Službeni glasnik BiH, broj 73/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 699/15, rješavajući apelaciju Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. jula 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo.

Utvrđuje sa povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 007706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Preduzeće za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Istočnom Sarajevu, koje zastupaju advokati Dušan Vasović iz Beograda i Dragiša Jokić iz Istočnog Sarajeva, podnijelo je 16. februara 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 007706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 699/15.

2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja koji je u toku pred Okružnim privrednim sudom u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u predmetu broj 61 0 Ip 003878 11 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

3. Apelant je putem advokata Predraga Ivankovića iz Trebinja 13. marta 2015. godine podnio još jednu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 007706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1125/15.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Budući da ove apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 699/15 i AP 1125/15, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 699/15.

5. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Mješovitog holdinga "Elektroprivreda RS", matično preduzeće AD Trebinje (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 23. marta 2015. godine da dostave odgovor na apelacije.

6. Vrhovni sud i tužitelj su odgovor na apelacije dostavili 25. marta, odnosno 9. aprila 2015. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2628/13

8. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 007706 08 Ps od 22. decembra 2010. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da Sud obveže apelanta da mu isplati iznos od 1.283.165,59 KM na ime sticanja bez osnove, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka, uz istodobno obavezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

9. Prvostepeni sud je na temelju velikog broja izvedenih dokaza (koje je Sud taksativno naveo na str. od 4 do 6 obrazloženja presude) utvrdio da je apelant izabran kao najpovoljniji ponuđač na tenderu, da je s JP "Rudnik i termoelektrana" Gacko a.d. Gacko, kao tužiteljevo zavisno državno preduzeće (u daljnjem tekstu: naručitelj radova), zaključio Ugovor o izvođenju rudarskih radova na otkopavanju otkrivke na površinskom kopu "Gračanica" Gacko broj 02-3466 od 16. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), u ukupnoj vrijednosti od 11.598,702,40 KM, da je tužiteljev pravni prednik (JMDP "Elektroprivreda RS"), matično preduzeće naručitelja radova, dao saglasnost na taj ugovor. Iz sadržaja tog ugovora je proizašlo da je članom 5. stav 2. izričito ugovoreno da su jedinične cijene fiksne i da ne podliježu nikakvim promjenama u vrijeme trajanja ugovora, da je članom 12. tog ugovora određen rok za završetak radova i to 31. decembar 2005. godine, a da je članom 6. stav 1. tog ugovora utvrđeno da je odgođeno plaćanje za 90% ispostavljenih i ovjerenih privremenih mjesečnih situacija (30% u roku od 30 dana, 40% u roku od 120 dana i 40% u roku od 180 dana), bez obračuna kamata. Dalje je iz ugovora proizašlo (član 6. stav 2) da su se naručitelj radova i tužiteljev pravni prednik obvezali da će za razdoblje odgođenog plaćanja, kao jamstvo za uredno plaćanje, osigurati po tri mjenice, koje je izdao tužiteljev pravni prednik, a koje je naručitelj radova predao apelantu, uz mjeničnu Izjavu dužnika (tužitelja) broj 03-1128-1/05 od 1. juna 2005. godine, kojom je izričito dato jamstvo za obaveze naručitelja radova, shodno predmetnom ugovoru.

10. Prvostepeni sud je u iscrpnom obrazloženju koje je dato na str. od 6 do 27, između ostalog, utvrdio da je apelant izveo ugovorene radove u procentu od 71,20%, te da je naručitelju radova ispostavio fakture na ukupan iznos od 8.256.521,37 KM, u skladu s kojima je naručitelj radova postupio, isplativši apelantu u cijelosti traženi iznos. Iz provedenih dokaza je proizašlo i da je apelant tokom realizacije ovog ugovora, zbog rasta cijene goriva, tražio povećanje ugovorene cijene uslijed promijenjenih okolnosti i da su u vezi s tim vođene brojne aktivnosti, ali da nije zaključen aneks ugovora. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj rješenjem od 21. septembra 2005. godine dao saglasnost za izmjenu ugovora u pogledu jedinične cijene uslužnih radova, što nije realizovano. Dalje je utvrđeno da je naručitelj radova dopisima od 21. septembra i 27. oktobra 2005. godine obavijestio tužitelja i apelanta kako smatra da u tom trenutku nije opravdan zahtjev za izmjenu člana 5. ovog ugovora, odnosno da je za povećanje cijene potrebno sačekati rok završetka radova, kako bi se na temelju analize eventualno prišlo izmjeni cijene, ali da je apelant 17. novembra 2006. godine Novoj banci a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: Banka) podnio na naplatu tužiteljevu bjanko Mjenicu broj 419277847, koju je tužitelj dao kao jamstvo za odgođeno plaćanje nakon zaključenja ugovora, a na temelju koje je apelant na tužiteljev teret naplatio iznos od 1.283.165,59 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke prvostepeni sud je utvrdio da su u strukturu naplaćenog iznosa ušli razlika u cijeni goriva u iznosu do 994.420,00 KM, zatezna kamata za kašnjenje prema ugovoru u iznosu od 94.292,90 KM i zatezna kamata na razliku u cijeni goriva u iznosu od 194.452,69 KM. Iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika je proizašlo da je dio kamata za neblagovremeno plaćanje po ugovoru iz 2005. godine obračunala Banka, a ne apelant, i to prema tadašnjim bankovnim normativima Banke, zatim da je Banka postupala po osnovu ugovora, privremenih mjesečnih situacija i datuma dospijeća tih privremenih mjesečnih situacija, kao i datuma kada su privremene situacije plaćene, zatim da je obračun kamata, kao i iznos osnovnog duga, dostavljen tužitelju i naručitelju radova prije nego što je mjenica aktivirana, da tužitelj i naručitelj radova apelantu nisu dostavili nikakvu primjedbu, te da je zbog te njihove pasivnosti apelant smatrao da su se s tim složili.

11. Prvostepeni sud je tokom postupka utvrdio da je među parničnim strankama sporna apelantova realizacija jedne mjenice zbog promijenjenih okolnosti, iako je apelant naplatio sve izvedene radove u skladu s ugovorom. Okružni privredni sud je naglasio da je apelant tokom postupka isticao da je jedinična cijena otkrivke koju je za svoju mehanizaciju koristio naručitelj radova u sebi uvijek sadržavala povećanje cijene goriva, koje je nabavljao od "Oktan prometa", te da se upravo u tome najbolje i vidi nesavjesnost naručitelja radova. U vezi s tim, prvostepeni sud je naglasio da stranke pristupaju zaključenju ugovora imajući u vidu određene okolnosti, kao i njihove normalne uobičajene promjene od momenta zaključenja do ispunjenja ugovora, pod kojima ispunjenje ugovora obje stranke treba dovesti do željenog ekonomskog efekta. Međutim, kako je istakao prvostepeni sud, tokom realizacije ugovora mogu nastati izvanredni događaji, koji otežavaju ispunjenje ugovora, pa strana koja smatra da su nastupile okolnosti koje dopuštaju izmjenu ugovora može tražiti raskid ili izmjenu ugovora. Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, pravična izmjena ugovora podrazumijeva izmjenu ugovora prema okolnostima koje postoje u vrijeme traženja izmjena, pri čemu kumulativno moraju biti ispunjena dva uslova, i to da se radi o vanrednom događaju koji se u momentu zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti i da je uslijed toga za jednu stranu ispunjenje ugovora postalo pretjerano otežano.

12. U tom kontekstu je pojašnjeno da temeljno načelo ugovornog prava, odnosno jednakost ugovorenih stranaka prilikom zaključenja i ispunjenja ugovora, zahtijeva da se vodi računa o promijenjenim okolnostima, te da prilikom zaključenja ugovora stranke imaju u vidu jedan određeni rizik, ali ako taj rizik pređe normalne granice, odnosno ako znatno remeti ekvivalenciju prestacije, onda ima mjesta reviziji ugovora radi postizanja jednakosti ugovornih strana. Naglašeno je da se izmjena ugovora može tražiti samo izuzetno, a da stranka koja tvrdi da su nastupile promijenjene okolnosti mora to i dokazati, te da je ovlaštena da zbog takvih okolnosti zahtijeva izmjenu ugovora, te svoj zahtjev saopšti drugoj strani, čim za takve okolnosti sazna, kao što je to učinio apelant u konkretnom slučaju. U obrazloženju je istaknuto da je dužnost obavještavanja veoma bitna okolnost koja može uticati na ispunjenje ugovora.

13. Dalje je pojašnjeno da je apelant tokom postupka nesporno dokazao da je pretrpio štetu uslijed povećanja cijene goriva, što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je Sud u cijelosti prihvatio kao pravilan i tačan, a stranke takvom nalazu nisu prigovorile. Prvostepeni sud je nesporno utvrdio da se apelant više puta obraćao naručitelju radova sa zahtjevom da se predmetni ugovor izmijeni zbog povećanja cijene goriva, a kada to nije dovelo do željenog efekta, onda se zahtjevom obratio i tužitelju. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je tužitelj donio Rješenje o davanju saglasnosti za izmjenu Ugovora broj 01-1562-2/05 od 21. septembra 2005. godine i o zaključenju aneksa ugovora (Aneks 1), na temelju kojeg bi se izmijenila odredba člana 5. stav 2. Ugovora, tako da jedinične cijene podliježu promjenama zavisno od kretanja cijene goriva na tržištu.

14. Na temelju svega prethodno iznesenog prvostepeni sud je zaključio da su ugovorne strane trebale pristupiti izmjeni predmetnog ugovora čije je ispunjenje postalo otežano zbog povećanja cijene goriva. Dalje, prvostepeni sud je, imajući u vidu da nije zaključen aneks ugovora, te da je apelant bezuspješno pokušavao naplatiti sporni iznos od naručitelja radova, pri čemu je uzeo u obzir da se tužitelj prema apelantu obvezao kao supsidijarni jamac, zaključio da se apelant realizacijom bjanko mjenice nije neosnovano obogatio, već da je samo naplatio ono što mu pripada uslijed izmijenjenih okolnosti, pa je primjenom odredaba čl. 133, 997. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.

15. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) je na sjednici Vijeća donio Presudu broj 62 0 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, uz obvezivanje apelanta na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Viši privredni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude, u dijelu koji se pobija u granicama razloga istaknutih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, utvrdio da je žalba osnovana. Naime, drugostepeni sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir sadržaj odredbe člana 6. stav 2. ugovora, te sadržaj mjenične izjave od 1. juna 2005. godine, na temelju kojih je zaključio da je tužitelj kao izdavatelj mjenice i supsidijarni jamac navedenom izjavom nedvosmisleno odredio namjenu i uslove naplate mjenice, tako što je njena naplata isključivo vezana za fiksno ugovorenu cijenu i uz uslov bezuspješne naplate od naručitelja radova. Viši privredni sud je naveo da gorivo predstavlja značajnu stavku u formiranju cijene rudarskih radova, što za posljedicu može dovesti do otežavanja ili onemogućavanja izvršenja ugovora, ali da bez obzira na to jedna ugovorna strana ne može samostalno mijenjati fiksno ugovorenu cijenu, pri čemu se na taj način ne može teretiti supsidijarni jamac, koji uopšte nije stranka u ovom ugovoru. Prema ocjeni drugostepenog suda, izmjena, odnosno povećanje fiksno ugovorene cijene, mogla se vršiti samo na temelju aneksa ugovora.

16. Drugostepeni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 133. ZOO-a, prema kojoj ugovornoj strani pripada pravo na izmjenu cijene uslijed izmijenjenih okolnosti, ali se ta odredba ne može odnositi na tužitelja koji nije ugovorna strana, niti kao supsidijarni jamac odgovora za obaveze naručitelja radova u pogledu eventualnog povećanja cijene goriva, pri čemu posebno treba imati u vidu da je naplaćena mjenica izdata samo radi osiguranja odgođenog plaćanja prema ugovoru. Upravo se zbog toga, prema ocjeni drugostepenog suda, posljedice izmijenjenih okolnosti ne mogu isticati tužitelju kao jamcu s jasno definisanim obimom odgovornosti, koji ne obuhvata izmijenjene okolnosti, s obzirom na fiksno ugovorenu cijenu. Osim toga, drugostepeni sud je utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao da se bezuspješno obraćao naručitelju radova radi naplate spornog iznosa, niti je dokazao da je račun naručitelja radova bio eventualno blokiran. Drugostepeni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu da banka, zbog mjeničnog načela apstraktnosti, nije mogla odbiti naplatu mjenice koju je apelant popunio i podnio na naplatu suprotno članu 6. stav 2. ugovora i suprotno mjeničnoj izjavi, utvrdivši da je apelant naplatio taj iznos, bez valjane pravne osnove, obvezujući apelanta da, shodno odredbi člana 210. ZOO-a, tužitelju vrati neosnovano naplaćeni iznos. U prilog navedenom, Viši privredni sud se još pozvao na odredbu člana 39. stav 3. Zakona o javnim nabavama BiH, koja propisuje da se prilikom dodjele ugovora o nabavci cijene navedene u najuspješnijoj ponudi i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji naknadno ne mogu mijenjati, dok je odredbom člana 40. tačka d) Zakona o javnim preduzećima propisano slično, odnosno da preduzeću nije dopušteno da vrši izmjene i dopune u već zaključenom ugovoru o nabavci, osim ako su izvršene u skladu sa zakonom. Na temelju svega navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužiteljevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.

17. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine reviziju odbio. Nakon što je izložio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te nakon ispitivanja pobijane presude u granicama razloga iznesenih u reviziji i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je revizija neosnovana. Vrhovni sud je na temelju činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova utvrdio da je tužitelj apelantu uručio tri mjenice, uz mjeničnu izjavu od 1. juna 2005. godine, kao jamstvo obaveze naručitelja radova prema ovom ugovoru, da je naručitelj radova apelantu isplatio traženi iznos prema ispostavljenim fakturama za izvršene radove, te da je apelant 17. novembra 2006. godine Novoj banci podnio na naplatu tužiteljevu mjenicu, pozivajući se na izmijenjene okolnosti nakon zaključenja ugovora, odnosno povećanja cijene goriva.

18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, za razrješenje spora je relevantno je li apelant imao pravnu osnovu za popunjavanje mjeničnog obrasca i naplatu spornog iznosa, pa se navedeni sud pozvao na Zakon o mjenici koji ne propisuje izričite odredbe o bjanko mjenici, pri čemu je istakao da se posredno na nju odnosi odredba člana 18. stav 2. navedenog zakona, koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Dalje je Vrhovni sud pojasnio bitne karakteristike bjanko mjenice naglasivši da je prilikom njenog izdavanja bitno postojanje namjere njenog izdavatelja, odnosno trasanta da obavezne sastojke mjenice naknadno popuni remitent, u skladu s ovlaštenjem koje mu izdavatelj daje u tom trenutku. Vrhovni sud je pojasnio da se to ovlaštenje u praksi najčešće pojavljuje kao mjenična izjava, te da nužnost postojanja sporazuma o izdavanju bjanko mjenice, i uz to postojanje ovlaštenja za popunjavanje takve mjenice, posredno određuje citirana odredba člana 18. stav 2. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je još naglasio da se bjanko mjenica mora ispuniti u skladu s međusobnim sporazumom između povjerioca i dužnika, te da izdavatelj mjenice zadržava pravo prigovora da mjenica nije pravilno ispunjena, odnosno da je ispunjena protivno postojećem sporazumu o izdavanju mjenice.

19. Vrhovni sud se dalje pozvao na odredbu člana 6. stav 2. predmetnog ugovora, kojom se naručitelj radova obavezao da će kao jamstvo za odgođeno plaćanje osigurati po tri mjenice koje će izdati tužiteljev prednik prema mjeničnoj izjavi dužnika od 1. juna 2005. godine, kao jamstvo obaveze naručitelja radova iz predmetnog ugovora u iznosu od 11.598.702,40 KM. Istovremeno, kako je istakao Vrhovni sud, navedenom mjeničnom izjavom mjenični dužnik je ovlastio mjeničnog vjerovnika da bjanko potpisane i ovjerene mjenice može dopuniti, u skladu s odredbama ovog ugovora, uz uslov da je prethodno mjenični vjerovnik bezuspješno pokušao naplatiti svoja dospjela potraživanja od naručitelja radova. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant spornu mjenicu mogao podnijeti na naplatu samo radi izmirenja fiksne ugovorene cijene prema ovom ugovoru (zbog čijeg osiguranja je mjenica i izdata), uz uvjet da je naručilac radova bezuspješno pokušavao izvršiti naplatu. Kako je ugovorenu cijenu za izvršene radove prema ispostavljenim fakturama apelant naplatio od naručitelja radova, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant u datoj mjeničnoj izjavi nije imao ovlaštenje da spornu mjenicu realizuje radi naplate razlike u cijeni goriva, niti zateznih kamata, pa je slijedom navedenog drugostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanta obvezao da tužitelju vrati neosnovano naplaćeni iznos, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO-a.

20. Vrhovni sud nije mogao prihvatiti navode revizije da je pobijana presuda utemeljena na povredi odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a, odnosno da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostepeni sud, jer je drugostepeni sud imao u vidu činjenice utvrđene tokom prvostepenog postupka, budući da je upravo na tim činjenicama i utemeljio svoju odluku. U tom smislu je istaknuto da apelant još insistira i na činjenici da od naručitelja radova nije naplaćen cjelokupan iznos prema ovom ugovoru (11.598.702,40 KM) i da je to utvrdio drugostepeni sud, jer to ne odgovora sadržaju pobijane presude u kojoj je navedeno da je apelant naplatio svoja potraživanja po osnovi izvedenih i fakturisanih radova. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i apelantove navode da se u konkretnom slučaju ne radi o supsidijarnom jamstvu, već o klasičnom mjeničnom dugu u kojem je apelant mjenični povjerilac, budući da je u tom smislu već obrazloženo da tužitelj jeste mjenični dužnik, ali u skladu s datom mjeničnom izjavom, pa na mjeničnom dužniku jeste teret dokazivanja da je mjenica zloupotrijebljena, što nije sporno jer je tužitelj u ovom postupku to i dokazao. Vrhovni sud je ocijenio kao neutemeljene apelantove navode kojim tvrdi da nije postupao nesavjesno jer je prije realizacije mjenice o tome obavijestio tužitelja i naručitelja radova, zbog toga što apelant nije ovlašten da sam mijenja uslove sporazuma o izdavanju mjenice, pa je, shodno tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant bez sumnje bio nesavjestan. S obzirom na sve navedeno odlučeno je kao u izreci presude, shodno odredbama čl. 248. i 387. stav 1. ZPP-a.

21. Apelant je 17. juna 2013. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda 62 0 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je, odlučujući o podnesenoj apelaciji, donio Odluku broj AP 2628/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i, shodno tome, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje, obavezavši Vrhovni sud da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u kontekstu primjene materijalnog prava koji se odnosi na neosnovano bogaćenje u situaciji kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelant realizovao mjenicu bez pravnog osnova, pri čemu nisu uzeli u obzir izmijenjene okolnosti koje su onemogućile apelantu da u cijelosti realizuje predmetni ugovor, te okolnost da je tužitelj dao pismenu saglasnost da se ovaj ugovor izmijeni u dijelu u kojem je utvrđena cijena jediničnih radova, čime je tužitelj jasno i nedvosmisleno iskazao volju da se obim i ovlaštenje mjenične izjave prošire i na izmijenjene uslove ugovaranja, što je za apelanta, suprotno shvatanjima redovnih sudova koji su donijeli osporene odluke, bio valjan pravni osnov za realizaciju mjenice (vidi op.cit. tačka 55). Ustavni sud je, shodno tome, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje, u skladu s pravnim shvatanjima Ustavnog suda koje je izraženo u citiranoj odluci. Aneks citirane odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje, suprotno odluci, tadašnje predsjednice Valerije Galić, kojem se pridružio sudija Mato Tadić.

b) Postupak pred Vrhovnim sudom nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2628/13

22. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 62 0 Ps 007706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine kojom je reviziju odbio, i istovremeno odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

23. Revizijski sud je nakon ponovnog preispitivanja osporene drugostepene presude došao do zaključka da je drugostepena presuda pravilna i zakonita i da revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Vrhovni sud je, na temelju činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, ponovio da je tužitelj uručio apelantu tri bjanko mjenice, uz mjeničnu Izjavu dužnika broj 03-1128-1/05 od 1. juna 2006. godine, kao garanciju obaveza naručitelja radova po zaključenom predmetnom ugovoru između apelanta i naručitelja radova od 16. maja 2005. godine. Iz provedenih dokaza je također proizašlo da se apelant za ugovorene radove po ispostavljenim fakturama naplatio od naručitelja radova, ali da je apelant 17. novembra 2006. godine kod Nove banke a.d. Bijeljina podnio na naplatu tužiteljevu bjanko mjenicu, pozivajući se na promijenjene okolnosti nakon zaključenja ugovora – povećanje cijena goriva.

24. Na temelju takvih činjeničnih okolnosti za razrješenje spora u konkretnom slučaju za Vrhovni sud je bilo relevantno da li je apelant imao pravni osnov da popuni mjenični obrazac i naplati sporni iznos. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da odredbe Zakona o mjenici ne poznaju pojam "bjanko mjenica", ali da se odredbom člana 18. stav 2. navedenog zakona posredno predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Vrhovni sud je dalje dao pojašnjenje vezano za bitne karakteristike bjanko mjenice te je, između ostalog, naglasio da se bjanko mjenica mora ispuniti u skladu s međusobnim sporazumom povjerioca i dužnika, pri čemu izdavalac mjenice (trasant) zadržava pravo da prigovora u slučaju da mjenica nije pravilno ispunjena, odnosno da je ispunjena protivno postojećem sporazumu o izdavanju mjenice.

25. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 2. ovog ugovora kojom se naručilac radova obavezao da će kao garanciju za odgođeno plaćanje obezbijediti po tri mjenice izdate od prednika tužitelja i naručitelja radova. Dalje je Vrhovni sud podsjetio da je tužiteljev prednik prema mjeničnoj izjavi dužnika od 1. juna 2005. godine apelantu uručio tri bjanko mjenice kao garanciju obaveze naručitelja radova iz ovog ugovora u iznosu od 11.598.702,40 KM. Vrhovni sud je dalje pojasnio da je datom mjeničnom izjavom mjenični dužnik ovlastio mjeničnog vjerovnika da uručene, potpisane i ovjerene bjanko mjenice "može dopuniti u skladu s odredbama Ugovora o izvođenju rudarskih radova (predmetni ugovor) i Zakona o mjenici" uz uslov "da je prethodno mjenični vjerovnik bezuspješno pokušao naplatiti svoja dospjela potraživanja od JP naručitelja radova".

26. Vrhovni sud je shodno navedenom zaključio da je apelant spornu mjenicu mogao podnijeti na naplatu samo radi izmirenja fiksno ugovorene cijene po ovom ugovoru (radi čijeg obezbjeđenja mu je mjenica uručena) uz uslov da je naplatu bezuspješno pokušavao naručitelj radova, što apelant tokom postupka nije dokazao, pa shodno navedenom, budući da je apelant svoje potraživanje naplatio od naručitelja radova, to u datoj mjeničnoj izjavi apelant nije imao ovlaštenje da spornu mjenicu realizuje radi naplate razlike u cijeni goriva, posebno zateznih kamata.

27. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu da je tužitelj, kao matično preduzeće u čijem sastavu se nalazi naručitelj radova, dao saglasnost na zaključenje aneksa (koji nije zaključen) ovog ugovora zbog povećanja cijena goriva, ali takva saglasnost koja nije popraćena drugim tužiteljevim radnjama, ne predstavlja pouzdan osnov za zaključak da je došlo do noveliranja ranije datog mjeničnog ovlaštenja na način da se obim ovlaštenja iz mjenične izjave proširi na izmijenjene uslove ugovaranja (kojih u konkretnom slučaju nema jer nije došlo do zaključenja aneksa ovog ugovora). U tom kontekstu Vrhovni sud je naglasio da ne može doći do noveliranja mjenične izjave, vezano za uslove naplate mjenica datih kao sredstvo obezbjeđenja u odnosu na aneks ugovora (kojim se ugovaraju veće cijene) iz jednostavnog razloga što takav ugovor nije ni zaključen. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant nije imao valjan pravni osnov da naplati veću cijenu po ovom ugovoru, tako što je realizovao spornu mjenicu, a posebno taj osnov nije imao za naplatu zatezne kamate naglasivši da se u konkretnom slučaju ne radi o usmeno datom ovlaštenju za noveliranje ranije mjenične izjave koja je konvalidirala njegovim ispunjenjem jer je do konvalidacije moglo doći samo voljom tužitelja.

28. Prema ocjeni Vrhovnog suda promijenjene okolnosti (povećanje cijene goriva), do kojih je nesumnjivo došlo, nisu mogle pasti na teret tužitelja, kao mjeničnog i supsidijarnog dužnika (kojeg može obavezivati samo izričito data mjenična izjava od 1. juna 2005. godine). Te se okolnosti tiču isključivo ugovornog odnosa između apelanta i naručitelja radova, te eventualne naplate od naručitelja radova, ali po drugom zakonskom osnovu (član 133. ZOO-a). Navedeno, kako je naglasio Vrhovni sud, imajući u vidu strogost i formalnost mjenice, kao sredstva obezbjeđenja ili plaćanja, uz naglasak da se na teret tužitelja nisu mogle naplatiti zatezne kamate jer se tužitelj mjeničnom izjavom nije obavezao na plaćanje kamata. S obzirom na sve navedeno Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da je ova mjenica realizovana suprotno odredbi člana 6. stav 2. ovog ugovora, te suprotno mjeničnoj izjavi, te da je apelant stoga u obavezi da primjenom pravila o sticanju bez osnova propisanih odredbama čl. 210. i 214. ZOO-a tužitelju vrati neosnovano naplaćeni iznos.

29. Osvrćući se na apelantove prigovore da je, između ostalog, osporena drugostepena presuda zasnovana na povredi odredaba člana 229. tačka 4. ZPP-a, te da se u konkretnom slučaju ne radi o supsidijarnom jamstvu, već o klasičnom mjeničnom dugu, Vrhovni sud je sve prigovore ocijenio kao neosnovane (o čemu se Vrhovni sud iscrpnije izjasnio na strani 6 obrazloženja). U tom pravcu Vrhovni sud je obrazložio da tužitelj jeste mjenični dužnik, ali u skladu s datom mjeničnom izjavom i da je na mjeničnom dužniku teret dokazivanja (na čemu se revizijom insistira) da je mjenica zloupotrijebljena, što je tužitelj provedenim dokazima i dokazao. Vrhovni sud je kao neosnovane ocijenio i apelantove navode da on nije postupao nesavjesno s obzirom da je prije realizacije mjenice o tome obavijestio i tužitelja i naručitelja radova. Razlog tome je, kako je istakao Vrhovni sud, što apelant nije ovlašten da sam mijenja uslove naplate mjenice i što je postupao suprotno postignutom sporazumu o izdavanju mjenice, pa je u konkretnom slučaju apelant svakako postupao nesavjesno.

30. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude na temelju odredaba čl. 248. i 387. stav 1. iz ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant ovim apelacijama ukazuje da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom broj AP 699/15 se ukazuje na neprihvatljivost stava Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju radi o supsidijarnom jamstvu u prvom redu zbog toga što je forma obavezujući element kod postojanja jamstva, tako da se obaveze jamca prema povjeriocu konstituišu potpisivanjem izjave o jamstvu, koja u konkretnom slučaju nije sačinjena, pri čemu mjenična izjava ne predstavlja ugovor o jamstvu koji je po svojim karakteristikama dvostrani pravni posao. Prema apelantovoj ocjeni dug na koji se tužitelj obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, a ne dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz ovog ugovora. U navodima apelacije apelant je iscrpno citirao obrazloženje Ustavnog suda koje je dato u Odluci broj AP 2628/13. Apelant ukazuje da je osporena odluka donesena bez poštivanja pravnih shvatanja Ustavnog suda, koja su izražena u citiranoj odluci, predloživši da Ustavni sud, primjenom člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, ukine sve presude kojima se krše apelantova ustavna prava, te donese meritornu odluku ostavljajući na pravnoj snazi presudu Okružnog privrednog suda, koja u konkretnom slučaju ne krši apelantova ustavom zaštićena prava.

32. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da se obustavi izvršenje po Rješenju o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ip 003878 11 Ip od 27. januara 2012. godine, budući da je apelantu blokiran račun kod banke, te da se otklone sve posljedice koje je navedeno izvršenje proizvelo, sve do konačne odluke o apelaciji, a zbog nastanka nenadoknadive štete koju bi apelant pretrpio ukoliko se ne obustavi ovo izvršenje, posebno što je Vrhovni sud osporenom odlukom ignorisao pravno shvatanje Ustavnog suda izraženo u prethodnoj odluci u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

33. U apelaciji broj AP 1125/15 apelant je, između ostalog, ukazao da Vrhovni sud nije prihvatio ni jedan od zaključaka Ustavnog suda koji je izražen u Odluci AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine, što je sasvim neprihvatljivo. Apelant je ponovo ukazao da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, što je apelant isticao i tokom postupka, jer se radi o potpuno pogrešnom shvatanju instituta sticanja bez osnova od strane naručitelja radova. Dakle, osnovni preduslov da bi se uopšte moglo govoriti o sticanju bez osnova je nepostojanje odgovarajuće osnove za sticanje. U konkretnom slučaju sam tužitelj u svojoj tužbi navodi da je apelant sporni iznos naplatio realizacijom mjenice, pa je nesporno da je tuženi naplatu mjenice izvršio temeljem valjanog pravnog osnova za sticanje (mjenice), što priznaje i sam tužitelj. Prema apelantovoj ocjeni, stoga je postavljeni tužbeni zahtjev bespredmetan jer sama mjenica jeste valjan pravni osnov. Navodi da je mjenica po svojoj pravnoj prirodi apstraktan pravni posao, te da stoga nije ni potrebno dokazivati njenu kauzu, odnosno razlog obavezivanja. Prema tome, kako je istakao apelant, u konkretnom slučaju nije moglo biti nikakvih propusta, niti protupravnosti u postupku naplate mjenice na strani imaoca mjenice, jer je apelant bio u zakonitom posjedu tužiteljeve bjanko mjenice koja je izdata kao sredstvo obezbjeđenja obaveze naručitelja radova prema apelantu. Isto tako, prema apеlantovoj ocjeni nema elemenata uvećanja njegove imovine budući da su naplatom mjenice samo spriječeni apelantovi finansijski problemi i bankrot koji je nastao uslijed promijenjenih okolnosti uzrokovanih naglim rastom cijena goriva. Prema apelantovom mišljenju osnov za naplatu mjenice je utemeljen na relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o mjenici, a činjenica da je apelant mjenicu realizovao tek 11 mjeseci od isteka ovog ugovora dovoljno govori o apelantovoj savjesnosti, pri čemu se apelant pozvao na odredbe čl. 12, 15. i 16. ZOO-a, koje smatra relevantnim u konkretnom slučaju. Apelant je naglasio da u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o jamstvu, niti je apelant s tužiteljem dogovarao sadržaj mjenične izjave, pa je stoga mjenična izjava akt tužiteljeve jednostrane volje i izdata je bez konsultacija i apelantove saglasnosti.

b) Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao jer je osporena odluka donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to Zakona o mjenici i ZOO-a. Predloženo je da se i apelacija i zahtjev za donošenje privremene mjere odbiju kao neosnovаni.

35. Tužitelj je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da osporenom presudom nisu učinjene bilo kakve povrede na koje apelant ukazuje jer je Vrhovni sud zauzeo ispravan stav da je apelant spornu mjenicu mogao podnijeti na naplatu samo radi izmirenja fiksne ugovorene cijene po ovom ugovoru, te da prema datoj mjeničnoj izjavi nije imao ovlaštenje da spornu mjenicu realizuje radi naplate cijene goriva, niti zateznih kamata, i da te izmijenjene okolnosti nisu mogle pasti na teret tužitelja kao mjeničnog i supsidijarnog dužnika, već se tiču ugovornog odnosa između apelanta i naručitelja radova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, te je predloženo da se dokazi koji su dostavljeni u apelaciji broj AP 2628/13 cijene i u ovim predmetima.

V. Relevantni propisi

36. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Načelo savesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Načelo jednake vrednosti davanja

Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posledice.

Zabrana prouzrokovanja štete

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Pretpostavke za raskidanje

Član 133.

(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovora očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.

(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

Sticanje bez osnova

Opšte pravilo

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Obim vraćanja

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Jemstvo

Opšte odredbe

Pojam

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Forma

Član 998.

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.

Oblici jemstva

Član 1004. st. 1. i 3.

(1) Od jemca se može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).

(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).

37. U Zakonu o menici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/01) relevantne odredbe glase:

Član 18.

Lica protiv kojih je stavljen zahtev da ispune svoje obaveze iz menice, ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili sa kojim ranijim imaocem menice, osim ako je sadašnji imalac menice prilikom njenog sticanja svesno postupio na štetu dužnika.

Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovarati imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.

VI. Dopustivost

38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 00706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2015. godine, a apelacije su podnesene 16. februara, odnosno 13. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ove apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

45. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud se, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, poziva na Odluku AP 2628/13 (op. cit. AP 2628/13, tačka 37) u kojoj je riješeno pitanje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Apelant ovom apelacijom osporava odluku Vrhovnog suda ukazujući da navedeni sud nije postupio u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci AP 2628/13. Apelant smatra da je Vrhovni sud presudom koju je donio u ponovnom postupku ponovo povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Između ostalog ukazuje da je Vrhovni sud ponovo pogrešno primijenio institut neosnovаnog bogaćenja, da je navedeni sud zanemario osnovna načela mjenice, te okolnost da je apelant bio u savjesnom posjedu mjenice, da je realizacija mjenice bila valjan pravni osnov, da se stoga apelant nije neosnovano obogatio već su realizacijom mjenice samo spriječeni apelantov bankrot i fanansijski problemi nastali zbog promijenjenih okolnosti uzrokovanih naglim rastom cijene goriva na koje ugovorne strane nisu mogle da utiču.

47. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2628/13 (vidi tač. 40-55), između ostalog, ukazao da je tužitelj davanjem saglasnosti za izmjenu ovog ugovora u dijelu jedinične cijene ugovorenih radova zapravo novelirao mjenično ovlaštenje iskazano kroz usmenu saglasnost i sve druge jasno iskazane radnje kojima je tužiteljev pravni prednik pokazao svoju volju da se izmiri apelantovo potraživanje proizašlo iz ugovorenog posla. U vezi s tim Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da nije bilo potrebno da to bude iskazano izričito i u pisanoj formi, već da je sasvim dovoljno da se to može zaključiti iz svih drugih okolnosti, što za posljedicu ima da i usmeno iskazano ovlaštenje između privrednih subjekata, u principu, može konvalidirati njegovim ispunjenjem. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud je iskazao stav da je imalac mjenice bio ovlašten da aktivira mjenicu, ukoliko se ne naplati od dužnika, te da je upravo naknadno data saglasnost za izmjenu ovog ugovora bila valjan pravni osnov za realizaciju mjenice, bez obzira na to što do izmjene ovog ugovora praktično nije došlo. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci napravio paralelu između relevantnih okolnosti citiranog predmeta i predmeta Ustavnog suda broj AP 554/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) gdje je Ustavni sud zaključio da se ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima da bi se Ustavni sud mogao pozvati na zauzetu praksu iz tog predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, poredeći pravne i činjenične okolnosti oba predmeta, došao do zaključka da se o sličnosti navedenih predmeta može govoriti u kontekstu položaja ponuđača u postupcima javnih nabavki u kojima kao ugovorni organ nastupa državni organ, koji koristi svoj dominantni položaj, pri čemu položaj ponuđača ostaje prilično nezaštićen, što je upravo karakteristika oba ova slučaja.

48. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u citiranom predmetu posebna pažnja posvećena postupcima i ponašanju svih učesnika spornog pravnog posla temeljem čega je zauzet stav da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili apelantovo savjesno ponašanje u odnosu na ponašanje drugih učesnika pravnog posla. U tom pravcu je naglašeno da je naručilac radova odlagao zaključenje aneksa ovog ugovora kojim bi se izmijenila cijena ugovorenih radova zbog nastanka bitno izmijenjenih okolnosti, na koje su ukazivali apelant i tužiteljev pravni prednik, pri čemu nije postojala jednakost ugovornih strana, te je zaključeno da je u konkretnom slučaju narušen princip uzajamnosti prestacija u korist jedne ugovorne strane. Ustavni sud se u citiranoj odluci osvrnuo i na institut supsidijarnog jamstva i njegove bitne karakteristike bez kojih se navedeni institut, kao dvostrani pravni posao, ne može zasnovati. Pri tome je naglašeno da mjenična izjava, koju je dao tužiteljev pravni prednik, ne predstavlja ugovor o jamstvu koji je prema svojim karakteristikama, kako je već naglašeno, dvostrani pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se ustanovljava obaveza iz vlastite mjenice kojom se tužiteljev pravni prednik kao trasat obavezao da će remitentu (apelantu) isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici (ovlašćuje se mjenični vjerovnik da uručene mjenice može naplatiti na teret bilo kojeg računa mjeničnog dužnika). Shodno tome, Ustavni sud je naglasio da dug na koji se tužitelj obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje, a ne dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, što bi bio slučaj kod supsidijarnog jamstva. Ustavni sud je također iznio stav da obaveza iz mjenice nije obaveza zavisna od obaveze iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent može uvijek aktivirati i koja se zbog toga ne može uslovljavati nemogućnošću naplate duga.

49. Ustavni sud je također naveo da je bez posebnog pravnog značaja uslov naveden u mjeničnoj izjavi, tj. da je apelant bio u obavezi da prethodno bezuspješno pokuša da naplati svoja potraživanja od naručioca radova. U vezi s tim Ustavni sud se pozvao na principe pismenosti i strogosti mjenice, te njene formalnosti, tako da je takvo uslovljavanje i ograničavanje mjenične izjave neosnovano, pri čemu je na mjeničnom povjeriocu izbor na koji način i iz kojeg sredstva osiguranja će naplatiti svoje potraživanje. Polazeći od navedenih pravnih shvatanja Ustavni sud je zaključio da apelant nije realizovao bjanko mjenicu bez pravnog osnova, i da se nije neosnovano obogatio, u smislu odredbe člana 210. ZOO-a, kako je to utvrdio Vrhovni sud prihvativši stav Višeg privrednog suda, te je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

50. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ponovnom postupku u obrazloženju osporene presude ponovio da Zakon o mjenici nema izričitih zakonskih odredbi o bjanko mjenici, ali da se posredno na nju primjenjuje odredba člana 18. stav 2. citiranog zakona apostrofirajući da se bjanko mjenica mora ispuniti u skladu s međusobnim sporazumom povjerioca i dužnika pri čemu trasant (izdavalac mjenice) ima uvijek pravo prigovora da je mjenica ispunjena protivno postojećem sporazumu o izdavanju mjenice. U tom pravcu Vrhovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbu člana 6. stav 2. ovog ugovora kojom se naručilac radova obavezao da će kao garanciju za odgođeno plaćanje obezbijediti po tri bjanko mjenice izdate od prednika tužitelja, pri čemu je navedeni sud imao u vidu mjeničnu izjavu od 1. juna 2005. godine koja je izdata kao garancija obaveze naručitelja radova iz predmetnog ugovora kojom je mjenični dužnik ovlastio mjeničnog povjerioca da uručene bjanko mjenice "može popuniti u skladu s predmetnim ugovorom i Zakonom o mjenici, uz uslov da je prethodno mjenični povjerilac bezuspješno pokušao naplatiti svoja dospjela potraživanja od naručitelja radova".

51. Vrhovni sud je dalje pojasnio da je tužitelj rješenjem od 29. septembra 2005. godine dao saglasnost za zaključenje aneksa ugovora zbog povećanja cijena goriva, kako bi se izvršila izmjena ranije fiksne jedinične cijene uslužnih radova i regulisalo da ona podliježe promjeni zavisno od kretanja cijene goriva na tržištu. Međutim Vrhovni sud je, imajući u vidu da aneks ovog ugovora nije zaključen, utvrdio da u takvim okolnostima nije ni moglo doći do noveliranja ranije datog mjeničnog ovlaštenja, niti je stoga apelant imao valjan pravni osnov da naplati veću cijenu po ovom ugovoru, a posebno da nije imao pravni osnov da naplati zakonsku zateznu kamatu. Vrhovni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o usmeno datom ovlaštenju za noveliranje mjenične izjave koja je konvalidirala njegovim ispunjenjem, jer je do konvalidacije moglo doći samo voljom tužitelja. Vrhovni sud je još naglasio da promijenjene okolnosti (povećanje cijene goriva), do kojih je nesumnjivo došlo, nisu mogle pasti na teret tužitelja, "kao mjeničnog i supsidijarnog dužnika", već se tiču ugovornog odnosa između apelanta i naručitelja radova po drugom zakonskom osnovu, a ne po osnovu naplate mjenice. Navedeno, kako je istakao Vrhovni sud, imajući u vidu strogost i formalnost mjenice, kao sredstva obezbjeđenja ili plaćanja. Vrhovni sud je također apelantovo postupanje ocijenio kao nesavjesno, pri čemu je imao u vidu da je mjenica zloupotrijebljena, što je tužitelj tokom postupka dokazao. Vrhovni sud je, shodno svemu navedenom, zaključio da je Viši privredni sud pravilno postupio kada je apelanta obavezao da primjenom odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a vrati neosnovano naplaćeni iznos.

52. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donoseći osporenu presudu u ponovnom postupku u bitnom ostao kod stava zauzetog u presudi koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2628/13. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da, suprotno shvatanjima Ustavnog suda, Vrhovni sud i dalje istrajava na stavu da apelant nije imao pravni osnov da realizuje bjanko mjenicu koju je izdao tužiteljev prednik, vezujući takav stav na odredbi člana 6. stav 2. ovog ugovora i mjeničnoj izjavi, zatim da nije moglo doći do noveliranja ranije datog mjeničnog ovlaštenja zbog činjenice da aneks ovog ugovora nije zaključen (za čije je zaključenjе tužitelj dao pismenu saglasnost 21. septembra 2005. godine), kao i to da "promijenjene okolnosti (povećanje cijene goriva), do kojih je nesumnjivo došlo, nisu mogle pasti na teret tužitelja, kao mjeničnog i supsidijarnog dužnika, već se tiču ugovornog odnosa između apelanta i naručitelja radova po drugom zakonskom osnovu, a ne po osnovu naplate mjenice", zatim da je mjenica zloupotrijebljena što je tužitelj provedenim dokazima i dokazao, te da je apelant postupao nesavjesno jer nije bio ovlašten da sam mijenja uslove naplate mjenice i suprotno postignutom sporazumu o izdavanju mjenice.

53. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o mjenici izričito ne propisuje pojam "bjanko mjenica", niti je navedeni zakona izričito spominje, ali da se odredba člana 18. stav 2. Zakona o mjenici može posredno odnositi na nju, kako je to zapazio i Vrhovni sud. Dakle, bjanko mjenica je mjenica čiji bitni elementi nisu popunjeni jer takva mjenica ne sadrži iznos mjenične svote, ime remitenta i datum izdavanja ili rok dospijeća. Ove elemente mjenični povjerilac naknadno upisuje, prije nego što mjenicu dostavi na naplatu. Ustavni sud također podsjeća da dužnik izdavanjem ove mjenice preuzima veliki rizik, jer mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno sporazumu s dužnikom. Navedeno zapravo proizlazi iz same odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici koja propisuje da …ako mjenica, koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno bude ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovarati imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno, ili ako je pri sticanju mjenice postupio s krajnjom nepažnjom. Iz citirane odredbe zapravo proizlazi da se imaocu mjenice ne može prigovoriti ukoliko je mjenicu realizovao protivno sporazumu, osim u zakonom propisanim uslovima vezanim za način sticanja mjenice, što u konkretnom slučaju nije sporno, budući da je naručitelj radova apelantu predao tri bjanko mjenice koje je apelant držao u zakonitom posjedu. Prema ocjeni Ustavnog suda u prilog tome govori i činjenica da tužitelj nije smatrao da apelant neosnovano drži mjenice u svom posjedu jer bi u protivnom tražio povrat datog sredstva obezbjeđenja, što se nije dogodilo. Naime, izdavalac mjenica je bio svjestan da apelantova potraživanja nisu u cijelosti naplaćena po osnovu osnovnog pravnog posla, pri čemu je prema ocjeni Ustavnog suda apelantu momentom izdavanja i predaje u posjed mjenica istovremeno dato i odobrenje za njihovo popunjavanje i realizaciju.

54. U tom pravcu, Ustavni sud smatra da je bitno napomenuti da upravo zbog rizika koji za sobom povlači izdavanje bjanko mjenice pitanje načela savjesnosti i dobrih poslovnih običaja dolazi u prvi plan, pa je upravo iz tog razloga prilikom odlučenja Ustavni sud u Odluci broj AP 2628/13 (vidi tač. 49 i 50) posvetio posebnu pažnju ponašanju svih učesnika u toku realizacije konkretnog pravnog posla, posebno u okolnostima kada je na jednoj strani ugovorni partner državni organ, koji može i nesporno koristi svoj dominantni položaj. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazao da su redovni sudovi, donoseći osporene presude, zanemarili apelantovo savjesno ponašanje u odnosu na ponašanje drugih učesnika u konkretnom slučaju jer je naručilac radova odlagao zaključenje aneksa predmetnog ugovora (iako je tužitelj dao pismenu saglasnost da se aneks zaključi), kojim bi se izmijenila cijena ugovorenih radova zbog nastanka bitno izmijenjenih okolnosti, koje tokom postupka niko nije osporio. Ustavni sud smatra da je upravo tom pitanju Vrhovni sud trebao posvetiti posebnu pažnju i u ponovnom postupku.

55. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud to pitanje dotakao tek paušalno, navodeći da su neosnovani apelantovi navodi da nije postupao nesavjesno imajući u vidu da tuženi (apelant) nije ovlašten da sam mijenja uslove za naplate mjenice. Ustavni sud smatra da se ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja čini proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario okolnosti konkretnog slučaja i apelantovo ponašanje u odnosu na dominantan položaj tužitelja kao državnog organa. Ustavni sud u tom pravcu podsjeća da do zaključenja aneksa ugovora nije došlo, iako je tužitelj u septembru 2005. godine, zbog izmijenjenih uslova ugovaranja uslijed povećanja cijene goriva, dao pismenu saglasnost da se zaključi aneks ovog ugovora, čime je u tom pravcu nesporno iskazao svoju volju. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je apelant realizovao mjenicu 11 mjeseci od momenta prestanka važenja ovog ugovora, nadajući se da će u tom periodu doći do zaključenja aneksa ugovora, kako je uostalom i dogovoreno, što također govori o apelantovoj savjesnosti. U prilog tome govori i činjenica da je apelant prije realizacije mjenice obavijestio i tužitelja i naručitelja o svojoj namjeri, na što oni nisu reagovali, niti su apelantu uputili bilo kakvu primjedbu, što je bilo sasvim očekivano s obzirom na predmetni postupak, pa i to dovoljno govori o savjesnosti apelanta, što je Vrhovni sud posve zanemario.

56. Zatim, Ustavni sud smatra proizvoljnim ponovno insistiranje Vrhovnog suda da je tužitelj tokom postupka dokazao da je mjenica zloupotrijebljena. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da bi tužitelj, da bi dokazao ove činjenice, morao voditi poseban postupak druge vrste i sadržine u okviru kojeg bi se nesporno utvrdilo da je naručitelj radova izvršio svoju obavezu u cijelosti i u ugovorenim rokovima, te bi se u tom postupku utvrdio i stepen izvedenih radova, procent naplate i blagovremenost otplate apelantovog potraživanja. Budući da takav postupak nije vođen, prema ocjeni Ustavnog suda, tokom ovog postupka nije na nesumnjiv način ni utvrđena činjenica da je naručitelj radova u cijelosti izvršio svoju obavezu plaćanja izvedenih radova, pri čemu Ustavni sud smatra da se rasvjetljavanje te činjenice u konkretnom slučaju postavilo kao prethodno pitanje. Shodno navedenom, a imajući u vidu da tokom postupka nije, kako je već istaknuto, na nesumnjiv način utvrđena sporna činjenica (da je naručitelj radova izvršio svoju obavezu u cijelosti), a teret dokazivanja je bio na strani tužitelja, to je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je apelant zloupotrijebio mjenicu.

57. Ustavni sud također podsjeća da je Vrhovni sud u ponovnom postupku zanemario stav Ustavnog suda da obaveza iz mjenice nije zavisna obaveza iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati. Upravo navedeno proizlazi iz apstraktnosti mjenice što, dakle, znači da zaštita prava koja proizlazi iz mjenice ne zavisi od osnovnog posla, što je upravo suprotno stavu Vrhovnog suda koji realizaciju mjenice u konkretnom slučaju veže za predmetni ugovor. U tom pravcu Ustavni sud naglašava da u materijalnopravnom smislu mjenična obaveza predstavlja apstraktnu obavezu i dužnik u pravilu nema mogućnost da ističe prigovore u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice.

58. Zatim, Ustavni sud ponovo ukazuje da tužitelj kao mjenični dužnik, i apelant kao mjenični povjerilac, nisu zaključili nikakav dvostrano-pravni posao koji bi apelanta obavezivao. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci AP 2628/13 (vidi tačka 51) opširno obrazloženo da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o supsidijarnom jamstvu iz jednostavnog razloga što primjena navedenog instituta podrazumijeva zaključenje ugovora o jamstvu, koji u konkretnom slučaju nije zaključen, uz naglasak da mjenična izjava nema snagu ugovora o jamstvu koji je dvostrano-pravni posao, već ona predstavlja jednostranu izjavu volje mjeničnog dužnika. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom pravcu, odgovarajući na apelantove navode da se u konkretnom slučaju ne radi o supsidijarnom jamstvu, obrazložio da je tužitelj mjenični dužnik, ali u skladu s datom mjeničnom izjavom, pri čemu je naglasio da apelant nije dokazao da je prethodno bezuspješno pokušao da naplati mjenice od naručitelja radova i da na računu nije bilo dovoljno sredstava.

59. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud u Odluci AP 2628/13, upravo polazeći od osnovnih načela mjenice (strogosti, pismenosti i formalnosti), naveo da je takvo uslovljavanje i ograničavanje mjenične izjave (da se apelant prethodno bezuspješno pokušao da naplati od naručitelja radova) neosnovano, jer je na mjeničnom povjeriocu izbor na koji način i iz kojeg sredstva osiguranja će naplatiti svoje potraživanje. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u ponovnom postupku zanemario stav Ustavnog suda da dug na koji se tužitelj obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje, a ne dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, što bi bio slučaj kod supsidijarnog jamstva. U tom pravcu Ustavni sud i u ovoj odluci ponovo ukazuje na načelo neposrednosti mjenice koje podrazumijeva da je svaki mjenični dužnik (tužitelj u konkretnom slučaju) u neposrednom pravnom odnosu prema imaocu mjenice (apelant u konkretnom slučaju). Imajući u vidu smisao navedenog načela, Ustavnom sud se čini proizvoljnim obrazloženje Vrhovnog suda da promijenjene okolnosti (povećanje cijene goriva), do kojih je nesumnjivo došlo, nisu mogle pasti na teret tužitelja "kao mjeničnog i supsidijarnog dužnika", kako je to naglasio Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude.

60. Ustavni sud također zapaža da je Vrhovni sud iznio proizvoljno obrazloženje da do noveliranja ranije datog mjeničnog ovlaštenja nije moglo doći zbog činjenice da aneks ugovora nije ni zaključen. Ustavni sud je u citiranoj odluci upravo naglasio da je tužitelj davanjem saglasnosti za izmjenu ugovora u dijelu jedinične cijene ugovorenih radova zapravo novelirao mjenično ovlaštenje iskazano kroz usmenu saglasnost, kao i sve druge iskazane radnje kojima je tužiteljev pravni prednik pokazao svoju volju da se izmiri apelantovo potraživanje proizašlo iz ugovorenog posla. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da u takvim okolnostima nije bilo potrebno da to bude iskazano izričito i u pisanoj formi, kako to proizvoljno tvrdi Vrhovni sud u osporenoj odluci, već da je sasvim dovoljno da se to može zaključiti iz svih drugih okolnosti, što za posljedicu ima da i usmeno iskazano ovlaštenje između privrednih subjekata, u principu, može konvalidirati njegovim ispunjenjem. Stoga, u takvim okolnostima, kada je tužitelj iskazao volju da se obim i ovlaštenje mjenične izjave proširi i na izmijenjene uslove ugovaranja koja je rezultirala pismenom saglasnošću da se zaključi aneks ugovora, vezivanjem noveliranja mjeničnog ovlaštenja sa zaključenjem aneksa ugovora se čini proizvoljnim.

61. Shodno svemu navedenom Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio institut neosnovanog bogaćenja koji podrazumijeva ispunjenje određenih pravnih činjenica, pored ostalog, odsustvo pravne osnove (kauze) za bogaćenje u okolnostima kada dio imovine jednog lica pređe u imovinu drugog lica. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u već citiranoj odluci iznio stav da je valjan pravni osnov za realizaciju mjenice apelant našao u nedvosmisleno iskazanoj volji tužitelja da se obim i ovlaštenje mjenične izjave prošire i na izmijenjene uslove ugovaranja. Osim toga, Ustavni sud smatra da je taj osnov apelant imao i u samoj bjanko mjenici, koju mu je uručio naručitelj radova i koja je bila u njegovom zakonitom posjedu. Posebno treba uzeti u obzir da je realizacija mjenica uvijek valjan osnov za bilo koju isplatu.

62. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je sporno pitanje Vrhovni sud ponovo raspravljao bez poštivanja osnovnih načela mjenice, uz pogrešnu primjenu instituta neosnovanog bogaćenja (član 210. ZOO-a), pri čemu je Vrhovni sud u ponovnom postupku zanemario pravna shvatanja Ustavnog suda izražena u Odluci AP 2628/13. Ustavni sud posebno naglašava da je Vrhovni sud donio osporenu odluku i bez uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja, posebno okolnosti koje nesporno upućuju na apelantovo savjesno postupanje. Činjenica je da je apelant, kao privatno preduzeće, pokušavao da zaštiti svoj položaj u okolnostima povećanja cijene goriva koje su se nesporno desile u toku realizacije ovog ugovora (što je utvrđeno i na temelju finansijskog vještačenja, koje niko nije osporio), što je za posljedicu dovelo do nastanka štete za apelanta, a sve u okolnostima neravnopravnog odnosa strana u postupku, posebno kada se s jedne strana nađe privatno preduzeće, a s druge strane državni organ, koji ima i koristi svoj dominantan položaj.

63. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja propisuje da je sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnositelja apelacije. Imajući u vidu citiranu odredbu, kao i obrazloženje Vrhovnog suda koje je dato u osporenoj presudi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u ponovnom postupku donio odluku bez poštivanja pravnih shvatanja Ustavnog suda koja su iscrpno elaborirana u obrazloženju citirane Odluke broj AP 2628/13, što je suprotno odredbi člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke kojom je Vrhovni sud obavezan da prilikom odlučenja u ponovnom postupku uzme u obzir pravna shvatanja Ustavnog suda iznesena u ovoj odluci, kako to propisuje odredba člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

64. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

65. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud donio osporenu presudu bez poštivanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine, što je suprotno članu 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odnosno kada je Vrhovni sud spornu pravnu situaciju ponovo razmotrio bez poštivanja osnovnih načela mjeničnog poslovanja i bez uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja, što je rezultiralo proizvoljnom primjenom materijalnog prava u kontekstu primjene instituta neosnovanog bogaćenja.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

69. Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čine izjave o neslaganju potpredsjednika Mate Tadića i sutkinje Valerije Galić s pozivom na njihova izdvojena mišljenja u Odluci broj AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.