Službeni glasnik BiH, broj 50/10

na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2235/08, rješavajući apelaciju Dževahire Beširević i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dževahire Beširević, Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika, Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina, Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine, Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine i Zaključka Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-I-06 2413 od 28. augusta 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Dževahira Beširević, Semira Beširević, Amira Bećar rođ. Beširević i Adisa Hasić rođ. Beširević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Jelaha, koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijele su 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantice su podnijele apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine, Zaključka Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i imenovanju privremenog zastupnika umrlom izvršeniku, Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o određivanju prve javne prodaje nekretnina i Rješenja o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine. Apelantice su, također, podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje izvršnog postupka koji se vodi pod brojem 039-0-I-06-002413 u Općinskom sudu, a u kojem je Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine potvrđena prodaja nekretnina u vlasništvu apelantice Dževahire Beširević - nekretnina označena kao k.č. broj 5384/3, kuća i površina 333 m� upisana u zk. ul. broj 364 k.o. Tešanj, sve do donošenja konačne odluke o apelaciji."

2. Apelantice su naknadno, tj. 9. septembra 2008. godine, dopunile apelaciju protiv Rješenja Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršenja, Rješenja Općinskog suda - Zemljišnoknjižni ured, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine o upisu vlasništva i Zaključka Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. augusta 2008. godine.

3. Podneskom od 10. aprila 2009. godine apelantice su dopunile apelaciju i protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2235/08 od 12. februara 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je odbio zahtjev apelantica za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 24. septembra 2008. godine i 27. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda i Dragoljuba Radulovića, učesnika u postupku, zatraženo je 24. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2008. godine, a Općinski sud 6. oktobra 2008. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelanticama 26. maja 2009. godine.

8. Ustavni sud je na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Mirsada Ćemana, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

III. Činjenično stanje


9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Općinski sud je Rješenjem broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine dopustio izvršenje koje je predložio Dragoljub Radulović kao tražilac izvršenja (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv Sakiba Beširevića kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik) na nekretnini pobliže označenoj u navedenom rješenju. Sud je dopustio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Općinskog suda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine. Naime, tom presudom Sakib Beširević je obavezan da Dragoljubu Raduloviću isplati iznos na ime duga od 77.000.00 KM zakonske zatezne kamate i ostale troškove. Sud je navedeno rješenje dostavio Zemljišnoknjižnom uredu da, u skladu sa članom 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zabilježi predmetno izvršenje u zemljišne knjige.

11. Nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud je Rješenjem broj I-282/05 od 5. decembra 2005. godine obustavio izvršenje na naznačenoj nekretnini zato što je utvrđeno da ta nekretnina nije više izvršenikovo vlasništvo. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavio tražilac izvršenja.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001318 od 23. augusta 2006. godine žalbu tražioca izvršenja uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak radi nastavka izvršnog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je promjena vlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja razlog za obustavljanje izvršenja na toj nekretnini, pri tome se pozivajući na član 63. st. 1. i 3. Zakona o izvršnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje kojim je dopušteno predloženo izvršenje postalo pravosnažno i da postupak izvršenja treba nastaviti. Sud je posebno istakao da je tražilac izvršenja prijedlog za izvršenje na nekretnini podnio još 3. decembra 2002. godine, a da prvostepeni sud nije izvršio zabilježbu rješenja o izvršenju, iako je prema ZIP-u bio dužan da to izvrši.

13. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-I-06-002413 od 22. novembra 2006. godine zbog istih razloga ponovo obustavio izvršenje. Kantonalni sud je, zatim, Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002332 od 19. februara 2007. godine, odlučujući o žalbi tražioca izvršenja, ponovo ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud ponovo u osporenom rješenju naveo iste razloge za obustavljanje izvršenja rješenja koje je navodio i u svom ranijem rješenju, a koje je drugostepeni sud ukinuo i vratio na ponovni postupak, dajući pri tom obrazloženje da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za obustavljanje.

14. Tražilac izvršenja je 21. marta 2007. godine dostavio podnesak Općinskom sudu u kojem je obavijestio sud da je izvršenik umro 30. novembra 2006. godine. Istovremeno je izvršio subjektivno preinačenje prijedloga za dozvolu izvršenja tako što je kao izvršenika označio apelantice.

15. Nakon toga, Općinski sud je Zaključkom broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine odredio da se izvršni postupak tražioca izvršenja protiv ranijeg izvršenika nastavlja protiv njegovih nasljednika. Istim rješenjem, supruga ranijeg izvršenika Sanela Beširović je određena za privremenog zastupnika nasljednicima umrlog izvršenika. Također je određeno da se izvršni postupak na spornoj nekretnini nastavlja protiv novog vlasnika - apelantice Dževahire Beširević rođ. Čamdžić kao izvršenika do visine vrijednosti označene nekretnine. U obrazloženju zaključka je, između ostalog, navedeno da je u toku izvršnog postupka izvršenik umro, a kako nije imao punomoćnika, u smislu člana 34. stav 4. ZIP-a, njegovim nasljednicima je dodijeljen privremeni zastupnik, pa je postupak nastavljen. U smislu člana 34. stav 6. ZIP-a, sud je naveo da, nakon prestanka zajednice nasljednika, svaki od nasljednika može preuzeti postupak prijavom izvršnom sudu. Nakon što je iznio redoslijed podnesenih prijedloga tražioca izvršenja, sud je istakao da je na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda na osnovu priznanja broj P 369/99 od 14. januara 2004. godine uknjiženo pravo na predmetnoj nekretnini 16. februara 2004. godine na ime apelantice Dževahire Beširević sa dijelom 1/1. Sud je zaključio da je na istoj nekretnini, u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja 3. decembra 2002. godine, kao vlasnik bio upisan raniji izvršenik Sakib Beširević.

16. Ovaj zaključak o nastavku postupka u odnosu na novog vlasnika, u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a, sud je donio imajući u vidu da se u toku postupka izvršenja promijenio vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja. Sud je, također, naveo da je nova vlasnica, apelantica Dževahira Beširević, izvršenikova bivša supruga, znala za predmetno izvršenje, jer je kao zainteresirano lice u izvršnom postupku, prije nego što je postala vlasnik sporne nekretnine, izjavljivala određene prigovore koji su odbijeni.

17. Dalje, radi provođenja izvršenja na predmetnoj nekretnini Općinski sud je istovremeno, 23. novembra 2007. godine, donio još jedan zaključak pod istim brojem kojim je određena prva javna prodaja predmetnih nekretnina, te je utvrđen termin održavanja ročišta uz određivanje uvjeta prodaje putem usmenog i javnog nadmetanja.

18. Nakon prodaje nekretnine na kojoj je provođeno izvršenje, Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine predmetna nekretnina je, na osnovu člana 93. stav 1. ZIP-a, dosuđena kupcu Fikretu Ćoriću. Istovremeno je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu istog suda da u roku od 15 dana upiše promjenu prava vlasništva sa imena apelantice Dževahire Beširević na ime kupca. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na javnom nadmetanju održanom 8. januara 2008. godine učestvovalo više ponuđača i da je najpovoljniji ponuđač bio Fikret Ćorić.

19. Naknadno je Rješenjem Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine određeno da se iz iznosa od 210.000.00 KM, koji je dobijen prodajom na prvom javnom nadmetanju, namiruje tražilac izvršenja na način i u označenim iznosima u konkretnom rješenju. U obrazloženju istog rješenja je navedeno da nakon donošenja Rješenja o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine, na osnovu člana 108. ZIP-a, nije bilo potrebno da se u konkretnom slučaju zakazuje ročište za diobu cijene budući da osim tražioca izvršenja nije bilo drugih lica koja se namiruju iz prodajne cijene.

20. Rješenjem Općinskog suda, Zemljišnoknjižnog ureda, broj 039-0-DN-08-000-872 od 31. jula 2008. godine, a na osnovu Rješenja o dosudi istog suda broj 039-0-I-06-002-413 od 17. januara 2008. godine, dopuštena je promjena prava vlasništva na nekretninama označenim u rješenju sa dotadašnjeg vlasnika - apelantice Dževahire Beširević u korist Fikreta Ćorića, sa obimom prava 1/1.

21. Zaključkom Općinskog suda broj 039-0-I-06-000-2413 od 28. augusta 2008. godine apelantici Dževahiri Beširević je naloženo da nekretnine označene u zaključku odmah nakon prijema zaključka isprazni, te slobodne od lica i stvari preda u posjed Fikretu Ćoriću.

22. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantica protiv navedenih odluka Općinskog suda, donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeni Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zatim Zaključak broj 039-0-I-06-002413 od 23. novembra 2007. godine o prvoj javnoj prodaji nekretnina, te prvostepeno Rješenje o dosudi broj 039-0-I-06-002413 od 17. januara 2008. godine.

23. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je Rješenje o izvršenju broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine postalo pravosnažno i da ne postoje razlozi propisani u ZIP-u za obustavljanje izvršenja. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe apelantica u odnosu na postavljanje privremenog zastupnika (sadašnja supruga umrlog izvršenika). Sud se pozvao na član 34. stav 4. ZIP-a, prema kojem, u slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest suda o izvršenikovoj smrti, postavlja privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastavlja postupak. Sud je istakao da se, po pravilu, privremeni zastupnik imenuje iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja. Međutim, sud je ocijenio da je navedenom zakonskom odredbom dopuštena mogućnost postavljanja privremenog zastupnika i iz reda lica koja nisu u posjedu imovine. Sud je naveo da zakon nije odredio kada će to biti slučaj i kada će se za privremenog zastupnika postaviti lice koje nije u posjedu imovine koja je predmet izvršenja, pa je izvršnom sudu prepušteno da to ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

24. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode o tome da se predmetna nekretnina, koja više nije vlasništvo ranijeg izvršenika, nije mogla prodati pozivajući se ponovo na pravosnažno rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je navode žalbe vezane za nedostavljanje rješenja koja su donesena u ranijem postupku izvršenja ocijenio nebitnim i neosnovanim zbog toga što su predmet konkretnog žalbenog postupka zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, zaključak o zakazivanju prve javne prodaje nekretnine i rješenje o dosudi. Također, navode žalbe da je predmetna nekretnina prodata bez znanja sadašnje vlasnice, apelantice Dževahire Beširević, sud je ocijenio neosnovanim ističući da se iz dokaza spisa vidi da je apelantici uručen zaključak o prvoj javnoj prodaji nekretnina, koji je primila njena kćerka. Također su ocijenjeni neosnovanim navodi žalbe da je izvršni postupak vođen bez znanja apelantica jer su, kako je sud naveo, osporeni zaključci prvostepenog suda dostavljeni svim nasljednicima umrlog izvršenika, o čemu u prvostepenom spisu postoje uredno potpisane dostavnice. Također, sud je utvrdio da su novom vlasniku predmetne nekretnine uredno dostavljena oba zaključka koja je prvostepeni sud donio nakon što je tražilac izvršenja 5. i 16. novembra 2007. godine prvostepenom sudu dostavio dva podneska kojim je tražio nastavak izvršnog postupka i postavljanje privremenog zastupnika, o čemu u prvostepenom spisu postoje dokazi.

25. Navode žalbi apelantica kao nasljednika umrlog izvršenika, koji su se odnosili na navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja, sud je ocijenio neosnovanim zbog toga što je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, te je vještak odgovarajuće struke u postupku utvrdio vrijednost predmetnih nekretnina. Sud je naveo da, ukoliko apelantice kao izvršenice smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije bilo predmet izvršenja, preostaje im mogućnost traženja sudske zaštite u odgovarajućem postupku.

26. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, odlučujući o žalbama apelantica, žalbe odbio kao neosnovane, te potvrdio Rješenje Općinskog suda broj 039-0-I-06-002413 od 21. jula 2008. godine o namirenju tražioca izvršenja iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnine. Sud je ocijenio da prvostepeni sud nije pogriješio kada nije održao ročište za diobu cijene, budući da za održavanje ročišta nije bilo ni zakonskog osnova ni potrebe.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


27. Apelantice smatraju da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji apelantice ukazuju na to da "zakon ni u jednom dijelu ne propisuje otimanje predmetne nekretnine od vlasnika koji nije izvršenik, čime su sudovi povrijedili član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". Navodeći hronologiju događaja, apelantice povredu svojih prava vide u tome što im je Općinski sud "nedostavljanjem zaključka o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključka o javnoj prodaji, rješenja o dosudi" povrijedio pravo iz člana 6. stav 1. i "u određenoj mjeri pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije". Apelantice smatraju da je u nadležnim sudovima postojala pristranost sudija, iako je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 070-0-Gr-08-000038 od 15. aprila 2008. godine odbio njihov prijedlog za delegiranje drugog suda. Apelantice su predložile da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 13. i 17. Evropske konvencije, kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.

b) Odgovori na apelaciju


28. Kantonalni sud je osporio navode apelacije i u svom opsežnom odgovoru, između ostalog, naveo da je u toku 1999. godine otpočeo parnični postupak između tražioca izvršenja kao tužioca i umrlog izvršenika kao tuženog, radi isplate duga sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Nakon što je donesena Presuda broj P-348/99 od 25. augusta 2000. godine, koja je 28. novembra 2000. godine postala pravosnažna, tražilac izvršenja je podnio prijedlog za izvršenje na nekretnini koja je u vrijeme podnošenja prijedloga u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo izvršenika Sakiba Beširevića. Prigovore na ranija rješenja o izvršenju ulagali su i raniji izvršenik i Dževahira Beširević kao treće lice a tadašnja izvršenikova supruga. Međutim, u drugom postupku Općinski sud je na osnovu priznanja donio Presudu broj P-369/99 od 14. januara 2004. godine. Nakon toga se kao vlasnik na nekretnini koja je predmet izvršenja upisala apelantica Dževahira Beširević sa dijelom 1/1.

29. S obzirom na to da je izvršni postupak započet u vrijeme dok se predmetna nekretnina vodila kao vlasništvo ranijeg izvršenika 1/1, nastavljen je izvršni postupak na toj nekretnini bez obzira na činjenicu što je na njoj sada kao vlasnik bila upisana njegova bivša supruga. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dugu koji je nastao za vrijeme trajanja braka između umrlog izvršenika i apelantice Dževahire Beširević. U skladu sa tada važećim i sada važećim Porodičnim zakonom, za dugove nastale tokom braka bračni drugovi odgovaraju solidarno. Kantonalni sud je naveo da apelantice ne osporavaju činjenicu postojanja duga njihovog prednika, umrlog oca, odnosno bivšeg supruga, prema tražiocu izvršenja. Svi akti koje je donosio prvostepeni sud dostavljeni su apelanticama, ukoliko je to bilo propisano ZIP-om. Sud smatra da su navodi apelacije neosnovani jer je postupak izvršenja u cijelosti vođen na zakonit način.

30. Općinski sud je osporio navode iz apelacije i istakao da nisu povrijeđena prava apelantica u postupku pred Općinskim sudom kao ni prava drugih učesnika u postupku.

V. Relevantni propisi


31. U Zakonu o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi:

Član 9. stav 1.

Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov bračni drug, njegovi roditelji...

32. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 i 33/06) relevantne odredbe glase:

Član 10. stav 1.

Prema pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje povodom prijedloga za izvršenje, rješenje povodom prigovora na rješenje o izvršenju...

Član 34. stav 4.

U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika sud će nasljednicima, ako to predloži tražilac izvršenja, u roku od 15 dana od dana kada je primio obavijest o izvršenikovoj smrti, postaviti privremenog zastupnika na trošak tražioca izvršenja, po pravilu iz reda lica koja su u posjedu imovine koja je predmet izvršenja i nastaviti postupak. Š...Ć

Član 72. st. 1, 2. i 3.

Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

Tom zabilježbom tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Član 93. st. 1. i 2.

Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).

Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

Član 96.

Sud pristupa namirenju tražilaca izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi.

Član 108. stav 1.

Nakon ispunjenja uvjeta iz člana 96. ovog zakona sud određuje ročište za diobu cijene (iznosa dobijenog prodajom) ako ima više od jednog tražioca izvršenja ili trećih lica koja imaju prava na namirenje.

VI. Dopustivost


33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 od 9. juna 2008. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 od 23. marta 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 455 doneseno je 9. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2008. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 004-Gž-08-002 062 je doneseno 23. marta 2009. godine a apelacija je dopunjena u odnosu na konkretno rješenje 10. aprila 2009. godine, tj. apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


37. Apelantice osporavaju navedene odluke Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

39. Prilikom razmatranja toga da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi imaju li apelantice "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Budući da je apelantica Dževahira Beširević bila upisana kao vlasnica sporne nekretnine na kojoj je provedeno izvršenje, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina u konkretnom izvršnom postupku predstavlja "imovinu" ove apelantice u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetna nekretnina ne predstavlja "imovinu" apelantica Semire Beširević, Amire Bećar rođ. Beširević i Adise Hasić rođ. Beširević. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbene navode ovih apelantica vezane za njihova navodna naknadna ulaganja u nekretninu koja je predmet izvršenja ocijenio neosnovanim naglasivši da im preostaje mogućnost sudske zaštite u odgovarajućem postupku, ukoliko smatraju da je kupcu predmetne nekretnine eventualno dosuđeno nešto što nije predmet izvršenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na navedene apelantice, ali će Ustavni sud razmotriti daljnja pitanja eventualnog kršenja ovog prava u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević.

41. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i L�nnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).

42. Osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda nesumnjivo predstavljaju "miješanje" u apelanticinu imovinu budući da omogućavaju nastavak izvršnog postupka, a tražiocu izvršenja da svoje potraživanje naplati iz predmetne imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti (vidi citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).

43. Prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelanticinu imovinu u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima izvršni postupak nakon smrti ranijeg izvršenika nastavljen u odnosu na sve nasljednike, a konkretno u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević kao novu vlasnicu sporne nekretnine koja je, prema Rješenju Općinskog suda broj I-1742/04 od 13. maja 2004. godine, određena kao predmet izvršenja jer je utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 34. stav 4, 72. stav 3, 93, 96. i 108. stav 1. ZIP-a. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbama apelantica protiv odluka Općinskog suda, utvrdio da je prvostepeni sud u cijelosti ispoštovao navedene odredbe ZIP-a, imajući u vidu da je rješenje o izvršenju pravosnažne presude na predmetnoj nekretnini postalo pravosnažno i da je predmetna nekretnina u vrijeme podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja bila upisana kao vlasništvo ranijeg izvršenika koji je u međuvremenu umro. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim odlukama proizvoljno jer je zasnovano na primjeni zakona koja se ne može ocijeniti proizvoljnom. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke donijeli na osnovu zakona koji je javno objavljen i čije su odredbe dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli odrediti svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo u skladu sa zakonom.

44. U vezi sa pitanjem da li miješanje u apelanticino pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u pravnoj sigurnosti da se osiguraju mehanizmi namirenja povjerilaca kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi u suprotnom bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. U konkretnom slučaju, predmetna nekretnina je određena kao predmet izvršenja, postupak izvršenja je nastavljen i u daljnjem postupku dosuđena je kupcu kako bi se namirilo potraživanje koje je tražilac izvršenja imao na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud smatra da odredba člana 72. stav 3. ZIP-a, kojom promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika, ima za cilj sprječavanje, odnosno zloupotrebu ZIP-a na štetu drugih i, istovremeno, omogućava tražiocu izvršenja da svoje potraživanje na osnovu pravosnažne presude namiri iz imovine koja je pravosnažnim rješenjem o izvršenju označena kao predmet izvršenja, što svakako predstavlja legitiman cilj.

45. Dalje, da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 50). Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelanticinu imovinu i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je tražilac izvršenja predložio nastavak postupka izvršenja na predmetnim nekretninama, a apelantica, koja je naknadno postala vlasnica na toj nekretnini, u toku predmetnog izvršnog postupka nije sudu ponudila bilo koje drugo sredstvo izvršenja kako bi izmirila dug prema tražiocu izvršenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da odredba člana 72. stav 3. ZIP-a ne stavlja na apelanticu "poseban i pretjeran teret", zatim da je primjena ovakve odredbe proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ovim zakonom, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nije bona fide vlasnica na predmetnoj nekretnini.

46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Apelantice su, također, osporile navedene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda. Naime, apelantice smatraju da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

49. U vezi sa navodima apelantica da povredu prava na pravično suđenje vide u tome što im nisu dostavljene osporene odluke, odnosno zaključak o nastavku izvršnog postupka i postavljanju privremenog zastupnika, zaključak o javnoj prodaji i rješenje o dosudi, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u tom dijelu neosnovani jer iz dokaza spisa proizlazi da su apelantice osporene odluke primile i protiv njih podnijele pravne lijekove. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iste navode, također, odbio jer je utvrdio da ovi navodi nisu tačni, odnosno da su suprotni dokazima u spisu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelantica o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju neosnovani, naročito zato što su i ti navodi razmotreni u toku postupka pred redovnim sudovima, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud radi postupanja u konkretnom predmetu odbijen je kao neosnovan. Budući da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve druge dokaze u vezi s tim, Ustavni sud smatra njihove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi


50. Apelantice se žale i na kršenje prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, ali, budući da su ovi navodi samo paušalno navedeni i da nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.

VIII. Zaključak


51. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije niti bona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravosnažnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode apelantica da nisu primile osporene odluke protiv kojih su koristile pravne lijekove budući da su sudovi utvrdili da iz dokaza u spisu proizlazi da je dostavljanje odluka donesenih u izvršnom postupku izvršeno u skladu sa odredbama ZIP-a. Također, nema povrede prava na nepristranost suda jer takvi navodi nisu ničim dokazani, a zahtjev apelantica da se delegira drugi sud zbog navodne pristranosti sudova je razmotren u toku postupka pred redovnim sudovima i odbijen kao neosnovan.

53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednice Seade Palavrić.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE PALAVRIĆ

U PREDMETU BROJ AP 2235/08

U odnosu na većinsko odlučenje uvaženih kolega u predmetu broj AP 2235/08, u dijelu u kojem je zaključeno da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine kao izvršenika, koji uz to nije niti bona fide vlasnik, na kojeg je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo nakon što je pravosnažnim rješenjem dopušteno izvršenje protiv ranijeg izvršenika koji je u toku izvršnog postupka umro, a s ciljem izvršenja pravosnažne sudske presude u kojoj je utvrđena visina obaveze ranijeg izvršenika prema tražiocu izvršenja, budući da je miješanje u imovinu propisano zakonom i ima legitiman cilj. Također, nema povrede prava na imovinu u odnosu na ostale nasljednike ranijeg izvršenika kada oni nisu vlasnici nekretnine na kojoj se provodi izvršenje, jer nemaju "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, izdvajam mišljenje i smatram da je apelacija u odnosu na apelanticu Dževahiru Beširević (izvršenikova bivša supruga) osnovana, odnosno da je apelaciju trebalo usvojiti i utvrditi povredu pravo na apelanticinu imovinu.

Naime, podsjećam na to da je osnovni zahtjev principa formalnog legaliteta u izvršnom postupku da se izvršenje određuje na prijedlog ovlaštenog lica označenog u izvršnoj ispravi kao tužioca protiv tuženog iz izvršne isprave koja je osnov određivanja izvršenja. Zatim da, prema čl. 2, 11. i 12. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), sud u izvršnom postupku odluke donosi u vidu rješenja ili zaključka. Rješenjem sud u potpunosti ili djelimično prihvata prijedlog za izvršenje, a zaključak predstavlja sudski nalog ili drugu odluku suda kojom se upravlja izvršnim postupkom i odlučuje o drugim pitanjima kada je to izričito predviđeno ZIP-om. Protiv rješenja se može izjaviti prigovor, a kada je ZIP-om određeno i žalba, a protiv zaključka pravni lijek nije dopušten.

Osnovna premisa koju su izvršni sudovi imali u apelanticinom slučaju, koju slijedi i odluka Ustavnog suda, jeste da je apelantica Dževahira Beširević (u daljnjem tekstu: apelantica) pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekla nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini kao treće lice, pa se na nju treba primijeniti odredba stava 3. člana 72. ZIP-a, prema kojoj: "Promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo".

Međutim, redovni sudovi, a i Ustavni sud, prema mome mišljenju, zanemarili su činjenicu da je uvjet za primjenu stava 3. člana 72. ZIP-a prethodna primjena stava 1. ovoga člana, prema kojem: "Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše ubilježavanje izvršenja", te stava 2. člana 72. ZIP-a, prema kojem: "Tim ubilježavanjem tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisanog ubilježavanja izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tim ubilježavanjem".

Naime, detaljnom analizom svakog dokumenta priloženog uz apelaciju i analizom navoda apelacije, došla sam do nespornog zaključka da apelantica predmetnu nekretninu nije stekla u toku izvršnog postupka, odnosno nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnoj nekretnini i upisa ubilježavanja izvršenja u zemljišnoj knjizi. Ovo proizlazi iz činjenice da je apelantica nakon razvoda braka, 20. oktobra 1999. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv bivšeg supruga radi utvrđivanja zajednički stečene imovine u braku. Postupak je okončan 14. januara 2004. godine Presudom broj P-369/99. Istog dana ova presuda je postala pravosnažna budući da su se i apelantica kao tužiteljica i njen bivši suprug kao tuženi odrekli prava na žalbu. Navedenom presudom apelantici je na osnovu doprinosa u stjecanju zajedničke imovine u braku sa bivšim suprugom pripala predmetna nekretnina. Također, apelanticinom bivšem suprugu je, osim nekoliko nekretnina poljoprivrednog karaktera i osnivačkih prava na firmi "BSD Company" DOO Jelah, pripala druga kuća površine 579 m� i dvorište površine 387 m�. Apelanticino vlasništvo na predmetnoj nekretnini na osnovu navedene presude uknjiženo je 16. februara 2004. godine, a njen bivši suprug je istovremeno izgubio vlasništvo na predmetnoj nekretnini.

U međuvremenu, na prijedlog Dragoljuba Radulovića, tražioca izvršenja, Općinski sud je 1. novembra 2001. godine donio Rješenje broj I.512/01 kojim je dopustio izvršenje presude protiv apelanticinog bivšeg supruga, i to na pokretnim stvarima apelanticinog bivšeg supruga kao izvršenika. Izvršenje na dopuštenim pokretnim stvarima nije uspjelo. Stoga je 12. maja 2004. godine tražilac izvršenja sudu podnio novi prijedlog za dozvolu izvršenja u kojem je predložio da se izvršenje dopusti na svim nekretninama apelanticinog bivšeg supruga među kojima i na predmetnoj nekretnini. Prema članu 70. stav 1. ZIP-a, tražilac izvršenja je bio dužan uz prijedlog za izvršenje i na predmetnoj nekretnini podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao izvršenikovo vlasništvo. Međutim, budući da je na dan podnošenja prijedloga za izvršenje na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama apelantica bila uknjižena kao vlasnica predmetne nekretnine, tražilac izvršenja je sudu uz prijedlog dostavio izvod iz zemljišne knjige sa stanjem od 2. decembra 2002. godine na kojem je dodata službena zabilješka prema kojoj je zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine zaključno sa 12. januarom 2004. g. (a ne sa 12. majem 2004. g. kao danom podnošenja prijedloga za izvršenje) ostalo nepromijenjeno, tj. da je predmetna nekretnina u vlasništvu apelanticinog bivšeg supruga.

Općinski sud je prihvatio i ovakav dokaz o vlasništvu i 13. maja 2004. godine donio rješenje kojim je dopustio izvršenje na predloženim nekretninama kao sredstvima izvršenja, među kojima i na predmetnoj nekretnini. Rješenje je odmah dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu radi upisa ubilježavanja izvršenja, što je učinjeno 31. maja 2004. godine. Izvršenikovi prigovori o tome da predmetna nekretnina nije njegovo vlasništvo, te prigovori apelantice kao trećeg lica, koja je tvrdila i pravosnažnom presudom dokazivala da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo vlasništva, tražeći da se izvršenje na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su njena prava zahvaćena izvršenjem, odbijeni su kao neosnovani.

Bez obzira na to što je izvršenje dopustio na svim predloženim nekretninama, Općinski sud je postupak izvršenja nastavio samo na predmetnoj nekretnini, da bi, nakon više provedenih radnji u izvršnom postupku, Općinski sud 5. decembra 2005. godine Rješenjem broj I.282/05 obustavio izvršenje na predmetnoj nekretnini, jer je, između ostalog, utvrdio da nikada prije 13. maja 2004. godine nije doneseno rješenje kojim bi bilo dopušteno izvršenje na predmetnoj nekretnini, te da je navedeno rješenje doneseno nakon što je treće lice, u skladu sa zakonom, upisano kao vlasnik u zemljišnim knjigama, a protiv tog trećeg lica (apelantice) nije usmjeren prijedlog za dozvolu izvršenja, pa se dopušteno izvršenje i ne može provesti, a tražilac izvršenja je pozvan da u roku od osam dana od dana prijema ovog rješenja predloži sudu novo sredstvo izvršenja.

Kantonalni sud je u dva navrata poništavao rješenja Općinskog suda o obustavljanju izvršenja na predmetnoj nekretnini, uporno ponavljajući da je rješenje o izvršenju od 13. maja 2004. godine pravosnažno. Iako niti u jednom rješenju Kantonalni sud nije odlučio o apelanticinoj solidarnoj obavezi, u obrazloženju svojih rješenja uzgred je spomenuo da je pri iskazivanju stava da postupak nastavi protiv apelantice kao izvršenikove bivše supruge, na predmetnoj nekretnini u apelanticinom vlasništvu, imao u vidu odredbe člana 273. ranijeg Porodičnog zakona, odnosno odredbe člana 262. važećeg Porodičnog zakona, kojima je uređen institut odgovornosti bračnih drugova za dugove nastale prema trećim licima.

Uzimajući u obzir izneseni navod Kantonalnog suda, koji je ponovio i u odgovoru na apelaciju, a koji slijedi i Ustavni sud u svojoj odluci kada ističe da je apelantica bila dužna ponuditi drugo sredstvo izvršenja, smatram neophodnim podsjetiti na odredbu člana 262. Porodičnog zakona, prema kojoj "za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom".

Ovakav stav Kantonalnog suda, koji je prihvatio i Općinski sud kada je 23. novembra 2007. godine zaključkom a ne rješenjem "nastavio" izvršni postupak protiv apelantice, doveo je do situacije da izvršni sud, čija je zadaća provesti izvršenje prema dispozitivu izvršne isprave, tj. prema onome dužniku koji je bio tuženi u parničnom postupku i prema onoj imovini koja je u vlasništvu tuženog iz parničnog postupka, vrši nadležnost parničnog suda, pa sam mijenja izvršnu ispravu i u pogledu dužnika i u pogledu imovine koja pripada dužniku.

Nasuprot navedenom postupanju, u situaciji koja je predmet ove apelacije, u odnosu na apelanticu, izvršni sud je bio dužan rukovoditi se odredbom stava 2. člana 30. ZIP-a, prema kojoj: "Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku."

Dakle, nesporno je da tražilac izvršenja nije dokazao da je apelantica preuzela dug svog bivšeg supruga niti da je apelantica navedeni dug prema zakonu obavezna izmiriti, a činjenica je i da je apelantica osporila obavezu da ona treba izmiriti navedeni dug. Sud je u ovoj situaciji bio dužan zastati s izvršnim postupkom i sačekati da stranke pitanje novog dužnika razriješe u parničnom postupku u kojem je teret dokazivanja na tražiocu izvršenja. Propuštanjem da postupi na navedeni način izvršni sud je ne samo proizvoljno primijenio procesno pravo jer nije primijenio odredbu člana 30. stav 2. ZIP-a nego je i izašao iz okvira svoje nadležnosti i odlučivao umjesto parničnog suda.

Takvim postupcima izvršni sud je uskratio apelantici i pravo da u parničnom postupku, koristeći se svim pravnim sredstvima koja omogućava Zakon o parničnom postupku, dokazuje da li su se stekli uvjeti iz člana 262. Porodičnog zakona da bi ona kao bivši bračni partner odgovarala solidarno za obaveze koje je stvorio njen bivši suprug za vrijeme dok su bili u braku, te da li je njen bivši suprug taj dug stvorio radi podmirenja tekućih potreba bračne, tj. porodične zajednice, odnosno da li je riječ o obavezi za koju prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, te da li su apelantica i njen bivši suprug prilikom podjele bračne stečevine apelanticinom bivšem suprugu ostavili više imovine nego apelantici upravo zbog njegove obaveze da izmiri dug prema tražiocu izvršenja. I ne samo da je izvršni sud apelantici uskratio pravo da u parničnom postupku štiti svoje imovinske interese nego je na apelanticu prenio obavezu njenog bivšeg supruga zaključkom o nastavku postupka protiv kojeg se ne mogu izjavljivati pravni lijekovi i koji je u suštini sudski nalog kojim se upravlja izvršnim postupkom. Naime, prema odredbi člana 2. u vezi sa članom 39. ZIP-a, prijedlog za izvršenje može se prihvatiti i izvršenje dopustiti samo rješenjem.

Redovni sudovi su izvršni postupak okončali tako što su prodali predmetnu nekretninu kao imovinu apelantice kao trećeg lica, u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a, i deložirali je iz kuće koja je sastavni dio predmetne nekretnine.

Pri ovakvom činjeničnom stanju, prema mome mišljenju, stavovi Ustavnog suda, izneseni u poglavlju Meritum, potpuno su neprihvatljivi zbog razloga koje sam iznijela u prethodnim komentarima. Također, smatram neupitnim da je apelantica u cijelosti bona fide vlasnica i da je u cijelom izvršnom postupku žrtva postupanja izvršnog suda suprotno imperativnim normama relevantnog zakona.

U konačnici, smatram da apelantica jeste žrtva kršenja ustavnog prava na mirno uživanje imovine. Smatram da postoji povreda prava na apelanticinu imovinu zbog nezakonitog miješanja javnih vlasti u njeno pravo na imovinu. Stoga je, prema mome mišljenju, nepotrebno dalje analizirati postoji li legitiman cilj i da li je miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno cilju koji se želio postići u demokratskom društvu.

29. april 2010. godine
Sarajevo


Sutkinja
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!