Službeni glasnik BiH, broj 41/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 475/10, rješavajući apelaciju
Velida Musaefendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
Velida Musaefendića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Velid Musaefendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnio je 4. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj zatraženo je 13. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 22. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 28. oktobra 2010. godine i "Natron" d.d. Maglaj 19. oktobra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Natron" d.d. Maglaj su dostavljeni apelantu 4. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 042-1-P-08-000 141 od 18. marta 2009. godine obavezan je tuženi "Natron" d.d. Maglaj (u daljnjem tekstu: poslodavac) da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara do 5. maja 2000. godine i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, kao i da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu broj 177 od 10. januara 1996. godine, te da se obaveže tuženi da u radnu knjižicu upiše apelantu radni staž za period od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, kao i da za navedeni period uplati u apelantovu korist doprinose kod Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se apelant 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod poslodavca i da se 24. januara 2000. godine obratio tuženom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa. Također, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je konačnim Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo poslodavcu da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da poslodavac nije postupio u skladu s navedenim rješenjem Federalne komisije. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 1. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad". Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 143. stav 2. Zakona o radu propisano da "zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se apelant smatra zaposlenikom na čekanju posla u smislu člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da mu stoga pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je radni odnos prestao po sili zakona. Dalje, Općinski sud je naveo da je poslodavac u obavezi da za relevantni period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist apelanta u skladu s odredbama člana 101. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Također, Općinski sud je naveo da apelantu pripada pravo na otpremninu u iznosu koji je naveden u izreci presude u skladu s odredbama člana 143. st. 4. i 5. Zakona o radu. Po mišljenju Općinskog suda, na taj način je riješen apelantov radno-pravni status u cijelosti, odnosno priznata su mu sva prava koja mu pripadaju u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pri donošenju svoje odluke pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju presude naveo jasne i logične razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine kada mu je prestao radni odnos po sili zakona, kao i pravo na otpremninu prema odredbama člana 143. st. 1, 2, 4. i 5. Zakona o radu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa za period od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo "da je tek stupanjem na snagu Zakona o radu iz 1999. godine, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona."
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da redovni sudovi nisu dali jasne i prihvatljive razloge za svoj zaključak da ne postoji mogućnost da se apelantu prema odredbama člana 143. Zakona o radu uspostavi radno-pravni status za period od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Naime, apelant smatra da zaposlenici na koje se odnosi član 143. stav 2. Zakona o radu treba da imaju isti status kao zaposlenici na koje se odnosi član 143. stav 1. Zakona o radu, te da je stoga osnovan njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio uspostavu radno-pravnog statusa.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da iz predmetne apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom tog suda izraženim u osporenoj presudi, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim shvatanjima, a da se različita pravna shvatanja ne mogu dovoditi u vezu s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. Po mišljenju Općinskog suda, u toku predmetnog sudskog postupka nije došlo do povrede nijednog apelantovog prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. U odgovoru na apelaciju poslodavac je naveo da je Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-11-38/06 od 27. februara 2006. godine naloženo tuženom da uspostavi apelantu radno-pravni status od 24. januara 2000. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, poslodavac je istakao da apelant u predmetnom sudskom postupku nije tražio da sud preispita navedeno rješenje Federalne komisije, te da je samim tim
ex lege prestala da postoji svaka procesna mogućnost ispitivanja zakonitosti navedenog rješenja. Po mišljenju tuženog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu ni mogli drugačije odlučiti o apelantovom zahtjevu za uspostavu radno-pravnog statusa. Stoga, poslodavac predlaže da se predmetna apelacije odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U
Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, takoder,zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st.1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.
(5) Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.
(6) Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom izmedu zaposlenika i poslodavca.
(7) Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine FBiH" br. 32/00 od 30. augusta 2000. godine � stupio na snagu 7. septembra 2000. godine) relevantna odredba glasi:
Član 50.
(1) U članu 143. stav 4. mijenja se i glasi: "Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku."
(2) Iza stava 4. dodaje se novi stav 5., koji glasi: "Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za: staž osiguranja koeficijent � do 5 godina 1,33 � od 5 do 10 godina 2,00 � od 10 do 20 godina 2,66 � preko 20 godina 3,00.
(3) Dosadašnji st. 5., 6. i 7. postaju st. 6., 7. i 8.
Član 51.
Iza člana 143. dodaje se novi čl. 143a., 143b. i 143c., koji glase:
Član 143.a
(1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143.c
Š...Ć
(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom
Š...Ć
VI. Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-09-003 446 od 12. januara 2010. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
22. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u kojem je apelant tražio poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu i uspostavljanje radno-pravnog statusa u skladu sa odredbom člana 143. ZOR-a, pogrešne primijenili materijalno pravo.
23. U vezi s iznesenim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
24. Međutim, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
25. Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li je radni odnos apelantu prestao na nezakonit način, kao i primjena odredaba člana 143. ZOR-a u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke, između ostalog, naveo da je, s obzirom da je apelant tužbu sudu podnio prije stupanja na snagu ZOR-a, tj. 23. septembra 1996. godine, sud primijenio "blaži zakon" za apelanta, temeljem odredbe člana 145. ZOR-a ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) koji je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine, imajući u vidu činjenicu da je ZOR povoljniji od zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe sudu (Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, "Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90). Zatim, da je odredbom člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a propisano da će zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, odnosno koji se smatra zaposlenikom na čekanju posla, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Općinski sud je zauzeo stav da su radnici za čijim je radom privremeno prestala potreba zbog smanjenja obima posla za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti upućivani na "čekanje", ali najduže do prestanka ovih okolnosti. Ovim radnicima nije prestao radni odnos. Oni su samo bez rasporeda. Kao neraspoređeni radnici dočekali su završetak rata. Njihov status ostao je neriješen do donošenja ZOR-a u kojem su predviđeni načini prestanka ovog statusa. "Čekanje" se produžava šest mjeseci po stupanju na snagu ZOR-a (stav 1. ZOR-a).
26. Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud smatra da se u ovoj pravnoj situaciji našao i apelant, jer je u toku postupka nespornim utvrđeno da je apelant bio zaposlenik poslodavca 31. decembra 1991. godine. Prema odredbama člana 143. ZOR-a apelant se u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a našao na "čekanju posla", pa budući da ga poslodavac u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR-a nije pozvao na rad, apelantu pripada pravo na uspostavu radno-pravnog statusa počevši od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, tj. od 24. januara 2000. do 5. maja 2000. godine, kada mu je po sili zakona prestao radni odnos, iako je Rješenjem poslodavca broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92) "to i deklarativno utvrđeno". Apelantu, dakle, nije prestao radni odnos kod poslodavca na temelju rješenja čije poništenje traži. Njemu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine. Za period od podnošenja zahtjeva (24. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine) poslodavac je bio u obavezi da na apelantovo ime izvrši prijavu i uplatu doprinosa za PIO što, također, nije učinio.
27. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dio tužbenog zahtjeva koji je odbio obrazložio i navodom "kako se zatekao u radnom odnosu na dan 31. decembra 1991. godine (člana 143. stav 2. ZOR-a), podnošenjem zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, njegov radno-pravni status u cijelosti je riješen i time iscrpljena sva prava iz radnog odnosa koja pripadaju apelantu. Stoga, sud nije mogao udovoljiti ni dijelu zahtjeva koji se odnosi na obavezu poslodavca da apelantu upiše u radnu knjižicu radni staž od 5. maja 1992. do 24. januara 2000. godine, te da nadležnoj službi PIO/MIO Mostar uplati na ime apelanta dužne doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje počevši od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine. Podnošenjem apelantovog zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, prestala su da egzistiraju rješenja poslodavca o prestanku radnog odnosa, čije poništenje u ovom postupku traži, broj 177 od 10. januara 1996. godine (odnosno broj R-152-1315-92), a samim tim i prestao apelantov pravni interes za njihovim poništenjem. Sud je u obavezi da preispita odluke Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Međutim, kako su apelantu u upravnom postupku priznata sva prava iz radnog odnosa (koja su zagarantovana članom 143. ZOR-a), sud smatra da mu druga prava ne pripadaju osim onih koja je nadležna komisija za implementaciju člana 143. ZOR-a i priznala." Zatim, da je Kantonalni sud u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta istakao "Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi apelanta o tome da mu pripada pravo na uvezivanje radnog staža od 5. maja 1992. godine do 24. januara 2000. godine, odnosno za period do podnošenja zahtjeva za uspostavu radno-pravnog statusa, s obzirom da je tek stupanjem na snagu ZOR-a, odnosno Zakona o izmjenama dopunama ZOR-a ("Službene novine FBiH" broj 43/99 i 32/00), propisano da uposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, shodno odredbi člana 143. stav 1 i 2. ZOR-a."
28. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je slična pravna pitanja - status zaposlenika na čekanju posla razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/09, AP 2270/07 od 14. aprila 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 67/10, broj AP 3582/07 od 14. aprila 2010. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi povrijedili apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za uspostavu radno-pravnog statusa, te o ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi s tim, očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a. Budući da apelant ukazuje na primjenu člana 143. stav 2. ZOR-a, Ustavni sud se poziva na svoju odluku broj AP 1981/07, tačka 28, u kojoj je naveo: Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva.
29. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci AP 2270/07 tačka 25, naveo da pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
30. Zatim, kada je riječ o obrazloženjima redovnih sudova o trenutku s kojim treba započeti uspostava radno-pravnog statusa, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), u kojoj je, između ostalog, razmatrano i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a.
31. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine, i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila da iznese revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojim odlukama u kojima je utvrđivao povredu prava na pravično suđenje u sličnim slučajevima zaključivao da, imajući u vidu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno člana 143. ZOR-a prilikom odlučivanja o periodu uspostavljanja radno-pravnog statusa, Ustavni sud zapaža da se taj stav protegao i na odluku o naknadi plaće, doprinosa i drugih prava koja apelantima pripadaju prema članu 143. ZOR-a i čija su ostvarivanja apelanti zahtijevali u postupcima pred redovnim sudovima.
33. S obzirom da su i u apelantovom slučaju redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbu člana 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali razloge koji zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, razlozi navedeni u odlukama br. AP 1981/07 i AP 2270/07 se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga, Ustavni sud smatra da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na pravo na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe člana 143. ZOR-a, pri čemu u obrazloženju odluka za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.