Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3519/11, rješavajući apelaciju Kliničke bolnice Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 4. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Kliničke bolnice Mostar, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001451 10 Rev od 19. maja 2011. godine i broj 58 0 Rs 036154 12 Rev od 5. jula 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Klinička bolnica Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnijela je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koja je registrovana pod brojem AP 3519/11 protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001451 10 Rev od 19. maja 2011. godine, a 17. septembra 2012. godine podnio je apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 3354/12 protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 036154 12 Rev od 5. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 23. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 3519/11 dostavili 3, 6. i 12. decembra 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) odgovori na apelacije Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda proslijeđeni su apelantu 14. decembra 2012 godine.

5. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju u predmetu broj AP 3354/12 dostavili 12, 13. i 17. decembra 2012. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) odgovori na apelaciju Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda proslijeđeni su apelantu 17. decembra 2012 godine.

7. Ustavni sud je 23. novembra 2012. godine, u predmetu AP 3519/11, poslao apelaciju na odgovor punomoćniku učesnika u postupku (tužiteljica Slavka Arapović). Punomoćnik tužiteljice je podnesak Ustavnog suda primio 27. novembra 2012. godine i nije dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni sud je isti dan (23. novembar 2012. godine), u predmetu AP 3354/12, poslao apelaciju na odgovor punomoćniku učesnika u postupku (tužiteljica Cmilja Crnjac). Punomoćnik učesnika u postupku je podnesak Ustavnog suda primio također 27. novembra 2012. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju.

8. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više zahtjeva iz njegove nadležnosti, te da se apelacije br. AP 3519/11 i AP 3354/12 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3519/11.

III. Činjenično stanje

Predmet broj AP 3519/11

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Općinski sud je Presudom broj 07 58 P 001451 05 P od 13. marta 2009. godine, u pretežnom dijelu, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice Slavke Arapović (zaposlenice Kliničke bolnice Mostar), te obavezao apelanta da tužiteljici na ime naknade plaće za period od 1. oktobra 2002. godine do 31. oktobra 2008. godine, kao i na ime naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2003, 2004. i 2005. godinu, isplati novčane iznose koji su navedeni u dispozitivu presude, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. U navedenoj presudi Općinski sud je apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljio na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine Federacije BiH" broj 49/00 od 27. novembra 2000. godine – u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine), zatim na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 54/05 i 62/08 – u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine) te odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/00 od 26. maja 2000. godine – u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine).

11. Osnovno sporno pitanje u ovom predmetu bilo je da li apelanta obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. S tim u vezi, apelant je tokom postupka isticao da ga ne obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, jer Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (koja u potpunosti finansira apelantov budžet) nikada nije potpisala taj ugovor, kao što navedeni ugovor nikada nije potpisao apelant niti njegov sindikat. Apelant se pozivao na stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine po kojem su tužitelji dužni dokazati činjenicu pristupanja kolektivnom ugovoru, te je naglašavao da se na konkretan slučaj mogu isključivo primijeniti relevantni kantonalni propisi, a da se od 8. septembra 2005. godine može primijeniti Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine.

12. Općinski sud je smatrao da apelanta obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, iako je činjenica da taj ugovor apelant nije potpisao niti je na njega dala saglasnost Vlada HNK-a. Navedeno se obrazlaže time što je apelant svojim internim aktima (čl. 64, 71. i 109. Pravilnika o radu) propisao primjenu Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Općinski sud posebno naglašava da su Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine potpisali Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) i Nezavisni strukovni sindikat radnika u zdravstvu Federacije BiH, kao i da u odredbama navedenog ugovora nigdje nije propisano da je za njegovu primjenu potrebna saglasnost kantonalnih vlada, tj. Vlade HNK-a. Stoga je, po mišljenju Općinskog suda, ovaj ugovor obavezujući za apelanta, a za ovaj predmet je relevantna praksa iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine gdje se radilo o skoro identičnom činjeničnom i pravnom pitanju. Međutim, Općinski sud je naglasio da je 10. septembra 2007. godine stupio na pravnu snagu novi Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva koji je objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 61/07 (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor iz 2007. godine). Stupanjem na snagu Granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine prestao je da važi Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine. Odredbama člana 69. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora iz 2007. godine propisano je da primjena ovog ugovora u kantonima počinje od momenta kada vlada kantona da saglasnost. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i činjenicu da Vlada HNK-a nije dala saglasnost na ugovor iz 2007. godine, Općinski sud je zaključio da Granski kolektivni ugovor iz 2007. godine ne obavezuje apelanta. Stoga će se, u ovom slučaju, kao mjerodavan propis za period do 10. septembra 2007. godine koristiti Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine (jer za primjenu tog ugovora nije bila potrebna saglasnost Vlade HNK-a), dok će za period poslije 10. septembra 2007. godine kao mjerodavni propisi za odlučivanje o predmetnoj tužbi koristiti opći kolektivni ugovori iz 2000. i 2005. godine čija primjena u konkretnom slučaju i nije bila sporna.

13. Tako je o tužbenom zahtjevu koji se odnosio na naknade plaća za period od 1. oktobra 2002. godine do 10. septembra 2007. godine odlučeno primjenom odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, dok je za period od 10. septembra 2007. godine do 31. oktobra 2008. godine odlučeno primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. O zahtjevu za isplatu naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2003, 2004. i 2005. godinu sud je odlučio primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Tačne iznose navedenih naknada sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka finansijske struke. Parnične stranke su se izjasnile na nalaz sudskog vještaka, a sud je (na str. 5-7 presude) dao detaljno obrazloženje u pogledu toga zašto prihvata nalaz vještaka, te dosuđuje pojedinačne novčane iznose kao u dispozitivu presude.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 001451 09 Gž od 21. aprila 2010. godine i Vrhovnog suda broj 58 0 P 001451 10 Rev od 19. maja 2011. godine odbijena je apelantova žalba, odnosno revizija. Obje presude višestepenih sudova u cijelosti potvrđuju odluku Općinskog sud dajući, suštinski, iste razloge.

Predmet broj AP 3354/12

15. Općinski sud je Presudom broj 58 0 P 036154 07 P od 24. februara 2010. godine, u pretežnom dijelu, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice Cmilje Crnjac (zaposlenice Kliničke bolnice Mostar), te obavezao apelanta da tužiteljici isplati novčane iznose na ime razlike pripadajućih plaća za period od 4. decembra 2004. godine do 1. augusta 2008. godine, zatim je obavezao apelanta da tužiteljici isplati novčane iznose na ime razlike pripadajućeg regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2004. i 2005. godinu, te da tužiteljici isplati razliku na ime pripadajuće naknade za prekovremeni rad. Tačni iznosi dosuđenih novčanih iznosa, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te troškovima parničnog postupka, navedeni su u dispozitivu presude.

16. Osnovno sporno pitanje (i) u ovom predmetu bilo je da li apelanta obavezuje Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, kao i da li ga obavezuje Opći kolektivni ugovor (u presudi nije navedeno da li je apelant osporavao primjenu Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine ili iz 2005. godine – napomena Ustavnog suda). Primjenu navedenih ugovora apelant je osporavao naglašavajući da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen između Vlade FBiH i Nezavisnog strukovnog sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu FBiH, te da Vlada HNK-a nije dala punomoć Vladi FBiH za zaključenje navedenog ugovora, niti je tom ugovoru naknadno pristupila. Osim toga, kantonalna sindikalna podružnica nije dala punomoć Nezavisnom strukovnom sindikatu radnika zaposlenih u zdravstvu FBiH za zaključivanje ovog ugovora. Za apelanta je sporna i primjena Općeg kolektivnog ugovora jer je (i) u tom slučaju ista situacija kao u odnosu na Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, tj. zato što Vlada HNK-a nije dala punomoć Vladi FBiH za zaključivanje tog ugovora niti je navedenom ugovoru naknadno pristupila. Apelant je posebno ukazivao da je, tokom trajanja parnice, apelantici uplatio iznos od 2.340 KM na ime dugovanja po osnovu naknada iz radnog odnosa koje se potražuju tužbom.

17. Općinski sud je smatrao da apelanta obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Općinski sud je smatrao da su kolektivni ugovori općeg normativnog karaktera (što proizlazi iz odredaba čl. 111. i 112. Zakona o radu FBiH) i da oni garantiraju minimum prava za svakog zaposlenika. To, po mišljenju Općinskog suda, znači da je svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupio kolektivnom ugovoru, te da mu poslodavac prava iz tog kolektivnog ugovora ne može umanjiti ili uskratiti upravo iz razloga opće normativnosti kolektivnih ugovora. Slično je Općinski sud smatrao i za Opći kolektivni ugovor (opet se ne navodi iz koje godine – napomena Ustavnog suda), naglašavajući da se Općim kolektivnim ugovorom uređuju temeljna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca iz radnog odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu. Općim kolektivnim ugovorom je propisan minimum prava koja pripadaju zaposleniku, čak i pod pretpostavkom da poslodavac nije pristupio tom ugovoru na zakonom propisan način.

18. Međutim, Općinski sud je smatrao da odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine obavezuju apelanta samo do 10. septembra 2007. godine. Navedenog datuma stupio je na pravnu snagu Granski kolektivni ugovor iz 2007. godine, koji je stavio van pravne snage Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine. Članom 69. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine propisano je da primjena ovog ugovora, u kantonu, počinje od dana kada kanton da saglasnost i pod uvjetima određenim odlukom vlade kantona. S obzirom da Vlada HNK-a takvu odluku nije donijela, Općinski sud je smatrao da Granski kolektivni ugovor iz 2007. godine ne obavezuje apelanta, te da odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine obavezuju apelanta do 10. septembra 2007. godine, a da su od tog datuma, za konkretan slučaj, mjerodavne odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. S obzirom da je tužiteljica potraživala različite naknade iz radnog odnosa za period od 4. decembra 2004. godine do 1. augusta 2008. godine, sud je tačne iznose tih naknada utvrdio vještačenjem koje je izvršio stalni sudski vještak finansijske struke. Općinski sud je prihvatio varijantu obračuna, u odnosu na naknade po osnovu razlike između isplaćenih i pripadajućih plaća, izvršenu prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine za period od 4. decembra 2004. godine do 11. septembra 2007. godine. Nakon 11. septembra 2007. godine pa do 1. augusta 2008. godine sud je, u odnosu na navedene naknade, prihvatio varijantu obračuna izvršenu prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. U odnosu na naknadu na ime razlike između isplaćenog i pripadajućeg regresa za godišnji odmor, stalni sudski vještak finansijske struke je, također, napravio dvije varijante obračuna, tj. ovu vrstu naknade vještak je obračunao prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine (i) Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Sud je prihvatio varijantu prema kojoj je vještak finansijske struke obračunao visinu naknade za regres prema odredbama člana 13. Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine u iznosima od 224,70 KM (2004. godina) i 388,50 KM (2005. godina). Sud je prihvatio i nalaz vještaka u odnosu na izračun naknada za prekovremeni rad. Prema nalazu vještaka apelant tužiteljici za prekovremeni rad, u periodu od 23. septembra 2006. godine do 31. decembra 2008. godine, treba isplatiti ukupno 195,30 KM. Detaljno obrazloženje zašto vjeruje nalazu stalnog sudskog vještaka finansijske struke sud je dao na šestoj stranici presude. Sud je naglasio da je vještak finansijske struke pojasnio da se uplata iznosa od 2.340 KM, na račun tužiteljice, odnosi na ranija potraživanja koja nisu obuhvaćena ovom tužbom, pa je stoga neosnovan apelantov prigovor da je taj iznos uplaćen na ime naknada koje se potražuju tužbom.

19. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 036154 10 Rsž od 26. marta 2012. godine usvojio apelantovu žalbu te preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev.

20. Prije odlučivanja o žalbama Kantonalni sud je pred Ustavnim sudom Federacije BiH pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Ustavni sud Federacije BiH je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrdio da Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton/županiju (u daljnjem tekstu: HNK) nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije BiH. Prema stanovištu Ustavnog suda Federacije, Vlada HNK-a nije dala punomoć Vladi FBiH da pregovara, zaključi i potpiše granski kolektivni ugovor u oblasti zdravstva, a niti je tom ugovoru naknadno pristupila u smislu člana 115. Zakona o radu FBiH. Dakle, izostalo je dogovaranje između Vlade FBiH i Vlade HNK-a iz čega jasno proizlazi da su, prilikom zaključivanja Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, postojali nedostaci koji su doveli do kršenja Ustava Federacije BiH.

21. Imajući u vidu navedenu presudu Ustavnog suda Federacije Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbama, kao mjerodavno pravo, nije koristio odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je iznio svoj stav u vezi s važenjem odluke Ustavnog suda Federacije. Prema stavu Kantonalnog suda, Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine je od zaključivanja pa do prestanka važenja bio neustavan, tj. taj ugovor je bio ništav od momenta donošenja te nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, niti su se po osnovu takvog ugovora mogla konstituirati bilo kakva prava i obaveze pogotovo ne za Vladu HNK-a i apelanta, koji je dio integralnog zdravstva HNK-a.

22. Dakle, prilikom odlučivanja o predmetnim žalbama Kantonalni sud je, kao mjerodavno pravo, koristio odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (iako se u obrazloženju eksplicitno ne poziva na ovaj ugovor – napomena Ustavnog suda). Tako je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva na ime razlike između isplaćene i pripadajuće plaće za period od 4. decembra 2004. godine do 1. augusta 2008. godine, prihvatio prvu varijantu nalaza stalnog sudskog vještaka finansijske struke, koji je sačinjen u prvostepenom postupku. Prema toj varijanti, vještak je navedene naknade tužiteljici obračunao prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i one su iznosile ukupno 1.627,10 KM. Prema drugoj varijanti (varijanti koju je prihvatio prvostepeni sud) ove naknade su tužiteljici obračunate prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine i iznosile su ukupno 10.888,31 KM. Kantonalni sud je, iz navedenih razloga a kao što je već rečeno, prihvatio varijantu prema kojoj su ove naknade obračunate prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine u iznosu od 1.627,10 KM.

23. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu naknade za regres, Kantonalni sud je naglasio da se ove naknade ne mogu obračunati prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2005. godine (iako iz obrazloženja prvostepene presude nesporno proizlazi da ove vrste naknada nisu obračunate prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2005. godine već prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine – napomena Ustavnog suda). Stoga je Kantonalni sud, prilikom odlučivanja o naknadi za regres, utvrdio iznos od 315,40 KM za 2005. godinu, obrazlažući da taj iznos predstavlja 50% prosječne neto plaće ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji je prethodio isplati regresa. Kantonalni sud, za razliku od prvostepenog suda, nije prihvatio (i) naknadu za regres za 2004. godinu u iznosu od 224,70 KM, koja je bila obračunata prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za 2000. godinu.

24. Prilikom odlučivanja o dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaća za prekovremeni rad, Kantonalni sud je naglasio da tužiteljici treba isplatiti 95,00 KM umjesto iznosa od 195,30 KM kako je smatrao prvostepeni sud. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je smatrao da u spisu postoje podaci o 111 a ne o 220 prekovremenih radnih sati. Po mišljenju Kantonalnog suda, sudski vještak finansijske struke nije dao prihvatljive dokaze o postojanju 220 prekovremenih radnih sati za tužiteljicu. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da je nesporno utvrđeno da je apelant tužiteljici, tokom trajanja ove parnice, uplatio iznos od 2.340 KM te da nema sumnje da se taj iznos odnosi na naknade koje se potražuju ovom tužbom. Po mišljenju Kantonalnog suda, ne postoje argumenti na osnovu kojih bi se moglo smatrati da je apelant navedeni novčani iznos tužiteljici uplatio na ime nekih ranijih i zastarjelih potraživanja. U konačnici, Kantonalni sud je utvrdio da je apelant, po osnovu različitih naknada iz radnog odnosa (1.627,10 KM – na ime razlike u plaćama +315,40 KM – na ime neisplaćenog regresa +95,00 KM na ime prekovremenih radnih sati), dužan tužiteljici isplatiti ukupan iznos od 2.037,50 KM, te kad se uzme u obzir da je apelant u toku trajanja parnice tužiteljici isplatio 2.340 KM (na ime naknada iz radnog odnosa) proizlazi da apelant tužiteljici ništa ne duguje, već da joj je isplatio 302,50 KM više nego što je trebalo.

25. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 036154 12 Rev od 5. jula 2012. godine djelimično uvažio reviziju tužiteljice i preinačio obje nižestepene presude. Vrhovni sud je tužiteljici dosudio navedene naknade iz radnog odnosa, sa zakonskim zateznim kamatama, u iznosima koji su detaljno navedeni u dispozitivu presude.

26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je iznio svoj stav u vezi s važenjem odluke Ustavnog suda Federacije. Vrhovni sud je naglasio da navedena odluka Ustavnog suda Federacije, po pravilu, djeluje od momenta njenog objavljivanja (ex nunc) a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud takvo djelovanje utvrdio u svojoj odluci (vidi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije). U konkretnom slučaju, Ustavni sud Federacije retroaktivno važenje nije odredio u svojoj odluci. Vrhovni sud je naglasio da o predmetnom tužbenom zahtjevu nije pravosnažno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije. Upravo zbog toga što o tom tužbenom zahtjevu nije pravosnažno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije, Vrhovni sud je smatrao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se odluka Ustavnog suda Federacije primjenjuje u konkretnom slučaju, te da se o potraživanjima tužiteljice ne može odlučivati na osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, zauzima drugačiji stav u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije u odnosu na slučajeve ove vrste, kada je postupak pravomoćno okončan prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije. Prema stavu Vrhovnog suda tužba bi bila osnovana, prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, da je postupak pravomoćno završen (pred prvostepenim i drugostepenim sudom) prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije, s obzirom da odlukom Ustavnog suda Federacije nije utvrđeno retroaktivno važenje te odluke. Međutim, u odnosu na ovaj slučaj, Vrhovni sud je naglasio da je Kantonalni sud pravilno odbio primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine te da je, umjesto njega, ispravno primijenio odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine.

27. U nastavku obrazloženja Vrhovni sud je preispitao visinu novčanih iznosa koje je Kantonalni sud dosudio tužiteljici na osnovu ranije utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Vrhovni sud je smatrao da iz varijante nalaza stalnog sudskog vještaka finansijske struke, koja je sačinjena na osnovu odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, proizlazi da tužiteljici, na ime razlike plaća za period na koji se odnosi tužba, pripada iznos od 4.367,80 KM umjesto iznosa od 1.627,10 KM kako je utvrdio Kantonalni sud. Osim toga, Vrhovni sud je smatrao da tužiteljici pripada naknada za prekovremeni rad u iznosu od 195,30 KM, jer iz spisa proizlazi da je tužiteljica ostvarila 220 sati prekovremenog rada a ne 111 kako je to pogrešno zaključio Kantonalni sud. Vrhovni sud je, za razliku od Kantonalnog suda, smatrao da iz stanja spisa (ne) proizlazi da je apelant tužiteljici uplatio 2.340 KM po osnovu dugovanja koja su tražena u ovom sporu, te je stoga pogrešan zaključak drugostepenog suda da tužiteljici ne pripadaju utvrđeni iznosi naknada od 2.037,50 KM, jer je apelant isplatom iznosa od 2.340 KM izmirio svoja dugovanja tužiteljici. Po mišljenju Vrhovnog suda, ispravna je odluka Kantonalnog suda u pogledu dosuđene naknade na ime regresa za godišnji odmor.

IV. Apelacija

Navodi iz apelacije u predmetu AP 3519/11

28. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da ga ne obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, na osnovu čijih odredaba su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev. Prigovori koji se iznose u apelaciji suštinski su isti kao prigovori koje je apelant iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima. Ti prigovori mogu se sumirati tako da apelant tvrdi da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine suprotan Ustavu Federacije, te da ga stoga odredbe tog ugovora ne obavezuju. Razloge za navedeno apelant vidi u tome što Vlada HNK-а nije dala punomoć Vladi FBiH za zaključivanje Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, niti je Vlada HNK-а naknadno pristupila tom ugovoru. S obzirom da je relevantnim odredbama Ustava Federacije propisano da su zdravstvo i socijalna politika u zajedničkoj nadležnosti federalne i kantonalne vlasti, očigledno je da je na ovaj način Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen suprotno Ustavu Federacije. Osim toga, apelant naglašava da Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu nije postojao 2000. godine, kada je sa njim Vlada FBiH zaključila Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine. Ovaj sindikat je, nesporno, osnovan tek 8. februara 2006. godine. Apelant naglašava da je Ustavni sud Federacije proglasio neustavnim ovaj ugovor, međutim apelant se pogrešno poziva na broj i datum odluke Ustavnog suda Federacije navodeći da se radi o Odluci broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine (ispravan broj i datum odluke Ustavnog suda Federacije je U-29/11 od 23. novembra 2011. godine – napomena Ustavnog suda). Apelant ukazuje da je pred Općinskim sudom u Mostaru u tijeku 780 pojedinačnih predmeta po tužbama radnika protiv Kliničke bolnice Mostar, da je dosadašnjih, otprilike, 100 presuda doneseno protiv apelanta, te da će zbog nagomilanih obaveza po ovom osnovu (cca. 25.000.000 KM) Klinička bolnica Mostar biti primorana na prinudno zatvaranje i to zbog obaveza koje joj je stvorio neko drugi – u ovom slučaju Vlada FBiH.

Navodi iz apelacije u predmetu broj AP 3354/12

29. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda Federacije broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, koja je donesena tokom postupka u ovom predmetu, a kojom je utvrđeno da Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na HNK-a nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije. Apelant tvrdi da je jedino ispravan stav Kantonalnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije, prema kojem je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine bio ništav od početka, te kao takav nije mogao proizvesti bilo kakve pravne posljedice i obaveze u odnosu na apelanta. Apelant osporava stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije. On tvrdi da je stav Vrhovnog suda iz osporene presude nedovoljno obrazložen. Po apelantovom mišljenju odluka Ustavnog suda Federacije ima retroaktivno važenje, s obzirom da je Ustavni sud Federacije utvrdio da je ugovor bio neustavan "…u vrijeme zaključivanja…", pa tako taj segment odluke ukazuje na njeno retroaktivno važenje. Apelant tvrdi da će mu navedeni stav Vrhovnog suda nanijeti teške posljedice s obzirom da je, do donošenja odluke Ustavnog suda Federacije, protiv apelanta pravomoćno okončano preko 100 postupaka, u kojima je apelant pravomoćnim presudama obavezan na naknade milionskih iznosa (cca. 25.000.000 KM), a sve na osnovu Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, koji je bio neustavan od početka tj. od zaključivanja. Apelant smatra da će ovakav stav Vrhovnog suda dovesti različite tužitelje u nejednak položaj, jer je stotinjak tužitelja (koji su pravomoćno okončali postupke o svojim tužbama prema odredbama neustavnog Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine) ostvarilo višestruko veće naknade po osnovu prava iz radnog odnosa. Za razliku od njih za ostalih 799 apelantovih zaposlenika koji su podnijeli tužbe, a koji nisu pravomoćno okončali postupke, naknade će se dosuditi prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, koje će biti znatno niže od naknada koje su dosuđene prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora 2000. godine. Na kraju apelant osporava odlučivanje Vrhovnog suda u odnosu na zaključak Kantonalnog suda da iz stanja spisa (ne) proizlazi da je apelant tužiteljici isplatio 2.340 KM po osnovu naknada koje se potražuju u ovom postupku.

Odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 3519/11

30. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud smatraju da je apelacija neosnovana te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.

Odgovor na apelaciju u predmetu broj AP 3354/12

31. Vrhovni i Općinski sud smatraju da je apelacija neosnovana i da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu.

32. Kantonalni sud smatra da je apelacija osnovana, te da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu. Razloge za navedeno Kantonalni sud vidi u stavu Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije. Kantonalni sud naglašava da je Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine od momenta zaključivanja bio neustavan, te da predstavlja tipičan primjer rušljivog i ništavog ugovora koji od početka nije mogao proizvoditi nikakve pravne posljedice. Po mišljenu Kantonalnog suda, nakon odluke Ustavnog suda Federacije o neustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, sve pravne posljedice koje je proizveo ovaj ugovor treba poništiti i pravno stanje vratiti u stanje kakvo je bilo prije zaključivanja ugovora. Kantonalni sud ukazuje da iz odluke Ustavnog suda Federacije potpuno jasno proizlazi da nije trebalo posebno naglašavati i određivati retroaktivan efekt ove presude, jer je sasvim logično da se na osnovu ovog ugovora, kao neustavnog u momentu zaključivanja, ne mogu stjecati prava i obaveze. Kantonalni sud smatra da se presudom Vrhovnog suda ozakonjuje neravnopravnost građana pred zakonom u istim pravima, jer su jedni zaposlenici istog organa (apelanta) za iste vrste naknada dobili različite novčane iznose. Na ovaj način je Vrhovni sud ozakonio izrazito negativno ponašanje u stilu narodne izreke "ko uze, uze". Na taj način je omogućeno jednom dijelu apelantovih zaposlenika da ostvare i zadrže nezaslužene enormno visoke naknade (pojedini liječnici su naplatili i izvršili potraživanja po Granskom kolektivnom ugovoru iz 2000. godine u iznosima od preko 100.000 KM – podaci iz spisa Kantonalnog suda), dok će drugim zaposlenicima pripasti naknade u skladu s dogovorenim, potpisanim i zakonitim Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine, u znatno manjim iznosima za isti rad i istu vrstu posla.

V. Relevantni propisi

33. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. st. 2. i 3.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ovom zakonu, osim ako to nije izričito predviđeno ovim ili drugim zakonom.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drugačije predviđeno.

Član 111.

Kolektivni ugovor može se zaključiti za teritoriju Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca.

Član 112.

Na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca.

Ako je u pregovaranju i zaključivanju kolektivnog ugovora zastupljeno više sindikata odnosno više poslodavaca, o zaključivanju kolektivnog ugovora mogu pregovarati samo oni sindikati odnosno poslodavci koji imaju punomoć od svakog pojedinačnog sindikata odnosno poslodavca, u skladu sa njihovim statutom.

Do formiranja udruženja poslodavaca na strani poslodavca kod zaključivanja kolektivnog ugovora iz člana 111. ovog zakona, može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije), odnosno vlada kantona.

Član 115.

Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.

34. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulisana Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

- da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;

- da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH;

- da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulisana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom;

- da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa.

35. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze poslodavaca i zaposlenika iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosnom, plaće i naknade plaća, posebno najniža plaća, djelovanje i uvjeti rada sindikata, pravila o postupku kolektivnog pregovaranja i zaključivanja kolektivnih ugovora, sastav i način postupanja tijela ovlaštenih za mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova, te štrajk.

Član 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritorij Fedearcije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala u njima, organe uprave i službe za upravu, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Samostalni sindikat za područje djelatnosti iz stava 2. ovog člana zaključuje kolektivne ugovore u skladu s ovom kolektivnom ugovoru i njhovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

36. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 59.

Ovaj ugovor stupa na snagu i primjenjuje se kada ga u istovjetnom tekstu prihvate i potpišu Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 60.

Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme.

Član 61.

Na izmjene i dopune ovog ugovora primjenjuju se odredbe Zakona o radu.

Član 62.

Ugovor se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH."

37. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 61/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Ovaj Ugovor se zaključuje na neodređeno vrijeme.

Ugovor se smatra zaključenim kada ga u istovjetnom tekstu prihvate i potpišu Nezavisni strukovni sindikat radnika u zdravstvu Federacije BiH i federalni ministar zdravstva, uz prethodnu saglasnost vlada kantona/županija.

Član 69.

Zaključeni ugovor se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH" i stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja.

Primjena ugovora u kantonu počinje od dana davanja saglasnosti i pod uslovima utvrđenim odlukom od strane vlade kantona.

Vlade kantona/županija koje nisu dale saglasnost federalnom ministru zdravstva za potpisivanje Ugovora, mogu istom naknadno pristupiti saglasno članu 115. Zakona o radu.

Član 70.

Stupanjem na snagu ovoga Ugovora prestaje važiti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00).

38. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.

VI. Dopustivost

39. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. Prije svega, Ustavni sud treba da riješi pitanje ratione materiae primjenjivosti prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na apelanta. Iz spisa apelacije nesporno proizlazi da je apelant "državni organ". Stoga, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, nakon što Ustavni sud ispita (i) ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. Pravila Ustavnog suda.

a) Dopustivost u odnosu na predmet broj AP 3519/11

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 001451 10 Rev od 19. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2011. godine, apelaciju je podnio 5. septembra 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na predmet broj AP 3354/12

44. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 RS 036154 12 Rev od 5. jula 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2012. godine, apelaciju je podnio 17. septembra 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

47. Ustavni sud naglašava da su predmeti AP 3519/11 i AP 3354/12, iako veoma slični, različiti u odnosu na jednu bitnu činjenicu. Ta činjenica je odluka Ustavnog suda Federacije o neustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, koja nije bila donesena u toku postupka koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda, koja se osporava u predmetu AP 3519/11. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati navode iz apelacije u predmetu AP 3519/11.

48. Ustavni sud je mišljenja da o pitanjima koja se pokreću apelacijom u predmetu AP 3519/11 već postoji praksa ovog suda, u Odluci broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine na koju su se pozvali (i) Općinski i Kantonalni sud u ovom postupku. Ustavni sud smatra da za ovaj slučaj nije relevantna njegova Odluka broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine (na koju se pozvao apelant u postupku pred redovnim sudovima), jer su u tom predmetu tužitelji bili policajci koji su podnijeli tužbe protiv Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, a tražili su naknade po osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Za razliku od navedenog predmeta, u predmetu AP 1449/07 tužitelji su bili zaposlenici Kliničke bolnice Mostar, koji su tužbama zahtijevali naknade prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. U tom predmetu (AP 1449/07) konačna presuda Vrhovnog suda, kojom je udovoljeno tužbenim zahtjevima, zasnivala se na odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Dakle, činjenična i pravna osnova u predmetu broj AP 1449/07 je identična činjeničnoj i pravnoj osnovi u predmetu AP 3519/11, o kojem Ustavni sud treba odlučiti ovom odlukom. Naime, u predmetu AP 3519/11 tužitelji su, također, zaposlenici Kliničke bolnice Mostar, a njihove tužbe su usvojene, također, po osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine.

49. U Odluci AP 1449/07 relevantni su sljedeći stavovi Ustavnog suda: Obzirom da se glavni apelantov prigovor odnosi na tvrdnju da je Vrhovni sud prenebregnuo činjenicu da je za primjenu Kolektivnog ugovora bila nužna saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud cijenio ovu činjenicu te zaključio da, u skladu s čl. 111. i 112. stav 3. ZOR do formiranja udruženja poslodavca na strani poslodavca, kao subjekt kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor kojim se za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuju temeljna prava i obveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, te kako je člankom 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da se navedeni kolektivni ugovor primjenjuje za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni je sud zaključio da u predmetnom sporu radi potraživanja tužitelja oi osnovu prava iz radnog odnosa treba primijeniti Opći kolektivni ugovor prema kojemu su tužitelji odredili svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud uporište za svoj stav temeljio na činjenici da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor i Ugovor o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva, te da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine stranka Kolektivnog ugovora na strani poslodavca i da predmetni kolektivni ugovor obvezuje i tuženog i poslodavca. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da je analizirao pravnu situaciju u svezi s apelantovim obvezama prema tužiteljima u kontekstu zakonske regulative i zaključenih općeobvezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu… Ustavni sud konstatira da, obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama…" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine, tač. 16. i 17).

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetu AP 3519/11 u cijelosti može primijeniti praksa iz citirane odluke u predmetu AP 1449/07. Stoga, u predmetu AP 3519/11 Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, te se u cijelosti poziva na citirano obrazloženje iz svoje ranije odluke u predmetu AP 1449/07 i zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

51. U predmetu AP 3354/12 situacija je, kao što je već rečeno, drugačija jer je tokom postupka pred Kantonalnim sudom donesena odluka Ustavnog suda Federacije, kojom je proglašen neustavnim Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine.

52. U ovom predmetu, za Ustavni sud je nesporno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te da je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo do miješanja u apelantovu imovinu. Apelantova imovina, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, su apelantova novčana sredstva kojima finansira svoj rad i, konkretno, isplaćuje plaće svojim zaposlenicima. Do miješanja u apelantovu imovinu je došlo osporenom presudom Vrhovnog suda, jer je tom presudom apelant obavezan da tužiteljici isplati određene novčane iznose na ime pripadajućih naknada iz radnog odnosa.

53. Međutim Ustavni sud smatra da, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nije potrebno provoditi poseban (i) standardni test prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu. Te specifične okolnosti, u konkretnom slučaju, su da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost uplitanja u njegovu imovinu. Naime, osporena presuda Vrhovnog suda temelji se na odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, a primjenu tog ugovora apelant nije osporavao ni u žalbenom a ni u revizionom postupku. Naprotiv, apelant je tvrdio da naknade tužiteljima trebaju biti dosuđene u skladu s odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, a ne na osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. U apelaciji apelant ne tvrdi da ga ne obavezuju odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, niti u tom pravcu daje bilo kakve razloge ili dokaze. U stvari, apelant osporava stav Vrhovnog suda prema kojem iz utvrđenog činjeničnog stanja (ne)proizlazi da je apelant tužiteljici uplatio novčani iznos od 2.340 KM za potraživanja iz radnog odnosa koja se odnose na periode iz tužbe. Međutim, ovaj prigovor se odnosi na činjenice koje su utvrđene u postupku pred redovnim sudovima, koje Ustavni sud u skladu sa svojom standardnom praksom, u principu, ne ispituje. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, u pogledu navedenog prigovora, ne treba odstupati od svoje ranije prakse. Pitanje uplate navedenog iznosa Vrhovni sud je riješio tumačeći nalaz stalnog sudskog vještaka finansijske struke, te se, stoga, ovim pitanjem Ustavni sud neće dalje baviti. Dakle, Vrhovni sud je u osporenoj presudi utvrdio novčane iznose koje je apelant dužan isplatiti tužiteljici, na osnovu varijante obračuna koju je izvršio stalni sudski vještak finansijske struke u skladu s odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. S obzirom da primjena odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine nije sporna, ne dovodi se u pitanje zakonitost uplitanja u apelantovu imovinu, te nema dalje potrebe da se ispituje je li izvršeno miješanje bilo u javnom interesu te je li u skladu s principom proporcionalnosti.

54. Osnovni prigovor koji se iznosi u apelaciji odnosi se na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, prva stvar na koju treba ukazati je da je, u konkretnom slučaju, odluka Ustavnog suda Federacije dosljedno primijenjena. Vrhovni sud je podržao stav Kantonalnog suda da se, nakon odluke Ustavnog suda Federacije, u konkretnom žalbenom postupku ne mogu primijeniti odredbe neustavnog Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, već da se, umjesto njega, o tužbenom zahtjevu odluči na osnovu odredaba Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. U stvari, osnovni problem za apelanta je što Vrhovni sud ne podržava stav Kantonalnog suda u pogledu retroaktivnog važenja odluke Ustavnog suda Federacije. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije inter alia proizlazi da apelant smatra da je na osnovu stava Kantonalnog suda, u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije, bilo moguće preispitati sve ranije pravomoćne presude, kojim je apelant obavezan na isplatu milionskih novčanih iznosa (i) to na osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, za koji je Ustavni sud Federacije u presudi naglasio da je bio neustavan "…u vrijeme zaključivanja…". Zato apelant, u stvari, smatra da je došlo do kršenja njegovog prava na imovinu, jer je navedeni stav Kantonalnog suda promijenjen stavom Vrhovnog suda, u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije.

55. Stoga će Ustavni sud, u kontekstu apelantovog prava na imovinu, ispitati stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije. Prvo što Ustavni sud zapaža jeste da apelant niti jednom riječi nije ukazao na zakonske odredbe na osnovu kojih bi imao makar teoretske šanse da zaustavi izvršenja pravomoćnih presuda koje su donesene protiv njega ili da vrati ono što je platio na osnovu takvih presuda, u slučaju da je ostao na snazi stav Kantonalnog suda u pogledu retroaktivnog važenja odluke Ustavnog suda Federacije. Zakonsku mogućnost preispitivanja pravomoćnih presuda, u slučaju da je ostao na snazi stav Kantonalnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije ne vidi ni Ustavni sud, pa se stoga čini krajnje nejasno na osnovu čega apelant smatra da se navedenim stavom Vrhovnog suda krši njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

56. Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje.

57. Osim toga, Ustavni sud smatra potpuno neprihvatljivim stav Kantonalnog suda da je Vrhovni sud na ovaj način ozakonio negativno ponašanje u smislu narodne izreke "ko je uzeo, uzeo". Po mišljenju Ustavnog suda, bilo bi puno svrsishodnije postaviti pitanje zašto niko od ovlaštenih podnositelja pred Ustavnim sudom Federacije nije ranije pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, te tako pokušao spriječiti donošenje presuda po propisu za koji se tvrdilo da je neustavan.

58. Na kraju, Ustavni sud naglašava da pitanje hoće li navedeni stav Vrhovnog suda dovesti do nejednakog zakonskog tretmana tužitelja (jedni su dobili više a drugi će sada dobiti manje naknade za istu vrstu posla) ne treba da postavlja apelant, jer to pitanje nije ni od kakvog utjecaja na njegova prava.

59. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da osporene presude Vrhovnog suda ne krše apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

61. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. U smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke je zajedničko izdvojeno mišljenje predsjednice Valerija Galić i sudije Mate Tadića koje je suprotno odluci.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Poddokument