Službeni glasnik BiH, broj 55/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2326/18, rješavajući apelaciju Žane Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Žane Kovačević.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2326/18 od 19. juna 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Žana Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju advokati Aida Kreso i Suzana Nadarević iz Sarajeva, podnijela je 17. aprila 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 029030 15 Gž 2 od 16. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 029030 15 P 2 od 26. juna 2015. godine.

2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno izvršenje Rješenja Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 13. septembra 2012. godine do donošenja odluke Ustavnog suda povodom njene apelacije.

3. Apelantica je dopunila apelaciju 11. maja 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2326/18 od 19. juna 2018. godine usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Okružnog privrednog suda, Osnovnog suda, te učesnika u postupku MIS-a d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) i "Gradnja Lorda" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 9. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda i da dostavi na uvid spis broj 89 1 P 029030 15 P 2.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. maja 2018. godine, Okružni i Osnovni sud i tražilac izvršenja 21. maja 2018. godine, a Okružni privredni sud 23. maja 2018. godine. Osnovni sud je dostavio i spis. Nakon izvršenog uvida spis je vraćen 22. juna 2018. godine.

7. Učesnik u postupku - izvršenik, obaviješten 12. maja 2018. godine, nije preuzeo pismeno kojim je tražena dostava odgovora na apelaciju.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

9. Apelantica je 1. septembra 2009. godine sa izvršenikom zaključila ugovor o građenju bliže označnog stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U dijelu I. Predmet ugovora određeno je, pored ostalog, da izvršenik prodaje, a apelantica "kupuje predmetni stan u svojinu", da apelantica može na osnovu ovog ugovora i pod uvjetima ovog ugovora, bez dalje privole prodavca, tražiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u zemljišnim knjigama, uz predočenje dokaza o izmirenju ugovorene kupoprodajne cijene koju izdaje izvršenik i uplate poreza na nekretninu koju je apelantica obavezna platiti u zakonskom roku, da je izvršenik dužan srediti zemljišnoknjižno stanje u pogledu spornog stana, kako bi apelantici omogućio prijenos prava vlasništva. U dijelu ovog ugovora označenog kao IV. Knjiženje prava svojine određeno je da kupac - apelantica ne može na osnovu ovog ugovora zahtijevati, niti izvršiti uknjižbu prava vlasništva, odnosno prava korištenja sve dok ne pribavi ovjerenu i potpisanu potvrdu prodavca-izvršenika da je izmirila sve ugovorne obaveze u pogledu plaćanja. Takva potvrda daje se u obliku klauzule na ovom ugovoru koju ovjerava i potpisuje prodavac. Također, određeno je da troškovi uknjižbe padaju na teret kupca, tj. apelantice.

10. Apelantica i izvršenik su 8. oktobra 2009. godine kod notara zaključili i ovjerili ugovor o prodaji predmetnog stana. U članu 4. (Odgovornost za pravne i materijalne nedostatke) ugovora konstatirano je da izvršenik izjavljuje da mu nisu poznati nikakvi skriveni nedostaci, da je predmetni stan slobodan od upisanih i neupisanih prava i ograničenja, kao i da ga ne terete nikakva potraživanja osigurana neuknjiženom hipotekom, kamatama, neplaćenim porezima i doprinosima, da nije predmet nevidljivih služnosti, tereta ili drugih stvarnih prava. Članom 5. (Zemljišnoknjižni i ostali zahtjevi) određeno je da je izvršenik saglasan da se apelantica na osnovu ovog ugovora, nakon što mu bude uplaćena ukupna kupoprodajna cijena, bez njegove daljnje saglasnosti i prisustva, upiše u listu uloženih ugovora kao vlasnica predmetnog stana. Članom 6. (Ulazak u posjed) ugovora određeno je da će apelantica u posjed spornog stana ući 1. novembra 2009. godine pod uvjetom da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, da će biti sačinjen zapisnik o primopredaji, te da ulaskom u posjed stana na apelanticu prelaze svi tereti, koristi i opasnosti vezani uz stan i da od tog trenutka teku garantni rokovi. Članom 8. (Upozorenje i pouke) određeno je, pored ostalog, da tek upisom prava vlasništva u list uloženih ugovora apelantica postaje vlasnica spornog stana, da je uvjet za uknjižbu prava vlasništva uvjerenje o oslobađanju obaveze od plaćanja poreza na promet.

11. Izvršenik je 29. oktobra 2009. godine izdao potvrdu iz koje proizlazi da je apelantica kao kupac izmirila sve obaveze po ugovoru od 8. oktobra 2009. godine, te da je saglasan da se predmetni stan uknjiži na apelanticu.

12. Prema predračunu "Elektrodistribucije" Pale od 12. februara 2012. godine proizlazi da je apelantica u posjedu spornog stana.

13. Apelantica je 4. juna 2012. godine notarski ovjereni ugovor o kupovini predmetnog stana predala Ministarstvu finansija - Porezna uprava RS.

14. Apelantica je 18. septembra 2012. godine Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - PJ Istočno Novo Sarajevo podnijela zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnom stanu.

Izvršni postupak

15. Okružni privredni sud je Rješenjem o izvršenju broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 6. septembra 2012. godine po prijedlogu tražioca izvršenja, a protiv izvršenika dozvolio izvršenje na predmetnom stanu kao vlasništvu izvršenika. Zabilježba ovog rješenja izvršena je u knjizi položenih ugovora 14. septembra 2012. godine.

16. Apelantica je kao treće lice u predmetu Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ip 004883 12 Ip izjavila prigovor.

17. Okružni privredni sud je 2. oktobra 2012. godine donio zaključak da se apelantica kao treće lice upućuje na parnicu radi utvrđivanja da na predmetnom stanu na kom je određeno izvršenje ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, odnosno da se izvršenje na predmetnom stanu proglasi nedopuštenim.

Prvi parnični postupak

18. Apelantica je, postupajući u skladu sa zaključkom Okružnog privrednog suda od 2. oktobra 2012. godine, podnijela tužbu protiv tražioca izvršenja i izvršenika radi priznanja vlasništva na predmetnom stanu sa prijedlogom da se odredi mjera osiguranja odgađanjem postupka izvršenja koji se vodi kod Okružnog privrednog suda.

19. Osnovni sud je Presudom broj 89 1 P 025959 12 P od 5. augusta 2013. godine utvrdio da je apelantica, na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora sa izvršenikom, kupila i postala isključivi vlasnik predmetnog stana, te da je isplatom označenog novčanog iznosa postala vlasnica sa dijelom 1/1, što su tražilac izvršenja i izvršenik dužni priznati i trpjeti da se bez njihovog daljnjeg znanja i privole apelantica uknjiži u označeni upisni list. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja odgađanjem postupka izvršenja koji se vodi kod Okružnog privrednog suda pod brojem 61 0 Ip 004883 12 Ip, koji se odnosi na prodaju predmetnog stana do pravosnažnog okončanja ovog parničnog postupka.

20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je izvršenik u cijelosti priznao apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na uknjižbu predmetnog stana kao vlasništvo koje je stekla zaključivanjem valjanog ugovora o prodaji, isplatom kupoprodajne cijene i ulaskom u posjed stana. Kao neosnovani su ocijenjeni navodi tražioca izvršenja da se apelantica ne može upisati kao vlasnica predmetnog stana umjesto izvršenika, jer se samom uknjižbom ni na koji način ne zadire u prava tražioca izvršenja u pogledu tereta koji su upisani u C listu na osnovu zaključka Okružnog privrednog suda (zabilježba rješenja o izvršenju).

21. Odbijajući apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja Osnovni sud je istakao da on izlazi izvan okvira tužbenog zahtjeva, jer se odnosi na zaključak Okružnog privrednog suda o zabilježbi rješenja o izvršenju Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove u pogledu stečenih založnih prava od tražioca izvršenja prema izvršeniku.

22. Okružni sud je Presudom broj 89 1 P 025959 13 Gž od 30. januara 2014. godine, pored ostalog, uvažio žalbu tražioca izvršenja i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na tražioca izvršenja odbio. Prvostepena presuda ostala je neizmijenjena u dijelu u kom je apelanticin tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na izvršenika.

23. Iz obrazloženja presude proizlazi da su ocijenjeni kao osnovani žalbeni navodi tražioca izvršenja o nedostatku pasivne legitimacije. S tim u vezi je ukazano da tražilac izvršenja opravdano ističe da u ugovoru o kupoprodaji predmetnog stana zaključenom između apelantice i izvršenika nije bio ugovorna strana, niti je u zemljišnim knjigama uknjižen na predmetnom stanu, pa imajući to u vidu, te apelanticin tužbeni zahtjev, ocijenjena je kao osnovana tvrdnja tražioca izvršenja (a što je isticao i u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude) o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani. Slijedeći navedeno, apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na tražioca izvršenja je odbijen.

24. Okružni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude na temelju kojih je odbijen apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja. S tim u vezi je ukazano da ne postoji funkcionalna veza između postavljenog tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja, jer se tužbenim zahtjevom traži odgađanje izvršenja koje se vodi pred Okružnim privrednim sudom, a zbog čega zahtjev nije u funkciji osiguranja tužbenog zahtjeva u ovom postupku kojim apelantica traži da se utvrdi da je zaključenjem kupoprodajnog ugovora kupila i postala isključiva vlasnica predmetnog stana.

Nastavak izvršnog postupka

25. Okružni privredni sud je zaključkom broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 18. februara 2014. godine na prijedlog tražioca izvršenja nastavio izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 6. septembra 2012. godine, koje je odgođeno zaključkom broj 61 0 Ip 004883 Ip od 7. februara 2013. godine.

26. U obrazloženju zaključka je konstatirano da iz presude Osnovnog suda od 25. novembra 2013. godine proizlazi da je apelanticin tužbeni zahtjev usvojen, da se presuda i tužbeni zahtjev odnose na utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu koji je predmet izvršenja, te priznanje prava na uknjižbu na spornom stanu. Dalje, ukazano je da se navedena presuda ne odnosi na proglašenje izvršenja nedopuštenim i ukidanje rješenja o izvršenju, te nalaganje da se obustavi izvršni postupak s kojim ciljem je apelantica, kao treće lice, upućena na parnicu.

27. Okružni privredni sud je zaključkom broj 61 0 Ip 004883 12 Ip od 18. februara 2014. godine odredio prvo ročište za prodaju nekretnina izvršenika - predmetnog stana za 1. april 2014. godine.

28. Apelantica je izjavila prigovor trećeg lica u kom je navela da je presudom Osnovnog suda utvrđeno da je ona vlasnica predmetnog stana, te da je Osnovnom sudu podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenim izvršenja na predmetnom stanu koji je njen.

29. U vezi sa apelanticinim prigovorom, Okružni privredni sud nije donio odluku, već je dopisom od 4. aprila 2014. godine obavijestio da je ona, kao treće lice, povodom identičnog prigovora upućena na parnicu zaključkom od 2. oktobra 2012. godine radi utvrđenja da na nekretninama trećeg lica (predmetnom stanu) ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, te da se izvršenje na tim nekretninama proglasi nedopuštenim.

30. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da izvršni postupak u predmetu Okružnog suda nije okončan.

Drugi parnični postupak (osporene presude)

31. Apelantica je 24. februara 2014. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tražioca izvršenja i izvršenika radi proglašenja nedopuštenim izvršenja koje se vodi u predmetu Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ip 004883 12 Ip.

32. Osnovni sud je Rješenjem broj 89 1 P 029030 14 P od 19. septembra 2014. godine odredio mjeru osiguranja odgađanjem postupka izvršenja koji se vodi kod Okružnog privrednog suda, a koja ostaje na snazi dok odluka o apelanticinom tužbenom zahtjevu ne postane pravosnažna.

33. Osnovni sud je Presudom broj 89 1 P 029030 15 P 2 od 26. juna 2015. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 029030 15 Gž 2 od 16. marta 2016. godine, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na predmetnom stanu, kako je označen u rješenju o izvršenju Okružnog privrednog suda, pa da se naloži obustavljanje izvršnog postupka. Također, ukinuto je i rješenje Osnovnog suda od 19. septembra 2014. godine kojim je bila određena mjera osiguranja, pa je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja odgađanjem postupka izvršenja koji se vodi kod Okružnog privrednog suda.

34. Iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa izvršenikom, da je po ovom ugovoru u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu, kao i da se nalazi u posjedu spornog stana najkasnije od 2010. godine. Dalje, nesporno je bilo i da se apelantica, na osnovu zaključenog ugovora, iako je izvršenik bio s tim saglasan još 2009. godine, nije uknjižila kao vlasnica predmetnog stana. Dalje, kao nesporno je utvrđeno i da je u trenutku donošenja rješenja o izvršenju 6. septembra 2012. godine po prijedlogu tražioca izvršenja dozvoljeno izvršenje na predmetnom stanu koji je u zemljišnim knjigama upisan kao imovina izvršenika. Najzad, nesporno je bilo i da je apelantica zahtjev za uknjižbu predmetnog stana na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji podnijela 18. septembra 2012. godine, tj. u trenutku kada je već bila izvršena zabilježba rješenja o izvršenju.

35. Dalje, u obrazloženju presude je konstatirano da je apelantica u izvršnom postupku podnijela prigovor trećeg lica, da ju je Okružni privredni sud zaključkom od 2. oktobra 2012. godine uputio na parnicu, što je ona i učinila, ali ne radi utvrđenja da je rješenje o izvršenju nedopušteno (kako ju je uputio Okružni privredni sud), već radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu iako joj, po ocjeni Osnovnog suda, ova presuda nije ni trebala.

36. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, jer joj nedostaje način stjecanja - upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu, a što je neophodan uvjet pored pravnog posla (pisanog ugovora) u smislu člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Dalje, Osnovni sud je kao neosnovan ocijenio apelanticin zahtjev da se izvršenje proglasi nedopuštenim, jer apelantica na spornom stanu, kao predmetu izvršenja, nema pravo vlasništva da bi kao titular tog prava mogla spriječiti izvršenje. S tim u vezi su bez osnova ocijenjene apelanticine tvrdnje da predmetni stan predstavlja njen dom, jer se u konkretnom slučaju radi o nedostatku jednog od uvjeta za stjecanje prava vlasništva po osnovu pravnog posla-način upisa u zemljišne knjige. Činjenice da je apelantici stan predat u posjed, da ga je kupila i da se nalazi u njemu ocijenjene su bez značaja, jer je predaja način stjecanja prava vlasništva na pokretnim stvarima po osnovu pravnog posla, a ne i na nekretninama. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključenim sa izvršenikom, ukazano je da on sâm po sebi ne predstavlja apelanticino pravo, već je samo osnova da se u zemljišnim knjigama u Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove izvrši upis prava vlasništva ukoliko su za to ispunjeni uvjeti. S tim u vezi je ukazano da je apelantica o tome upozorena i u samom ugovoru ovjerenom kod notara 8. oktobra 2009. godine (član 8), kao i da je apelantica, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, imala dovoljno vremena da svoje pravo "konstatira" u zemljišnim knjigama, ili da bar izvrši njegovu predbilježbu kako bi treća lica bila upozorena o tome da neko treći ostvaruje neko pravo na predmetnom stanu.

37. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su u konkretnom slučaju tražilac izvršenja i izvršenik nužni suparničari, pa da odluka suda mora biti donesena prema obojici na isti način. Stoga je, bez obzira na činjenicu da je izvršenik apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini priznao, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, odlučeno kao u izreci presude.

38. Saglasivši se u cjelini sa razlozima i obrazloženjem iz prvostepene presude, Okružni sud je još istakao da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojim te činjenice utvrđuju, a da je sud samo izuzetno ovlašten da utvrdi činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojim ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje, ukazano je da, u skladu sa članom 8. ZPP, sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza, koji će se izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Okružni sud je istakao da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da apelantica nije ponudila dokaze koji bi doveli do drugačije odluke suda, a da, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja, činjenice na kojim se određeno pravo zasniva treba dokazati ona strana koja se na to pravo i poziva.

39. Vrhovni sud je Presudom broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

40. Vrhovni sud se, imajući u vidu član 53. st. 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima, saglasio sa stavom nižestepenih sudova, da apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornom stanu na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključila sa izvršenikom. Dalje, rukovodeći se članom 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koji štiti tražioca izvršenja i prema kom ni eventualna promjena vlasništva (nakon zabilježbe izvršenja) na nekretnini nije od značaja, jer se izvršni postupak u tom slučaju dalje vodi protiv novog vlasnika, te činjenicom da apelantica nije imala stečeno pravo vlasništva na spornom stanu, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnom stanu i da se naloži obustavljanje izvršnog postupka.

41. Vrhovni sud je, dalje, istakao da nije sporno da je pravosnažnom presudom donesenom po apelanticinoj tužbi u drugoj parnici (apelantica je tužbu podnijela, mada ju je izvršni sud uputio da, po izjavljenom prigovoru, kao treće lice podnese tužbu kojom bi tražila da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnom stanu) utvrđeno da je ona na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 2009. godine sa izvršenikom kupila i postala vlasnica predmetnog stana i da je izvršenik dužan trpjeti da se apelantica bez njegovog daljnjeg znanja i privole uknjiži kao vlasnica. Međutim, za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu kojim se traži da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na predmetnom stanu odlučna je činjenica da apelantica u momentu pokretanja izvršnog postupka nije imala stečeno pravo vlasništva na predmetnom stanu, nego samo pravni osnov za upis toga prava, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao i da je i navedena presuda donesena, također, nakon pokretanja izvršnog postupka, pa kako prema već navedenim odredbama ZIP-a ni eventualna promjena prava vlasništva na nekretnini tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika, to ni apelanticino pozivanje na navedenu pravosnažnu presudu nije od utjecaja na neosnovanost ovog tužbenog zahtjeva.

42. Slijedeći navedeno, bez značaja su ocijenjeni apelanticini navodi da je polagala pravo na stan i posjed stana, te da je to njen jedini dom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

43. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da je na osnovu valjanog pravnog posla, ugovora o kupoprodaji, što je potvrđeno i pravosnažnom presudom redovnog suda, stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu prije nego što je tražilac izvršenja na njemu pokrenuo postupak izvršenja. Stoga, smatra da je u takvim okolnostima uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu mogla imati samo deklaratorni, a ne konstitutivni karakter, jer je stjecanje prava vlasništva nastupilo prije pokretanja izvršnog postupka. Dalje, apelantica ističe i da predmetni stan ne može biti predmet izvršenja radi namirenja novčanih potraživanja tražioca izvršenja, jer nije vlasništvo izvršenika. Prema njenom mišljenju, na ovaj način na nju se prebacuje teret lošeg poslovanja izvršenika koji je pao pod stečaj. Apelantica je istakla i da joj je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

45. U dopuni apelacije i zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da je u izvršnom postupku koji se vodi kod Okružnog privrednog suda podnijela prigovor kao treće lice koje polaže pravo na predmetni stan koji je predmet izvršenja, te da je zaključkom Okružnog privrednog sud upućena da to svoje pravo ostvaruje u parnici. Apelantica ističe da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 5. augusta 2013. godine dokazala da polaže pravo na predmetni stan, jer je navedenom presudom utvrđeno da je njegova jedina vlasnica. Dalje, apelantica ističe i da je kao treće lice ponovo 31. marta 2014. godine Okružnom privrednom sudu dostavila prigovor tražeći da se izvršenje na predmetnom stanu, čija je jedina vlasnica, proglasi nedopuštenim, kao i da smatra da su se stekli uvjeti iz čl. 51. i 52. Zakona o izvršnom postupku. S tim u vezi, dalje navodi da ju je u povodu ovog njenog zahtjeva 4. aprila 2014. godine obavijestio Okružni privredni sud da je kao treće lice povodom istog pitanja upućena na parnicu zaključkom ovog suda od 2. oktobra 2012. godine radi utvrđivanja da na predmetnom stanu kao treće lice ima pravo koje sprečava izvršenje.

46. Dalje, apelantica je istakla da bi izvršenjem rješenja Okružnog privrednog suda od 13. septembra 2012. godine za nju nastupila nenadoknadiva šteta, jer bi bio prodat predmetni stan na kom je, prema pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, isključiva vlasnica, te koji je njena imovina i njen jedini dom. Apelantica je, dalje, istakla da je novčana vrijednost predmetnog stana, prema zaključku Okružnog privrednog suda od 18. februara 2014. godine, 77.948,68 KM i da se predmetni stan ne može prodati ispod polovine njegove vrijednosti, što znači da bi u daljnjoj prodaji, bez ograničenja najniže cijene, predmetni stan mogao biti prodat i za jednu KM. Slijedeći navedeno, smatra da se postavlja pitanje da li je prodaja predmetnog stana čija je isključiva vlasnica u izvršnom postupku neophodna kako bi se postigao cilj kom se teži u izvršenju - da se namiri dug koji tražilac izvršenja ima prema izvršeniku. Ovo posebno imajući u vidu da tražilac izvršenja namiruje svoje novčano potraživanje prema izvršeniku prodajom predmetnog stana koji je njeno vlasništvo i koji je njen jedini dom, da predmetni stan, stoga, ne može biti predmet izvršenja, te da je izvršenje na temelju rješenja Okružnog privrednog suda o izvršenju nedopušteno.

b) Odgovor na apelaciju

47. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je primijenio relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom i Evropskom konvencijom, kao i da je postupak pred ovim sudom trajao više od jedne godine.

48. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženju iz svoje odluke, da apelantica ni na koji način nije stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, te da nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava i Evropske konvencije.

49. Okružni privredni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u izvršnom postupku koji se vodi pred ovim sudom apelantica, kao treće lice, izjavila prigovor ističući da polaže pravo na predmetni stan koji je predmet izvršenja, da je Osnovni sud donio presudu kojom je utvrđeno da je apelantica isključiva vlasnica predmetnog stana, da izvršni postupak nakon toga nije obustavljen, pa je apelantica novom tužbom zatražila da se utvrdi da izvršenje nije dozvoljeno, jer izvršenik nije vlasnik predmetnog stana, da je zaključkom ovog suda od 18. aprila 2014. godine proglašena prva prodaja spornog stana. Okružni privredni sud se u cjelini saglasio sa apelanticinim navodima da joj je onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku zbog toga što je, i pored presude Osnovnog suda kojom je utvrđeno da je apelantica isključiva vlasnica predmetnog stana, donesen zaključak o njegovoj prodaji radi namirenja tražioca izvršenja.

50. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, donoseći osporenu presudu, u cijelosti primijenio pozitivne zakonske propise, kao i odredbe Evropske konvencije, iz čega slijedi da su apelanticini navodi neosnovani.

51. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju interpretirao član 53. Zakona o stvarnim pravima i član 72. ZIP-a, te ukazao na nesporno utvrđenu činjenicu da apelantica na osnovu zaključenog ugovora sa izvršenikom u trenutku zabilježbe rješenja o izvršenju na predmetnom stanu nije stekla pravo vlasništva na njemu, jer, u skladu sa članom 53. Zakona o stvarnim pravima, nije bila upisana kao njegova vlasnica, odnosno nije bila podnijela ni zahtjev za njegovu uknjižbu. Stoga, i činjenica da je u posebnom parničnom postupku ishodovala i odluku kojom je utvrđeno da je na osnovu zaključenog ugovora sa izvršenikom stekla pravo vlasništva na spornom stanu ne može biti od značaja za dopuštenost izvršenja s obzirom na to da član 72. ZIP-a štiti tražioca izvršenja na način da propisuje da promjena vlasnika nekretnine u toku izvršnog postupka nije prepreka da se postupak nastavi protiv novog vlasnika.

V. Relevantni propisi

52. Zakon o stvarnim pravima ("Službeni glasnik RS" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine

Član 23.

(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(...)

(4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

(...)

1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla

Sticanje uknjižbom

Član 53.

(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.

(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

Sticanje predbilježbom

Član 54.

(1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine.

(2) Predbilježbom će svojina biti stečena pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, a počinje djelovati od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.

(3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos svojine uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.

(4) Ako je zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi, predbilježba se smatra opravdanom, podnošenjem clausule intabulandi.

Zaštita povjerenja u zemljišne knjige

Član 55.

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

53. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđivanje dužnikove imovine

Član 37.

(1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica odnosno upravnih i drugih organa i organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.

(2) Ovakav zahtjev se može istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.

(…)

Pretpostavke za prigovor

Član 51.

(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.

(2) Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.

Odluke suda po prigovoru trećeg lica

Član 52.

(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.

Upućivanje na parnicu

Član 53.

(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.

(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.

(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.

(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje, i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka, preduzete izvršne radnje ostaju na snazi.

(5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.

(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2. člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.

(7) Treće lice se može koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka u upućivanju na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona.

Dokaz o svojini izvršenika

Član 70.

(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.

(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjiškog stanja.

Zabilježba izvršenja

Član 72.

(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

(...)

VI. Dopustivost

54. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

55. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

56. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 1 P 029030 16 Rev od 31. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. marta 2018. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

58. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

59. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

60. Iz apelanticinih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer osporene odluke ne uspostavljaju pravičnu ravnotežu između prava tražioca izvršenja da namiri svoje potraživanje prema izvršeniku prodajom spornog stana koji nije vlasništvo izvršenika s obzirom na činjenicu da je na spornom stanu stekla pravo vlasništva prije nego što je pokrenut postupak izvršenja na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa izvršenikom, da je obaveze iz ugovora u cjelini izmirila na osnovu čega se i nalazi u posjedu spornog stana, te da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je na osnovu navedenog ugovora postala njegova jedina vlasnica.

61. Ustavni sud zapaža da je apelantica u parničnom postupku pred redovnim sudovima tražila da se utvrdi da je nedozvoljeno izvršenje na spornom stanu koje je Okružni privredni sud, na prijedlog tražioca izvršenja, dozvolio radi namirenja potraživanja koja on ima prema izvršeniku.

62. Apelantica je svoj tužbeni zahtjev temeljila na tvrdnji da je predmetni stan stekla u vlasništvo na osnovu valjanog pravnog posla - ugovora o kupoprodaji koji je zaključila sa izvršenikom i po kom je ispunila obaveze (isplatila u cjelini kupoprodajnu cijenu) i da se nalazi u nesmetanom posjedu spornog stana a koje okolnosti su nastupile prije pokretanja postupka izvršenja, da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora ona jedina i isključiva vlasnica spornog stana.

63. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi apelanticin tužbeni zahtjev odbili jer su zaključili da apelantica na predmetnom stanu, kao predmetu izvršenja, nema pravo vlasništva koje je stekla prije izvršene zabilježbe izvršenja da bi kao titular tog prava mogla spriječiti izvršenje.

64. Ustavni sud podsjeća da koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno na vlasništvo na materijalnim dobrima i da je ono nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji predstavljaju imovinu također se mogu smatrati "imovinskim pravima", pa tako i "imovinom" za svrhe ove odredbe. U svakom predmetu pitanje koje treba ispitati jeste da li okolnosti predmeta, uzete u cjelini, daju podnosiocu predstavke pravo na materijalne interese koji se štite članom 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Iatridis protiv Grčke (GC), aplikacija broj 31107/96, stav 54, ECHR 1999-II, Beyeler protiv Italije (GC) broj 33202/96, stav 100, ECHR 2000I, i Broniowski protiv Poljske [GC], aplikacija broj 31443/96, stav 129, ECHR 2004V).

65. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je ugovor o kupoprodaji zaključen između apelantice i izvršenika valjan pravni posao koji, u smislu člana 23. Zakona o stvarnim pravima, predstavlja jedan od osnova za stjecanje prava vlasništva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 5. ovog ugovora određeno da je izvršenik saglasan da se apelantica na osnovu ovog ugovora, nakon što mu bude uplaćena ukupna kupoprodajna cijena, bez njegove daljnje saglasnosti i prisustva, upiše u listu uloženih ugovora kao vlasnica spornog stana. Članom 6. ugovora određeno je da će apelantica u posjed spornog stana ući 1. novembra 2009. godine pod uvjetom da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, da će biti sačinjen zapisnik o primopredaji, te da ulaskom u posjed stana na apelanticu prelaze svi tereti, koristi i opasnosti u vezi sa stanom i da od tog trenutka teku garantni rokovi. Dakle, iako zaključenjem ugovora o kupoprodaji i isplatom kupoprodajne cijene apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornom stanu upisom u odgovarajući registar, kako je to određeno članom 53. Zakona o stvarnim pravima, apelantica je stekla pravo da se upiše kao njegova vlasnica i pravo na posjed spornog stana, što predstavlja "materijalni interes" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

66. Dalje, ova apelanticina prava nisu prestala ni zabilježbom rješenja o izvršenju. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica u izvršnom postupku uložila prigovor trećeg lica, tvrdeći da je na predmetnom stanu stekla pravo vlasništva koje izvršenje čini nedopuštenim. Apelantica je zaključkom upućena na parnicu u kojoj je pravosnažnom presudom (koja je donesena 5. augusta 2013. godine, a u odnosu na izvršenika potvrđena 30. januara 2014. godine) utvrđeno da je na osnovu ugovora iz 2009. godina kupila i stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, što je izvršenik dužan priznati i trpjeti da se apelantica uknjiži kao vlasnica predmetnog stana. Iz obrazloženja ove presude proizlazi da je za postojanje ovih apelanticinih prava bez značaja činjenica da je u zemljišnoj knjizi već uknjiženo (14. septembra 2012. godine) rješenje o izvršenju kojim je konstituirano pravo namirenja u korist tražioca izvršenja na predmetnom stanu.

67. Slijedeći navedeno, proizlazi da osporene presude kojim je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se izvršenje na predmetnom stanu proglasi nedopuštenim, jer apelantica prije pokretanja izvršnog postupka na osnovu zaključenog ugovora o kupovini stana nije stekla pravo vlasništva uknjižbom, predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

68. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

69. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da je apelanticin tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na predmetnom stanu) odbijen na osnovu odredaba koje po svojoj prirodi ulaze u krug onih kroz koje država, u suštini, ostvaraje kontrolu korištenja imovine. Dalje, osporene odluke kao učinak imaju otklanjanje prepreke da se nastavi izvršni postupak u kojem apelantica, u konačnici, može biti suočena sa gubitkom predmetnog stana, tj. lišavanjem imovine s obzirom na to da je u izvršnom postupku već donesen zaključak o prodaji predmetnog stana. Međutim, imajući u vidu da apelanticino pravo na posjed predmetnog stana, kao i pravo da se na njemu uknjiži kao vlasnica, a koja je stekla već na osnovu zaključenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene i o čemu joj je potvrdu izdao i sam izvršenik još 2009. godine, nisu prestala uknjižbom rješenja o izvršenju u odgovarajući registar, te da je nakon uknjižbe rješenja o izvršenju pravosnažnom presudom utvrđeno da je apelantica na osnovu zaključenog ugovora kupila i stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, što je izvršenik dužan priznati i trpjeti bez obzira na činjenicu da je uknjiženo rješenje o izvršenju, Ustavni sud će apelanticine navode ispitati u smislu općeg pravila sadržanog u prvoj rečenici člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. mirnog uživanja imovine (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ališić i drugi protiv BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije i BJR Makedonije, presuda od 16. jula 2014. godine, stav 99).

70. Ustavni sud podsjeća, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo u skladu sa članom 1. Protokola broj 1, mora biti: predviđeno zakonom, u službi zakonitog cilja u javnom interesu, te mora biti proporcionalno proglašenom cilju, tj. uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava pojedinca i općeg javnog interesa.

71. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporene presude zasnovali najprije na članu 53. Zakona o stvarnim pravima. Citiranom odredbom je određeno da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno. Dalje, redovni sudovi su imali u vidu i član 70. ZIP-a prema kom uz prijedlog za izvršenje na nekretnini mora biti predočen i izvod iz odgovarajućeg registra, kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. Najzad, redovni sudovi su imali u vidu i član 72. ZIP-a prema kome sud po službenoj dužnosti rješenje kojim se dozvoljava izvršenje na nekretnini izvršenika dostavlja radi zabilježbe zemljišnoknjižnom uredu, da se upisom rješenja u zemljišnu knjigu konstituira pravo namirenja na nekretnini u korist izvršenika, koje egzistira i prema svakom budućem vlasniku u slučaju da do takve promjene dođe u toku izvršnog postupka.

72. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredaba nedvosmisleno proizlazi da izvršenje neće biti dozvoljeno u slučaju da na nekretnini na kojoj je određeno izvršenje postoji pravo vlasništva trećeg lica koje je ustanovljeno prije pokretanja izvršnog postupka. U postupku pred redovnim sudovima nesporno je utvrđeno da apelantica na osnovu zaključenog ugovora u trenutku pokretanja izvršnog postupka nije bila upisana kao vlasnica predmetnog stana, odnosno da je zahtjev za upis podnijela (18. septembra 2012. godine) nakon što je izvršena uknjižba rješenja o izvršenju (14. septembra 2012. godine), tj. konstituirano pravo namirenja u korist tražioca izvršenja. Na drugoj strani, nesporno je utvrđeno i da je izvršenje na predmetnom stanu dozvoljeno na osnovu zahtjeva za izvršenje tražioca izvršenja koji je predočio izvod iz odgovarajućeg registra u kom je kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1 upisan izvršenik. Stoga, proizlazi da je miješanje u konkretnom slučaju zasnovano na zakonu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da navedeno postupanje redovnih sudova korespondira sa stavom Ustavnog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta - stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, tačka 49).

73. Dalje, Ustavni sud podsjeća da država ima obavezu ne samo da se uzdrži od neopravdanog miješanja u imovinu pojedinca već i da svima na svojoj teritoriji osigura pravnu sigurnost u stjecanju, ostvarivanju i zaštiti prava na nekretninama. Od ove obaveze država nije oslobođena ni onda kada ovakva prava proistječu iz odnosa koje njihovi učesnici slobodnom voljom uređuju. U službi ispunjenja ove obaveze nesumnjivo je i član 53. Zakona o stvarnim pravima koji propisuje da se vlasništvo na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe upisom u odgovarajući registar.

74. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je svrha izvršnog postupka da osigura prinudno namirenje potraživanja koje je već utvrđeno u izvršnoj i vjerodostojnoj ispravi. Izvršne i vjerodostojne isprave podobne su za izvršenje ukoliko su u njima naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Dalje, izvršni postupak se pokreće na zahtjev tražioca izvršenja, ili po službenoj dužnosti radi prinudnog namirenja potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku onako kako je to utvrđeno u izvršnoj ili vjerodostojnoj ispravi. U tom smislu proizlazi da je svrha čl. 70. i 72. ZIP-a da osiguraju da se prinudna naplata provedena na imovini koja nesporno pripada izvršeniku, tj. da pod udar prinudne naplate ne potpadne imovina trećeg lica prema kom tražilac izvršenja nema neki od izvršnih naslova kojim je utvrđeno njegovo potraživanje, te da osigura zaštitu prava tražioca izvršenja od eventualne zloupotrebe od izvršenika ili trećeg lica na način da, nakon dozvoljenog izvršenja na nekretnini izvršenika, izvršenik nekretninu otuđi trećem licu prema kom tražilac izvršenja nema potraživanje utvrđeno izvršnim naslovom i koje nije označeno u izvršnoj ispravi kao izvršenik, te tako prinudno namirenje potraživanja učini nemogućim.

75. Slijedeći navedeno, proizlazi da su pobrojane odredbe oba zakona u službi osiguranja pravne sigurnosti u stjecanju, ostvarivanju i zaštiti prava koja pripadaju pojedincu, što predstavlja zakoniti cilj u javnom interesu. Dakle, u konkretnom slučaju miješanje je i u službi legitimnog cilja.

76. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A broj 98, st. 46. i 50).

77. Ustavni sud zapaža da nije sporno da je apelantica propustila da se, u skladu sa članom 53. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu valjanog pravnog posla uknjiži i kao vlasnica predmetnog stana. Nesporno je da je u tom smislu na jasan i nedvosmislen način upozorena i članom 8. ugovora koji je zaključila sa izvršenikom, tj. da tek upisom prava vlasništva u list uloženih ugovora postaje vlasnica predmetnog stana, kao i da je uvjet za upis prava vlasništva uvjerenje o oslobađanju od obaveze plaćanja poreza na promet a koju obavezu je preuzela zaključenjem ugovora. Dalje, nije sporno da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje predočio izvod iz odgovarajućeg registra u kom je kao vlasnik predmetnog stana upisan izvršenik sa dijelom 1/1, da je rješenje o izvršenju upisano u odgovarajući registar i da je konstituirano pravo namirenja u korist tražioca izvršenja na koje ne mogu utjecati eventualne promjene vlasnika nekretnine u toku izvršnog postupka. Najzad, nije sporno da apelantica nije iskoristila ni mogućnost da na osnovu zaključenog ugovora sa izvršenikom zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu u smislu člana 54. Zakona o stvarnim pravima (dok se ne ispune sve pretpostavke zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu prava vlasništva) posebno imajući u vidu i da se od imaoca prava razumno očekuje da zauzme aktivan stav, odnosno da preduzima mjere i radnje radi ostvarivanja i zaštite svojih prava.

78. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantica ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa izvršenikom zaključila, te u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu izvršeniku prije nego što je na predmetnom stanu konstituirano pravo na namirenje u korist tražioca izvršenja. Na osnovu ovog ugovora apelantica je prije konstituiranog prava na namirenje tražioca izvršenja na predmetnom stanu stekla pravo na posjed predmetnog stana (u postupku i nije bilo sporno da je apelantica u nesmetanom posjedu stana) i pravo na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu (izvršenik je prije konstituiranja prava na namirenje u korist tražioca izvršenja na predmetnom stanu izdao potvrdu da je izmirila sve obaveze po ugovoru koji su zaključili i da je saglasan da se predmetni stan uknjiži kao apelanticino vlasništvo). Ova apelanticina prava nisu prestala da postoje ni zabilježbom rješenja o izvršenju na predmetnom stanu. Najzad, pravosnažnom presudom nakon pokretanja izvršnog postupka je utvrđeno da je apelantica na osnovu zaključenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu i pravo da se uknjiži kao njegova vlasnica, što je izvršenik dužan priznati i trpjeti da se uknjiži kao vlasnik iako je u trenutku donošenja ove presude rješenje o izvršenju na predmetnom stanu već bilo zabilježeno u odgovarajućem registru.

79. Stoga, proizlazi da raspolaganje predmetnim stanom između apelantice i izvršenika na osnovu ugovora koji su zaključili nije uslijedilo kao rezultat pokrenutog izvršnog postupka i s ciljem da se tražilac izvršenja onemogući da prinudno naplati svoje potraživanje od izvršenika, a od čega ga štiti upravo član 72. ZIP-a propisujući, pored ostalog, da promjena vlasnika nekretnine dok traje izvršni postupak nema značaj na njegovo pravo namirenja na toj nekretnini. Međutim, redovni sudovi su smatrali da su navedene okolnosti bez značaja, jer apelantica na osnovu zaključenog ugovora nije stekla i pravo vlasništva, u smislu člana 53. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega su propustili da ih dovedu u vezu sa svrhom člana 72. ZIP-a i tako na apelanticu stavili pretjeran teret pružajući zaštitu tražiocu izvršenja od raspolaganja koje je prethodilo zabilježbi izvršenja i koje nije bilo preduzeto radi onemogućavanja namirenja njegovog potraživanja od izvršenika. Ovo posebno imajući u vidu da, nakon izdavanja potvrde izvršenika još 2009. godine da se apelantica može uknjižiti kao vlasnica predmetnog stana, to njeno pravo nije prestalo postojati ni nakon izvršene zabilježbe izvršenja, da je radnje u svrhu uknjižbe - predaju ugovora Poreznoj upravi radi reguliranja poreza preduzela u junu 2012. godine, da se ovaj postupak odužio zbog razloga koji se mogu pripisati Poreznoj upravi, a zbog čega je tek 18. septembra 2012. godine i predala zahtjev za uknjižbu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, tj. nakon što je 6. septembra 2012. godine dozvoljeno izvršenje na predmetnom stanu, odnosno 14. septembra 2012. godine je izvršena i njegova zabilježba u knjizi položenih ugovora.

80. Dalje, Ustavni sud zapaža da i apelantica i tražilac izvršenja svoja prava na predmetnom stanu, u suštini, temelje na odnosu koji je svako od njih uspostavio sa izvršenikom i iz kojeg su proistekla određena prava i obaveze. Nije sporno da su i apelantica i izvršenik iz odnosa koji su uspostavili - ugovora o prodaji - izmirili svoje obaveze, tj. apelantica je izvršeniku u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu, a izvršenik joj je predao u posjed predmetni stan i izdao potvrdu da se može uknjižiti kao njegova vlasnica. Na drugoj strani, nije sporno da izvršenik preuzete obaveze prema tražiocu izvršenja iz odnosa koji su njih dvojica uspostavili nije izvršio zbog čega tražilac izvršenja nastoji da ih prinudno naplati u izvršnom postupku.

81. U ovoj odluci je već ukazano na to da je svrha izvršnog postupka da osigura prinudno namirenje potraživanja koje tražilac izvršenja ima prema izvršeniku na imovini koja pripada izvršeniku. U konkretnom slučaju u izvršnom postupku je već donesen zaključak o prodaji predmetnog stana. To, dalje, znači da bi tražilac izvršenja mogao namiriti svoja potraživanja prema izvršeniku i osloboditi ga obaveze, koju je preuzeo iz odnosa koji su uspostavili, iz prodajne cijene predmetnog stana bez obzira na činjenicu da je apelantica u vezi sa predmetnim stanom izvršeniku izmirila sve obaveze u cjelini - isplatila cijenu. Na taj način bi, u konačnici, na apelanticu, zapravo, bio prebačen teret obaveze izvršenika koja je proistekla iz njegovog odnosa sa tražiocem izvršenja, odnosno rizik koji je tražilac izvršenja preuzeo u pogledu ispunjenja obaveza od izvršenika stupajući u odnos s njim, iako apelantica ni prema tražiocu izvršenja, kao ni prema izvršeniku nema neizmirenih obaveza.

82. Slijedeći navedeno, okolnost da je kao vlasnik predmetnog stana u trenutku pokretanja izvršnog postupka bio upisan izvršenik, što je tražilac izvršenja nesporno dokazao izvodom iz odgovarajućeg registra u smislu člana 70. ZIP-a, samo zbog apelanticinog propusta da se uknjiži kao vlasnica prije pokretanja izvršnog postupka, pa da zbog toga ne postoji prepreka da se provede dozvoljeno izvršenje, rezultira pretjeranim teretom na apelanticinoj strani. Ovo posebno imajući u vidu da iz osporenih odluka proizlazi da ni za tražioca izvršenja, kao ni za izvršenika nije bilo sporno da su i prije pokretanja izvršnog postupka i apelantica i izvršenik uzajamne obaveze iz odnosa koji su uspostavili u cjelini izmirili jedno prema drugom, te da apelanticina prava nastala iz ovog odnosa (pravo na posjed i pravo na uknjižbu) nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju, niti je uknjižba rješenja o izvršenju, kako je utvrđeno pravosnažnom presudom, bila prepreka da apelantica na osnovu valjanog ugovora sa izvršenikom stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu i pravo da se na njemu uknjiži.

83. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa ZIP-om, tražilac izvršenja, u slučaju da dozvoljeno izvršenje nije moguće provesti na predloženom sredstvu izvršenja, sve do namirenja svog potraživanja i dok postoji bilo koja imovina izvršenika, može predlagati nova sredstva izvršenja. Također, u skladu sa članom 37. ZIP-a (utvrđivanje imovine dužnika), može zahtijevati da sud od samog izvršenika i od drugih fizičkih i pravnih lica određenih u zahtjevu, upravnih i drugih organa i organizacija zatraži dostavu podataka o imovini izvršenika, ako učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.

84. Stoga, proizlazi da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku. Ovo posebno imajući u vidu da je apelantica u postupku pred redovnim sudovima tvrdila i da je predmetni stan njen jedini dom a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja, jer apelantica nije stekla pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarujući nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da ovo njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju.

85. Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka uknjiži kao vlasnica predmetnog stana s obzirom na činjenicu da je prije pokretanja izvršnog postupka zaključivanjem ugovora sa izvršenikom, kome je u cjelini isplatila kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, stekla pravo na posjed i pravo da se uknjiži kao njegova vlasnica, a koja prava nisu prestala ni uknjižbom rješenja o izvršenju, niti je uknjižba rješenja o izvršenju, kako je utvrđeno pravosnažnom presudom, bila prepreka da apelantica na osnovu valjanog ugovora sa izvršenikom stekne pravo vlasništva na predmetnom stanu i pravo da se na njemu uknjiži.

86. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

87. S obzirom na utvrđenu povredu apelanticinog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

88. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelanticino pravo na imovinu, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelanticu rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi.

89. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

90. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.