Službeni glasnik BiH, broj 6/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3877/11, rješavajući apelaciju Esada Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Esada Jašarevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine.

Odbija se apelacija Esada Jašarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050211 04 P od 10. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zatim prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Esad Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050211 04 P od 10. maja 2010. godine. Podneskom od 2. novembra 2012. godine apelant je dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, odnosno člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od zakonskog zastupnika tužitelja Vlade Federacije FBiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), zatraženo je 31. oktobra 2013. godine, odnosno 29. jula 2014. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 27. novembra 2013. godine, a Općinski sud i zakonski zastupnik Vlade FBiH u periodu od 5. do 25. augusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Vlada FBiH je 18. oktobra 2004. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv apelanta radi poništenja ugovora o kupoprodaji, koji su zaključili 20. juna 2000. godine Vlada FBiH kao prodavac, s jedne stane, i apelant kao kupac s druge strane, i ovjeren je u Općinskom sudu 5. septembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kojim je Vlada FBiH apelantu prodala stan u Sarajevu u ul. Dajanli Ibrahimbega broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te poništenja i brisanja apelantovog prava na tom stanu u relevantnim evidencijama.

6. Apelant je tokom postupka u odgovoru na tužbu (24. novembra 2004. godine) postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je na zakonom propisan način dobio taj stan na korištenje i na njemu stekao pravo vlasništva uknjižbom – polaganjem Ugovora zk. uredu, Odsjek KPU, te alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio obavezivanje Vlade FBiH da mu obezbijedi stan iz vlastitog fonda.

7. Pripremna ročišta, koja su bila zakazana u periodu od 20. aprila do 2. novembra 2005. godine (ukupno četiri), nisu održana, uz saglasnost parničnih stranaka, zbog toga što Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) nije donijela odluku povodom zahtjeva Vlade FBiH da se ispravi Odluka broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine (Komisija je povodom zahtjeva donijela Zaključak broj CH/98/1162 od 13. septembra 2006. godine), a 24. aprila 2006. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je postupak prekinut zbog toga što je po Zakonu o odbrani BiH prestalo da postoji Federalno ministarstvo odbrane.

8. Odlučujući o žalbi Slavice Prole (koja je 25. decembra 2005. godine postavila zahtjev za miješanje u predmetni postupak na strani Vlade FBiH) Kantonalni sud je dopisom od 12. februara 2007. godine vratio predmet prvostepenom sudu uz naznaku da se navedena žalba razmatra kao prijedlog za nastavak prekinutog postupka.

9. Na pripremnom ročištu održanom 29. oktobra 2007. godine doneseno je rješenje kojim je Slavici Prole (u daljnjem tekstu: umješač) dozvoljeno miješanje u parnici na strani Vlade FBiH, nakon čega su u januaru i junu 2008. godine održana još dva pripremna ročišta.

10. U periodu od novembra 2008. godine do marta 2010. godine zakazivana su ročišta za glavnu raspravu (ukupno četiri, dva su odložena i to jedno zbog bolesti sudije, dok su dva održana i to u januaru i martu 2010. godine).

11. Odlučujući o tužbenim i protivtužbenim zahtjevima Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 050211 04 P od 10. maja 2010. godine usvojio tužbeni zahtjev Vlade FBiH utvrđujući da je sporni ugovor ništav, te je prema tome poništen upis apelantovog prava vlasništva na tom stanu uz nalog zk. uredu da briše sporni upis (sve preciznije navedeno u st. 1-3 osporene presude). Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev, te odbačen zbog nenadležnosti alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanta da umješaču na strani Vlade FBiH naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u st. 4-6 izreke presude).

12. Uvidom u materijalne dokaze, te u iskaz apelanta (svi provedeni dokazi su taksativno navedeni, te detaljno elaborirani na str. od 4 do 9 obrazloženja), te njihovom ocjenom Općinski sud je, između ostalog, nesporno utvrdio da je umješač u postupku Slavica Prole u ime svoga supruga Radomira Prole, kao prijeratnog nosioca stanarskog prava na tom stanu, podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana 11. marta 1998. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), da je stan iz vojnog stambenog fonda, da je prije rata otkupljen, da je vraćen u posjed umješaču u postupku, da je apelanta iz stana iselila nadležna služba Općine Centar Sarajevo, a da je umješač 20. juna 2007. godine uveden u posjed stana.

13. Shodno takvom činjeničnom utvrđenju Općinski sud je prilikom odlučenja prije svega imao u vidu Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije od 7. maja 2004. godine u predmetu broj CH/98/1162 Slavice Prole protiv BiH i FBiH, kojom je utvrđeno da je podnositeljici prijave (umješaču u postupku) povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine na predmetnom stanu, i to pravo na imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje proizlazi iz ugovora o otkupu stana. Općinski sud je naveo da je citiranom odlukom Federaciji BiH naređeno da se podnositeljici prijave dozvoli povrat u posjed spornog stana, te da joj se dozvoli uknjižba prava vlasništva na stanu u relevantnim evidencijama, pa su upravo takve okolnosti ključno opredijelile Općinski sud da usvoji tužbeni zahtjev Vlade FBiH.

14. Utvrđujući da je tužbeni zahtjev osnovan Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, uz istovremeno odbacivanje alternativno postavljenog protivtužbenog zahtjeva zbog nenadležnosti za odlučivanje, u smislu člana 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine odbio žalbu i potvrdio osporenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju detaljno ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, s kojim se u cijelosti složio, te je dosljedno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je suprug umješača u postupku, Radomir Prole, bio prijeratni nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je otkupio na osnovu valjanog pravnog posla, te da valjanost pravnog posla nije dovedena u pitanje niti je osporavana, jer Zakon o prodaji stanova izričito priznaje kupoprodajne ugovore zaključene s JNA prije 6. aprila 1992. godine, koji ispunjavaju sve formalne pravne elemente za uknjižbu. U takvim okolnostima, prema ocjeni Kantonalnog suda, umješaču u predmetnom postupku, supruzi sada umrlog Radomira Prole, pripadaju sva prava koja predstavljaju vlasništvo, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da su odluke Ustavnog suda odnosno odluke Komisije konačne i obavezujuće, te da je upravo odlukom Komisije Federaciji FBiH naređeno da dozvoli umješaču u predmetnom postupku povrat u posjed predmetnog stana, što je i učinjeno, pa je s obzirom na takve okolnosti osnovan i zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, budući da je u postupku utvrđena ništavost spornog ugovora. Stoga je, kako je istaknuto u obrazloženju, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev u vezi sa zakonitošću postupka za dobijanje rješenja na ime korištenja stana i njegovog otkupa zbog toga što je sud već utvrdio da je tužbeni zahtjev Vlade FBiH osnovan. Drugostepeni sud je također utvrdio da je odluka Općinskog suda da se proglasi apsolutno nenadležnim za postupanje po alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu također pravilna.

16. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve prethodno izneseno, ocijenio sve apelantove žalbene prigovore neosnovanim s obzirom da je donošenjem prvostepene presude Općinski sud izvršio drugi stav Odluke Komisije broj CH/98/1162, kojim je Federaciji BiH naređeno da Ministarstvo odbrane FBiH izda nalog da se umješač uknjiži u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnik stana. Kantonalni sud je također naveo da su ostali apelantovi žalbeni navodi koji se tiču njegovih prava na predmetnom stanu, kao i druge okolnosti koji se tiču umješača, bile predmet ispitivanja prilikom donošenja citirane odluke Komisije. Također je naglašeno da je činjenično stanje u vezi s pravom umješača na povrat predmetnog stana obuhvaćeno materijalno-pravnom pravosnažnošću odluke Komisije u predmetu CH/98/1162, te da bi shodno tome ponovno utvrđivanje činjeničnog stanja po pravu na povrat predmetnog stana umješaču predstavljalo res iudicata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na suđenje "u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Prije svega apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje da je postupak trajao neprihvatljivo dugo, čak od oktobra 2004. godine. Dalje, ukazuje da su redovni sudovi činjenično stanje utvrdili samo na temelju dvije činjenice, te usvojili tužbeni zahtjev i to isključivo zbog postojanja odluke Komisije, a iz istog razloga je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev, pri čemu nisu cijenjeni dokazi koje je apelant tokom postupka dostavio. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u činjenici što su redovni sudovi utvrdili ništavost spornog ugovora, te naložili brisanje njegovog prava iz relevantnih evidencija, pri čemu nije utvrđena niti krivica, niti šteta koja mu je pričinjena prilikom oduzimanja imovine odnosno njegovog doma. Naglašava da su redovni sudovi izgubili iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovoj imovini jer se, shodno odredbi člana 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravo vlasništva na stanu stiče danom uknjižbe u javnim evidencijama. U tom pravcu se apelant pozvao na praksu Doma za ljudska prava zauzetu u predmetima CH/00/5400 i CH/02/9869.

18. Zatim kršenje prava na dom apelant obrazlaže činjenicom što mu nije obezbijeđen adekvatan zamjenski stan iz stambenog fonda Vlade FBiH. U tom pravcu navodi da su redovni sudovi utvrdili ništavost spornog ugovora, a da apelantu nije obezbijeđen adekvatan zamjenski stan. Zatim ukazuje da je odluka Komisije na temelju koje su donesene sporne odluke zapravo favorizirajuća za umješača u postupku, a diskriminirajuća za apelanta, a ujedno je takva odluka jedinstvena jer je odlukom Komisije po osnovu ugovora o otkupu sklopljenim s bivšim SSNO vraćen stan supruzi prijeratnog nosioca stanarskog prava, koji je ostao u oružanim snagama druge države poslije 14. decembra 1995. godine, odnosno sve do juna 1996. godine, kada je penzionisan.

19. U dopuni apelacije apelant je informisao Ustavni sud da je tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom od Vrhovnog suda Federacije BiH ishodio Rješenje broj 65 0 P 050211 11 Rev od 18. septembra 2012. godine kojim je odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv osporene presude Kantonalnog suda, pri čemu apelant nije osporio citirano rješenje.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda zakonita jer su svi apelantovi prigovori bili predmet ocjene pred navedenim sudom. Naglašeno je da je Općinski sud svojom odlukom izvršio drugi stav Odluke Komisije broj CH/98/1162 kojom je Ministarstvu odbrane FBiH naloženo da se umješač uknjiži u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnik predmetnog stana. Naglašeno je da su svi apelantovi prigovori koje ponavlja u apelaciji bili predmet preispitivanja Komisije, tako da su svi prigovori razložno raspravljeni pri čemu treba imati u vidu da je umješač stupio u posjed stana na temelju zaključka o dozvoli izvršenja od 29. decembra 2006. godine, budući da je Vlada FBiH postupila su skladu s citiranom odlukom Komisije.

21. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka s aspekta dužine njegovog trajanja.

22. Vlada FBiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da je apelacija neosnovana budući da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 16. stav 2.

(2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

24. Pravila procedure Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine usvojena 13. januara 2004. godine (dostupna na web stranici Komisije), u relevantnom dijelu glase:

Poglavlje 1.

Komisija

Pravilo 1.

Neovisnost i nepristrasnost Komisije

Komisija, ustanovljena prema Sporazumu iz 2003. godine kao sudsko tijelo pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine s jurisdikcijom da odlučuje o predmetima koje je primio Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u periodu do 31. decembra 2003. godine, djeluje u potpunoj neovisnosti i nepristrasno.

Postupak preispitivanja

Pravilo 62.

Odluke Komisije ne podliježu preispitivanju

Odluke Komisije, bez obzira da li ih je donijela Komisija u plenarnom sastavu ili Vijeće, su konačne i obavezujuće u smislu čl. 8. i 9. Sporazuma iz 2003. godine i ne podliježu preispitivanju.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 050211 10 Gž od 6. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (rješenjem Vrhovnog suda odbačena je apelantova revizija). Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 19. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje "u razumnom roku", kako je to apelant eksplicitno naveo u apelaciji. Međutim, Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelant predmetnom apelacijom ukazuje i na kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, pa će Ustavni sud ispitati osporene presude i u tom segmentu.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o sporu građanskopravne prirode, te postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) Činjenično stanje i primjena prava

33. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.

35. Krećući se u granicama apelacionih navoda koji se u suštini odnose na nezadovoljstvo odlukom Komisije, Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenula Vlada FBiH s ciljem da izvrši Odluku Komisije broj CH/98/1162 od 7. maja 2004. godine, radi poništenja spornog ugovora koji je apelant s Vladom FBiH zaključio 2. juna 2000. godine. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom rješavanja tužbenog zahtjeva imali u vidu citiranu odluku Komisije kojom je umješaču u postupku, kao supruzi nositelja stanarskog prava na stanu, koji je otkupljen na temelju pravno valjanog ugovora s JNA, utvrđeno kršenje prava na imovinu s pravom povrata stana u posjed, te s pravom uknjižbe prava vlasništva na stanu.

36. Ustavni sud također zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je citirana odluka Komisije djelimično izvršena, i to u dijelu povrata stana u posjed umješaču, ali da citirana odluka nije u cijelosti izvršena (uknjižba prava vlasništva na stanu), pa je upravo to i bio osnovni razlog zašto je Vlada FBiH pokrenula postupak. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od činjenice da su odluke Komisije, shodno Pravilu 62. Pravila procedure Komisije, konačne i pravno obavezujuće, te da odluke Komisije ne podliježu preispitivanju, pa su upravo na toj činjenici redovni sudovi utemeljili svoje odluke. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili kao neosnovane sve istaknute apelantove prigovore (uključujući i činjenicu da je suprug umješača ostao u vojnoj službi druge države nakon 14. decembra 1995. godine) zbog toga što su svi ti prigovori (koje apelant u apelaciji ponavlja) bili predmet razmatranja pred Komisijom prilikom donošenja za apelanta sporne odluke, te da bi se u slučaju ponovnog utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi s pravom umješača na stanu radilo o res iudicata. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu imali mandat, niti su bili nadležni da preispituju citiranu odluku Komisije, kojom je apelant očito nezadovoljan, na što se u suštini svode apelantovi navodi. Ustavni sud također podsjeća da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu bili ovlašteni ni da raspravljaju o naknadi štete, budući da sudovi u parničnom postupku, shodno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, imaju ovlaštenje da raspravljaju samo u okviru zahtjeva kojeg su postavile stranke u postupku, a iz priloženih dokaza proizlazi da takav zahtjev tokom postupka nije ni bio postavljen.

37. U vezi s apelantovim navodima kojim tvrdi da je za njega sporna odluka Komisije jedinstvena, te da ne slijedi praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, presuda od 3. maja 2012. godine) u kojem je Evropski sud utvrdio kršenje prava na imovinu aplikantici u situaciji kada su joj nadležni organi u BiH (uključujući i CRPC zbog nenadležnosti) uskratili pravo na povrat u posjed prijeratnog stana iz vojnog stambenog fonda na kojem je stanarsko pravo imao njen suprug (radi se o stanu koji nije bio otkupljen), zbog činjenice što je aplikanticin suprug tokom rata i nakon toga ostao u snagama VJ. Evropski sud je u citiranoj odluci zaključio da se status aplikanticinog supruga nije trebao uzeti u obzir u okolnostima kada aplikantica nije spadala ni u jednu kategoriju koje su podlijegale osporavanim mjerama, pri čemu tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje aplikantice njenog posjeda. Upravo navedeni primjer iz prakse Evropskog suda, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljno govori o neosnovanosti apelantovog prigovora, jer se u oba slučaja radi o činjenično i pravno vrlo sličnim okolnostima.

38. Ustavni sud, dakle, ponovo naglašava da su redovni sudovi u konkretnom slučaju prilikom odlučenja pošli od činjenice da su odluke Komisije konačne i pravno obavezujuće, pri čemu redovni sudovi u smislu relevantnih odredbi pozitivnog prava nisu bili ovlašteni da preispituju konačnu i obavezujuću odluku Komisije, na čemu se suštinski temelji apelantov prigovor, te su stoga u okolnostima konkretnog slučaja postupali u okviru svojih zakonskih ovlaštenja za što su dali jasna i argumentovana obrazloženja, koja se ne čine proizvoljnim.

39. Shodno svemu navedenom Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

B) Pravo na suđenje u "razumnom roku"

40. Budući da apelant postupak osporava i s aspekta dužine njegovog trajanja u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a) Relevantni principi

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je Vlada FBiH 18. oktobra 2004. godine tužbom Općinskom sudu pokrenula parnični postupak koji je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 6. jula 2011. godine, iz čega proizlazi da je postupak trajao gotovo sedam godina (šest godina i devet mjeseci).

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti, ne može govoriti o posebno složenom predmetu. Dalje, vezano za doprinos redovnih sudova u kontekstu dužine trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao pet godina i sedam mjeseci, a da je Kantonalni sud o žalbi odlučio za nešto duže od godinu dana. Zatim, iz priloženih dokaza Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u početnoj fazi postupka preduzimao određene procesne radnje, da je zakazivao ročišta (koja su uglavnom uz saglasnost stranaka odlagana zbog nedonošenja odluke Komisije povodom zahtjeva Vlade FBiH za ispravku odluke), da je postupak iz opravdanih razloga bio prekinut (u periodu od aprila 2006. godine do februara 2007. godine), te da je postupak dodatno usporila činjenica da je upućen zahtjev za miješanje u postupak. Uvažavajući prethodno izneseno kao objektivne smetnje koje su uticale na dužinu postupka, Ustavni sud iz priloženih dokaza ne uočava opravdanje Općinskog suda za neefikasnost u vođenju postupka u periodu nakon održanog pripremnog ročišta u junu 2008. godine, pa do donošenja konačne odluke (maj 2010. godine), dakle, radi se o periodu od skoro dvije godine u kojem je prvostepeni sud uspio održati samo dva ročišta (i to u januaru i martu 2010. godine) što je posebno neprihvatljivo uzme li se u obzir okolnost da je postupak do tog momenta već trajao duže od četiri godine. U vezi s apelantovim doprinosom dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je i sam tome doprinio, jer je u početnoj fazi postupka tražio odlaganje ročišta, zatim okolnost da nije podnio žalbu protiv rješenja kojim je postupak prekinut (već je to učinio umješač), pri čemu Ustavni sud iz priloženih dokaza ne uočava da je apelant Općinskom sudu podnosio urgencije, kako bi postupak ubrzao. Međutim, i pored apelantovog nespornog doprinosa dužini postupka, Ustavni sud smatra da odgovornost za njegovu dužinu u pretežnom dijelu, ipak, snosi Općinski sud, koji u periodu od juna 2008. godine pa do donošenja presude (maj 2010. godine) nije postupao, u skladu s obavezom da postupak vodi bez odugovlačenja što je propisano odredbom člana 10. Zakona o parničnom postupku.

44. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje "u razumnom roku" kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

48. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, jer ne može da uživa u stanu koji je otkupio i nad kojim je stekao pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

49. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud mora prije svega utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora poništenje spornog ugovora temeljem koga je apelant uknjižio pravo vlasništva na stanu u javnim evidencijama, proizlazi da je apelant titular, odnosno nosilac prava koja su zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je odlukama redovnih sudova kojima je utvrđena ništavost spornog ugovora nesporno došlo do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. U konkretnom slučaju primjenjivo je prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

51. Ustavni sud stoga mora ispitati da li je miješanje u apelantova prava na imovinu bilo opravdano, odnosno da li je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

52. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno postupili na način da ne vrijeđa prava apelanata na imovinu. U vezi s ovim pitanjem Ustavni sud podsjeća da je pitanje zakonitosti osporenih odluka već razmotrio prilikom ispitivanja apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, gdje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Stoga, Ustavni suda ne vidi razlog da ponovo i u okviru ove tačke razmatra zakonitost miješanja u apelantovo pravo na imovinu, pa na temelju prethodno iznesenih utvrđenja cijeni da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

53. U vezi s pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu ima i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud zapaža da je "miješanje" u apelantovu imovinu izvršeno u cilju izvršenja pravno obavezujuće odluke Komisije kojom je Vlada BiH obavezana na njeno provođenje. Uz to Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 33/01). S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da je miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu s javnim interesom.

54. Dalje, u konkretnom slučaju je neophodno dati odgovor i na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu s principom proporcionalnosti, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i zahtjeva općeg interesa. Naime, u svakom konkretnom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "lični i neumjeren teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, serija A, broj 98, st. 46. i 50).

55. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da je u osporenoj odluci vođeno dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići, s druge strane. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju pitanje pravne valjanosti spornog ugovora raspravljalo isključivo u svjetlu odluke Komisije čije je potpuno izvršenje za Vladu FBiH bio imperativ, pa se u takvim okolnostima zahtjev općeg interesa šire društvene zajednice ogleda u zaštiti i pravnoj sigurnosti umješača, kao zakonitog korisnika (vlasnika) stana napuštenog uslijed ratnih okolnosti, pri čemu umješač, prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ima pravo da se slobodno vrati u svoj stan. Ustavni sud također primjećuje da je apelantu svakako morala biti poznata činjenica da je taj stan prije rata otkupljen, zatim da je umješač 11. marta 1998. godine, dakle prije zaključivanja spornog ugovora, podnio CRPC zahtjev za povrat stana, da je umješač pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava, odnosno Komisijom, kao supruga umrlog nositelja stanarskog prava koji je nesporno ostao u vojnoj službi, ispunjavala sve uvjete za povrat, što sve kao posljedicu ima ograničenje apelantovih prava i ne stvara pretjeran teret apelantu u poređenju s javnim interesom da se izbjeglim i raseljenim licima omogući pravo na povrat u svoje prijeratne domove. Pri tome je Ustavni sud cijenio i okolnost da apelant u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava ima mogućnost, što je isključivo njegova dispozicija, da pokrene drugi odgovarajući postupak radi povrata novčanog iznosa koji je kao kupac iz spornog ugovora, za koji je sud utvrdio da je ništav, platio na ime kupoprodajne cijene spornog stana, što dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda da apelant ne snosi pretjeran i neumjeren teret.

56. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

57. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vidi u činjenici što mu Vlada FBiH nije dodijelila zamjenski stan iz svog stambenog fonda. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na dom prema Evropskoj konvenciji ne odnose na eventualno "budući" dom, kako to apelant pogrešno smatra. Stoga se činjenica da su alternativno postavljeni protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu Vlada FBiH obezbijedi stan, redovni sudovi odbacili zbog nenadležnosti za odlučivanje, u smislu odredbe člana 16. stav 2. ZPP-a, ne može dovesti o kontekst kršenja apelantovog prava na dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Osim toga iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da je umješač uveden u posjed stana 20. juna 2007. godine u drugom -upravnom postupku zbog čega se dodatno pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je odlukama donesenim u ovom parničnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na dom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u kontekstu apelantovih apelacionih navoda u postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja "u razumnom roku" kada je dvostepeni postupak trajao skoro sedam godina, od toga gotovo šest godina pred Općinskim sudom, čiji je doprinos u tom segmentu najveći jer u pojedinim fazama postupka nije postupao, u skladu s obavezom da postupak vodi bez odugovlačenja, pri čemu je i apelant sam doprinio da postupak traje tako dugo, ali ipak ne u odlučujućoj mjeri.

59. S druge strane Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, polazeći od činjenice da su odluke Komisije konačne i obavezujuće postupali u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima.

60. Ustavni sud zaključuje da nema povreda ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu nije stavljen ni pretjeran teret na apelanta.

61. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u kontekstu apelantovih navoda koji kršenje navedenog prava vidi o činjenici da mu nije dodijeljen zamjenski stan.

62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.