Službeni glasnik BiH, broj 11/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1500/15, rješavajući apelaciju Višnje Duranspahić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. januara 2018. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Višnje Duranspahić, Dragog Duranspahića i Milog Duranspahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012998 14 Rev od 9. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 012998 13 Gž 3 od 11. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 012998 02 P od 4. oktobra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Višnja Duranspahić, Dragi Duranspahić i Mili Duranspahić (u daljnjem tekstu: apelantica, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012998 14 Rev od 9. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 012998 13 Gž 3 od 11. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 012998 02 P od 4. oktobra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, prvotužiteljice Hercegovina-visokogradnja Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica), Miroslava Delića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), Nenada Repca, advokata iz Mostara kao privremenog zastupnika tuženih: Marina Kapor-Kwokal, Ortrud Helen, Claude Njunjić, Sandra Njunjić (u daljnjem tekstu: tužene od 1 do 4), zatraženo je 21. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 22. augusta do 4. septembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužitelji i zakonski zastupnik tuženih od 1 do 4 nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovljenom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 07 58 P 012998 02 P od 4. oktobra 2013. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji trosobnog stana u Mostaru, preciznije označenog u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen 22. juna 1999. godine između apelantice kao kupca i tuženih od 1 do 4 kao prodavaca u Ambasadi BiH u Bonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o kupoprodaji). Istom presudom utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu predmetnog stana koji je zaključen 7. augusta 2001. godine između apelantice kao poklonodavca i drugoapelanta i trećeapelanta kao poklonoprimaca. Odlučeno je da svaka stranka snosi troškove postupka shodno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su 22. juna 1999. godine apelantica kao kupac i tužene od 1 do 4 kao prodavci zaključile i ovjerile u Ambasadi BiH u Bonu sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana kojim je apelantica kupila predmetni stan, te da je nakon toga apelantica ugovorom o poklonu od 7. augusta 2001. godine predmetni stan poklonila svojim sinovima drugoapelantu i trećeapelantu.

6. Dalje, Općinski sud je utvrdio da su prije zaključenja spornih ugovora o kupoprodaji i darivanju predmetnog stana tužene od 1 od 4, odnosno njihovi pravni prednici 28. septembra 1962. godine predmetni stan prodali prvotužiteljici, te da je nakon izvršene kupoprodaje prvotužiteljica raspolagala predmetnim stanom na način da ga je unijela u svoju evidenciju stambenog fonda u društvenom vlasništvu i evidenciju katastra nekretnina. Nakon toga, prvotužiteljica je predmetni stan rješenjem od 31. marta 1963. godine dodijelila svom radniku Marku Deliću, pravnom predniku drugotužitelja, koji je predmetni stan koristio u svojstvu nositelja stanarskog prava sa svojom porodicom sve do početka ratnih djelovanja. Također je utvrđeno da je drugoapelant bio član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Marka Delića, da je u upravnom postupku vođenom po zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana drugoapelant uveden u posjed predmetnog stana, te da je po zahtjevu drugotužitelja u toku postupak otkupa predmetnog stana.

7. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji od 22. juna 1999. godine postupala protivno principu savjesnosti i poštenja, u smislu odredaba člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je prilikom zaključenja ugovora mogla znati da se zemljišnoknjižno stanje ne podudara s katastrom budući da tužene od 1 do 4 nisu bile upisane u zemljišne knjige kao etažni vlasnici predmetnog stana, a u katastru je upisano pravo posjeda predmetnog stana u korist prvotužiteljice, što proizlazi iz kopije p.l. broj 967 KO Mostar, te nalaza vještaka geometra. Stoga, imajući u vidu da je apelantica prilikom zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji od 22. juna 1999. godine postupala protivno principu savjesnosti i poštenja u smislu odredaba člana 12. ZOO-a, Općinski sud je zaključio da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav shodno odredbama člana 103. ZOO-a, a time je ništav i kasnije zaključeni ugovor o poklonu od 7. augusta 2001. godine, budući da on zbog utvrđene ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji ne proizvodi pravno djelovanje. Općinski sud je odlučio da svaka strana snosi troškove postupka shodno odredbama člana 386. stav 2. ZPP.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 012998 13 Gž 3 od 11. juna 2014. godine žalba drugotužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako da su apelanti obavezani da drugotužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 8.730,37 KM. Žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata "za naknadu troškova parničnog postupka". U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP i na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice odlučne za ovaj spor. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanata, dao jasno i valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud ocjenjujući da je zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Budući da je drugotužitelj u predmetnom postupku uspio s tužbenim zahtjevom u cijelosti, Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi drugotužitelja u odnosu na odluku prvostepenog suda o troškovima postupka osnovani, te je, shodno tome, pozivajući se na odredbe čl. 383, 386. i 387. ZPP, dosudio drugotužitelju troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. decembra 2014. godine revizija apelanata je djelimično uvažena, te drugostepena presuda ukinuta u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su sporni ugovor o kupoprodaji i ugovor o darivanju predmetnog stana ništavi u smislu odredbe člana 103. ZOO-a i za taj zaključak u obrazloženju svojih odluka dali pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je u bitnom obrazložio da tužene od 1 do 4 nisu mogle ugovorom o kupoprodaji od 22. juna 1999. godine prenijeti na apelanticu pravo vlasništva na spornom stanu jer to pravo ni same nisu imale, budući da su tokom 1962. godine pravni prednici tuženih od 1 do 4 predmetni stan prodali prvotužiteljici, pa je stan rješenjem prvotužiteljice od 31. marta 1963. godine dodijeljen na korištenje pravnom predniku drugotužitelja Marku Deliću.

10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelanata da drugotužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji od 22. juna 1999. godine i ugovora o darivanju od 7. augusta 2001. godine navodeći da se prema odredbi člana 109. stav 1. ZOO-a na ništavost može pozvati svako zainteresirano lice. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je svrha tužbe za utvrđenje iz člana 54. ZPP da spriječi povredu subjektivnog prava, odnosno da stvori pravnu sigurnost kako bi drugotužitelj mogao da odredi svoje buduće pravne postupke vezano za predmetni stan. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnoj pravnoj stvari postoji neizvjesnost i nesigurnost u pravnom odnosu između drugotužitelja kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu (drugotužitelju je u upravnom postupku potvrđeno stanarsko pravo i stan vraćen u posjed) i apelanata koji na osnovu spornih ugovora polažu vlasnička prava na tom stanu. Vrhovni sud je zaključio da je predmetnom tužbom drugotužitelj kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu opravdano očekivao pravnu zaštitu u odnosu na predmetni stan, zaštitu koju na drugi način ne može ostvariti, a posebno imajući u vidu da je pokrenuo postupak otkupa predmetnog stana. Ocjenjujući da je drugotužitelj u cijelosti uspio u sporu, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl. 383, 386. i 387. ZPP.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je, po njihovom mišljenju, zauzet pogrešan stav da je apelantica pri zaključenju spornog ugovora o kupoprodaji postupala protivno principu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO-a budući da je ugovor zaključen u SR Njemačkoj neposredno nakon rata, a apelantica nije vidjela predmetni stan, već je "vjerovala tuženim da su vlasnice predmetnog stana". Apelanti smatraju da Miroslav Delić (drugotužitelj) nije imao pravni interes za podnošenje tužbe u predmetnom postupku, te da su "apelanti ti koji su prevareni, a ne da su oni prevarili bilo koga drugoga kako to zaključuje sud". Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su sudovima bile osnov za donošenje osporenih odluka.

b) Odgovor na apelaciju


12. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u svemu ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka i da u toku postupka pred tim sudovima nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je naveo da je odluku donio imajući u vidu sve navode stranaka i provedene dokaze, te da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Član 103.


(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 109.


(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

15. Zakon o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54.


(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

(3) Ako odluka o sporu zavisi o tome postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 002356 13 Rev od 23. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 30. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelanti osporavaju navedenu presudu Vrhovnog suda od 11. decembra 2014. godine tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđenja ništavosti ugovora, pa proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak u konkretnom slučaju bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u postupku pred redovnim sudovima usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 22. juna 1999. godine i ugovora o poklonu od 7. augusta 2001. godine. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti osim ponavljanja navoda koje su isticali u žalbi i reviziji, a koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju da "Miroslav Delić (drugotužitelj) nije imao pravni interes za podnošenje tužbe u predmetnom postupku", te da su "apelanti ti koji su prevareni, a ne da su oni prevarili bilo koga drugoga kako to zaključuje sud" i o tome dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da je apelantica pri zaključenju spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 22. juna 1999. godine postupala protivno principu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu da je zaključeni ugovor o kupoprodaji ništav, a što za sobom povlači i ništavost kasnije zaključenog ugovora o poklonu, te da su se u svojim zaključcima pozvali na relevantne odredbe čl. 12. i 103. ZOO-a. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Zabrana diskriminacije


29. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s navedenim pravima, tj. neosnovanost tih apelacionih navoda, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).

VIII. Zaključak


30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelante nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!