Službeni glasnik BiH, broj 101/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2276/11, rješavajući apelaciju Jusufa Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jusufa Šabića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 09 Gz od 3. marta 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jusuf Šabić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001064 09 Gz od 3. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa tužene Republiku Srpsku, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, i Općinu Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), zatraženo je 14. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pravobranilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 24. jula 2014. godine, a Vrhovni sud 8. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 30. oktobra 2006. godine protiv tuženih podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio predaju u posjed pokretnih stvari ili naknadu vrijednosti otuđenih stvari.

6. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001064 06 P od 28. marta 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tužene obavezane da apelantu vrate pokretne stvari pobliže navedene u stavu 1. izreke presude, ili da nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. maja 2009. godine kao dana presuđivanja pa do isplate, te da naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,50 KM.

7. Prema činjeničnom utvrđenju Osnovnog suda, koje nije bilo sporno, proizlazi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zvorniku, koji je koristio do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, te da je tada napustio stan i u njemu ostavio pokretne stvari navedene u petitu tužbe. Tužene su, prema zapisniku od 3. februara 1999. godine, u prisustvu ovlaštenog radnika Općine Zvornik i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Općine Zvornik (Napomena: apelant je uz apelaciju dostavio kopiju zapisnika od 3. februara 1999. godine u čijem je zaglavlju navedena Općina Zvornik – Općinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina, a i iz nejasnog otiska se čini da je zapisnik ovjeren pečatom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Zvornik. U zapisnik je unesena napomena: "Ministarstvo izvuče stvari u magacin", te je sačinjen spisak izuzetih stvari) iz stana izuzele pokretne stvari navedene u stavu 1. izreke presude i smjestile ih u magacin, te da vrijednost tih stvari iznosi 9.730,00 KM. Apelantu je predmetni stan, prema zapisniku Općine Zvornik od 23. aprila 2002. godine, vraćen u posjed i tada u njemu nije zatekao svoje pokretne stvari.

8. Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je u odnosu na obje tužene osnovan apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari označenih u stavu 1. izreke presude ili isplatu njihove novčane protivvrijednosti u iznosu od 9.730,00 KM, pa je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO).

9. Osnovni sud je smatrao da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih navodeći da je nesporno da je stanom i stvarima u njemu raspolagala Republika Srpska preko Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i općinskih organa Općine Zvornik i to kao s napuštenom imovinom, u smislu člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine, što proizlazi iz zapisnika o predaji u posjed spornog stana apelantu, te zapisnika općinskog organa Općine Zvornik i Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, Odsjek Zvornik, od 3. februara 1999. godine o izuzimanju stvari iz navedenog stana.

10. Vezano za prigovor tuženih da apelant nije ponudio dokaze o tome koji su to propusti tuženih u vezi s nastalom štetom, Osnovni sud je istakao da apelant te propuste nije morao ni dokazivati. Naime, prema ocjeni Osnovnog suda, nesporno je utvrđeno da je Republika Srpska raspolagala spornim stanom i stvarima u stanu preko svojih organa i da su ti organi izuzeli sporne stvari, što proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza, tj. zapisnika od 3. februara 1999. godine, dakle postoje štetna radnja, šteta i uzročna veza između štetne radnje, koja je protivpravna jer izuzete stvari nije vratila apelantu već ih je zadržala.

11. Također je istaknuto da se tužene neosnovano pozivaju na to da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 37. ZOVPO-a već odredbe ZOO-a prema kojima je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, apelant je prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev je postavio u skladu s članom 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je nesporno da se sporne stvari bliže označene u stavu 1. izreke presude nalaze kod tužene.

12. Drugostepenom Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2009. godine žalbe stranaka su odbijene i potvrđena je prvostepena Presuda Osnovnog suda broj 83 0 P 001064 06 P od 28. marta 2009. godine.

13. Odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv prvostepene presude, Okružni sud je prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja i pravni stav Osnovnog suda, pa je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

14. Obrazlažući zbog čega smatra da je neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, Okružni sud je istakao da vlasnik od posjednika tužbom može tražiti povrat individualno određene stvari, ali mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženih, pa su bez utjecaja na drugačiju odluku suda apelantovi žalbeni navodi da je tužena, shodno zakonskim ovlaštenjima, mogla kontrolirati način upravljanja njegovim pokretnim stvarima, te da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio na apelantovu štetu kada je odbio tužbeni zahtjev u stavu 2. izreke presude.

15. Također je istaknuto da su tačne žalbene tvrdnje tuženih da se može tražiti samo povrat individualno određene pokretne stvari, ali, kako su zapisnikom tuženih pobliže označene stvari koje su one izuzele iz apelantovog stana, apelantovom zahtjevu je upravo udovoljeno u skladu s navodima iz tog zapisnika, zbog čega je Okružni sud taj žalbeni prigovor ocijenio irelevantnim.

16. Konačno, Okružni sud je istakao da je neosnovan žalbeni prigovor tuženih da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti), u kojem slučaju tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku, u skladu s članom 178. ZPP.

17. Tužene su izjavile reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude.

18. Vrhovni sud je dopustio reviziju koristeći ovlaštenje iz odredbe člana 237. stav 3. ZPP smatrajući da bi pravno shvatanje iz konkretnog spora bilo značajno za primjenu prava u drugim sličnim slučajevima, te je donio Presudu broj 83 0 P 001064 09 Gz od 3. marta 2011. godine, kojom je usvojio reviziju tuženih, preinačio presudu Okružnog suda i sudio tako što je usvojio žalbu tuženih, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) tako što je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

19. Prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka Okružnog suda je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

20. Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 37. ZOVPO-a, za uspješnu stvarnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik pokreće protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari, mora dokazati da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 70. ZOVPO-a) i njen identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO-a), jer može tražiti samo individualno određene stvari.

21. Dalje je istaknuto da je u konkretnoj pravnoj stvari apelant jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži. Prema zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine, dio pokretnih stvari iz stana u Zvorniku koje su označene u stavu 1. izreke prvostepene presude, iz stana na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, izuzete su i smještene u magacin. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene su osnovano ukazale na to da tokom postupka apelant nije dokazao da se te stvari nalaze u faktičkoj vlasti jedne od tuženih, kao i da je nemoguće da se nalaze u posjedu obiju tuženih, kako su, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno zaključili nižestepeni sudovi u osporavanim odlukama. Naime, zapisnik od 3. februara 1999. godine, na koji su se pozvali nižestepeni sudovi kada su zaključili da su sporne pokretne stvari u posjedu tuženih, nije dokaz da su one bile u posjedu jedne od tuženih u vrijeme podnošenja tužbe sudu 30. oktobra 2006. godine i u vrijeme glavnog pretresa u toj parnici 28. maja 2009. godine. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, tokom postupka nije utvrđeno da se stvari navedene u prvom stavu izreke prvostepene presude nalaze kod tuženih, pa nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarnopravne zaštite iz odredbe člana 37. ZOVPO-a. Naime, pravilo sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome koji stvari drži u posjedu. Zato, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate stvari koje nisu zamjenjive i koje faktički ne mogu biti u posjedu obiju tuženih, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da se nalaze u posjedu niti jedne od tuženih u parnici.

22. Vrhovni sud je, dalje, u obrazloženju presude naveo da je apelant uz zahtjev za predaju u posjed pokretnih stvari tužbom podnio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protivvrijednost (član 55. ZPP). Međutim, kako smatra Vrhovni sud, u toj parnici, prema materijalnom pravu, alternativni zahtjev nije moguć zbog toga što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije. S tim u vezi je istaknuto da je Okružni sud u obrazloženju drugostepene presude pošao od činjenice da je apelant podnio i alternativni zahtjev, ali ga je pogrešno poistovjetio s procesnom facultas alternativa koju propisuje odredba člana 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od obaveze, i u tom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Vlasnik stvari je ovlašten da od lica koje drži stvari u posjedu prvenstveno traži vraćanje stvari, a njenu novčanu protivvrijednost ako njen povrat više nije moguć. Prema činjeničnim navodima tužbe, apelant je nakon povrata stana i imovine u posjed 23. aprila 2002. godine ustanovio da je imovina djelimično oštećena, a da su jedan dio stvari domaćinstva i ostala pokretna imovina smješteni u magacin resornog ministarstva, iako u zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine nije konstatirano u čiji magacin su izmještene pokretne stvari iz predmetnog stana. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, revizija osnovano ukazala na to da nema osnova za apelantov zahtjev da mu tužene nadoknade protivvrijednost pokretnih stvari označenih u prvom stavu izreke prvostepene presude u iznosu od 9.730,00 KM, za koje apelant nije dokazao da su bile u posjedu tuženih, pa time i da njihov povrat više nije moguć, kao zakonski uvjet za naknadu njihove novčane protivvrijednosti, koju bi u tom slučaju bilo dužno platiti lice koje ih je držalo u posjedu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je i u ovom dijelu trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da nije dokazao da se dio pokretnih stvari navedenih u stavu 1. izreke presude Osnovnog suda nalazi kod tuženih, kako su to, prema njegovom mišljenju, u svojim odlukama pravilno zaključila oba nižestepena suda. Naime, nadležni organi tuženih su imali zakonsku obavezu, shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, da od privremenih korisnika preuzmu pokretne stvari i predaju ih vlasniku, odnosno da protiv tih korisnika preduzmu mjere krivičnog gonjenja i postupak obeštećenja. Apelant smatra da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, imajući u vidu da ZOVPO ne razlikuje neposredan i posredan posjed stvari, on ne može snositi bilo kakve posljedice, a nepostupanje nadležnih organa tuženih u osiguranju kontrole pokretnih stvari i u predaji ranijem vlasniku, nakon što su apelantove stvari izuzeli i stavili u svoj magacin, mora imati za posljedicu odgovornost tuženih za povrat tih stvari apelantu, ili pak nadoknadu njihove vrijednosti. U suprotnom bi na apelanta bio stavljen pretjeran teret u odnosu na javne vlasti, a princip proporcionalnosti bi bio narušen i suprotan neophodnom javnom interesu.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred navedenim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se neosnovano pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Pravobranilaštvo je također istaklo da je apelacija neosnovana i podržalo je odluku Vrhovnog suda.

V. Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 55. stav 4.

Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 102. stav 1.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 178.

Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.

28. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 39. stav 3.

Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem i propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kad bi se stvar nalazila kod vlasnika.

Član 70.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredan posjed).

Posjed stvari ima i lice koje faktičku vlast vrši preko drugog lica, kome je po osnovu plodouživanja, ugovora o korištenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla dalo stvar u neposredni posjed (posredan posjed).

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

34. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva tog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

37. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima imovina, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud podsjeća i na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

38. U postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda među strankama nije bila sporna činjenica da je apelant vlasnik stvari koje su bile izuzete prema zapisniku koji su sačinili ovlašteni službenici tuženih. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno da predmetne stvari predstavljaju apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. S obzirom na navedeno, apelantu pripada pravo na podnošenje tužbe radi restitucije imovine, te ukoliko povrat takve imovine ne bude moguć, apelant ima "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na isplatu njene protivvrijednosti.

40. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li se umiješalo u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

41. Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženih radi predaje u posjed pokretnih stvari, ili, u nemogućnosti predaje, isplate njihove novčane protivvrijednosti. S obzirom na to da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je osporenom odlukom kojom je apelantu odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed pokretnih stvari, odnosno isplatu njihove protivvrijednosti, došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

42. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv tuženih podnio vlasničku tužbu kojom je tražio vraćanje u posjed pokretnih stvari ili da mu se naknadi vrijednost otuđenih stvari. Tvrdnju da je vlasnik tih stvari (što u postupku nije ni bilo sporno) i da se stvari nalaze u posjedu tuženih (što je bilo sporno) apelant je zasnivao na zapisniku od 3. februara 1999. godine, koji su sačinili ovlašteni službenici organa tuženih, u kojem je navedeno da su stvari izuzete i smještene u magacin. Osnovni i Okružni sud su udovoljili apelantovom tužbenom zahtjevu smatrajući da njegov alternativni tužbeni zahtjev za isplatu naknade za otuđene stvari ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava, i u tom slučaju tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza. Nasuprot tome, Vrhovni sud je smatrao da na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da se pokretne stvari nalaze u državini (posjedu) tuženih, te da stoga nema osnova za zahtjev da tužene apelantu nadoknade protivvrijednost pokretnih stvari, odnosno da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zbog toga što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije.

43. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo zasnovano na zakonu. Naime, Vrhovni sud je arbitrarno teret dokazivanja prebacio na apelanta zahtijevajući od njega da dokaže da li se izuzete stvari nalaze kod tuženih (uprkos postojanju zapisnika od 3. februara 1999. godine prema kojem su izuzimanje vršile tužene). U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da se apelant vlasničkom tužbom obratio onom ko je izuzeo (uzeo) njegove stvari, a dokaz za to je zapisnik o izuzimanju, te ako tužene tvrde da stvari nisu kod njih, onda su bile dužne da to dokažu, odnosno da navedu gdje su, imajući u vidu odredbu člana 102. stav 1. ZPP, prema kojem svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. S obzirom na to da su tužene tvrdile da nisu u posjedu predmetnih stvari, onda su, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, one bile i obavezne da ponude dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, tj. dokaze o tome gdje se stvari nalaze ukoliko tvrde da više nisu kod njih, budući da su ovlašteni radnici tuženih sačinili zapisnik o izuzimanju predmetnih stvari, u kojem je eksplicitno navedeno: "Ministarstvo izvuče stvari u magacin".

44. Međutim, Ustavni sud zapaža da tužene tokom čitavog postupka pred redovnim sudovima nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju (uprkos postojanju materijalnog dokaza da su stvari izuzete), a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu uprkos postojanju zapisnika da su izuzele apelantove stvari. Kao što je prethodno navedeno, svaka strana za svoje tvrdnje mora dati dokaze. Apelant je svoju tvrdnju da se stvari nalaze kod tuženih potkrijepio zapisnikom o izuzimanju stvari, dakle potkrijepio ju je dokumentom tuženih. Stoga je zaista nejasno šta bi apelant u toj situaciji mogao i trebao dalje dokazivati, pogotovo što su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih i ništa više, a prema zapisniku od 3. februara 1999. godine proizlazi da su stvari kod njih. Imajući u vidu nedvosmislen zahtjev ZPP (član 7. stav 2) da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu ili prigovorima stranaka istaknutim u postupku ne može zasnovati na činjenicama koje stranke nisu iznijele, a stranke, tj. tužene, osim tvrdnji da apelant nije dokazao da se stvari ne nalaze u njihovom posjedu, nisu ponudile bilo kakve dokaze uprkos postojanju suprotnog dokaza koji ukazuje na to da se stvari nalaze kod njih, proizlazi da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

45. Također je arbitraran i zaključak Vrhovnog suda da zahtjev za novčanu naknadu apelant nije mogao postaviti kao alternativni zahtjev u konkretnom slučaju. Apelant je, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protivvrijednost. Zbog toga je apelant i postavio ovakav tužbeni zahtjev, tj. da mu se vrate stvari, ili, ako to ne bude moguće, da se isplati njihova novčana protivvrijednost.

46. S obzirom na to da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, nema potrebe ispitivati da li je miješanje bilo u javnom interesu i da li je proporcionalno.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

48. S obzirom na zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijanje apelantove vlasničke tužbe zasnovano na proizvoljnoj primjeni pozitivnih propisa.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.