Službeni glasnik BiH, broj 20/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 645/12, rješavajući apelaciju Mirka Šljokavice i Danice Ninić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Šljokavice i Danice Ninić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 K 000209 11 Kvlz od 1. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 K 000209 11 Kž od 22. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 K 000 209 06 K od 22. decembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirko Šljokavica i Danica Ninić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Grada, koje zastupa Borivoj Gak, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 K 000209 11 Kvlz od 1. decembra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 K 000209 11 Kž od 22. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 K 000 209 06 K od 22. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. decembra 2014. godine, Okružno tužilaštvo 4. decembra 2014. godine, Osnovni sud 8. decembra 2014. godine i Okružni sud 9. decembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 K 000 209 06 K od 22. decembra 2010. godine apelanti su proglašeni krivim što su na način, u vrijeme i na mjestu preciziranom u izreci presude, kao odgovorna lica preduzeća "Unametal" a.d. Novi Grad (u daljnjem tekstu: oštećeno preduzeće), obavljajući poslove i radne zadatke direktora, odnosno rukovodioca ekonomsko-finansijskog sektora oštećenog preduzeća, s namjerom da sebi ili drugom pribave imovinsku korist veću od 10.000,00 KM, postupali suprotno odredbama Zakona o radu, odredbama člana 55. Općeg kolektivnog ugovora, odredbama člana 3. Uredbe o plaćama i drugim primanjima zaposlenih, te odredbama Kolektivnog ugovora metalske industrije i rudarstva RS. U presudi je navedeno da su tom prilikom apelanti izradili izvještaje i pojedinačna uvjerenja o dugovanju oštećenog preduzeća prema njegovim radnicima po osnovu neisplaćenih plaća za period preciziran u presudi na osnovu kojih su radnici pokrenuli radni spor pred redovnim sudovima, ne prikazujući stvarno stanje isplaćenih plaća, čime su počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. a sve u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantima je presudom izrečena uvjetna osuda i apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo, a apelantici je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od jedne godine i šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. U skladu sa članom 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), presudom su apelanti obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosima preciziranim u presudi, te je određeno da troškove moraju platiti u roku od 60 dana od dana pravosnažnosti presude. Presudom je oštećeno preduzeće sa imovinskopravnim zahtjevom upućeno na parnični postupak.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (između ostalog, fascikli označeni brojevima od 0 do 11 u kojima je sadržan dio dokumentacije oštećenog preduzeća, ostala dokumentacija precizirana u presudi, saslušanje poimenično navedenih svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), utvrđeno da su apelanti sačinjavali sporne izvještaje i pojedinačna uvjerenja zaposlenim o dugovanjima oštećenog preduzeća prema njima po osnovu navodno neisplaćenih plaća. Kako je obrazložio Osnovni sud, nesporno je utvrđeno da su zaposleni primali novčana primanja koja su evidentirana kao topli obrok (kao i hranu umjesto toplog obroka), regres, zimnicu i robu, što je knjiženo kao materijalni troškovi, ali da je nakon izvršenog finansijskog vještačenja originalne dokumentacije oštećenog preduzeća utvrđeno da je zaposlenim izvršena isplata ukupnog iznosa od 495.851,30 KM od kojeg je, kako je navedeno, na topli obrok i ostalo navedeno utrošen iznos od 52.800,00 KM. Osnovni sud je istakao da, kada se od ukupno isplaćenog iznosa odbije iznos za topli obrok, nesporno proizlazi da preostali isplaćeni iznos od 439.051,30 KM predstavlja iznos isplaćenih plaća zaposlenim a što je vidljivo, kako je utvrdio Osnovni sud, na osnovu originalnih isplatnih lista oštećenog preduzeća. Navedeno je da Osnovni sud prihvata nalaz i mišljenje vještaka kao stručne i potpune s obzirom na to da su oni rađeni na osnovu originalne dokumentacije oštećenog preduzeća, te da zbog toga nema mjesta za prigovor apelanata da taj nalaz nije vjerodostojan i da je vještak neozbiljan, jer je više puta nalaz dopunjavao. Ovo stoga što, kako je obrazložio Osnovni sud, vještaku nije odmah bila dostupna sva potrebna dokumentacija, pa je vršio dopune shodno tome kako je dobijao dokumentaciju da bi svoj konačni nalaz bazirao na originalnoj dokumentaciji u koju je uvid izvršio odlaskom u prostorije oštećenog preduzeća 14. septembra 2006. godine. Zbog navedenog je Osnovni sud kao nepotreban odbio prijedlog apelanata da kao njihov dokaz provede ponovno vještačenje navedene dokumentacije nakon što je prethodno apelantima na njihov zahtjev data mogućnost da sami angažiraju drugog vještaka da izvrši ponovno vještačenje, a apelanti to nisu učinili.

7. Osnovni sud je istakao da je vještak u svom nalazu uradio analizu rada svakog zaposlenog sa ukupnim fondom radnih sati, da je, zatim, izvršio analizu obračuna plaća za svakog pojedinca i izvršenih isplata za svakog pojedinca da bi konačno izvršio i zbirnu analizu izvršenih isplata radnicima, što je i tabelarno prikazao kao prilog svom nalazu i mišljenju. Obrazloženo je da je iz navedenih isplata prema nalazu vještaka vidljivo da su iznosi duga za plaće koji su prikazani u uvjerenjima koja su apelanti izdali radnicima i na osnovu kojih su radnici pokrenuli radne sporove protiv oštećenog preduzeća isplaćeni u spornim godinama, te da je čak radnicima i više primanja isplaćeno, i to u iznosu od 11.717,95 KM. S tim u vezi, u obrazloženju su, kao dokaz navedenom, precizirani iznosi koje su poimenično navedeni radnici (među njima i apelanti) po osnovu plaća i primili u spornim periodima, kao i dokumentacija – platne liste sa preciziranim datumima isplate na osnovu kojih je navedeno utvrđeno. Osnovni sud je istakao da je činjenica da su radnicima isplaćene sporne plaće utvrđena i na osnovu zapisnika sa sastanka 8. sindikalnog zbora radnika od 19. juna 2002. godine na kojem su kao tačke dnevnog reda navedeni informacija o radu radne grupe za zaštitu prava radnika i dug oštećenog preduzeća radnicima za period od 1. jula 2001. godine do 31. maja 2002. godine.

8. Apelanti su 19. januara 2011. godine podnijeli Osnovnom sudu molbu za produženje roka za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude, pozivajući se na odredbe člana 306. stav 2. ZKPRS, da bi nakon toga, već 20. januara 2011. godine, protiv navedene presude i apelanti i Okružno tužilaštvo iz Banje Luke podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 76 0 K 000209 11 Kž od 22. marta 2011. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da, suprotno žalbenim navodima apelanata, prvostepeni sud prilikom donošenja svoje presude nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer su u obrazloženju osporene presude dati razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata, kao i da je izreka te presude razumljiva i da ukazuje u kojem svojstvu, na koji način i u koje vrijeme su apelanti počinili djelo koje im je stavljeno na teret i za koje su osuđeni. Navedeno je i da je nesporno da se prvostepena presuda dijelom temelji i na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, poimenično navedenog u presudi, koji je sudu dostavio osnovni nalaz i mišljenje a zatim i dopunski nalaz i mišljenje nakon što mu je dostavljen preostali dio originalne dokumentacije, te oba nalaza i mišljenja obrazložio na glavnom pretresu prilikom čega ga je direktno ispitalo i Okružno tužilaštvo i unakrsno odbrana. Okružni sud je obrazložio i da je finansijska dokumentacija-fascikl označen brojevima od 0 do 8, u koju je sud izvršio uvid u dokaznom postupku, a na koju se posebno ukazuje u žalbi apelanata, prema mišljenju tog suda, pravilno ocijenjena kako pojedinačno, tako i u odnosu na ostale provedene dokaze. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, neosnovan žalbeni prigovor da se na tom dokazu nije mogla zasnivati prvostepena presuda, odnosno da je tu dokumentaciju trebalo da koristi vještak.

9. Okružni sud je, s tim u vezi, istakao da su apelanti, ako nisu bili zadovoljni nalazom i mišljenjem poimenično navedenog vještaka, imali mogućnost da provedu vještačenje kao svoj dokaz, a ne pozivati se na nedostatak materijalnih sredstava i zahtijevati da to sud učini po službenoj dužnosti. Ovo posebno stoga što su, kako je obrazložio Okružni sud, apelanti imali mogućnost da u toku postupka navedenom dokazu Okružnog tužilaštva suprotstave svoj dokaz u vidu nalaza i mišljenja vještaka, što apelanti nisu učinili, te da iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da nije nesporno tačan navod apelanata da bi tim vještačenjem ugrozili svoju egzistenciju, budući da su apelanti zaposleni i da imaju redovne izvore primanja. Obrazloženo je i da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da se predmetni fascikli nisu mogli koristiti kao dokazi, jer se radi o kopijama. Ovo stoga, kako je istakao Okružni sud, što je nesporno da se radi o ovjerenim fotokopijama koje se mogu koristiti kao dokaz u postupku, budući da je odredbom člana 289. stav 3. ZKP propisano da se kao dokaz u postupku mogu koristiti i ovjerene kopije originala, kao i kopije koje su potvrđene kao neizmijenjene u odnosu na original. Okružni sud je obrazložio da je, pored navedenog, zaključio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je na osnovu toga utvrdio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa čl. 3. i 23. KZRS. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.

10. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 76 0 K 000209 11 Kvlz od 1. decembra 2011. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da je vještak, poimenično naveden u presudi, u prvostepenom postupku saslušan i da je apelantima omogućeno da ga unakrsno ispitaju, te da su nakon saslušanja tog vještaka apelanti zatražili da im se omogući da na iste okolnosti angažiraju svog vještaka u vezi s čim im je prvostepeni sud, kako je naveo Vrhovni sud, dao dovoljno vremena za angažiranje vještaka i provođenje navedenog dokaza. Vrhovni sud je, u vezi s tim, naveo da je prvostepeni sud, kada je zbog visine troškova vještačenja apelant zatražio da taj dokaz provede sud kao svoj, prijedlog odbio sa obrazloženjem da je nepotreban i da bi se njime samo povećali troškovi i odugovlačio postupak, te da taj sud navedenim odbijanjem nije povrijedio pravo apelanata na odbranu, jer je to pravo suda kada utvrdi da je provođenje dokaza nepotrebno. Obrazloženo je i da propuštanje suda da odluči o prijedlogu za produženje roka za žalbu na prvostepenu presudu ne predstavlja povredu prava na odbranu, jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelanti ovaj navod nisu iznosili u žalbi, pa se zbog tog razloga na njega ne mogu pozivati u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, što je izričito propisano odredbom člana 349. stav 1. tačka b) ZKP. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni procesnog prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti navode da su u toku postupka i prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka korištene fotokopije dokumenata koje se ne mogu po zakonu koristiti kao dokaz pred sudom, već samo originalni dokumenti, pa da su zbog toga i tražili novo vještačenje. Smatraju da su stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na Tužilaštvo, jer je sud odbio njihov prijedlog da se izvrši dodatno vještačenje dokumentacije i da se taj dokaz provede kao dokaz suda, jer nisu imali sredstva od 10.000,00 KM da bi sami platili to složeno vještačenje, zbog čega smatraju i da su činjenice nepotpuno utvrđene. Navode i da redovni sudovi nisu odlučili o njihovoj molbi za produženje roka za podnošenje žalbe u čemu, također, vide kršenje prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za zaštitu zakonitosti taj sud ocijenio sve navode iz zahtjeva i u odnosu na svaki dao iscrpan i jasan odgovor zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

13. Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata, u toku postupka apelantima omogućeno da dokazima Tužilaštva suprotstave svoje dokaze, a da apelanti navedeno nisu učinili, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

14. Osnovni sud je naveo da je taj sud apelantima omogućio da izvrše novo vještačenje finansijske dokumentacije za šta im je ostavljen duži vremenski period, od 29. oktobra 2010. godine do 28. oktobra 2011. godine, u kojem vremenu su zakazana ročišta odgađana kako bi apelanti završili traženo. Navedeno je da, nakon što u navedenom roku apelanti nisu angažirali novog vještaka zbog, kako su apelanti naveli, visokih troškova tog vještačenja, apelanti su predložili da Osnovni sud taj dokaz provede kao svoj, što je Osnovni sud odbio zbog toga što nije ekonomičan i što nije potreban usljed činjenice da je predmetno vještačenje cjelokupne originalne dokumentacije oštećenog već proveo vještak kojeg je angažiralo Tužilaštvo. Navedeno je i da je sa žalbom, nakon povratka sudije sa godišnjeg odmora, postupano u skladu sa zakonskim odredbama, jer je blagovremeno podnesena, te da, zbog svega navedenog, apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Okružno tužilaštvo je navelo da u postupku koji je vođen protiv apelanata nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu RS ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) relevantne odredbe glase:

Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja

Član 337.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana nanesena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugog, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

17. U Zakonu o krivičnom postupku RS - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 100/09), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene i drugostepene presude, relevantne odredbe glase:

Član 278. stav 2.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Član 289. st. 2. i 3.

(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drukčije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original.

Žalba na presudu prvostepenog suda

Član 306.
Pravo na žalbu i rok

(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

(2) U složenim stvarima na zahtjev stranaka i branilaca sud može produžiti rok za žalbu najduže za 15 dana.

(3) Do odluke suda o zahtjevu iz stava 2. ovog člana ne teče rok za žalbu.

(4) Blagovremeno izjavljena žalba odlaže izvršenje presude.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 76 0 K 000209 11 Kvlz od 1. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 13. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako apelanti to nisu eksplicitno naznačili, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju i da im je prekršeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije s obzirom na to da su naveli da su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo u pogledu provođenja dokaza.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet konkretnog spora bila krivičnopravna odgovornost apelanata, te da u predmetnom postupku apelanti uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava, jer im nije dozvoljeno da u istoj mjeri kao i Okružno tužilaštvo provode dokaze, konkretno dokaz vještačenja za koje nisu imali dovoljno novčanih sredstava, jer su korištene fotokopije, a ne originali dokumenata i jer nije odlučeno o njihovom zahtjevu za produženje roka za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude.

27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova.

29. U konkretnom slučaju, a u vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivično djelo za koje su osuđeni. Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi, analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, došli do zaključka da su se u radnjama apelanata, koje su bile svjesno isplanirane i koje su apelanti htjeli izvršiti, stekla obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret i za koje su proglašeni krivim i izrečene im uvjetne kazne pri tome se pozivajući na relevantne odredbe KZRS i ZKPRS. Ustavni sud zapaža da, zaista, nije odlučeno o njihovoj molbi za produženje roka za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude u smislu odredaba člana 306. stav 2. ZKPRS. Međutim, Ustavni sud primjećuje i da apelanti nisu sačekali da bude odlučeno o njihovom zahtjevu za produženje roka za podnošenje žalbe, već da su, i pored podnesene molbe za produženje roka, žalbu podnijeli u roku iz člana 306. stav 1. ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je već citiranim odredbama člana 306. st. 1, 2. i 3. ZKPRS propisano da je rok za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude 15 dana od dana prijema presude (stav 1), da u složenim stvarima na zahtjev stranaka i branilaca sud može produžiti rok za žalbu najduže za 15 dana (stav 2), te da do odluke suda o zahtjevu iz stava 2. ovog člana ne teče rok za žalbu (stav 3). S obzirom na citirane odredbe člana 306. ZKPRS, te činjenicu da apelanti nisu sačekali donošenje odluke redovnog suda povodom njihove molbe za produženje roka za žalbu, već su žalbu podnijeli u roku iz stava 1. tog člana (20. januara 2011. godine, odnosno dan nakon podnošenja molbe za produženje roka za podnošenje žalbe), Ustavni sud smatra da se apelanti ne mogu sa uspjehom pozivati na navedenu činjenicu u postupku pred Ustavnim sudom. Ovo stoga što su, u situaciji kada su i pored podnesene molbe za produženje roka za žalbu, ne sačekavši odlučenje suda o tom pitanju (u situaciji kada, shodno zakonskim odredbama, u vrijeme do donošenja sudske odluke o molbi za produženje roka za žalbu žalbeni rok ne teče, dakle, nema bojazni od njegovog propuštanja), apelanti žalbu podnijeli u primarnom roku od 15 dana propisanom članom 306. stav 1. ZKPRS, čime su faktički učinili nesvrsishodnim odlučivanje redovnog suda o njihovoj molbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.

30. Apelanti, dalje, navode da je procesno pravo proizvoljno primijenjeno i zbog toga što su u postupku korištene fotokopije dokumenata, a ne originali. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi u vezi sa navedenim obrazložio da je u toku postupka, između ostalog, dozvoljeno korištenje i fotokopija dokumenata, a ne samo originalnih, što nesporno i proizlazi iz odredaba već citiranog člana 289. stav 3. ZKPRS na koje su se redovni sudovi i pozvali, pa zbog toga, Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz osporenih presuda jasno proizlazi da je izvršen uvid i u originalnu dokumentaciju i izvršeno njeno upoređivanje sa ovjerenim fotokopijama, te utvrđeno da su istovjetne. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

31. Dalje, iz navoda apelanata proizlazi da smatraju da im je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, jer su, kako apelanti tvrde, stavljeni u nepovoljan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo, jer je prvostepeni sud odbio njihov prijedlog da kao svoj provede dokaz-novo vještačenje finansijske dokumentacije oštećenog, zato što apelanti nisu imali dovoljno novčanih sredstava da bi to sami učinili. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su redovni sudovi na bilo koji način stavili apelante u nepovoljan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo, pa ni u vezi sa odbijanjem da provedu predloženi dokaz kao dokaz suda. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da je na prijedlog Okružnog tužilaštva proveden dokaz-finansijsko vještačenje dokumentacije oštećenog na okolnosti u vezi sa isplatom plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa i da su vještaka koji je sačinio taj nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi tužilac i apelanti direktno i unakrsno ispitali, nakon čega su apelanti zatražili od suda da im ostavi određeno vrijeme kako bi i sami angažirali vještaka da izvrši vještačenje relevantne dokumentacije. Iz činjenica predmeta i odgovora Osnovnog suda na apelaciju proizlazi da je taj sud udovoljio ovom zahtjevu apelanata i ostavio im period od godinu dana (od 29. oktobra 2009. godine do 28. oktobra 2010. godine) kako bi bilo izvršeno novo vještačenje, ali da su u tom periodu sva zakazana ročišta bila odgađana, jer su apelanti tražili daljnja odgađanja radi vještačenja da bi na kraju istakli zahtjev da Osnovni sud predmetni dokaz provede kao svoj, jer nemaju novčanih sredstava kojim bi platili vještačenje. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, shodno odredbama člana 278. stav 2. ZKPRS, navedeni prijedlog apelanata odbio kao nepotreban, jer je već bilo izvršeno vještačenje cjelokupne relevantne dokumentacije oštećenog i jer je smatrao da na ovaj način apelanti odugovlače postupak.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, suprotno tvrdnjama apelanata, apelantima omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Okružnom tužilaštvu u smislu da im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pritom, suprotno tvrdnjama apelanata, sudovi dali argumentirano obrazloženje (koje je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke) zašto su navedeni prijedlog apelanata za provođenje novog vještačenja odbili a sve shodno odredbama člana 278. stav 2. ZKPRS. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa iz čega bi se mogao izvući zaključak da su redovni sudovi doveli apelante u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo. Naime, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o neravnopravnom tretmanu stranaka pred sudom u situaciji kada je apelantima dato više od godinu dana kako bi proveli novo vještačenje dokumentacije koja je već jednom vještačena i vještak koji ga je izvršio direktno i unakrsno ispitan na glavnoj raspravi, a apelanti su tek nakon proteka tog vremenskog perioda predložili da, zbog finansijske nemogućnosti da sami provedu taj dokaz, dokaz provede Osnovni sud. Ustavni sud podsjeća da je, shodno odredbama člana 278. stav 2. ZKPRS, diskreciono pravo suda da, između ostalog, odbije da provede neki dokaz ako ga smatra nepotrebnim i usmjerenim na odugovlačenje postupka kao što je, prema zaključcima redovnih sudova, u konkretnom predmetu slučaj. Ovo stoga što je nepobitno da je kompletna relevantna dokumentacija oštećenog već bila predmet vještačenja u tom postupku i da su apelanti imali mogućnost da ispitaju vještaka na glavnoj raspravi (što su i učinili), kao i da zatraže eventualna pojašnjenja njegovog nalaza, a što apelanti evidentno nisu učinili, nego su tražili dodatno vrijeme kako bi sami proveli isto vještačenje. Međutim, kako je već rečeno, apelanti ni nakon godinu dana datog vremena (u toku kojeg su, zbog neprovođenja tog dokaza, otkazivana zakazana ročišta) nisu angažirali drugog vještaka i izvršili ponovno vještačenje pravdajući se nedostatkom sredstava i tražeći da sam sud provede (već provedeni) dokaz. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo kada su, u konačnici, odbili prijedlog apelanata o provođenju novog finansijskog vještačenja, budući da apelanti u roku od godinu dana nisu angažirali vještaka finansijske struke, te kada su sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.