Službeni glasnik BiH, broj 104/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 15. jula 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 498/11, rješavajući apelaciju Pere Tokalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sudija Zlatko Kne�ević, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Pere Tokalića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.
Nala�e se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku preduzme odgovarajuće mjere u cilju izmjena odredaba člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine radi osiguranja poštivanja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nala�e se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Tokalića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom i glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Pero Tokalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 2. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tu�ilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tu�ilaštvo BiH) zatra�eno je 11. februara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 3. juna 2011. godine zatra�io od Suda BiH na uvid spis broj KPV-01/09.
3. Tu�ilaštvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 16. februara 2011. godine, a Sud BiH 21. februara 2011. godine. Sud BiH je 6. juna 2011. godine dostavio na uvid tra�eni spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH i Tu�ilaštva BiH dostavljen je apelantu 25. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine apelant je proglašen krivim za produ�eno krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Dalje, navedenom presudom apelant je oslobođen od optu�be da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa čl. 54. i 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
7. Odlučujući o �albama Tu�ilaštva BiH i apelanta protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio Presudu broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine kojom je uva�ena �alba Tu�ilaštva BiH u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostepene presude, te u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, a apelantova �alba je uva�ena u dijelu koji se odnosi na uračunavanje pritvora u izrečenu kaznu. Slijedom toga, prvostepena presuda je u tom dijelu preinačena tako što je apelant proglašen krivim za produ�eno krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH, pa mu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok mu je za produ�eno krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Predmetnom presudom apelantu je, na osnovu člana 53. KZ BiH, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 23. do 24. novembra 2004. godine i od 11. do 20. januara 2005. godine.
8. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu je određen pritvor za koji je navedeno da po tom rješenju mo�e trajati do upućivanja na izdr�avanje kazne, a najdu�e do isteka trajanja izrečene kazne. U obrazlo�enju rješenja Sud BiH je naveo da je Presudom tog suda broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine apelant proglašen krivim za produ�eno krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. u vezi s čl. 33. i 55. KZ FBiH, a da je oslobođen od optu�be da je počinio produ�eno krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi s čl. 54. i 29. KZ BiH. Međutim, Sud BiH je istakao da je drugostepenom Presudom tog suda broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine preinačena prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na oslobađajući dio prvostepene presude i u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, na način kako je navedeno u izreci presude, pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) propisano da će sud, ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet godina ili te�u kaznu, odmah odrediti ili produ�iti pritvor, te da se u tim slučajevima donosi posebno rješenje, s tim da �alba protiv rješenja ne zadr�ava njegovo izvršenje. S obzirom na navedeno, Sud BiFI je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani citiranom zakonskom odredbom za određivanje pritvora apelantu, te je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 138. stav 1. u vezi sa stavom 6. ZKP BiH.
9. U predmetnom rješenju u �pouci o pravnom lijeku� je navedeno da protiv tog rješenja nije dozvoljena �alba.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant se �ali da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični �ivot, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je izreka navedenog rješenja protivrječna sama sebi, kao i zakonskim odredbama kojima je propisana moguća du�ina trajanja postupka, te da su mu zbog načina na koji mu je određen pritvor povrijeđena naprijed navedena prava. Apelant navodi da nije imao pravo �albe protiv navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena �alba protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigumost. Budući da nije imao pravo �albe protiv rješenja o određivanju pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. U pogledu prava na pravično suđenje, apelant je samo naveo da mu je povrijeđeno �univerzalno pravo, pravo na pravni lijek u krivičnom postupku i druga prava u vezi s krivičnim postupkom�, s tim da nije posebno obrazlo�io u čemu se sastoji povreda ovog prava.
11. Nadalje, apelant navodi da mu u roku od 48 sati nakon pritvaranja nije data mogućnost da se javi porodici i branitelju, niti je u tom roku rješenje o određivanju pritvora dostavljeno njegovom branitelju, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični �ivot, te prepisku. Takođe, apelant navodi da je u toku krivičnog postupka određeno jamstvo, koje se sastoji od upisa hipoteke na nekretninama koje su vlasništvo njegove supruge, odnosno koje su njegovo vlasništvo po osnovu bračne tekovine sa dijelom 1/2. U vezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, budući da je Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a da je propustio da ukine jamstvo i tvalo�i brisanje upisane hipoteke. Konačno, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta, budući da mu je određeno izvršenje mjere pritvora u ustanovi kojaje van njegovog prebivališta.
b) Odgovor na apelaciju
12. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o određivanju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, već nakon donošenja drugostepene presude kojom je preinačena prvostepena presuda. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je odredbama člana 314. stav 2. ZKP-a BiH propisano �ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli uslovi da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138. st. 1. i 2. ovog zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome donijeti posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena �alba�. Pri tome, Sud BiH je naveo da je �alba protiv rješenja o određivanju pritvora dopuštena kada odluku o pritvoru donosi prvostepeno vijeće, nakon izricanja prvostepene presude, a što ovdje nije slučaj. U pogledu apelantovih navoda da mu 48 sati nije omogućeno da se javi porodici i branitelju, Sud BiH je naveo da je udovoljio svim apelantovim zahtjevima u vezi s telefonskim kontaktima i posjetama čim su takvi zahtjevi dostavljeni sudu u skladu s Pravilnikom o kućnom redu. Što se tiče apelantovih prigovora da mu je određeno izvršenje mjere pritvora u ustanovi koja je van njegovog prebivališta, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju mjere pritvora, a ne o upućivanju na izdr�avanje kazne zatvora kada postoji obaveza da se postupa u skladu s Pravilnikom o kriterijima za upućivanje osuđenih osoba na izdr�avanje kazne zatvora, odnosno kada se vodi računa i o mjestu prebivališta osuđenog. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tačna apelantova tvrdnja da je obaveza suda da nakon određivanja pritvora donese rješenje o ukidanju jamstva. Međutim, Sud BiH je istakao da to ne znači da se rješenje o ukidanju jamstva mora donijeti istovremeno s rješenjem o određivanju pritvora, budući da to ne proizlazi iz odredaba člana 129. stav 2. ZKP-a BiH. Sud BiH je naveo da se pri tome moraju imati u vidu i odredbe člana 130. ZKP-a BiH kojima je propisana nadle�nost za donošenje rješenja o ukidanju jamstva, kao i obaveza da se prije donošenja rješenja sasluša tu�ilac. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da je apelant u međuvremenu upućen na izdr�avanje kazne zatvora, te da je rješenjem Suda Bili od 18. februara 2011. godine jamstvo ukinuto.
13. U odgovoru na apelaciju Tu�ilaštvo BiH je navelo da je apelantu ođređen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP-a Bili kojima je propisano obavezno određivanje pritvora u situaciji kada je optu�enom izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili te�a kazna. Zatim, Tu�ilaštvo BiH je navelo da je odredbama člana 45. ZKP BiH propisano da osumnjičeni, odnosno optu�eni, mora imati branitelja dok pritvor traje, te da je prema tome apelantu omogućeno da se u prisustvu svog branitelja izjasni u pogledu činjenica koje su mu stavljene na teret. Također, Tu�ilaštvo BiH je navelo da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu nedonošenja rješenja o ukidanju jamstva, budući da je odredbama člana 129. stav 3. ZKP BiH propisano da će jamstvo biti ukinuto kada osuđeni počne izdr�avati kaznu zatvora.
V. Relevantni propisi
14. U
Zakonu o krivičnom postupku BiH (�Slu�beni glasnik BiH� br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 129. stav 3.
Prestanak jamstva
(3) Ako je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo se ukida tek kad osuđeni počne izdršavati kaznu.
Član 130.
Rješenje o jamstvu
U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optu�nice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tu�itelja.
Član 134. stav 3.
Nadle�nost za određivanje pritvora
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
Član 138. st. 1. i 6.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud mo�e optu�enom odrediti pritvor, odnosno pritvor će biti produ�en ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. Ako izrekne presudu na kaznu zatvora od pet godina ili te�u kaznu, Sud će odmah odrediti ili produ�iti pritvor. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a �alba protiv rješenja ne zadr�ava njegovo izvršenje.
(6) Optu�eni koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosna�na, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdr�avanje kazne, a najdu�e do isteka trajanja izrečene kazne.
Član 144. st. 4. i 5.
Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniteljem
(4) Pritvorenik ne mo�e koristiti mobitel ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Š...Ć
(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i neometane veze s braniteljem.
Član 171. stav 4.
Sadr�aj osobnog dostavljanja
(4) Ako optu�eni ima branitelja, optu�nica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za �albu, kao i �alba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostavit će se branitelju i optu�enom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na �albu teče od dana dostavljanja pismena optu�enom ili branitelju. Š...Ć
Član 314. stav 2.
Preinačenje prvostepene presude
(2) Ako su se zbog preinačenja prvostepene presude stekli uvjeti da se odredi, odnosno ukine pritvor na osnovu člana 138. st. 1. i 2. ovog zakona, vijeće apelacionog odjeljenja će o tome donijeti posebno rješenje protiv kojeg nije dopuštena �alba.
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvomi pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvomom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj KPŽ- 13/10 od 24. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
20. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju Ijuđska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u nize navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadle�nog suda;
Š...Ć
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo ulo�iti �albu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito nalo�io oslobađanje.
Š...Ć
22. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadr�i pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A- 25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava
Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i
Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
23. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 573/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 29. aprila 2009. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 75/09, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio apelaciju podnesenu protiv rješenja redovnih sudova o pritvoru, te utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Naime, navedenim rješenjima apelantu je određen pritvor u slcladu s odredbama člana 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisano da �kada sud izrekne presudu kojom se optu�eni osuđuje na pet godina zatvora ili te�u kaznu, vijeće će odrediti pritvor ako se optu�eni već ne nalazi u pritvoru�. U vezi s tim, Ustavni sud je ukazao da je nesporno da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim zakonom. Međutim, Ustavni sud je ukazao da je Evropski sud za ljudska prava konzistentno ponavljao da je to nespojivo s Evropskom konvencijom, i da je svaki pritvor koji je zasnovan na takvoj odredbi nezakonit (vidi Evropski sud,
Fox Campbell i Harley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine i 27. marta 1991. godine, serija A broj 182). S obzirom na to, Ustavni sud je zaključio da navedene odredbe domaćeg zakona koje propisuju �obligatoran pritvor� nisu u skladu s članom 5. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ako dovedemo apelantov slučaj u kontekst navedene prakse Ustavnog suda, evidentno je da je u konkretnom slučaju Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje �obligatomi pritvor� jer je, prema navedenoj odredbi (koja je u suštini identična sa odredbom na osnovu koje su redovni sudovi donijeli svoje odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci
AP 573/07), jedini uslov za određivanje pritvora - postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili te�a kazna. Dakle, nadle�ni sud u apelantovom slučaju nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za pritvor zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora od pet godina. To u konačnici znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH uklonjena sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već naprijed navedeno, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nespojivo s garancijama iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
25. S obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj
AP 573/07 od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigumost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
26. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadle�nost da u postupku iz apelacione jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utiče na pitanje ostvarivanja pojedinih prava iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 38/07, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta dr�ave i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, du�ni da primjenjuju prava garantovana u Evropskoj konvenciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je apelantu određen pritvor u skladu s domaćim zakonom, odnosno na način kako je to propisano odredbama člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, ali da navedene zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neophodno nalo�iti Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadle�nosti radi izmjene odredaba člana 138. stav 1. ZKP-a BiH, za koje je Ustavni sud zaključio da nisu u skladu s garancijama iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, odnosno koje ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
28. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Zatim, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na privatni i porodični �ivot, te prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant povredu navedenih prava obrazla�e time da mu u roku od 48 sati nakon pritvaranja nije data mogućnost da se javi porodici i branitelju, kao i da rješenje o određivanju pritvora nije u tom roku dostavljeno njegovom branitelju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, nijednom odredbom ZKP-a BiH nije izričito propisano da se pritvorenom licu mora omogućiti kontakt s porodicom i braniteljem �u roku od 48 sati� nakon pritvaranja. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 144. st. 4. i 5. ZKP-a BiH propisano da pritvoreno lice ima pravo da, u skladu s kućnim redom, o svom trošku obavlja telefonske razgovore, te da ima pravo na slobodnu i neometanu vezu s braniteljem. Ustavni sud zapa�a, kako to proizlazi iz spisa Suda BiH broj KPV-01/09, da je apelant 25. januara 2011. godine, putem KPZ Tuzla, uputio zahtjev Sudu BiH da mu dozvoli telefonski razgovor s braniteljem. U vezi s tim, Ustavni sud zapa�a da je Sud BiH 26. januara 2011. godine, u skladu s članom 144. stav 1. ZKP-a BiH, odobrio apelantu da ga posjeti branitelj, te mu dao saglasnost da obavlja telefonske razgovore s braniteljem. Također, Ustavni sud zapa�a da je Sud BiH, postupajući po zahtjevu apelantovog branitelja istog dana kada je i podnesen zahtjev, tj. 26. januara 2011. godine, odobrio da apelanta stalno posjećuju članovi njegove porodice. Što se tiče apelantovih navoda da rješenje o određivanju pritvora nije dostavljeno njegovom branitelju u određenom roku, Ustavni sud zapa�a da je predmetno rješenje dostavljeno apelantovom branitelju 26. januara 2011. godine, te ponovo ukazuje da nijednom odredbom ZKP-a BiH nije izričito propisano da se to rješenje mora dostaviti branitelju �u roku od 48 sati�, kako to apelant ističe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični �ivot, te prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, neosnovani.
30. Također, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant povredu navedenog prava obrazla�e time da je Sud BiH donio rješenje o određivanju pritvora, a da je propustio da ukine jamstvo i nalo�i brisanje upisane hipoteke. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud zapa�a da iz predmetnog spisa Suda BiH proizlazi da je taj sud donio Rješenje broj KPV-01/09 od 18. februara 2011. godine kojim je ukinuo jamstvo koje je bilo određeno apelantu (u fazi istrage rješenjem sudije za prethodni postupak od 24. novembra 2004. godine - dakle kao mjera kojom se obezbjeđuje apelantovo prisustvo u toku trajanja samog krivičnog postupka). Tim rješenjem Sud BiH (od 18. februara 2011. godine) je nalo�io brisanje hipoteke upisane u korist Bosne i Hercegovine na nekretninama koje su vlasništvo apelantove supruge s dijelom 6/7, budući da je apelant 18. februara 2011. godine stupio na izdr�avanje kazne zatvora na osnovu naredbe tog suda od 14. februara 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapa�a da je Sud BiH navedeno rješenje donio na osnovu odredbe člana 129. stav 3. ZKP BiH kojom je propisano da se, u slučaju kada je presudom izrečena kazna zatvora, jamstvo ukida tek kada osuđeni počne izdr�avati kaznu. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je Sud BiH, pri donošenju rješenja o ukidanju jamstva, postupio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama.
31. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu, budući da je tim rješenjem odlučivano isključivo o određivanju pritvora apelantu. S druge strane, imajući u vidu relevantne odredbe ZKP-a BiH, Ustavni sud zapa�a da, suprotno apelantovim navodima, nije postojala obaveza Suda BiH da istovremeno s određivanjem pritvora apelantu osporenim rješenjem ukine jamstvo koje je doneseno u toku trajanja predmetnog krivičnog postupa u kojem se odlučivalo o krivičnoj optu�bi protiv apelanta. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se jamstvo određuje i ukida posebnim rješenjem shodno odredbama člana 130. ZKP BiH. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem o određivanju pritvora nije ni moglo odlučivati o ukidanju jamstva, te samim tim ni o bilo čijim imovinskim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
32. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapa�a da apelant uopće nije obrazlo�io u čemu se sastoji navodna povreda ovog prava. Naime, apelant je samo paušalno naveo da mu je povrijeđeno �univerzalno pravo, pravo na pravni lijek u krivičnom postupku i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom� iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
33. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se predmetnim rješenjem ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članom. Naime, Ustavni sud zapa�a da bi povreda ovog prava bila moguća u situaciji da je apelantu izrečena mjera kojom mu se zabranjuje da bez odobrenja napusti mjesto boravišta što je regulirano odredbom člana 126. ZKP BiH. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koji je
lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da samim tim nije potrebno posebno razmatrati ni apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje �obligatoran pritvor�, odnosno kada sud nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da predmetna zakonska odredba ne zadovoljava potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne ukazuju na povredu ovih prava. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnih navoda, ne ponudi bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati na kršenje tog prava.
37. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Tudora Pantirua suprotno odluci.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE TUDORA PANTIRUA
Drugostepeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine je 15. oktobra 2010. godine osudilo apelanta Peru Tokalića na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Presuda je konačna i protiv nje nije dozvoljena �alba.
Rješenjem broj KPZ-13/10 istog Suda od 24. januara 2011. godine, Pero Tokalić je pritvoren... do upućivanja na izdr�avanje kazne, a najdu�e do isteka trajanja izrečene kazne.
U �albi pred Ustavnim sudom BiH apelant se �ali da mu je rješenjem o pritvoru povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 11/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije �... zbog načina na koji je određen pritvor �. Apelant također navodi da nije imao pravo �albe protiv navedenog rješenja, iako iz odredaba člana 138. stav 1. ZKP BiH proizlazi da je u predmetnom slučaju dozvoljena �alba protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Budući da nije imao pravo �albe protiv rješenja o određivanju pritvora, apelant smatra da mu je samim tim povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
Ustavni sud se djelimično slo�io sa �albom i utvrdio �povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu Ijudskih prava i osnovnih sloboda u postupku okončanom Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj KPZ- 13/10 od 24. januara 2011. godine... �
Uzimajući u obzir utvrđenje koje se odnosi na povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nije smatrao neophodnim da ispita navode o povredi člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Ustavni sud je također odlučio te... nala�e Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku preduzme odgovarajuće mjere u cilju izmjena odredaba člana 138. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.
Ne mogu se slo�iti s odlukom Ustavnog suda iz sljedećih razloga:
Ustavni sud je obrazlo�io povredu člana 5. stav 1. Evropske konvencije činjenicom da je... Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu sa odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koja propisuje � obligatorni pritvor� jer je prema navedenoj odredbi (koja je u suštini identična sa odredbom na osnovu koje su redovni sudovi donijeli svoje odluke koje su bile predmet ocjene u Odluci AP 573/07) jedini uvjet za određivanje pritvora - postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili te�a kazna. Dakle, nadle�ni sud u apelantovom slučaju nije mogao izvršiti individualizaciju izrečene mjere niti se mogao baviti ispitivanjem bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi mogle opravdati određivanje pritvora apelantu u smislu garancija iz člana 5. Evropske konvencije, već je razloge za pritvor zasnovao isključivo na činjenici da je apelantu pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora od pet godina. To u konačnici znači da je odredbom člana 138. stav 1. ZKP BiH uklonjena sudska sloboda odlučivanja što je, kako je već naprijed navedeno, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda nespojivo sa garancijama iz člana 11/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
S obzirom da predmetna apelacija pokreće isto pravno pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u Odluci broj AP 573/07 od 29. aprila 2009. godine, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, te je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Očigledno je da je apelant bio pritvoren nakon što ga je Sud BiH osudio na kaznu lišavanja slobode u trajanju od pet godina. U rješenju o pritvoru izričito se navodi da je apelant pritvoren u vezi s konačnom presudom Suda BiH, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
Član 5. stav l.a. Konvencije dozvoljava zakonito lišavanje slobode po presudi nadle�nog suda.
Apelant nikad nije osporavao u svojoj �albi zakonitost presude Suda BiH kojom je osuđen, niti je osporavao nadle�nost tog suda. Nije precizirao u svojoj �albi šta je bilo pogrešno u vezi s �načinom na koji je određen pritvor�. Njegova glavna pritu�ba se zapravo tiče nemogućnosti da se �ali protiv rješenja o pritvoru u skladu s članom 5. stav 4. Konvencije.
U svojoj presudi
Iribarne Perez protiv Francuske od 24. oktobra 1995. godine (tačka 30-1) Evropski sud za ljudska prava smatra da: �Preispitivanje koje zahtijeva član 5. stav 4. inkorporirano je u odluci kojom se osoba lišava slobode kada tu odluku donese sud po okončanju sudskog postupka; ovo je, na primjer, slučaj kada se kazna zatvora odredi po �presudi nadle�nog suda� u smislu člana 5. stav l.a. Konvencije.�
Imajući u vidu navedeno, smatram neopravdanim zaključak Ustavnog suda da je član 5. stav 1. Konvencije bio povrijeđen zbog toga što je...Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-13/10 od 24. januara 2011. godine apelantu određen pritvor u skladu s odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH koji propisuje �obligatorni pritvor�, jer je prema navedenoj odredbi jedini uvjet za određivanje pritvora - postojanje presude kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina ili te�a kazna.
Član 5. stav 1. dozvoljava pritvor osobe po presudi nadle�nog suda bez nametanja ograničenja koja se odnose na du�inu zatvorske kazne koju određuje sud u presudi. Stoga, član 138. stav 1. ZKP BiH, kojim se zahtijeva hapšenje samo onih osoba koje su osuđene na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i du�e, nameće viši standard zaštite od onog koji je sađr�an u članu 5. stav 1. Konvencije, i ne mo�e dovesti do povrede ovog člana kao što je to zaključio Ustavni sud u svojoj odluci.