Službeni glasnik BiH, broj 70/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 662/08, rješavajući apelaciju
STR "TULUM" Kreševo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
STR "TULUM" Kreševo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000222 07 U od 16. januara 2008. godine, Rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove broj UP-II/06.02.242/07 od 29. juna 2007. godine i Rješenja Turističko-ugostiteljske inspekcije Ministarstva gospodarstva/privrede Srednjobosanskog kantona broj 07-3-20-347/2007 od 12. maja 2007. godine.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 662/08 od 13. marta 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. STR "TULUM" Kreševo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 3. marta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000222 07 U od 16. januara 2008. godine, Rješenja Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj UP-II/06.02.242/07 od 29. juna 2007. godine i Rješenja Turističko-ugostiteljske inspekcije Ministarstva gospodarstva/privrede Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo privrede) broj 07-3-20-347/2007 od 12. maja 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje Rješenja Ministarstva privrede broj 07-3-20-347/2007 od 12. maja 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji".
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 13. marta 2008. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 662/08 kojom je obustavio izvršenje Rješenja Ministarstva privrede broj 07-3-20-347/2007 od 12. maja 2007. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave i Ministarstva privrede zatraženo je 20. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Ministarstvo privrede su dostavili odgovor na apelaciju 1. i 10. februara 2010. godine. Federalna uprava je dostavila odgovor na apelaciju 15. februara 2010. godine. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 12. i 17. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Ministarstvo privrede je donijelo Rješenje broj 07-3-20-347/2007 od 12. maja 2007. godine kojim je apelantu zabranilo rad do pribavljanja rješenja nadležnog organa kojim se utvrđuje da poslovni prostor udovoljava tehničkim i drugim uvjetima za obavljanje trgovačke djelatnosti. U obrazloženju rješenja Ministarstvo privrede je navelo da je, prilikom inspekcijskog nadzora obavljenog 9. maja 2007. godine u apelantovom objektu, utvrdilo da apelant obavlja djelatnost s odobrenjem koje se odnosi na raniji (iznajmljeni) poslovni prostor a ne na prostor u kojem obavlja djelatnost. S obzirom na to, Ministarstvo privrede je apelantu privremeno zabranilo rad. Ministarstvo privrede je u obrazloženju rješenja navelo da je odluku donijelo na osnovu člana 55. stav 1. alineja 3. Zakona o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04, u daljnjem tekstu: ZOT).
7. Federalna uprava je donijela Rješenje broj UP-II/06.02.242/07 od 29. juna 2007. godine, kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Federalna uprava je istakla da je utvrdila da je postupak koji je prethodio donošenju ožalbenog rješenja pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, Ministarstvo privrede je u zapisnik konstatovalo da apelant posjeduje odobrenje nadležnog općinskog organa za rad, ali za drugi poslovni prostor u kojem je apelant ranije obavljao istu djelatnost. Kako je to u suprotnosti s odredbom člana 9. stav 4. alineja 2. ZOT-a, Federalna uprava je zaključila da je Ministarstvo privrede apelantu pravilno zabranilo rad.
8. Kantonalni sud je donio Presudu broj 06 0 U 000222 07 U od 16. januara 2008. godine kojom je apelantova tužba, u upravnom sporu radi poništenja rješenja Federalne uprave, odbijena. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da apelant bez ikakvih smetnji obavlja djelatnost u novoizgrađenom objektu od 2001. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da apelant ne posjeduje rješenje kojim se utvrđuje da poslovni prostor-radnja ispunjava minimalne tehničke i druge uvjete propisane za obavljanje trgovinske djelatnosti, već samo odobrenje za obavljanje djelatnosti na ranijoj lokaciji. Slijedom navedenih činjenica, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno rješenjem apelantu zabranjen rad do pribavljanja rješenja nadležnog organa kojim se utvrđuje da prostor u kojem trenutno obavlja djelatnost udovoljava tehničkim i drugim uvjetima potrebnim za obavljanje trgovinske djelatnosti. Kod ovako nesporno utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud je zaključio da je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, odnosno odredbe člana 9. st. 2. i 3. i član 55. stav 1. alineja 3. ZOT-a, budući da je apelant, prema navedenim odredbama, bio dužan da prije otpočinjanja rada pribavi rješenje za prostor u kojem ima namjeru obavljati trgovinsku djelatnost.
9. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da činjenica koju je istakao apelant - da je kod nadležnog upravnog organa 2001. godine podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za obavljanje trgovinske djelatnosti u novosagrađenom objektu koji još uvijek nije riješen - u konkretnom slučaju, nije od odlučnog značaja za pravilno rješavanje predmetne upravne stvari. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da taj postupak dugo traje ne može biti opravdanje da apelant, protivno zakonu, otpočne sa obavljanjem djelatnosti bez odgovarajućeg rješenja. Kantonalni sud je ukazao da se u tom postupku apelant, u smislu Zakona o upravnom postupku i instituta "šutnje administracije", mogao žaliti zbog nedonošenja odobrenja za obavljanje djelatnosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant navodi da su mu, proizvoljnim utvrđivanjem odlučnih činjenica te proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i povredom prava na pristup sudu, povrijeđena osnovna prava i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 14. Evropske konvencije i člana "66. Ustava Bosne i Hercegovine".
11. Apelant ističe da je Kantonalni sud, i pored ukazanih povreda u toku postupka, zanemario činjenice koje su bitne za odlučivanje, te u obrazloženju odluke ukazao samo da "apelant obavlja djelatnost bez odobrenja, što nije tačno, niti to proizlazi iz postupka, a navedena činjenica nije relevantna za zaštitu apelantovih temeljnih prava". Pored toga, apelant ističe da je sud proizvoljno odlučivao u upravnom sporu, jer nije uzeo u obzir činjenice da apelant ima sva odobrenja za rad i da radi od 1996. godine pa do 2007. godine i dalje. Apelant ističe da on "ne osporava da novosagrađeni prostor u kojem se djelatnost obavlja od 2000. godine ne posjeduje upotrebnu dozvolu, rješenje da prostor udovoljava minimalnim tehničkim i drugim uvjetima za obavljanje djelatnosti. Međutim, sud zanemaruje činjenicu da je od tada u objektu izvršeno preko 30 kontrola svih inspekcijskih službi, trgovačke, sanitarne, zaštite na radu, požarne i da nikada nije bilo primjedbi na rad i obavljanje djelatnosti po rješenju."
12. Dalje, apelant ističe da Kantonalni sud zanemaruje činjenicu da je on podnio zahtjev za odobrenje i za utvrđivanje uvjeta za obavljanje djelatnosti nadležnom upravnom organu, i to 2. aprila 2001. godine, koji još nije riješen, mada je, kako to on navodi, više puta urgirao rješavanje. Prema apelantovim navodima, nadležni upravni organi "namjerno ne postupaju po zahtjevu i namjerno ne donose traženo rješenje bez ikakvog razumnog razloga. Apelant dalje navodi da zbog propusta nadležnih upravnih organa da ispune svoje obaveze, posljedice nečinjenja i neispunjavanja zakonskih obaveza javnih vlasti snosi on, što je suprotno i principima postavljenim u odlukama Ustavnog suda broj AP 301/04 od 23. septembra 2004. godine i AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine. Također, apelant smatra da je pokretanje ovog postupka "politički čin", s obzirom da apelantova vlasnica ne pripada vladajućoj političkoj stranci, "Hrvatskoj demokratskoj stranci".
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje osporene odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi o apelentovim tužbenim navodima. Kantonalni sud smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava koja on ističe u apelaciji, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom.
14. Ministarstvo privrede je istaklo da je osporeno rješenje doneseno nakon što je na licu mjesta kantonalnom tržišnom inspektoru apelantova vlasnica priložila na uvid rješenje Općine Kreševo kojim je bilo odobreno obavljanje djelatnosti trgovine na poslovnom prostoru u kojem je radnja ranije bila smještena, a ne odobrenje za poslovni prostor u kojem je sada smještena i gdje je obavljen inspekcijski nadzor, što je protivno odredbama ZOT-a. Također, Ministarstvo privrede je istaklo da ZOT jasno propisuje obavezu pribavljanja odobrenja o ispunjavanju minimalnih tehničkih i drugih uvjeta za rad, odnosno obavljanje djelatnosti trgovine, prije samog otpočinjanja rada, te sama po sebi ova obaveza ne predstavlja nikakvu povredu apelentovih prava, jer je to zakonska obaveza. Ministarstvo privrede zaključuje da se zbog neispunjavanja zakonske obaveze apelant "ne može staviti izvan i iznad zakona".
15. Federalna uprava je u odgovoru navela da je mišljenja kako u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ljudskih prava. Također je istakla da su i upravni i sudski postupak zasnovani na činjenici da apelant ne posjeduje upotrebnu dozvolu. Federalna uprava predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
16.
Zakon o trgovini ("Službene novine FBiH" broj 2/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Pod trgovinom u smislu ovog zakona smatraju se kupovina i prodaja robe i obavljanje trgovinskih usluga.
Trgovcem se smatraju pravna i fizička lica koja se bave trgovinom na osnovu registracije odnosno odobrenja nadležnog organa.
Član 7. stav 1.
Trgovina na veliko i na malo se obavlja u prodajnom objektu ili drugom mjestu koje ispunjava propisane uvjete.
Član 12.
Za obavljanje pojedinih usluga, trgovac je dužan osigurati minimalne tehničke uvjete u pogledu opremljenosti poslovnih prostora, uređaja i opreme, koje propisuje ministar trgovine Federacije.
Član 50. stav 1.
Ako trgovac obavlja trgovinu bez odobrenja ili suprotno odobrenju, odnosno mimo djelatnosti koja je predmet registracije, tržišni inspektor će donijeti rješenje kojim se zabranjuje vršenje te djelatnosti.
17. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o trgovini ("Službene novine FBiH" broj 19/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8b.
Odobrenje za osnivanje trgovačke radnje izdat će se licu koje ispunjava slijedeće uvjete:
Š...Ć
4. da ima poslovni prostor koji ispunjava opće i posebne uvjete
Član 8d.
Općinski organ uprave u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva, izdat će rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje, ako su uz zahtjev priloženi dokazi o ispunjavanju propisanih uvjeta.
Član 8e.
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje sadrži:
Š...Ć
Poslovno sjedište, i
Š...Ć
Član 8f.
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje i za sve promjene za koje je potrebno rješenje o odobrenju, upisuje se u registar općinskog organa uprave koji je izdao rješenje o odobrenju.
Član 8g.
Trgovačka radnja može otpočeti sa radom danom upisa u registar .
Zakon o trgovini ("Službene novine FBiH" broj 64/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Trgovina na veliko i na malo obavlja se u prodajnom objektu ili drugom mjestu koje ispunjava propisane uvjete.
Federalni ministar trgovine propisat će uvjete u pogledu minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora i stočnih pijaca u kojima se obavlja trgovina na veliko i na malo, kao i uvjete obavljanja trgovine van poslovnog prostora i utvrditi robe iz grupa i podgrupa roba koji se mogu prodavati u tim poslovnim prostorijama.
Uvjete o sanitarno-zdravstvenoj zaštiti, zaštiti na radu, zaštiti čovjekove okoline, te druge uvjete koji su potrebni za obavljanje trgovinske djelatnosti propisat će nadležna federalna ministarstva, svako u okviru svoje nadležnosti.
Nadležni općinski organ nakon pregleda objekta kod pravnog lica donosi rješenje o ispunjavanju uvjeta iz st. 2. i 3. ovog člana. Rad u prodajnom objektu može početi tek ako je tim rješenjem utvrđeno da su ispunjeni minimalni uvjeti.
Općinski organ iz stava 4. ovog člana dužan je da donese rješenje o ispunjavanju uvjeta u roku od 15 dana od dana prijema urednog zahtjeva.
Ako općinski organ ne donese rješenje u roku propisanom u stavu 5. ovog člana, rad u prodajnim objektima može početi.
Član 11.
Trgovačka radnja osniva se izdavanjem rješenja kojim se odobrava osnivanje trgovačke radnje.
Rješenje iz stava 1. ovog člana izdaje nadležni općinski organ (u daljem tekstu: nadležni organ).
Član 12.
Nadležni organ izdat će odobrenje za osnivanje trgovačke radnje licu koje ispunjava sljedeće uvjete:
Š...Ć
5. da ima u vlasništvu ili pod zakupom poslovni prostor koji ispunjava opće i posebne uvjete utvrđene podzakonskim aktima iz člana 9. ovog zakona;
Š...Ć
10. da ispunjava i druge uvjete propisane zakonom ili drugim propisom.
Š...Ć
Član 55.
Ako nadležni tržišni inspektor prilikom nadzora utvrdi da se djelatnost trgovine obavlja:
- bez registracije ili mimo registracije;
- bez odobrenja izdatog od nadležnog organa;
- bez rješenja nadležnog organa kojim se utvrđuje da prostor zadovoljava tehničke i druge uvjete za obavljanje te djelatnosti,
rješenjem će zabraniti obavljanje trgovine do otklanjanja nepravilnosti utvrđenih nalazom inspektora.
Š...Ć
Član 66.
Postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu ovog zakona dovršit će se u skladu sa propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
18. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 34. stav 1.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Član 36.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
Š...Ć
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 06 0 U 000222 07 U od 16. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 3. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant navodi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
25. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom, navodeći da mu prvostepeni i drugostepeni organ, a zatim i sud koji je rješavao upravni spor, nisu omogućili pristup sudu, te da nisu uzeli u obzir činjenicu da je on posjedovao odobrenje za rad i da je podnio zahtjev za promjenu sjedišta trgovačke radnje 2. aprila 2001. godine.
26. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 54/04). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je u postupku povodom apelantove tužbe meritorno odlučio i u cijelosti ispitao osporena rješenja upravnih organa, kako činjenično, tako i pravno. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
27. U pogledu apelantovih navoda da upravni organi i sud nisu uzeli u obzir činjenicu da on posjeduje odobrenja za rad na drugoj lokaciji, te da je podnio zahtjev za odobrenje za rad na novoj lokaciji o kojem još nije riješeno, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
28. Ustavni sud primjećuje da su se prvostepeni i drugostepeni upravni organ, a potom i sud, pozvali na relevantne odredbe ZOT-a iz 2004. godine o čemu su dali obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naglašava da je predmet ovog upravnog spora bilo osporavanje upravnog akta kojim se zabranjuje rad apelantu jer ne ispunjava zakonom predviđene uvjete i da je izrečena zabrana privremena, do ispunjavanja zakonom predviđenih uvjeta za rad. Pored toga Ustavni sud primjećuje da i sam apelant u apelaciji navodi "da ne osporava da novosagrađeni prostor u kojem obavlja djelatnost od 2000. godine ne posjeduje upotrebnu dozvolu, rješenje da prostor udovoljava minimalnim tehničkim i drugim uvjetima za obavljanje trgovinske djelatnosti." Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant sam ističe da posluje bez potrebnog odobrenja pravdajući to posjedovanjem drugih odobrenja izdatih od nadležnih upravnih organa. Također, Ustavni sud primjećuje da su sud i nadležni organi utvrdili da se druga rješenja na koja se apelant i u apelaciji poziva odnose na poslovni prostor u kojem je apelant ranije obavljao djelatnost, te da nisu relevantna u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža i da je nesporno da postoje propusti upravnih organa koji nisu do donošenja odluke o apelaciji donijeli konačnu odluku o apelantovom zahtjevu. Međutim, Ustavni sud ističe da to nije predmet ovog postupka i da to ne opravdava apelantovo nezakonito postupanje. Zbog toga, Ustavni sud ističe da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetima koji su riješeni odlukama Ustavnog suda br. AP 301/04 od 23. septembra 2004. godine i AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine na koje se apelant poziva, pa su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
29. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Što se tiče navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi temelje isključivo na apelantovom nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava. Kako su ovi navodi u cijelosti razmotreni u okviru analize člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
31. U vezi s navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije ničim obrazložio, nije se pozvao na neki osnov po kojem smatra da je diskriminiran, niti je naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji također neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada je nadležni sud odlučivao meritorno o upravnim aktima koji su bili pred upravnim organima predmet utvrđivanja i ocjene. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su razlozi za donošenje presude koji su izneseni u osporenoj presudi, a koji se odnose na primjenu prava, bili jasno, precizno i detaljno obrazloženi.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 662/08 od 13. marta 2008. godine.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.