Službeni glasnik BiH, broj 61/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3961/11, rješavajući apelaciju Zlate Džafić i Sanele Kovač-Grabonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlate Džafić i Sanele Grabonjić-Kovač podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043420 09 Rev od 12. jula 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-09-000005 od 30. aprila 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlata Džafić i Sanela Kovač-Grabonjić (daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijele su 12. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043420 09 Rev od 12. jula 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-09-000005 od 30. aprila 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda koja su ranije važila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo, Ministarstva pravde i uprave Sarajevo, koje je u postupku zastupalo Kantonalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 21. i 30. maja 2014. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 4. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043420 07 P od 10. oktobra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tuženi je obavezan da apelanticama isplati razliku plaće za vrijeme porodiljskog odsustva u iznosu od 46.021,73 KM sa zakonskim zateznim kamatama u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 21. augusta 2008. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, i to apelantici Zlati Džafić iznos od 35.991,80 KM a apelantici Saneli Kovač-Grabonjić iznos od 10.029,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. augusta 2008. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.538,97 KM počev od dana donošenja prvostepene presude, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Zahtjev apelantica za isplatu zateznih kamata na troškove postupka je odbijen.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je utvrđeno da je apelantica Zlata Džafić imenovana za sudiju Kantonalnog suda na osnovu odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća FBiH od 5. novembra 2003. godine, a da je apelantica Sanela Kovač-Grabonjić imenovana za dodatnog sudiju u Kantonalni sud na osnovu odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH od 10. novembra 2006. godine. Apelantici Zlati Džafić je rješenjem Službe za rad, socijalnu zaštitu, raseljena lica i izbjeglice od 15. februara 2006. godine priznato pravo na naknadu umjesto plaće za vrijeme odsustvovanja sa posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta u iznosu od 60% od prosječne plaće ostvarene u Kantonu Sarajevo u prethodnoj kalendarskoj godini. Apelantica Zlata Džafić je na porodiljskom odsustvu bila u periodu od 26. januara 2006. godine do 26. januara 2007. godine, a apelantica Sanela Kovač-Grabonjić u periodu od 26. aprila 2007. godine do 13. augusta 2007. godine.

7. Utvrđeno je da su se apelantice, nakon odlaska na porodiljsko odsustvo, obratile zahtjevom nadležnoj službi socijalne zaštite za priznavanje prava na naknadu umjesto plaće, te da im je u navedenom periodu, dok su bile na porodiljskom odsustvu, isplaćivana naknada umjesto plaće u visini od 60% od prosječne plaće u Kantonu Sarajevo u prethodnoj kalendarskoj godini.

8. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 55. Zakona o radu propisano da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine neprekidno, a članom 62. navedenog zakona propisano je da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom. Istaknuto je da je visina plaće sudija propisana članom 2. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH i ona za sudije kantonalnih sudova iznosi 3.000,00 KM. Prema tome, Općinski sud je naveo da je plaća sudija određena zakonom ali spomenuti zakon ne sadrži odredbe koje bi regulirale visinu naknade koja bi pripadala sudijama za vrijeme porodiljskog odsustva.

9. Općinski sud je naveo da, pošto je Zakonom o radu propisano pravo zaposlenika na naknadu za vrijeme korištenja porođajnog odsustva a Zakonom o plaćama sudija i tužilaca u FBiH je utvrđena visina plaće, po ocjeni suda, tužbeni zahtjev apelantica je u cijelosti osnovan, jer se zakonom utvrđena visina plaće za sudije i tužioce ne može mijenjati, odnosno isplaćivati u visini manjoj od utvrđene tim zakonom.

10. Dalje je navedeno da je članom 13. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca FBiH propisano da sudije i tužioci imaju pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju u FBiH. Međutim, prema mišljenju suda, navedena zakonska odredba se odnosi na prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, a ne na visinu naknade. Navedena odredba ne upućuje da se visina naknade za vrijeme porodiljskog odsustva može utvrđivati na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo na osnovu kojeg je apelanticama i izvršena isplata naknade u visini propisanoj tom zakonskom odredbom (član 143. stav 1).

11. Prema tome, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da je tužbeni zahtjev apelantica osnovan, te da one imaju pravo na naknadu u visini pune plaće za vrijeme porodiljskog odsustva.

12. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi koju je Kantonalni sud Presudom broj 005-0-Gž-09 000 005 od 30. aprila 2009. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu stava I izreke kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, te u odluci o troškovima postupka tako da se postavljeni tužbeni zahtjevi apelantica u cijelosti odbijaju. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su apelantice imenovane za sudiju-povremenog sudiju Kantonalnog suda, da su u periodima, kako se to u tužbi navodi, koristile tzv. porođajno odsustvo, te da im je u tom periodu isplaćivana naknada kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelantice potražuju razliku između mjesečnih isplaćenih iznosa naknade i iznosa koji predstavljaju punu plaću koju bi ostvarile u tom periodu da su radile.

14. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 55. Zakona o radu propisano da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno, a članom 62. navedenog zakona je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u skladu sa zakonom. Članom 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH propisano je da sudije i tužioci imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u FBiH. Istaknuto je da niti jednim od navedenih zakona nije utvrđena visina predmetne naknade. Visina predmetne naknade za Kanton Sarajevo-tuženog je propisana članom 127. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom i, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, ona se isplaćuje u visini 60% od prosječne plaće na nivou Kantona. Navedena naknada je apelanticama u periodu za koji potražuju razliku predmetne naknade isplaćivana u skladu sa navedenom zakonskom odredbom.

15. Ukazano je da je, imajući u vidu da visina predmetne naknade nije propisana niti jednim drugim pozitivnim propisom osim članom 127. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom u skladu sa kojom odredbom je apelanticama predmetna naknada i isplaćena, postavljeni tužbeni zahtjev apelantica je neosnovan. Navedeno zato što se u konkretnom slučaju ne radi o plaći, već o naknadi plaće u vrijeme korištenja porođajnog odsustva. Prema tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, nepravilan je stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 2. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer je navedenim zakonom propisana visina plaće za sudije i tužioce u FBiH, a drugim odredbama navedenog zakona propisane su druge naknade na koje sudije i tužioci imaju pravo. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na navedenu situaciju ne odnosi se zakonska i ustavna zabrana smanjenja plaća sudija i tužilaca, jer se i ne radi o plaći, već o naknadi plaće koja je-njena visina propisana odredbom člana 127. Zakona o socijalnoj zaštiti žrtava rata i porodica sa djecom. Istaknuto je da se radi o specijalnom zakonu koji se stoga ima primjenjivati. Prema tome, prema ocjeni Kantonalnog suda, u ovom dijelu prvostepeni sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje koje je nesporno pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. navedene zakonske odredbe.

16. Protiv drugostepene presude apelantice su izjavile reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 043420 09 Rev od 12. jula 2011. godine odbio kao neosnovanu.

17. U obrazloženju revizijske presude se navodi da se od 5. jula 2002. godine u Kantonu Sarajevo na pitanje naknade plaće po osnovu porodiljskog odsustva prestao da primjenjuje Zakon o zdravstvenom osiguranju i da se od tada naknada plaće za porodiljsko odsustvo ostvaruje po Zakonu o socijalnoj zaštiti koji u odredbi člana 143. stav 1. propisuje da se ta naknada utvrđuje u iznosu od 60% od prosječne plaće Kantona. Istaknuto je da su apelantice putem nadležne općinske službe primale ovaj iznos naknade plaće za porodiljsko odsustvo, pa se stoga tužbeni zahtjev apelantica pokazuje neosnovan kako je to odlučio drugostepeni sud.

18. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je revizijski prigovor koji ukazuje na ustavnu odredbu o zabrani smanjenja plaća i naknada sudijama tokom trajanja mandata. U konkretnom slučaju radi se o naknadama plaća za vrijeme porodiljskog odsustva, a ne o isplati plaća, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud i obrazložio jasnim i pravilnim razlozima koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud i na to upućuje apelantice. Ukazano je da je visina naknade plaće za porodiljsko odsustvo u Kantonu Sarajevo određena navedenim zakonom a apelantice su naknadu primale u skladu sa tom odredbom bez ikakvog smanjivanja.

19. Istaknuto je da nema zakonskog osnova da apelanticama iz budžeta iz kojeg se finansira sud u kojem obavljaju sudijsku funkciju isplati razlika između naknade koje su primale i iznosa njihove pune plaće u tom periodu. Vrhovni sud je ukazao da, kako su i same apelantice navele, žene sudije u Republici Srpskoj naknadu za porodiljsko odsustvo primaju u skladu sa propisom o dječijoj zaštiti tog entiteta a navedena materija je regulirana odredbom člana 12. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH, tako da se primjenjuju entitetski propisi koje je drugostepeni sud pravilno primijenio kada je odbio tužbeni zahtjev.

20. Navedeno je da je okolnost da je eventualno Kantonalno tužilaštvo u Kantonu Sarajevo svojim zaposlenicima na osnovu svog Pravilnika isplaćivalo naknadu za porodiljsko odsustvo u iznosu pune plaće bez značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari.

21. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je i revizijski prigovor da je smisao Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH da se ženama sudijama za vrijeme porodiljskog odsustva mora isplatiti puni iznos plaće. Vrhovni sud je naveo da, prema navodima revizije, svako drugačije tumačenje dovodi do indirektne diskriminacije u odnosu na prava žene sudije na imovinu i porodični život koja izviru iz Evropske konvencije. Međutim, u konkretnoj pravnoj situaciji navedeni problem se ne može rješavati sa aspekta bilo kojeg oblika diskriminacije. Navedeno zbog toga što Zakon o plaćama sudija i tužilaca u FBiH i ne sadrži pravno pravilo o naknadi za porodiljsko odsustvo pa da bi učinci primjene tog pravnog pravila bili različiti.

22. Dalje je Vrhovni sud naveo da indirektna diskriminacija postoji kada se prema nekom licu postupa na manje pogodan način u odnosu na drugo lice u istoj situaciji ali na prikriveni način. Svako različito postupanje ili neopravdano pravljenje razlike prema jednom licu ili grupi ima kao posljedicu dovođenje jednih u bolji položaj uz istovremeno uzrokovanje da se drugi dovodi u gori položaj i obrnuto. Navedenim postupanjem uvijek su jedni privilegirani u odnosu na druge koji su u tom slučaju obespravljeni. Polazeći od činjenice da su apelantice naknadu ostvarile prema odredbama iz oblasti dječje zaštite, kao i, uz pretpostavku, sve ostale žene koje se nalaze na porodiljskom odsustvu, tada nema diskriminirajućeg ponašanja u odnosu na apelantice.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

23. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navode i kršenje odredaba člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da su Vrhovni i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, zato što su svoje odluke zasnovali na odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom Kantona Sarajevo, a nisu uzeli u obzir odredbe čl. 61, 35. i 36. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, odnosno člana 2. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca. Također, prema mišljenju apelantica, sudovi nisu uzeli u obzir ni odredbe Ustava na koje apelantice ukazuju, kao i relevantne zakonske odredbe koje propisuju da se plaće i druge naknade sudija ne mogu umanjivati za vrijeme vršenja sudijske funkcije. Ukazuju da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca predstavlja legs specialis u pogledu uređenja plaća i naknada sudija u odnosu na druge propise koji sadrže odredbe o tim pravima i naknadama općenitijeg karaktera. Smatraju da se odredba člana 143. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i porodice sa djecom Kantona Sarajevo nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Također, smatraju da su različito tretirane u odnosu na sudije i tužiteljice u Republici Srpskoj, sudije i tužiteljice u drugim kantonima u Federaciji BiH, kao i u odnosu na tužiteljice u istom kantonu (Kantonu Sarajevo).

b) Odgovor na apelaciju

24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantica, niti je primjena materijalnog prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.

25. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantica, te da ovaj sud nije arbitrarno primijenio materijalno pravo.

26. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantica, te da Zakon o plaćama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ne sadrži pravno pravilo o naknadi za porodiljsko odsustvo.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 72/05, 22/09 i 55/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.
Zdravstveno osiguranje i bolovanje

Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog Zakona imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu sa važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine FBiH" br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 125. stav 3.

Pravo na naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva, do donošenja propisa u oblasti dječije zaštite, koji će regulirati porodiljsko odsustvo, ostvaruje se u oblasti zdravstvenog osiguranja.

Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 16/02, 8/03, 21/06, 17/10, 26/12 i 15/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143. stav 1.

Naknada umjesto plaće ženi-majci utvrđuje se u iznosu 60% od prosječne plaće.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 043420 09 Rev od 12. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelantice navode da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o zabrani svih oblika diskriminacije nad ženama.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da im se isplati razlika mjesečnih isplaćenih iznosa naknade za porodiljsko odsustvo i iznosa koji predstavljaju punu plaću koju bi ostvarile u tom periodu da su radile. Kantonalni i Vrhovni sud su utvrdili da je naknada za porodiljsko odsustvo propisana odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom Kantona Sarajevo, te da su apelantice, u skladu sa navedenim zakonom, i primale naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva u visini od 60 % od prosječne plaće na nivou Kantona. Utvrđeno je da navedena naknada nije propisana drugim propisima, već se od 5. jula 2002. godine, kada je na snagu stupio Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom u Kantonu Sarajevo, na pitanje naknade plaće po osnovu porodiljskog odsustva primjenjuje taj zakon. Također je ukazano da se u predmetnoj situaciji ne radi o bilo kakvom smanjenju plaće, budući da se ne radi o plaći, već o naknadi plaće čija je visina propisana spomenutim zakonom. Pri tome su redovni sudovi ukazali da su sutkinje u Republici Srpskoj naknadu za porodiljsko odsustvo ostvarivale prema propisima o dječijoj zaštiti tog entiteta. U odnosu na tužiteljice zaposlene u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, utvrđeno je da je njima naknada za porodiljsko odsustvo isplaćivana prema Pravilniku tog tužilaštva. U navedenom obrazloženju Kantonalnog i Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

35. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni i Vrhovni sud su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelanticama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

38. U suštini, apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje ima se smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući navode apelantica u vezi sa pravom na pravično suđenje, zaključio da nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava od redovnih sudova. Ustavni sud primjećuje da apelantice ne dokazuju da su u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirane u poređenju sa drugim sutkinjama u Federaciji BiH koje su u istom položaju kao i apelantice i na koje se, u pogledu naknade za porodiljsko odsustvo, primjenjuju kantonalni propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. U odnosu na navode apelantica o njihovom različitom tretmanu u odnosu na sutkinje u Republici Srpskoj i u odnosu na tužiteljice Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, Ustavni sud zapaža da se sutkinjama u Republici Srpskoj predmetna naknada isplaćuje u skladu sa propisima tog entiteta, a da je tužiteljicama pravo na ovu naknadu dodijeljeno u skladu sa unutrašnjim pravilnikom tog tužilaštva. Prema tome, u predmetnom slučaju na apelantice su primijenjene važeće odredbe kantonalnog Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom kojima je regulirano pitanje visine naknade za porodiljsko odsustvo, te je, u skladu sa navedenim propisom, apelanticama i isplaćivana naknada za porodiljsko odsustvo u utuženom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

40. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelantica o povredi prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencije UN o zabrani svih oblika diskriminacije prema ženama, budući da se, u suštini, navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i kršenju prava na nediskriminaciju o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantica, te kada su za svoje odlučenje dali jasne razloge.

42. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelantice nisu dokazale da su na bilo koji način diskriminirane u predmetnom postupku.

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.