamata koje su dosuđene pravosnažnom odlukom. Zakonom propisana zabrana da se zakonske zatezne kamate neće obračunavati za vrijeme ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine predstavlja miješanje u imovinu.
29. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o meritumu broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine predmet ocjene ustavnosti bila odredba člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine, koja je glasila kako slijedi: "Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini". U spomenutoj odluci Ustavni sud je zaključio da navedeni član nije saglasan članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije preciziran cilj člana 37. tog zakona koji bi opravdao miješanje u imovinu, te da se članom 37. zadire u imovinska prava koja štite Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
30. Ustavni sud je zbog neizvršenja konačne i obavezujuće Odluke broj U 50/01 1. aprila 2006. godine donio rješenje u kojem je utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio Odluku broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine, pri čemu je u tački 5. navedenog rješenja obrazložio: "Ustavni sud konstatira da je Parlament Federacije donio novi zakon čijim je donošenjem prestao da važi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica, pa time i sporni član 37. Međutim, Parlament Federacije je
prije toga donio novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" broj 56/04 od 23. oktobra 2004. godine) koji u članu 2. stav 3, koji je kasnije izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/05 od 18. maja 2005. godine), propisuje da se zatezna kamatna stopa neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, čime je
de iure i
de facto zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja odredbe člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica".
31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je osporena odredba člana 2. stav 2. Zakona, osim ukazivanja na njenu neustavnost u Rješenju broj U 50/01 od 1. aprila 2006. godine, bila predmet analize Ustavnog suda i u okviru člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i rješavanja pojedinačnih apelacija u vezi s primjenom te odredbe, a nakon donošenja osnovne odluke U 50/01. S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, AP 2326/09 od 26. februara 2009. godine i AP 407/08 od 28. aprila 2010. godine, koji su pokretali pitanje obračuna zatezne kamate iz osiguranja (svi dostupni na www.ustavnisud.ba) zaključio da je otpisivanje zakonske zatezne kamate (apelantima) za period rata po osnovu člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protivustavno, a time i nezakonito jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravosnažno dosuđene zakonske zatezne kamate, te da je novim Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja praktično zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica.
32. Ustavni sud je imao u vidu da su u svim prethodno navedenim predmetima apelanti (u svojstvu tužilaca ili tražilaca izvršenja pred redovnim sudovima) imali pravosnažne izvršne naslove (sudske presude ili sudska poravnanja) iz osnova obaveznog osiguranja koji su doneseni prije Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (koji je stupio na snagu 2004. godine) i da su stoga (apelanti svaki za sebe) primjenom člana 2. stav (2) Zakona kojim je propisano da se zatezne kamate neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine retroaktivno lišeni prava na zateznu kamatu jer su u vrijeme nastupanja osiguranog slučaja i donošenja pravosnažnih presuda (izvršnih naslova) opravdano očekivali da će dobiti zateznu kamatu u slučaju zakašnjenja plaćanja u skladu sa zakonom i sklopljenim ugovorom sa osiguravajućim društvom.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi za promjenu njegovih stavova i zaključaka iznesenih u Odluci broj U 50/01 (već citirana) i Rješenju o neizvršenju odluke U 50/01 (1. april 2006. godine), u kojima je ukazano na neustavnost sada osporene odredbe člana 2. stav (2) Zakona, sa jasnim i argumentiranim obrazloženjem da je osporenom odredbom
de facto i
de iure zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja (neustavnog) člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica koji je retroaktivno otpisivao zateznu kamatu za ratni period. Isto se odnosi i na praksu iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (već citirani predmeti AP 1311/06, AP 2326/09 i AP 407/08) u kontekstu primjene člana 2. stav (2) Zakona, te zaključke i obrazloženja iz citiranih odluka u odnosu na povredu prava na imovinu apelanata.
34. Osporena odredba člana 2. stav (2) Zakona donesena je 2004. godine i primjenjivala se sve do 2011. godine kada su donesene izmjene i dopune Zakona te usvojen, također osporeni, stav (3) člana 2. Zakona. Međutim, izmjenama i dopunama zakona iz 2011. godine osporena odredba člana 2. stav (2) Zakona nije brisana, već i dalje egzistira u Zakonu. Imajući sve to u vidu, posebno kada se uzme u obzir praksa Ustavnog suda iz Odluke broj U 50/01, rješenja o (ne)izvršenju te odluke od 1. aprila 2006. godine, kao i praksa iz citiranih predmeta AP 1311/06, AP 2326/09 i AP 407/08, Ustavni sud, bez daljnjeg ispitivanja u odnosu na standarde prava na imovinu, može zaključiti da osporene odredbe člana 2. stav (2) Zakona nisu u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član 2. stav (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
35. Podnosilac zahtjeva tvrdnje o nesaglasnosti odredbe člana 2. stav (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zasniva na retroaktivnoj izmjeni pravosnažnih izvršnih isprava (sudskih presuda i poravnanja, vansudskih poravnanja) iz osnova osiguranja, uspostavljanjem zatezne kamate po stopi od 0,5% godišnje koja suštinski nije usmjerena na zaštitu imovine povjerilaca, već na zaštitu imovine osiguravajućih društava koji uskraćuju ionako obezvrijeđenu imovinu prijeratnih i ratnih povjerilaca (čija su potraživanja utvrđena pravosnažnim i izvršnim ispravama). Podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba nema potreban kvalitet da bi zadovoljila standarde prava na imovinu zagarantiranog Ustavom.
36. Član 2. stav (3) Zakona glasi: "Izuzetno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog člana, na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osnova osiguranja definisanog Zakonom o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za period od 18. 09. 1991. godine do 23. 12. 1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje".
37. I u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno postoji imovina zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imovina je legitimno očekivanje da će se naplatiti odgovarajući iznos zakonskih zateznih kamata koje su dosuđene pravosnažnom odlukom.
38. Miješanje u imovinu je zakonska odredba kojom je radikalno smanjena stopa zatezne kamate sa 12% godišnje na 0,5% godišnje za period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine, i to samo za imaoce izvršnih isprava (sudske presude i sudska poravnanja) iz osnova osiguranja imovine i lica. Propisani iznos zatezne kamate od 0,5% godišnje za relevantni period Vlada je u odgovoru na zahtjev za ocjenu kompatibilnosti osporene odredbe člana 2. stav (3) Zakona nazvala "minornim". U sudskom spisu, koji je bio povod za podnošenje ovog zahtjeva, postoji izjava sudskog vještaka da nema svrhe obračunavati zateznu kamatu po stopi od 0,5% godišnje jer se radi o tako malom iznosu koji se ne može iskazati imajući u vidu mali iznos glavnog duga koji je višestruko smanjen na osnovu zakonom propisanih valutnih denominacija.
39. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da su spornom normom člana 2. stav (3) Zakona imaoci izvršnih naslova iz oblasti osiguranja imovine i lica
de facto lišeni dosuđenog prava na zateznu kamatu jer se radi o specifičnoj kategoriji lica koja su pravosnažni naslov ostvarila prije početka izbijanja ratnih djelovanja, gdje je iznos glavnog duga iskazan u bivšim YU dinarima. Kada se na iznos glavnog duga primijene valutne denominacije (kako bi se dosuđeni iznos mogao iskazati u službenoj valuti u BiH) dobije se vrlo mali iznos, te kada se na taj iznos obračuna "minorna" zatezna kamata od 0,5% godišnje, takav iznos zatezne kamate ne znači ništa jer je toliko malen da se ne može iskazati. Dakle, iako je spornom odredbom člana 2. stav (3) Zakona, donesenom tek 2011. godine, propisan izuzetak u odnosu na stav (2) istog zakona, koji je za ratni period potpuno isključivao obračun dosuđene zakonske kamate, propisani iznos od 0,5% godišnje je u praktičnoj primjeni toliko mali da zapravo ne predstavlja ništa. Za imaoce izvršnih naslova iz oblasti osiguranja imovine i lica (koji imaju pravo na isplatu zatezne kamate) iznos koji se dobije obračunom godišnje kamate od 0,5% godišnje za relevantni period predstavlja isključivo golo pravo (
ius nudus).
40. Imajući to u vidu, Ustavni sud treba dalje da ispita da li je navedeno lišavanje imovine u skladu sa standardima tog prava, odnosno da li za takvo lišavanje imovine postoji javni interes.
41. Prije svega, Ustavni sud napominje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sam po sebi (
per se) (ne)isključuje mogućnost retroaktivnog lišavanja imovine, kao što je u konkretnom slučaju. Međutim, za tako nešto mora postojati jasan i nedvosmislen javni interes kojim bi se moglo opravdati lišavanje imovine, i to retroaktivno na način da se umanji "imovina" ranije dosuđena pravosnažnom sudskom odlukom (zatezna kamata). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije dobio izjašnjenje od Parlamenta Federacije kao donosioca zakona koji sadrži osporenu odredbu. Međutim, Ustavni sud je dobio izjašnjenje Vlade kao predlagača zakona u kojem je navedeno šta je javni interes u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud u nastavku obrazloženja ispitati postojanje javnog interesa koji je definirala Vlada u svom izjašnjenju.
42. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz dostavljenog izjašnjenja proizlazi da je za Vladu javni interes za retroaktivnu promjenu zakona propisivanjem kamate od 0,5% godišnje činjenica da u ratnom periodu (na koji se odnosi propisani obračun zatezne kamate) nije bilo privrednih djelatnosti, zbog čega je propisani iznos, iako "minoran", ipak realan. Prije daljnjeg razmatranja, Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju
de facto radi o potpunom lišavanju imovine jer za imaoce pravosnažnih sudskih odluka kamata od 0,5% godišnje za relevantni period ne predstavlja ništa osim golog prava. Dakle, ovdje se ne radi o slobodnoj procjeni nadležnog zakonodavnog organa o tome koji iznos zatezne kamate je adekvatan i koji kao takav treba propisati (npr. ne radi se o smanjenju stope zatezne kamate sa 18% godišnje, kao što je bilo prije, na sadašnjih 12% godišnje), u koju procjenu se Ustavni sud ne treba miješati, već se radi o
de facto potpunom lišavanju određenog imovinskog prava.
43. U odnosu na tvrdnju Vlade da u ratnom periodu nije bilo "gotovo nikakvih privrednih djelatnosti", Ustavni sud ukazuje da se osporenom odredbom zapravo štite interesi samo osiguravajućih društava (jer je nesporno da su oni dužni izvršiti isplate prema pravosnažnim naslovima kojima je dosuđena zatezna kamata). Dakle, osiguravajuća društva su ta koja trebaju isplatiti zatezne kamate dosuđene pravosnažnim sudskim odlukama, i to iz sredstava tih društava, a ne Vlada iz budžetskih sredstava. S druge strane, u odnosu na pozivanje na Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza, dužnik po tom zakonu je Federacija BiH. Isplate koje vrše osiguravajuća društva iz svojih sredstava ni na koji način nisu povezane sa obavezama koje ima javna vlast da iz budžetskih sredstava finansira organe i djelatnosti koje su neophodne za funkcioniranje društva kao cjeline. Rješenja koja su primijenjena u Zakonu o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH imaju jasan javni interes jer bi nekontroliranom isplatom velikom broju povjerilaca bilo ugroženo finansiranje vitalnih službi (školstvo, zdravstvo, policija, administracija itd.). Osim toga, u Zakonu o načinu izmirenja unutrašnjih obaveza je urađena detaljna sistematizacija i analiza dugovanja. Dodatni problem u vezi s postojanjem javnog interesa Ustavni sud nalazi u odredbi člana 4. Zakona kojom je (nejasno zašto) propisana pogodnost za lica koja još uvijek vode postupke koji će se okončati po stopi zatezne kamate od 12% godišnje. Iz navedenog proizlazi da su lica koja posjeduju pravosnažne i izvršne naslove donesene prije rata i koji se odnose na oblast osiguranja imovine i lica (a koji nisu izvršeni) na ovaj način u podređenom položaju jer su oni
de facto lišeni zatezne kamate za ratni period, dok su lica koja vode postupke (uz postojanje mogućnosti da se još uvijek vode neki postupci započeti prije rata) na ovaj način u privilegiranom položaju jer će se njihovi postupci okončati primjenom stope zatezne kamate od 12%.
44. Imajući u vidu da se na sve navedene dileme Vlada nije ni osvrnula u svom izjašnjenju, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju nije dokazan snažan, uvjerljiv i nedvosmislen javni interes na osnovu kojeg bi se jedino moglo opravdati tako ozbiljno zadiranje u imovinska prava kao u konkretnom slučaju, te da se retroaktivno vrši miješanje u stečena prava koja proizlaze iz pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba u suprotnosti s pravom na imovinu koje je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine.
45. Ustavni sud zaključuje da član 2. stav (3) Zakona nije u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te stoga nije potrebno da dalje ispituje da li je miješanje proporcionalno zacrtanom cilju.
Član 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
46. Podnosilac zahtjeva smatra da sporna odredba nema potreban kvalitet da bi zadovoljila standarde prava na imovinu jer ne ispunjava uvjet preciznosti i jasnosti zakonske norme, te da nije jednaka prema svakom budući da pravi razliku između postupaka koji su okončani i postupaka koji su okončani a nisu izvršeni do stupanja na snagu Zakona. Podnosilac zahtjeva problematizira i visinu propisane stope zatezne kamate od 12% godišnje, ukazujući da je navedena odredba kontradiktorna odredbi člana 2. stav (3) Zakona i da je nejasno kad i na koga se primjenjuje stopa od 0,5% godišnje, a kad i na koga stopa od 12% godišnje.
47. Član 4. Zakona glasi: "Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz člana 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje".
48. Dakle, jasno proizlazi da se ova odredba odnosi na postupak utvrđivanja visine zatezne kamate i način obračuna zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz dužničko-povjerilačkih odnosa i naknade štete iz osnova obaveznog osiguranja (oba osnova definirana u članu 1. Zakona).
49. Prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da je navedena odredba jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjerioci koji imaju potraživanje iz dužničko-povjerilačkih odnosa i povjerioci koji imaju potraživanje iz osnova naknade štete obaveznih osiguranja. Dakle, ova odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu.
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
51. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu nesaglasnosti odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno saglasnosti odredbe člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud cijeni da nema potrebe ulaziti u analizu navedenih odredbi u vezi sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da odredbe člana 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
53. Ustavni sud zaključuje da je član 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) u saglasnosti sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
54. Na osnovu člana 61. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
