Službeni glasnik BiH, broj 59/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 921/16, rješavajući apelaciju Milana Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milana Radovanovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 020454 16 Kž od 10. marta 2016. godine o određivanju pritvora iz posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milan Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 020454 16 Kž od 10. marta 2016. godine. Apelant je podnio i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru da se odmah pusti na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 4. februara 2016. godine, a Tužilaštvo 3. februara 2016. godine.

4. Ustavni sud je dopisom od 23. maja 2016. godine zatražio od Suda BiH podatke o trenutnom statusu apelanta (da li je i dalje u pritvoru).

5. Sud BiH je dopisom od 31. maja 2016. godine dostavio tražene podatke Ustavnom sudu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Krn 6 od 3. februara 2016. godine apelantu je određen pritvor do 29. februara 2016. godine iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

8. U prijedlogu od 2. februara 2016. godine se navodi da Tužilaštvo sprovodi istragu protiv apelanta i drugih osumnjičenih zbog postojanja osnova sumnje da su apelant i Siniša Straživuk u periodu od početka mjeseca oktobra 2015. godine do kraja mjeseca decembra 2015. godine na području BiH organizirali grupu za organizirani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZBiH i to na način da su naručivali, organizirali prevoz, carinjenje, skladištenje, distribuciju i plasman baznog ulja koje je uvoženo iz inostranstva u BiH.

9. Nakon što je razmotrio navode Tužilaštva i odbrane, te nakon izvršenog uvida u dostavljene dokaze Tužilaštva, Sud BiH je utvrdio da je prijedlog Tužilaštva osnovan u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje o počinjenju inkriminiranih radnji, kao osnovnom uvjetu za određivanje pritvora, kao i na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Iz dostavljenih dokaza, Sud BiH je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelant i Siniša Straživuk u periodu od početka mjeseca oktobra 2015. godine do kraja mjeseca decembra 2015. godine na području BiH organizirali grupu za organizirani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZBiH i to na način da su naručivali, organizirali prevoz, carinjenje, skladištenje, distribuciju i plasman baznog ulja koje je uvoženo iz inostranstva u BiH. Na taj način su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona BiH (KZBiH), u vezi s krivičnim djelima porezna utaja ili prevara iz člana 210. KZBiH, zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. KZRS i obmanjivanje kupaca iz člana 282. KZRS, sve u vezi sa članom 54. KZBiH.

10. U pogledu posebnih pritvorskih uvjeta, Sud BiH je utvrdio da u predmetnom slučaju postoje posebni pritvorski uvjeti koji su utvrđeni u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. U konkretnom slučaju, Sud BiH je posebno imao u vidu da apelant pored državljanstva BiH posjeduje državljanstvo Republike Srbije. Sud BiH je cijenio da navedene činjenice same po sebi ne bi bile dovoljne za određivanje pritvora, ali u korelaciji s karakterom predmetnih krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, prvenstveno njihov međunarodni karakter, njihova težina i zaprijećena kazna za ta djela, pogotovo sada kad je apelant svjestan njihove ozbiljnosti, prema ocjeni Suda BiH, predstavljaju posebne okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva, tačnije motiva za njihovo bjekstvo. Nadalje, kada je u pitanju postojanje posebnih pritvorskih razloga predviđenih tačkom b) stav 1. člana 132. ZKPBiH, Sud BiH je utvrdio da postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. U konkretnom slučaju, Sud BiH nalazi da se, očigledno, radi o obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata više osumnjičenih lica koja se terete za ozbiljna i teška krivična djela, da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi međunarodnog karaktera, te da su istražne radnje još uvijek u toku. Sud BiH smatra da bi provođenje istražnih radnji bilo otežano, ukoliko bi se osumnjičeni našli na slobodi, jer je opravdano očekivati da bi osumnjičeni u cilju izbjegavanja ili umanjenja svoje krivične odgovornosti mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače kao i da bi mogli uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze i tragove važne za krivični postupak. Ovo tim prije što utvrđivanje identiteta drugih pripadnika navedene međunarodne organizirane kriminalne grupe tek predstoji u saradnji sa istražnim organima Republike Srbije, Republike Hrvatske i Republike Italije. Sud BiH je cijenio navode tužioca da Tužilaštvo BiH u narednom periodu planira saslušati određena lica u svojstvu svjedoka kako na teritoriji BiH tako i putem međunarodne pravne pomoći, te bi osumnjičeni puštanjem na slobodu pokušali utjecati na ista u smislu odvraćanja od davanja iskaza. Sud BiH je zaključio da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli izvršiti i utjecaj na druge saosumnjičene koji su dali svoje izjave u Tužilaštvu BiH i dijelom priznali izvršenje krivičnih djela za koja se terete, u cilju promjene njihovih iskaza.

11. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 KV od 8. februara 2016. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Krn 6 od 3. februara 2016. godine.

12. Vezano za postojanje osnovane sumnje Vijeće Suda BiH je još jednom razmotrilo dokaze u spisu, te nasuprot apelantovim prigovorima utvrdilo da je pobijanim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a koji razlozi su detaljno navedeni u pobijanom rješenju.

13. Prvostepeno rješenje sadrži razloge zbog kojih je izveden takav zaključak, a koji zaključak u cijelosti prihvata i ovo Vijeće Suda BiH. Ističe se da pojam osnovane sumnje u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija), odnosno osnovana sumnja u smislu člana 132. stav 1. ZKPBiH predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je određeno lice moglo počiniti krivično djelo. U konkretnom slučaju, postojanje osnovane sumnje utvrđeno je na osnovu dokaza priloženih uz predmetni prijedlog za određivanje pritvora. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a), Vijeće Suda BiH nalazi da je sudija za prethodni postupak pravilno zaključio da na apelantovoj strani egzistiraju posebni pritvorski razlozi po navedenom osnovu, zasnivajući zaključak na činjenici da kod apelanta postoji opasnost od bjekstva. Nadalje, Vijeće Suda BiH je ožalbene razloge apelanta u pogledu postojanja pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH odbilo, te se u tom pravcu pridružuje navodima sudije za prethodni postupak u pobijanom rješenju.

14. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 KV 2 od 26. februara 2016. godine produžen je pritvor apelantu koji po ovom rješenju može trajati najduže jedan mjesec u odnosu na apelanta tj. do 29. marta 2016. godine, iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Kada je u pitanju postojanje posebnih pritvorskih razloga predviđenih tačkom b) stava 1. člana 132. ZKPBiH, Vijeće Suda BiH je utvrdilo da okolnosti istaknute u tom pravcu nemaju karakter naročitih, kako to zahtijeva zakonska odredba iz navedenog člana zakona, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će doći do zabranjenog utjecaja na postupak prikupljanja dokaza.

15. Nakon održanog ročišta po prijedlogu za produženje mjere pritvora razmotrivši navode prijedloga i izjašnjenja odbrane, te nakon izvršenog uvida u spis, Vijeće Suda BiH je utvrdilo da je prijedlog Tužilaštva osnovan u dijelu koji se odnosi na postojanje osnovane sumnje o počinjenju inkriminiranih radnji i postojanju uvjeta u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela, Vijeće Suda BiH je našlo u dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora od 2. februara 2016. godine, kao i sadržaju dokaza dostavljenih uz prijedlog za produženje mjere pritvora od 24. februara 2016. godine. Iz istih, suprotno tvrdnjama odbrane, Vijeće Suda BiH je utvrdilo postojanje osnovane sumnje da su apelant i Siniša Straživuk u periodu od početka mjeseca oktobra 2015. godine, do kraja mjeseca decembra 2015. godine, na području Bosne i Hercegovine organizirali grupu za organizirani kriminal u smislu člana 1. stav 20. KZBiH, na način da su naručivali, organizirali prevoz, carinjenje, skladištenje, distribuciju i plasman baznog ulja koje je uvoženo iz Republike Srbije, Republike Hrvatske i Republike Italije u BiH, a potom miješano s dizel-gorivom koje je tako prodavano, a kojoj grupi su, kako se to osnovano sumnja, pristupili i drugi osumnjičeni (Josip Skoko, Ljuban Stošljević, Dragan Milovanović, Maid Okić i dr).

16. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Vijeće Suda BiH nalazi da i dalje na strani apelanta egzistiraju posebni pritvorski razlozi po navedenom osnovu, zasnivajući svoj zaključak na činjenici da kod apelanta postoji opasnost od bjekstva, te lična svojstva na osnovu kojih se može izvesti zaključak da će pobjeći ili se kriti. Analizirajući date okolnosti, na strani osumnjičenih, Vijeće Suda BiH je naglasilo da postupa u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, koja ističe da se pri analiziranju okolnosti koje ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva mora imati u vidu karakter umiješane osobe, njen moral, njena imovina, veze sa državom u kojoj je osoba optužena kao i njeni međunarodni kontakti, konkretni dokazi o planu za bjekstvo, te raniji slučajevi bjekstva date osobe nakon optužbe za određeno krivično djelo.

17. Tako je kod procjene navedenih faktora Vijeće Suda BiH cijenilo da je za postojanje opasnosti od bjekstva jedna od odlučnog, ali ne i presudnog značaja, činjenica da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine posjeduje i državljanstvo Republike Srbije, koja ne izručuje svoje državljane organima gonjenja drugih država. Osim toga, Vijeće Suda BiH je u vidu imalo i težinu inkriminacija koje se osumnjičenima stavljaju na teret te težinu zaprijećene kazne, koji su kako po praksi Suda BiH tako i Ustavnog suda, relevantni faktori kod ocjene postojanja opasnosti od bjekstva. U svjetlu prednjeg, Vijeće Suda BiH je imalo u vidu način izvršenja krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da ih je apelant, zajedno sa osumnjičenim počinio, nalazeći pri tom da je njihovo djelovanje po principu podijeljenih uloga (nabavljanje, posredovanje, transport, distribucija), kako proizlazi iz činjeničnih navoda o osnovanoj sumnji, povezano s aktivnostima i licima drugih država u nabavci predmeta izvršenja djela (bazna ulja) od i preko pravnih i fizičkih lica iz Republike Italije i Republike Srbije, a što sve ukazuje da osumnjičeni imaju razvijene veze i kontakte u inostranstvu. Također, imajući u vidu preliminarne nalaze i mišljenja, osnovano se sumnja da su, baveći se inkriminiranim aktivnostima, apelant i osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist, što bi im prema ocjeni Vijeća Suda BiH, omogućilo odlazak i boravak u inostranstvu i na taj način bi mogli postati nedostupni organima gonjenja.

18. Razmatrajući prednje okolnosti, Vijeće Suda BiH je u obzir uzelo i cijenilo argumente odbrane, prema kojima su apelant i osumnjičeni porodični ljudi, očevi maloljetne djece, te da, osim državljanstva druge države, sa istima nemaju drugih veza. Međutim, cijeneći okolnosti koje govore o opasnosti od bjekstva, Vijeće Suda BiH nalazi da argumenti odbrane kojima se ista osporava, u ovoj fazi postupka nemaju snagu i značaj koji bi doveo u pitanje postojanje opasnosti od bjekstva koja se u ovoj fazi postupka može osigurati mjerom pritvora, budući da je prisustvo apelanta apsolutno bitan preduvjet uspješnog vođenja krivičnog postupka i provođenja svih radnji u tom postupku.

19. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Kž od 10. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 KV 2 od 26. februara 2012. godine.

20. Nasuprot žalbenim prigovorima apelantovog branioca, Apelaciono vijeće Suda BiH nalazi da je prvostepeno vijeće u odnosu na apelanta pravilno utvrdilo da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, odnosno da postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva osumnjičenih. Prvenstveno, Apelaciono vijeće Suda BiH napominje da za postojanje ovog pritvorskog osnova nije neophodno "nedvojbeno zaključiti da će osumnjičeni/optuženi pobjeći", već da je potrebno utvrditi postojanje opasnosti od bjekstva, što je jasno predviđeno i odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ovom odredbom su navedeni uvjeti za određivanje/produženje pritvora po ovom osnovu odnosno da je za postojanje ovog pritvorskog osnova bilo dovoljno utvrditi da postoji konkretna i realna opasnost od bjekstva apelanta, što je u skladu i sa praksom Ustavnog Suda BiH. Kod donošenja zaključka o postojanju opasnosti od bjekstva apelanta, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo sve bitne činjenice na osnovu kojih je donijelo odluku o produženju pritvora po ovom osnovu, a jedna od njih je i činjenica dvojnog državljanstva, to jest da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Srbije.

21. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće Suda BiH smatra da sve naprijed navedene činjenice i okolnosti u međusobnoj povezanosti jasno ukazuju da na strani apelanta, suprotno navodima branioca da opasnost od bjekstva ne postoji jer se radi o porodičnoj osobi koja je i svojim privrednim aktivnostima vezana za BiH i koja osim državljanstva druge države, sa istima nema nikakvih drugih veza, egzistira opasnost od bjekstva kao razlog produženja pritvora po odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

22. Apelaciono vijeće Suda BiH je preispitalo i mogućnost zamjene mjere pritvora mjerama zabrane kao blažim mjerama, a što se predlaže žalbama, ali je jednako kao i prvostepeno vijeće, cijeneći sve prethodno date razloge, i dovodeći ih u vezu s fazom u kojoj se istraga trenutno nalazi, prirodom djela kao i brojem lica koja su, kako se osnovano sumnja, bila involvirana u izvršenje inkriminiranih radnji, zaključilo da je produženje mjere pritvora nužno, te da nijedna druga blaža mjera ne može ostvariti svrhu zbog koje je mjera pritvora određena.

23. U pogledu apelantovog statusa Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 020454 16 Krn 8 od 16. marta 2016. godine ukinuo pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Krn 6 od 3. februara 2016. godine.

24. Istim rješenjem (od 16. marta 2016. godine), Sud BiH je usvojio prijedlog apelantovog branioca, te je prihvaćeno ponuđeno jamstvo u iznosu od 100.000,00 KM (stotinu hiljada konvertibilnih maraka). Istovremeno, prema apelantu, Sud BiH je izrekao mjeru zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, uz privremeno oduzimanje svih važećih putnih isprava, pasoša, izdatih na ime apelanta i to putnih isprava, pasoša BiH i Republike Srbije, te zabranu izdavanja novih pasoša, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

26. Apelant prvenstveno ističe da je Sud BiH, u rješenjima koja se pobijaju ovom žalbom, propustio da individualizira i konkretizira opasnost od bjekstva. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH ispunjen zbog činjenice da su za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret zaprijećene visoke kazne zatvora, te to dovodi u vezu s činjenicom da apelant posjeduje dvojno državljanstvo, tačnije Bosne i Hercegovine i Republike Srbije. Međutim, shodno praksi Evropskog suda (vidi npr. Tomasi protiv Francuske, presuda od 27.8.1972. godine, aplikacija broj 12850/87, tačka 98) i Ustavnog suda BiH, kako navodi apelant, za određivanje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH nije dovoljno da se osumnjičenom licu stavljaju na teret teška krivična djela za koja su zaprijećene visoke zatvorske kazne. Iako se, u rješenju koje se pobija ovom apelacijom, navodi da Sud BiH nije isključivo cijenio činjenicu da apelant posjeduje dvojno državljanstvo, već da je ta činjenica dovedena u vezu sa ostalim okolnostima. Međutim, apelant ističe da je Sud BiH propustio da navede koje su to konkretne okolnosti, a koje se mogu dovesti u direktnu vezu s njim, s obzirom da je obrazloženje osporenog rješenja općenito i paušalno, zbog kojih razloga apelant zaključuje da mu je pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) određen samo zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju Sud BiH, pri određivanju pritvora, na osnovu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, propustio da ponudi relevantne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta odnosno navede konkretno individualizirane okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, koji bi nesporno ukazivali da postoji rizik od bjekstva na strani apelanta i da je pritvor neophodno odrediti na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Stoga, s obzirom na sve navedeno, apelant smatra da je osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

27. Sud BiH smatra, suprotno navodima apelanta, da su osporenim rješenjima navedeni jasni i argumentirani razlozi kojim se rukovodilo prilikom odlučivanja po apelantovoj žalbi na rješenje o određivanju mjere pritvora, te da u konkretnom nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva. U pogledu svih ostalih prigovora koji se odnose na postojanje pritvorskog osnova propisanog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH i navodne povrede u vezi s ovim pritvorskim osnovom, Sud ostaje pri razlozima datim u apelacijom pobijanom rješenju.

28. U pogledu navoda istaknutih u apelaciji, Tužilaštvo smatra da osporenim odlukama Suda BiH nije došlo do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

29. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Porezna utaja ili prevara

Član 210.

(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Organizirani kriminal

Član 250. stav 3.

[….] (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom. [….]

30. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 131.
Određivanje pritvora

(1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2)Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(3)Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.[….]

Član 132.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

[….]

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Kv od 8. februara 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, kao i njene dopune ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VII. Meritum

35. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kad se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu sa odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

37. U konkretnom slučaju, apelant je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazi u pritvoru na osnovu rješenja Suda BiH o određivanju pritvora. Apelacija se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH (koji je primijenjen u konkretnom slučaju), dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

38. Ustavni sud dalje podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je uhapšena osoba počinila neko krivično djelo conditio sine qua non za zakonitost produženja pritvora, ali da nakon proteka određenog vremena to više nije dovoljno. Odluka suda kojom se produžuje pritvor traži čvršću osnovu kako bi se dokazalo ne samo da postoji istinska "osnovana sumnja" nego i da su postojali i drugi ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi između ostalih izvora prava, predmet A. v. Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Reports 1998-VII). Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

39. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja, kojim je apelantu određen pritvor, proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta povodom razmatranja prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje pritvora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo BiH uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret, kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Suda BiH o određivanju pritvora nisu u suprotnosti s odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.

41. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom (misli se na ZKPBiH), mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.

42. U vezi s određivanjem pritvora po članu 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Ustavni sud, iz obrazloženja osporenog rješenja, zapaža da je Sud BiH utvrdio da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Iako se Sud BiH poziva na standarde Evropskog suda koji su potrebni da bi se mogao izvesti zaključak da u konkretnom slučaju postoji opasnost od bjekstva, osporeno rješenje te standarde ne ispituje niti primjenjuje. Iako se na nekoliko mjesta ponavlja da se apelantu ne određuje pritvor samo zato što posjeduje dvojno državljanstvo, ipak se obrazloženje osporenog rješenja svodi na to da se apelantu na teret stavljaju ozbiljne optužbe za krivična djela, za koja su propisane višegodišnje zatvorske kazne, te da apelant uz državljanstvo BiH posjeduje i državljanstvo Republike Srbije. Međutim, to nije dovoljno da se odredi pritvor po ovom osnovu u smislu standarda koje primjenjuje Evropski sud. Posebno se naglašava da osporeno rješenje jednostavno zanemaruje apelantove navode da osim državljanstva sa Republikom Srbijom nema nikakve druge veze, te da je porodičan čovjek, a da su njegove poslovne aktivnosti isključivo fokusirane na BiH.

43. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Stogmuller protiv Austrije u pogledu određivanja pritvora zbog opasnosti od bjekstva istakao sljedeće: "Kao drugo, tražilo se opravdanje za nastavak pritvora Stogmullera oslanjajući se na rizik od njegovog bjekstva. U tom pogledu, navodi se da je Stogmuller mogao očekivati težu kaznu naročito nakon produžetka (...) preliminarne istrage u pogledu drugih djela te da su mu njegova pilotska dozvola i očev avion omogućavali da u inostranstvo ode bilo kada. Mora se primijetiti, u tom pogledu, da do opasnosti od njegovog bjekstva ne dolazi samo zato jer je moguće ili mu je lako preći preko granice (u svakom slučaju, bilo bi dovoljno u tu svrhu da se od njega traži da preda pasoš); mora postojati čitav niz okolnosti, posebno, teška kazna koja se očekuje ili posebno gnušanje optuženog na pritvor, ili nedostatak dobro uspostavljenih veza u zemlji, koje bi mogli biti razlog da se pretpostavi da bi posljedice i opasnosti leta bile manje zlo za njega od samog nastavka izdržavanja pritvora. Ali njegovo ponašanje jasno pokazuje da to nije bila njegova situacija." (vidi Evropski sud, Stogmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, aplikacija broj 1601/62, tačka 15). U predmetu Letellier protiv Francuske, Evropski sud je u pogledu opasnosti od bjekstva ocijenio da je podnosilac predstavke majka maloljetne djece i direktorica kompanije koja predstavlja njen jedini izvor prihoda. U odluci je navedeno: "Kako opasnost od bjekstva nije bila očigledna od samog početka, date odluke su sadržavale neadekvatne navode o razlozima utoliko što nisu spomenute okolnosti podobne za utvrđenje takve opasnosti." (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, tačka 41).

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja, osim konstatacija da se radi o istrazi za teška krivična djela, te navoda o dvojnom državljanstvu i okolnosti da se osnovano sumnja da su osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države, nije ponudio konkretne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva i da je pritvor neophodno odrediti prema toj zakonskoj osnovi.

45. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

46. Također, Ustavni sud smatra neophodnim da naglasi da ova odluka ima deklaratorni karakter jer Ustavni sud ne ukida osporeno rješenje, s obzirom da to rješenje ima temporalni karakter, koje je važilo do 29. marta 2016. godine, te da više očigledno nije na snazi, te imajući u vidu da je mjera pritvora, u međuvremenu, zamijenjena drugom blažom mjerom, ali da je, u cilju zaštite apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatrao da je potrebno ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je Sud BiH propustio da navede konkretne i dovoljne razloge za zaključak da je opravdano apelantu odrediti pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva).

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.