Službeni glasnik BiH, broj 72/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2131/11, rješavajući apelaciju Janje Pervan i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Janje Pervan, Jurice Pervana, Vlaste Propadalo, Željka Pervana i Mladena Pervana.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001883 10 Rev od 8. februara 2011. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001883 10 Rev od 8. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001883 09 Gz od 12. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 001883 96 P od 10. juna 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Janja Pervan, Jurica Pervan i Vlasta Propadalo iz Vržerala, te Željko Pervan i Mladen Pervan iz Livna (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnijeli su 18. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001883 10 Rev od 8. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001883 09 Gz od 12. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 001883 96 P od 10. juna 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Šabana Ormana, Hajre Orman, Nedžada Ormana, Šefika Ormana, Sabahije Ormana, Zulfije Ormana, Naze Orman i Agana Ormana, koji su imali procesnu poziciju tužilaca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužioci), zatraženo je 29. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. februara 2014. godine, Kantonalni sud 5. februara 2014. godine, a Općinski sud 12. februara 2014. godine. Tužioci nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 25. februara 2014. godine.

5. Ustavni sud je 24. februara 2014. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi spis tog suda broj 68 0 P 001883 96 P. Općinski sud je 5. marta 2014. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužioci su 27. februara 1996. godine podnijeli tužbu tadašnjem Osnovnom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Pere Pervana radi isplate prema osnovu neisplaćene zakupnine.

8. Odlučujući o tužbi, Osnovni sud je donio Presudu broj P-40/96 od 9. jula 1996. godine, protiv koje su tužioci podnijeli žalbu 19. jula 1996. godine, a Pero Pervan 31. jula 1996. godine.

9. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je 6. aprila 1999. godine donio Rješenje broj Gž-148/98 kojim je uvažio žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku, Općinski sud je ročište zakazano pred tim sudom za 4. maj 1999. godine odložio na neodređeno vrijeme radi preciziranja tužbenog zahtjeva tužilaca. Tužioci su 13. maja 1999. godine dostavili tom sudu podnesak kojim su precizirali svoj tužbeni zahtjev.

11. Općinski sud nije preduzimao procesne radnje sve do 30. aprila 2002. godine kada je održao ročište. Nakon toga je održao dva ročišta i na ročištu od 20. juna 2002. godine donio Rješenje broj P-287/99 o prekidu postupka u ovoj pravnoj stvari zbog toga što je utvrdio da je tuženi Pero Pervan umro.

12. S obzirom na to da su tužioci podneskom od 14. maja 2003. godine označili kao tužene sinove umrlog Pere Pervana, apelante Željka Pervana i Mladena Pervana, i zatražili da se postupak nastavi, Općinski sud je od 25. juna do 15. oktobra 2003. godine zakazao tri ročišta od kojih su prva dva odložena, dok je na trećem ročištu od 15. oktobra 2003. godine ponovo donio rješenje o prekidu postupka, jer je utvrdio da ostavinski postupak iza umrlog Pere Pervana nije okončan.

13. Tužioci su podneskom koji je dostavljen Općinskom sudu 30. aprila 2004. godine obavijestili taj sud da je ostavinski postupak iza umrlog Pere Pervana okončan i da su apelanti (supruga i djeca Pere Pervana) u tom postupku proglašeni za njegove zakonske nasljednike, zbog čega su ih označili kao tužene i zatražili da se postupak nastavi.

14. Općinski sud je u narednom periodu, nakon pripremnog ročišta održanog 7. septembra 2004. godine (koje je održano u odsutnosti uredno obaviještenih apelanata Mladena Pervana, Vlaste Propadalo, Janje Pervan i Jurice Pervan, te u prisustvu punomoćnika tužioca i punomoćnika apelanta Željka Pervana) i ročišta za glavni pretres održanog 28. septembra 2004. godine (koje je također održano u odsutnosti uredno obaviještenih apelanata Mladena Pervana, Vlaste Propadalo, Janje Pervan i Jurice Pervan, te u prisustvu punomoćnika tužioca i punomoćnika apelanta Željka Pervana), donio Presudu broj P-287/99 od 28. oktobra 2004. godine, protiv koje je apelant Željko Pervan podnio žalbu 16. novembra 2004. godine, a tužioci 24. novembra 2004. godine.

15. Odlučujući povodom žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj GŽ-93/05 od 15. jula 2005. godine kojim je uvažio žalbe, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.

16. S obzirom na to da na ročište zakazano za 18. januar 2006. godine u ponovnom postupku nije pristupio punomoćnik tužilaca, iako je bio uredno pozvan, Općinski sud je na tom ročištu donio rješenje kojim se smatra da je tužba povučena. Međutim, punomoćnik tužilaca je podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta, pa je Općinski sud na ročištu održanom 27. oktobra 2006. godine donio rješenje kojim je dopustio povrat u prijašnje stanje, ukinuo rješenje od 18. januara 2006. godine, nastavio postupak i 30. novembra 2006. godine održao glavni pretres.

17. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 068-0-P-06-000 688 od 22. decembra 2006. godine, protiv koje su žalbe podnijeli apelanti i tužioci.

18. Kantonalni sud je uvažio žalbe Rješenjem broj 010-0-Gž-07-000-307 od 2. oktobra 2007. godine, te ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

19. U ponovnom postupku, Općinski sud je zakazao četiri ročišta od kojih je prva dva odložio, a druga dva je održao.

20. Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 P 001883 96 P od 10. juna 2009. godine kojom je obavezao apelante da tužiocima na ime neisplaćene zakupnine za period od 27. februara 1993. godine do 14. juna 1995. godine isplate iznos od 20.200,00 KM, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.597,46 KM, a odbio je dio tužbenog zahtjeva tužilaca koji se odnosi na neplaćenu zakupninu za period od 1. marta 1990. godine pa do 27. februara 1993. godine, kao i za period od 15. juna 1995. godine do 14. aprila 1997. godine, sa zakonskim zateznim kamatama.

21. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da nije prihvatio prigovore apelanata o nedostatku pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari jer je iz Rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O-16/04 od 20. januara 2004. godine utvrdio da su apelanti zakonski nasljednici umrlog Pere Pervana. Dalje, naveo je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su tužioci kao zakupodavci 13. juna 1990. godine zaključili sa Perom Pervanom kao zakupcem pismeni ugovor o zakupu poslovnog prostora pobliže opisanog u obrazloženju presude na period od pet godina, kojim je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 1.000,00 dinara, te da su 14. juna 1990. godine zaključili aneks ugovora kojim je određeno da mjesečna zakupnina za prve tri godine iznosi 800,00 DM mjesečno a naredne dvije godine iznos od 1.000,00 DEM mjesečno, da je predmet zakupa odmah predat zakupcu u posjed, da je Pero Pervan prvo djelimično vršio isplatu ugovorene zakupnine, te da je nakon toga prestao da plaća zakupninu i da je nastavio koristiti poslovni prostor i nakon isteka ugovora o zakupnini i da je konačno iselio iz tog poslovnog prostora 15. aprila 1997. godine. Prema tome, Općinski sud je obavezao apelante da isplate tužiocima naknadu na ime zakupnine u iznosu i za period koji su navedeni u izreci presude, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je obuhvaćen zastarom, odnosno da tužioci nisu dokazali visinu zakupnine nakon prestanka ugovora o zakupu. Općinski sud nije prihvatio prigovore apelanata da visina potraživanja tužilaca premašuje vrijednost naslijeđene imovine iza umrlog im prednika, zaključivši da svoje tvrdnje nisu ničim dokazali, a što su bili dužni na osnovu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, konstatirao je da je irelevantna činjenica da im je nasljeđe uručeno "putem zakona" jer je utvrdio da se apelanti nisu odrekli nasljeđa Pere Pervana.

22. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedene presude podnijeli apelanti i tužioci, Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 P 001883 09 Gz od 12. novembra 2009. godine kojom je odbio žalbu apelanata, dok je djelimično uvažio žalbu tužilaca i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiocima na dosuđeni iznos od 20.200,00 KM dosudio zakonsku zateznu kamatu od 10. juna 2009. godine pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu tužilaca i potvrdio prvostepenu presudu, konstatirajući da je ta presuda pravilna i zakonita u dijelu u kojem je djelimično usvojen tužbeni zahtjev za isplatu naknade zakupnine, odnosno djelimično odbijen taj zahtjev.

23. Tužioci i apelanti su izjavili revizije protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 P 001883 10 Rev od 8. februara 2011. godine odbio reviziju apelanata, dok je djelimično uvažio reviziju tužilaca tako što je preinačio drugostepenu presudu u dijelu odluke o kamatama na način pobliže opisan u izreci presude Vrhovnog suda, dok je u preostalom dijelu odbio reviziju tužilaca.

24. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da su nižestepeni sudovi dali jasne razloge zbog kojih su apelanti obavezani na isplatu zakupnine u konkretnom slučaju. Također, istakao je da je neosnovan prigovor apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 143. i 144. Zakona o nasljeđivanju kada nisu prihvatili njihov prigovor da je dug njihovog prednika koji je nastao iz predmetnog odnosa veći od vrijednosti njihovih naslijeđenih dijelova, s obzirom na to da je prvostepeni sud odbio ovaj prigovor primjenjujući odredbu člana 123. ZPP jer apelanti nisu dokazali činjenicu da je dug veći od vrijednosti njihovog naslijeđenog dijela, odnosno da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP odbili prigovor apelanata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, navode da ih je Općinski sud "uključio" u parnični postupak bez njihovog znanja i pristanka, da redovni sudovi u postupku uopće nisu razmatrali njihove prigovore da se ne prihvaćaju nasljeđa iza umrlog Pere Pervana i da ne žele stupiti u parnicu i preuzimati njegove obaveze, te da su ih neosnovano obavezali na isplatu naknade zakupnine jer nisu bili zainteresirani za nasljeđe svoga prednika niti su znali za njegovu parnicu. Smatraju da ih sud nije mogao legitimirati kao tuženike na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 20. januara 2004. godine iz kojeg proizlazi da je imovina Pere Pervana apelantima uručena na osnovu zakona jer se niko nije pojavio na ročištu i tvrde da to rješenje nije pravosnažno i izvršno da bi moglo proizvesti pravni učinak. Također, tvrde da im je u postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke i da smatra da nisu povrijeđena prava koja su apelanti naveli u apelaciji.

27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelacioni navodi nejasni i neosnovani i predložio je da se apelacija odbije.

28. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju svoje presude naveo sve razloge za njeno donošenje i razmotrio sve prigovore istaknute tokom postupka, te je istakao da su apelanti stupili u parnicu kao nasljednici iza umrlog Pere Pervana, supruga i oca apelanata, na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 20. januara 2004. godine, te da je stoga neosnovana njihova tvrdnja da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

29. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Prelazak zaostavštine na nasljednike

Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Odricanje od nasljeđa

Član 134.

Nasljednik se može odreći od nasljeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili ograničava.

[…]

Obim odgovornosti nasljednika

Član 143.

Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

Nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostaviočeve.

Kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostaviočeve i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira da li je izvršena dioba nasljedstva.

Među nasljednicima dugovi se dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije određeno.

Odvajanje zaostavštine

Član 144.

Povjerioci ostaviočevi mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima zaostavštine niti se njegovi povjerioci mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.

[…]

30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 001883 10 Rev od 8. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti Janja Pervan, Željko Pervan i Mladen Pervan su primili 23. marta 2011. godine, a apelanti Jurica Pervan i Vlasta Propadalo 25. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju postupak pred redovnim sudovima odnosio na isplatu neisplaćene zakupnine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je, u skladu s tim, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava

39. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se, suprotno navodima apelanata, postupak pred Općinskim sudom nakon smrti prvobitno tuženog Pere Pervana nastavio voditi protiv apelanata zbog toga što su tužioci označili apelante kao tužene i njegove zakonske nasljednike, te da su apelanti o tome bili obaviješteni, kao i da je Općinski sud u osporenoj presudi razmatrao njihov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud utvrdio da su apelanti pasivno legitimirani u parničnom postupku i dužni da tužiocima naknade neisplaćenu zakupninu, obrazloživši da iz Rješenja o nasljeđivanju tog suda broj O-16/04 od 20. januara 2004. godine, koje je izvedeno kao dokaz u postupku, proizlazi da su apelanti zakonski nasljednici prvobitno tuženog Pere Pervana, koji je sa tužiocima zaključio ugovor o zakupu i koji nije izmirivao obaveze iz tog ugovora, da se apelanti nisu odrekli tog nasljeđa, niti su dokazali da visina potraživanja tužilaca premašuje vrijednost naslijeđene imovine iza umrlog im prednika, što su bili dužni na osnovu odredbe člana 123. ZPP. Ustavni sud, dalje, zapaža da su navode apelanata razmatrali i Kantonalni i Vrhovni sud i da su u svojim presudama prihvatili zaključke prvostepenog suda kao pravilne i zakonite. Također, Ustavni sud zapaža da, iako se Općinski sud u osporenoj presudi nije eksplicitno pozvao na odredbe Zakona o nasljeđivanju, da je odredbom člana 133. tog zakona propisano da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, te da je odredbom člana 134. istog zakona propisano da se nasljednik može odreći nasljeđa izjavom u sudu do svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili ograničava, dok je članom 143. istog zakona popisano da nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova sa citiranim odredbama Zakona o nasljeđivanju, te odredbama ZPP na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku da ne prihvate prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanata i da ih obavežu da isplate naknadu zakupnine tužiocima, a Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud ističe da, suprotno navodima apelanata, iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-16/04 od 20. januara 2004. godine, koje se nalazi u spisu predmeta, proizlazi da je to rješenje postalo pravosnažno 13. februara 2004. godine.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

44. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut tužbom koju su tužioci 27. februara 1996. godine podnijeli protiv prednika apelanata tadašnjem Osnovnom sudu, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda od 8. februara 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste petnaest godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su sudovi trebali utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužilaca za isplatu neisplaćene zakupnine. U tom postupku prvostepeni sud je, u okviru dokaznog postupka, donio odluku na osnovu uvida u relevantne materijalne dokaze i na osnovu iskaza parničnih stranaka. Stoga, Ustavni sud smatra da se postupak ne može smatrati složenim. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti, koji su u postupak stupili 2004. godine, nakon smrti njihovog prednika, svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini trajanja postupka.

48. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova i postupak u cjelini, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u tri navrata donosio prvostepene presude koje su iz procesnih razloga ukidane rješenjima Kantonalnog suda i predmet vraćan tom sudu na ponovni postupak, te da u ukupnom periodu od preko dvije godine Općinski sud nije preduzimao procesne radnje iz opravdanih razloga (zbog prekida postupka i donošenja rješenja o povlačenju tužbe), ali da je ukupan postupak pred tim sudom trajao više od devet godina, što, imajući u vidu da se radi o relativno jednostavnom postupku, nema nikakvog razumnog opravdanja. Također, Ustavni sud zapaža da je dužini postupka u izvjesnoj mjeri doprinio i Kantonalni sud jer je odluku u prvom setu postupka pred tim sudom donio tek nakon skoro tri godine, dok je nakon toga odluke donosio u relativno kratkim rokovima. Ni Vrhovni sud nije doprinio dužini trajanja postupka, s obzirom na to da je svoju odluku donio u prihvatljivom roku. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da je dužina ovog parničnog postupka a priori nerazumna i da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi te izuzetne okolnosti. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina ovog parničnog postupka koji je trajao petnaest godina skoro u pretežnom dijelu može pripisati Općinskom sudu koji je propustio da djelotvorno kontrolira parnični postupak, te Kantonalnom sudu koji prvobitnu odluku o žalbi nije donio u primjerenom roku.

49. Imajući u vidu navedeno, te posmatrajući parnični postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

50. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na utvrđeno činjenično stanja i primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanata i utvrdili da su apelanti dužni da tužiocima naknade neisplaćenu zakupninu, a za svoje odluke su dali jasne, argumentirane i precizne razloge, zasnovane na relevantnim zakonskim odredbama, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na "donošenje odluke u razumnom roku" u situaciji kada je postupak radi isplate zakupnine trajao petnaest godina i kada se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može pripisati ponašanju prvostepenog i drugostepenog suda.

53. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.