Službeni glasnik BiH, broj 84/10

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2292/07, rješavajući apelaciju S.S.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S.S.L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 057 od 24. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-K-06-000 020 od 25. januara 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. S.S.L. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 9. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 057 od 24. maja 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-K-06-000 020 od 25. januara 2007. godine. Apelant je 13. augusta 2007. godine i 1. augusta 2008. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini zatraženo je 13. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda je, na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, 8. januara 2010. godine zatraženo da dostavi fotokopije dostavnica o uručenju apelantu presuda Vrhovnog i Okružnog suda, radi utvrđivanja blagovremenosti apelacije. Okružni sud je 18. januara 2010. godine dostavio fotokopije dostavnica iz kojih proizlazi da je presuda Okružnog suda apelantu dostavljena 12. februara 2007. godine, a presuda Vrhovnog suda 13. juna 2007. godine.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 12. maja 2009. godine, a Okružni sud 24. aprila 2009. godine. Okružno tužilaštvo u Bijeljini nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 25. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Okružnog suda broj 012-0-K-06-000 020 od 25. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 057 od 24. maja 2007. godine, apelant je proglašen krivim da je, u vrijeme i način pobliže opisanim kao u izreci presude, počinio krivično djelo razbojništva, te krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe iz člana 151. stav 2. u vezi sa članom 150. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS) i članom 22. KZRS - Opći dio. Sud je, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. augusta 1992. godine do 24. augusta 1992. godine i od 18. oktobra 2004. godine pa nadalje.

7. Optužnicom Okružnog tužilaštva u Bijeljini (ranije Okružno javno tužilaštvo) broj Kt-40/01 od 25. juna 2001. godine (preuzeta optužnica oštećenih od 3. maja 2001. godine), koja je konačno izmijenjena i precizirana na glavnom pretresu od 17. oktobra 2006. godine, apelant je optužen za krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi sa članom 150. KZRS - Posebni dio i članom 22. KZRS - Opći dio. Iz obrazloženja presude slijedi da je Okružni sud, na osnovu ocjene izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, iskaza ovlaštenih službenika Centra javne sigurnosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: CJS Bijeljina), posebno iskaza Ramize Kukić, supruge ubijenog Salke Kukića, nalaza i mišljenja dvojice vještaka neuropsihijatara, Zapisnika o uviđaju, uvida u fotodokumentacije mjesta događaja, te brojnih drugih dokaza, utvrdio da je apelant 2. juna 1992. godine u Bijeljini počinio krivično djelo pobliže opisano u izreci presude. Utvrđeno je da je apelant zajedno sa saizvršiocima O.R. i pokojnim I.P. (u daljnjem tekstu: saizvršioci), svi pripadnici Vojne policije VP 4410 Ugljevik, postupajući prema nalogu Odjeljenja za obavještajno-sigurnosne poslove Komande istočnobosanskog korpusa Vojske Republike Srpske, trebao privesti Salku Kukića iz Bijeljine i obaviti informativni razgovor na okolnosti da se Kukić radi zarade bavio prodajom oružja po selima u okolici Bijeljine. Apelant je zajedno sa saizvršiocima upao u njegov stan u Bijeljini u ulici Gavrila Principa broj 18, te, znajući da je Kukić imućan i da posjeduje znatne količine novca, prijeteći mu automatskim pištoljem "škorpion" kalibra 7,65 mm i riječima da će ga ubiti i da ima nalog za njegovu likvidaciju od njega tražio novac. Za to vrijeme jedan od saizvršilaca je u drugoj prostoriji stana držao Salkinu suprugu Ramizu i sina Mirzu ne dopuštajući im kretanje po stanu. Apelant je, nezadovoljan iznosom novca koji mu je ponudio Kukić i odbijajući svaku daljnju njegovu ponudu, pucao iz pištolja u pravcu Kukića, te ga pogodio u predio gornje strane grudnog koša. Nakon što su od Kukićeve supruge uzeli novac u iznosu od 50.000.00 DM, napustili su njihov stan. Salko Kukić (u daljnjem tekstu: oštećeni), uslijed iskrvarenja prostrijelne rane grudnog koša, preminuo je isti dan oko 21.00 sat.

8. Okružni sud je analizom svih utvrđenih činjenica sa aspekta hronologije preduzimanja pojedinih radnji nedvojbeno utvrdio da je apelant dobio zadatak da privede oštećeno lice na informativni razgovor, što je dokazano na osnovu iskaza svjedoka D.T. i dopisa Komande istočnobosanskog korpusa, Odjeljenja za obavještajno-sigurnosne poslove broj 18. srt. Pov1/92 od 24. augusta 1992. godine. Međutim, apelant je, svjesno postupajući sa namjerom pribavljanja imovinske koristi za sebe i ostale učesnike u događaju, na pravno nedopušten način i sa umišljajem, oštećenog lišio života. Na osnovu nalaza i mišljenja dvojice vještaka neuropsihijatara, koje je sud ocijenio stručnim i objektivnim, utvrđeno je da je apelant u cijelosti imao očuvane i intelektualne i voljne sposobnosti, da je bio svjestan preduzetih radnji i da je htio nastupanje posljedice, tj. da je postupao sa direktnim umišljajem. Odlučujući o visini kazne, sud je ocijenio sve okolnosti izvršenog krivičnog djela, okolnosti koje se tiču apelanta, posebno stepen društvene opasnosti samog djela i težinu posljedica navedenog krivičnog djela, stepen apelantove krivične odgovornosti, njegov lični doprinos izvršenju samog djela, njegove lične i imovinske prilike, dosadašnji život i ponašanje nakon događaja, neosuđivanost, kao i protok vremena od izvršenja djela do donošenja ove odluke. Ocjenom svih navedenih okolnosti, sud je zaključio da je izrečena kazna zatvora adekvatna izvršenom djelu, te da će se tom kaznom ostvariti ciljevi generalne i specijalne prevencije.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući osporenu presudu u granicama apelantovih žalbenih navoda u kojima je apelant tvrdio da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 364. stav 1. tačka 8. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) jer je izjavu ovlaštenim licima CJS Bijeljina 20. jula 1992. godine dao uz upotrebu sile i prijetnje, te da se osporena presuda isključivo zasniva na spomenutoj izjavi, postupajući prema odredbi člana 376. stav 1. ZKP, te navode odbio kao neosnovane. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, osim apelantove izjave, izveo brojne druge dokaze, te da je, dovodeći ih u vezi sa ostalim dokazima, posebno ocjenjujući nalaze i mišljenja neuropsihijatra, zaključio da izjava nije data kao posljedica sile. Vrhovni sud i prvostepeni sud nisu negirali da je apelant u vrijeme ispitivanja imao vidljive tjelesne povrede. Međutim, uvidom u dokaze izvedene u prvostepenom postupku ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoji uzročna veza između tih povreda i sadržaja apelantove izjave, odnosno da apelant nije dokazao da su mu povrede nanijela ovlaštena lica CJS Bijeljina koja su ispitivala apelanta i svjedoke, a za koje apelant tvrdi da su kao i on izjavu dali pod utjecajem sile i prijetnje. Naime, Vrhovni sud je analizom datih izjava, dovodeći ih u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, zaključio da apelantove izjave obiluju brojnim detaljima koji su po prirodi stvari poznati samo apelantu jer se u izjavama, između ostalog, navodi da ga je nepoznato lice u Brezovom Polju ili Brčkom nekoliko puta pretuklo, dakle, ne spominje CJS Bijeljina, zatim da se ne sjeća imena ljudi koji su ga tukli u CJS Bijeljina, da je njega i R. tukao O.M., što nije potvrdio i saizvršilac ovog djela R. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantove izjave doveo u vezu sa nalazom i mišljenjima ljekara neuropsihijatara, zbog toga što je apelanta istog dana pregledao ljekar specijalist (koji nije konstatirao svježe i ozbiljne tjelesne povrede). Nakon toga, ocjenjujući i ostale dokaze, Vrhovni sud je zaključio da apelantova sporna izjava nije nastala kao posljedica upotrebe sile ovlaštenih ispitivača pripadnika CJS Bijeljina, tj. da ne postoji uzročna veza između tih povreda i sadržaja spomenute izjave. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su ovi apelantovi žalbeni navodi protivrječni sami sebi jer je prvostepeni sud, na osnovu brojnih drugih izvedenih dokaza, zaključio da upravo ti dokazi ukazuju suprotno i dovode apelanta u direktnu vezu sa izvršenjem ovog krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret jer je u toku dokaznog postupka, također, utvrđeno da je kod apelantove sestre pronađen pištolj marke "škorpion", tj. oružje kojim je oštećeni lišen života. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov žalbeni navod da je kritičnog dana bio u Srbiji, budući da svi drugi izvedeni dokazi ukazuju na neodrživost te izjave, kao i njegov zahtjev za ponovno svjedočenje svjedoka Dušana Tanackovića, zbog toga što je utvrđeno da je apelant izgubio iz vida činjenicu da je na glavnom pretresu od 26. septembra 2005. godine odustao od prijedloga za saslušanje tog svjedoka. Prvostepeni sud je bez primjedbi stranaka ipak pročitao iskaz navedenog svjedoka koji je on dao na glavnom pretresu održanom 23. decembra 2002. godine i 11. maja 2004. godine. Uvidom u navedene zapisnike, sud je utvrdio da je taj svjedok samo potvrdio autentičnost dopisa Komande istočnobosanskog korpusa od 24. augusta 1992. godine, tj. da je apelant imao zadatak da privede oštećeno lice na informativni razgovor. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode koji se odnose na neadekvatnost izrečene kazne zatvora za počinjeno krivično djelo jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti značajne za odmjeravanje kazne apelantu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant smatra da su dokazi, izjave i zapisnici korišteni kao krucijalni dokazi u predmetnom krivičnom postupku dobijeni na način koji je suprotan pravičnom suđenju i da se na njima, u suštini, zasnivaju osporene presude sudova. Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su iznuđeni silom, jer su ih prije davanja izjave (apelanta i saizvršioce) ovlaštena lica CJS Bijeljina brutalno podvrgnula torturi, batinanju i mučenju, odnosno da su ih pretukli, a da su zapisnike, koji su sačinjeni bez njegovog prisustva i bez prisustva lica koja su svjedočila, samo potpisali iz straha od nastavljanja torture i batinanja. S tim u vezi, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Dopunom apelacije od 13. augusta 2007. godine apelant je ponovio navode od 9. augusta 2007. godine. Međutim, u dopuni apelacije od 1. augusta 2008. godine apelant ističe da je postupak nezakonito vođen jer su osporene odluke donesene u skladu sa odredbama ranijeg ZKP, a on smatra da je postupak trebao biti vođen prema odredbama novog ZKP. Također, apelant je naveo da je sud odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza postupkom prepoznavanja, odnosno da ga kao optuženog identificira supruga oštećenog, zatim izvođenje dokaza vještačenjem pred komisijom Sudsko-medicinskog fakulteta u Banjoj Luci kao i saslušanje krunskog svjedoka Dušana Tanackovića.

b) Odgovor na apelaciju


11. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da presuda tog suda sadrži sve potrebne razloge i da je u skladu sa odredbama ZKP, koje su saglasne odredbama Evropske konvencije. Dalje, navodi da u cijelosti ostaje pri pravnim shvatanjima iznesenim u osporenoj presudi, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

12. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne u cijelosti neosnovani, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


13. U Krivičnom zakonu Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) relevantne odredbe glase:

Razbojništvo

Član 150.

Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar s namjerom da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom od jedne do 12 godina.

Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva

Član 151.

(2) Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva neko lice sa umišljajem lišeno života, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom.

14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 14/85, 26/86, 84/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:

Član 85.

(1) Ako se na osnovu člana 84. ovog zakona koriste zapisnici koji su bili izdvojeni, na glavnom pretresu će se, po potrebi, saslušati istražni sudija, odnosno službeno lice organa unutrašnjih poslova koje je izvršilo istražnu radnju ispitivanja okrivljenog, odnosno saslušanja svjedoka ili vještaka (član 162. stav 4. i član 155) o okolnostima pod kojim je ispitivanje, odnosno saslušanje izvršeno i zabilježeno. Ako se pri korištenju obavještenja (član 84) ustanovi da između iskaza okrivljenog, odnosno svjedoka, i sadržaja obavještenja postoji nesaglasnost u pogledu važnih okolnosti, a okrivljeni, odnosno svjedok, izjavljuje da obavještenje uopće nije dao ili da sadržaj obavještenja uopće ne odgovara onom što je on izjavio, može se saslušati službeno lice organa unutrašnjih poslova o sadržaju primljenog obavještenja i o načinu i tonski, magnetoskopski ili drugi snimak izjave lica koje je dalo obavještenje.

Član 218.

(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost okrivljenog.

Član 347.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene dokaza izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 057 od 24. maja 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presudu Vrhovnog suda apelant je primio 13. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje


Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

20. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

21. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, te da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.

22. U odnosu na apelantove navode da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na osnovu koje se zaključuje da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske istakao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je ukazao na to da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu sa navedenim, kako se ističe u navedenoj odluci Evropskog suda, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije. Dalje, Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je Okružni sud, na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, apelantovog iskaza, iskaza ovlaštenih službenika CJS Bijeljina, iskaza svjedoka-očevica počinjenog krivičnog djela, supruge oštećenog, iskaza saizvršioca ovog djela, nalaza i mišljenja dvojice vještaka neuropsihijatara, pronađenog pištolja iz kojeg je apelant pucao u oštećenog i brojnih drugih dokaza, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje, iz obrazloženja presude Okružnog suda Ustavni sud uočava da u predmetnom postupku nije izostala analiza svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, i da je sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih zakonskih propisa, nesporno utvrdio da je krivično djelo počinio apelant. Vrhovni sud je, ispitujući presudu Okružnog suda u granicama apelantovih žalbenih navoda, konstatirao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, da je sud, osim apelantovog iskaza za koji je apelant tvrdio da je nezakonito pribavljen, izveo brojne druge dokaze koje je doveo u vezu sa sadržajem njegove izjave. Nakon toga je sud zaključio da svi izvedeni dokazi apelanta dovode u direktnu vezu sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, zbog čega je Vrhovni sud odbio apelantove žalbene navode da je presuda prvostepenog suda zasnovana na nezakonito izvedenim dokazima.

24. Dakle, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da svi izvedeni dokazi nedvojbeno ukazuju na to da je apelant počinio navedeno krivično djelo, odnosno da osporene presude nisu zasnovane na dokazima za koje apelant tvrdi da su bili nezakoniti. Dovodeći ovaj zaključak u vezu sa principom iz odluke Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje.

25. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenih činjenica, a Ustavni sud to obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu princip naveden u prethodnom stavu ove odluke, kao i prethodne zaključke Ustavnog suda u odnosu na apelantove navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

27. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije od 1. augusta 2008. godine o tome da su osporene odluke donesene u skladu sa odredbama ranijeg ZKP, a ne novog ZKP, zatim da je sud odbio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza postupkom prepoznavanja, odnosno da ga kao optuženog identificira supruga oštećenog, kao i izvođenje dokaza vještačenjem pred komisijom Sudsko-medicinskog fakulteta u Banjoj Luci i saslušanje krunskog svjedoka Dušana Tanackovića, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Naime, navedeni član kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka, tj. ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti nastale nakon proteka navedenog roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja iz osporenih odluka, Ustavni sud neće razmatrati ove apelantove navode.

28. Ustavni sud zaključuje da odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju

Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

b) Pravo lica da ne budu podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

29. Apelant se žali da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su iznuđeni silom, te da mu je time povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, neljudskom i ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.

31. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja određuje državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje nalazi se u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, također, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Ustavni sud podsjeća na to da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, prema prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156).

32. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, proceduralno, pozitivna obaveza države prema članu II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 3. Evropske konvencije zahtijeva od državnih organa da iskoriste sve mogućnosti i preduzmu sve razumno ostvarive korake kako bi utvrdili identitet počinilaca, te ih priveli pravdi. Država nema i ne može imati apsolutnu obavezu da ostvari cilj za koji se može ispostaviti da je neostvariv.

33. Prema navedenom, jasno je da pitanje zakonitosti korištenih dokaza u osuđujućoj presudi ne potpada pod zaštitu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. S druge strane, u pogledu apelantovih tvrdnji da je prije davanja izjave bio brutalno podvrgnut torturi, batinanju i mučenju, odnosno da je pretučen, on je morao o tome obavijestiti nadležne organe kako bi se pokrenuo mehanizam u okviru pozitivnih obaveza javne vlasti, a što pretpostavlja obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak


35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada odluke redovnih sudova nisu zasnovane na nezakonitim dokazima i kada su sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenih činjenica. Također, pitanje zakonitosti korištenih dokaza u osuđujućoj presudi ne potpada pod zaštitu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!