Službeni glasnik BiH, broj 8/25

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4677/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Duško Suvara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Duško Suvara protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 034278 22 Krž od 25. oktobra 2022. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Duško Suvara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 034278 22 Krž od 25. oktobra 2022. godine i S1 1 K 034278 20 Kri od 27. maja 2022. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom se "odlaže upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora".

2. Apelant je 24. maja 2024. godine ponovo tražio donošenje privremene mjere kojom bi mu se prekinulo izdržavanje kazne do odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-4677/22 od 20. decembra 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje prvobitne privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 16. juna 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 23. juna 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene


7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003422 10 K od 12. maja 2014. godine apelant je proglašen krivim zbog stjecaja krivičnih djela iz Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), i to krivičnog djela ubistva za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, krivičnog djela ubistva u pokušaju za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i dva krivična djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine. Uzeta je kao utvrđena kazna koja je apelantu izrečena Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-08-000010 od 13. marta 2008. godine kojom je proglašen krivim zbog stjecaja krivičnih djela iz KZRS, i to krivičnog djela ubistva i krivičnog djela teških slučajeva razbojništva, i osuđen na kaznu zatvora od 15 godina.

8. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003422 14 Kž 3 od 26. januara 2015. godine preinačena je presuda Okružnog suda od 12. maja 2014. godine u odluci o kazni. Apelantu je za krivično djelo ubistva utvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, a kao pravilno utvrđene uzete su: kazna zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo ubistva u pokušaju i kazna zatvora u trajanju od po dvije godine za dva krivična djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva, kao i kazna zatvora u trajanju od 15 godina na koju je osuđen presudom Okružnog suda od 13. marta 2008. godine, pa je Vrhovni sud primjenom odredbi člana 48. stav 2. tačka 2) i 49. stav 1. KZRS apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

9. Po isteku kazne, apelant je s izdržavanja kazne zatvora otpušten 3. augusta 2018. godine.

Osporene odluke


10. Presudom Suda BiH od 27. maja 2022. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelantu je primjenom odredbi čl. 33. i 38. stav 1. i člana 41. stav 1. KZSFRJ izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina.

11. Vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da je odbijen prijedlog apelantove odbrane da se prilikom izricanja krivičnopravne sankcije primijene odredbe iz čl. 48. i 49. KZSFRJ o odmjeravanju kazne osuđenom licu i izricanju jedinstvene kazne. Vijeće je ukazalo da bi apelantu, ukoliko bi se prihvatio njegov prijedlog, morala biti izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, koju je on već izdržao. Takvim postupanjem bi kazna zatvora u trajanju od šest godina izrečena tom presudom bila anulirana i apelant bi izbjegao posljedice svojih radnji za koje je tom presudom proglašen krivim. Dakle, njegove radnje u ovom predmetu bi ostale objektivno nekažnjene (formalno bi bio osuđen na kaznu zatvora, ali je ne bi izdržavao). Vijeće je istaklo da to zasigurno nije bila intencija zakonodavca kada je propisivao odredbe o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, zbog čega nije moglo prihvatiti takvo tumačenje odbrane.

12. Naime, vijeće smatra da bi doslovno tumačenje odredbe člana 49. KZSFRJ dovelo do rezultata koji nisu u skladu sa svrhom odredbi koje se odnose na kažnjavanje počinioca krivičnog djela. Stoga je sud odstupio od semantičkog tumačenja i dao prednost historijskom, sistemskom i logičkom tumačenju. Na taj način uzeta je u obzir historija kazne u cijelosti te namjera zakonodavca u konkretnom slučaju. Vijeće je ukazalo da se u teoriji, kao i u sudskoj praksi, postavljalo pitanje može li se navedena zakonska odredba primijeniti u situaciji kada počinilac još uvijek nije izdržao kaznu ili se može primijeniti i kasnije, u vrijeme kada je kazna izdržana. Vijeće se priklonilo tumačenju da je odmjeravanje jedinstvene kazne moguće samo ako počinilac još nije u cijelosti izdržao raniju kaznu. Vijeće je cijenilo da je takvo tumačenje najprihvatljivije i da zakonodavac nije imao namjeru donijeti zakon koji bi omogućio da se prema osuđenom licu samo formalno izrekne kazna zatvora za djela koja je počinilo prije stupanja na izdržavanje kazne zatvora po ranijoj osudi. Takva kazna bi u trenutku njenog izricanja, uračunavanjem ranije izdržane kazne, bila u cijelosti izdržana. Vijeće je ukazalo da odredba člana 49. KZSFRJ predviđa izuzetak od općeg pravila propisujući da se neće primijeniti odredbe o odmjeravanju kazne za krivična djela u stjecaju ako se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. Pored toga, ukazano je da se stvarna namjera zakonodavca ogleda i u izmjenama i dopunama jednog od entitetskih zakona upravo u pogledu odredbe koja propisuje odmjeravanje i uračunavanje kazne osuđenom licu koja ne dozvoljava primjenu odredbe o stjecaju u situaciji kada je osuđeno lice izdržalo kaznu po ranijoj osudi.

13. Presudom apelacionog vijeća suda BiH od 25. oktobra 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude navelo da je apelant u žalbi naveo da je prvostepeno vijeće povrijedilo materijalno pravo na njegovu štetu ne primijenivši na odgovarajući način odredbe čl. 48. i 49. KZSFRJ. Apelaciono vijeće je cijeneći ove apelantove navode utvrdilo da je prvostepeno vijeće donijelo ispravnu odluku kada je odbilo prijedlog odbrane za primjenu odredbe člana 49. KZSFRJ. Ukazano je da je prvostepeno vijeće tumačeći odredbe člana 49. pravilno zauzelo stav da ne postoji mogućnost primjene navedene odredbe u situaciji kada je optuženi već izdržao kaznu zatvora po ranijoj osudi bez obzira na to što se radi o djelima koja su počinjena prije djela za koja mu se trenutno sudi. Apelaciono vijeće je ukazalo da su u presudi Vrhovnog suda već primijenjene odredbe o stjecaju kojom su apelantu kao već utvrđene uzete kazne zatvora izrečene za vrlo teška krivična djela. Stoga je, imajući u vidu apelantovu izrazito veliku kriminalnu volju i upornost u činjenju teških krivičnih djela, vijeće ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići samo ako pored kazne koja mu je izrečena presudom Vrhovnog suda apelant u cijelosti izdrži i kaznu izrečenu osporenom presudom. Primjenom odredbi o izricanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju iz člana 48. KZSFRJ apelantu bi bila anulirana kazna zatvora u trajanju od šest godina, što ni u kojem slučaju nije bila intencija zakonodavca kada je propisivao odredbe o odmjeravanju kazne zatvora osuđenom licu, naročito kada se radi o primjeni navedene odredbe u situaciji kada je lice već izdržalo kaznu po ranijoj presudi.

15. Osim toga, apelaciono vijeće je ukazalo na tekst odredbe člana 49. stav 1) KZSFRJ koji glasi: "Ako se osuđenom licu sudi za krivično djelo počinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi", što implicira da osuđeno lice u vrijeme suđenja nije izdržalo kaznu po ranijoj osudi, iz čega se vidi prava intencija zakonodavca, tako da druga rečenica u kojoj se navodi da će se i izdržana kazna uračunati u izrečenu kaznu gubi smisao. I u stavu 2) navedene odredbe, koja, istina, predviđa drugu situaciju, u pogledu primjene odredbi o stjecaju iznosi se stav da će se počiniocu izreći (kazna) nezavisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredbi člana 48. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne. Prema tome, jasna je intencija zakonodavca da se pri suđenju osuđenom licu odredbe o stjecaju trebaju primijeniti da se ne bi izgubila svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke i pravo na ličnu slobodu i sigurnost. To je zbog toga što je sud proizvoljno primijenio materijalni propis, odnosno zato što nije primijenio izričite odredbe materijalnog prava koje se odnose na odmjeravanje kazne osuđenom licu za djela koja je počinilo prije nego što je počelo izdržavati kaznu na koju je ranije osuđeno, te kada nije postupio i okončao postupak u razumnom roku. Apelant traži da se obje presude stave van snage i naloži Sudu BiH, odnosno državi Bosni i Hercegovini da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja njegovih prava isplati jednokratan iznos od 10.000,00 KM.

18. Apelant smatra da Sud BiH nije postupao u skladu sa zakonom stoga što nije primijenio odredbe čl. 48. i 49. KZSFRJ tvrdeći da sudija ne može svojim tumačenjem mijenjati odredbu materijalnog zakona. Ukazao je da su navedene odredbe imperativne norme na čiju se primjenu pazi po službenoj dužnosti. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da je za izricanje jedinstvene kazne jedini uvjet da je djelo za koje se sudi počinjeno prije nego je počelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, a sud je obavezan izreći kaznu prema pravilima o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, pri čemu je obavezan uračunati kaznu koju je osuđenik izdržao. Kada se ima u vidu da je apelantu u ovom predmetu suđeno za djelo počinjeno najkasnije 30. juna 1992. godine, a da je djelo za koje je osuđen ranijom presudom počinio 1994. godine i kaznu počeo izdržavati nakon 1997. godine, onda je nesporno da su ispunjeni uvjeti za odmjeravanje kazne prema pravilu o odmjeravanju kazne osuđenom licu. Ističe da, s obzirom na to da je nesporno da su ispunjeni uvjeti za odmjeravanje kazne, onda ne može biti sporan ni način kako je odmjeriti, odnosno onda nije sporno da bi jedina zakonita odluka bila izreći sankciju kako je propisano odredbom člana 48. KZSFRJ.

b) Odgovori na apelaciju


19. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant ponovio navode koje je iznosio tokom postupka pred tim sudom. Te je navode razmotrilo i ocijenilo apelaciono vijeće i dalo valjano i jasno obrazloženje u pogledu navodnih povreda apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U pogledu apelantovih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi čl. 48. i 49. KZSFRJ ukazano je da u prvostepenoj presudi nisu počinjene bilo kakve pogreške koje bi dovele u pitanje stav o odbijanju prijedloga odbrane za primjenu odredbe člana 49. KZSFRJ.

20. Tužilaštvo smatra da nisu osnovani apelantovi navodi iz apelacije, pa je predloženo da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 – ispravka)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini. Neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH u relevantnom dijelu glasi:

Stjecaj krivičnih djela

Član 48.


(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:

1) ako je za neko krivično djelo u stjecaju utvrdio smrtnu kaznu, izreći će samo tu kaznu;

2) ako je za neko krivično djelo u stjecaju utvrdio kaznu zatvora od dvadeset godina, izreći će samo tu kaznu;

3) Ako je za neka krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći petnaest godina zatvora;

4) ako su za sva krivična djela u stjecaju propisane kazne zatvora do tri godine, jedinstvena kazna ne može biti veća od osam godina zatvora;

5) ako je za krivična djela u stjecaju utvrdio samo novčane kazne, povisit će najvišu utvrđenu kaznu, ali ona ne smije preći zbir utvrđenih kazni ni pedeset hiljada dinara, odnosno dvije stotine hiljada dinara kad su jedno ili više krivičnih djela izvršeni iz koristoljublja;

6) ako je za neka krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora, a za druga djela novčane kazne, izreći će jednu kaznu zatvora i jednu novčanu kaznu, po odredbama tač. 3. do 5. ovog stava.

(3) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar i za jedno krivično djelo u stjecaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni, izreći će jednu novčanu kaznu po odredbi tačke 5. stava 2. ovog člana.

(4) Ako je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora i maloljetničkog zatvora, izreći će zatvor kao jedinstvenu kaznu primjenom pravila predviđenih u tač. 2. do 4. stava 2. ovog člana.

Odmjeravanje kazne osuđenom licu

Član 49.


(1) Ako se osuđenom licu sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredbi člana 48. ovog zakona, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora.

(2) Za krivično djelo učinjeno u toku izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će učiniocu izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredbi člana 48. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

(3) Osuđeni koji za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora učini krivično djelo za koje zakon propisuje novčanu kaznu ili zatvor do jedne godine, kaznit će se disciplinski.

VI. Dopustivost i meritum


22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelant tvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je u osporenim odlukama prilikom izricanja kazne pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

27. U odnosu na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da koliko god zakonska odredba bila jasno sastavljena, u svakom pravnom sistemu (uključujući i krivično pravo) postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za razjašnjenjem dvosmislenih propisa i za prilagođavanjem promjenjivim okolnostima. Iako je izvjesnost vrlo poželjna, ona može dovesti do pretjerane rigidnosti, a zakon mora biti u stanju držati korak s promjenjivim okolnostima. Štaviše, progresivni razvoj krivičnog prava putem donošenja pravosudnih zakona dobro je ukorijenjen i neophodan je dio pravne tradicije (vidi Evropski sud, Saakashvili protiv Gruzije, presuda od 23. maja 2024. godine, predstavke br. 6232/20 i 22394/20, tačka 142).

28. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH odbio prijedlog apelantove odbrane da se prilikom izricanja krivičnopravne sankcije primijene odredbe iz čl. 48. i 49. KZSFRJ o odmjeravanju kazne osuđenom licu i izricanju jedinstvene kazne. Sud BiH je obrazložio da bi primjenom tih odredbi apelantu morala biti izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, koju je on već izdržao, pa bi apelant izbjegao posljedice svojih radnji za koje je proglašen krivim.

29. Ustavni sud ukazuje da bi primjena načela da se za sva ranije počinjena krivična djela izriče jedna kazna u nekim slučajevima mogla dovesti u pitanje ostvarivanje svrhe kažnjavanja. To bi se naročito moglo dogoditi kako u situacijama kada osuđenik pri kraju izdržavanja kazne počini novo krivično djelo tako i da se izvršenjem nove kazne, u koju bi bila uračunata već izdržana kazna, ne bi mogla postići svrha kažnjavanja jer je za izdržavanje ostao relativno mali dio novoizrečene kazne. Međutim, da bi se i u takvim slučajevima osiguralo ostvarivanje svrhe kazne, u KZSFRJ (član 49. stav 2) propisano je da će sud za krivično djelo počinjeno tokom izdržavanja kazne zatvora ili strogog zatvora izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne ako se primjenom odredbi člana 48. KZSFRJ ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja usljed malog ostatka ranije izvršene kazne. Pri tome je sudu prepušteno da u svakom konkretnom slučaju cijeni da li bi izvršenjem samo preostale kazne, izrečene primjenom odredbe člana 48, bila ostvarena svrha kažnjavanja, i u tom smislu u zakonu nije određen nikakav formalan kriterij koji bi sud obavezivao pri donošenju odluke.

30. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom postupku radi upravo o pitanju ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Naime, ukoliko bi se udovoljilo apelantovom zahtjevu i odredbu člana 49. KZSFRJ tumačilo bez uzimanja u obzir historije apelantove kazne u cijelosti, apelant bi bio samo formalno kažnjen bez stvarnog izvršenja te kazne. Ustavni sud smatra ispravnim stav Suda BiH da to zasigurno nije bilo cilj zakonodavca kada je propisivao tu odredbu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u Krivičnom zakoniku Republike Srpske odredbom člana 58. stav 4. propisano: "Ako je osuđeno lice izdržalo kaznu po ranijoj presudi, a prije nego što je počelo novo suđenje za krivično djelo, neće se primjenjivati odredbe člana 56. (Stjecaj krivičnih djela) ovog zakonika." Iako se u ovom postupku ne primjenjuje Krivični zakonik Republike Srpske, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno ukazati na takvo zakonsko rješenje s obzirom na to da se radi o zakonu koji je donesen decenijama nakon KZSFRJ. Naime, pravo i zakonodavstvo se konstantno razvijaju: ispravljaju se uočeni propusti, popunjavaju se pravne praznine i zakoni se prilagođavaju novim okolnostima u društvu. Tako je i zakonodavac u RS, uočivši nedorečenost koja je očigledno postojala u KZSFRJ, to ispravio propisavši rješenje za takve pravne situacije.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prilikom odlučivanja o visini kazne apelantu Sud BiH cijenio okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom iz člana 49. KZSFRJ. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi primijenili te odredbe budući da odluka o apelantovoj kazni nije donesena na paušalan način, već nakon sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja od kojih zavisi visina kazne u kontekstu krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim. Imajući u vidu navedeno, naročito činjenicu da sudovi nemaju formalno ograničenje u ocjeni pitanja ostvarivanja svrhe kažnjavanja, Ustavni sud ne može zaključiti da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Navode o povredi tog prava apelant vezuje za činjenicu da se nalazi na izdržavanju kazne. Naime, apelant smatra da u situaciji da Sud BiH nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, kazna zatvora ne bi bila izvršena. S obzirom na zaključak da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u pogledu primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ove apelantove navode.

VII. Zaključak


33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odmjeravanja kazne apelantu imajući u vidu da sud nema formalno ograničenje u ocjeni pitanja ostvarivanja svrhe kažnjavanja.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!