Službeni glasnik BiH, broj 34/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1334/13, rješavajući apelaciju Vinke Bjelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Vinke Bjelice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 203254 11 Rev od 13. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vinka Bjelica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Vanja Bjelica, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijela je 25. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 203254 11 Rev od 13. decembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008925 08 Gž od 23. februara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-000 759 od 16. maja 2008. godine.

2. Apelantica je podneskom od 1. novembra 2013. godine zatražila od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pravosnažne presude u izvršnom postupku pokrenutom pred Općinskim sudom pod brojem 65 0 I 199287 11 I do okončanja postupka o apelaciji, ili da se u konkretnom predmetu pokrenutom apelacijom odredi prioritetno postupanje.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Berzata Taćija (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 20. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 29. novembra 2013. godine. Kantonalni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.

5. Odgovori Vrhovnog suda i tužitelja dostavljeni su apelanticinom opunomoćeniku 13. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Prije iznošenja činjenica u konkretnom predmetu, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije zapaža da je postupku u kojem su donesene osporene presude prethodio postupak pokrenut po tužbi tužitelja protiv apelantice radi priznanja prava vlasništva na nekretninama. U tom postupku je Općinski sud u Sarajevu donio Presudu broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 Gž 06 001 790 od 24. novembra 2006. godine. Navedenom presudom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem i svojim sredstvima stekao pravo vlasništva na nekretnini (kući) upisanoj u k.č. broj 1092/94 k.o. Hreša i da mu apelantica prizna pravo vlasništva. U drugom stavu izreke iste presude usvojen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni porodične kuće upisane u k.č. broj 1092/94 k.o. Hreša za stanarsko pravo, zaključen 24. jula 1992. godine u Han-Pijesku između prednika apelantice Dušana Grujića (njenog oca i ugovorne strane) i tužitelja (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zamjeni), pa je shodno tome tužitelj obavezan da apelantici preda u posjed nekretnine (kuću) upisanu u k.č. broj 1092/94 k.o. Hreša. Ova presuda je postala pravosnažna 24. novembra 2006. godine a u obrazloženju je navedeno da je apelantica u toku postupka po tužiteljevoj tužbi za stjecanje prava vlasništva postavila protivtužbeni zahtjev istakavši da je ugovor o zamjeni koji je njen otac zaključio u julu 1992. godine sa tužiteljem protivan imperativnim zakonskim odredbama, da je apelantica kao nasljednica svog oca (ugovarača iz ugovora o zamjeni) nastavila postupak povrata imovine, da je ishodila odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica o povratu nekretnina koje su pripadale njenom ocu, a nakon ostavinskog postupka njoj (Rješenjem Osnovnog suda u Sokocu broj O-89/00 od 31. jula 2000. godine), te da je tužitelj u septembru 2002. godine preuzeo ključeve svog stana u Han-Pijesku. Općinski sud je ocijenio da je tužiteljev tužbeni zahtjev (za utvrđenje prava vlasništva) neosnovan temeljem odredbe iz člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojom je propisano da lice koje izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu na kome drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen objekt, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu ako nije znalo, niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je graditelju za stjecanje prava vlasništva na tuđem zemljištu potrebno ispunjenje dvaju uvjeta, i to savjesnost graditelja i nesavjesnost vlasnika, a u konkretnom postupku niti jedan od navedenih uvjeta nije bio ispunjen. Naime, tužitelj u postupku nije dokazao da je bio savjestan graditelj, niti je dokazao da je vlasnik (prednik apelantice) bio nesavjestan. Naprotiv, kako je dalje istaknuto, tužitelj je tokom postupka više puta naglasio, a te činjenice proizlaze i iz iskaza saslušanih svjedoka, da je gradnju preduzeo 1997. i 1998. godine, dakle, u vrijeme kada je donesenim zakonima - Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Uputstvom Visokog predstavnika ugovor o zamjeni koji je zaključio sa prednikom apelantice već bio proglašen ništavim, a to dalje znači da je prema vremenu preduzimanja gradnje znao ili je morao znati da zemljište nije njegovo. Osim toga, Općinski sud je istakao da tužitelj u konkretnom postupku nije dokazao da je građevinski objekt na kojem je zatražio utvrđenje prava vlasništva izgradio u cjelini svojim sredstvima, radom i materijalom, jer su dokazi koje je u tom pravcu ponudio protivrječni i neuvjerljivi, posebno u dijelu njegove izjave u kojoj je naveo da su treći sprat i krov uradili predstavnici humanitarne organizacije, a zatim da su oni samo radili, ali od njegovog materijala, pa je ukazano na pitanje uloge i karaktera humanitarnog djelovanja pri čisto tržišnim uvjetima obavljanja određenih građevinskih radova. S druge strane, Općinski sud je ocijenio da je protivtužbeni zahtjev apelantice (za utvrđenje da je ništav ugovor o zamjeni porodične kuće za stanarsko pravo) osnovan u smislu odredbe čl. 2. i 2a. Zakona o prestanku primjene kojim se svi ugovori o zamjeni stana izvršeni u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine proglašavaju ništavim, pa je, u smislu citiranih odredaba, utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni zaključen između tužitelja i apelanticinog oca 24. jula 1992. godine, kojim je tužitelj mijenjao stan u Han-Pijesku za nekretninu (kuću) u vlasništvu apelanticinog oca upisanu u k.o. Hreša.

Činjenično stanje u predmetnoj apelaciji

8. Tužitelj je po pravosnažnosti Presude Općinskog suda broj P-1293/01 kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev (na način da je utvrđeno da je ništav sporni ugovor o zamjeni, te je tužitelj obavezan da apelantici preda u posjed kuću) pred istim sudom u februaru 2007. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelantice. U tužbi je izložio prethodno donesene presude kojima je njegov tužbeni zahtjev odbijen, a apelanticin protivtužbeni zahtjev usvojen, te budući da je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nekretnina, istakao je svoj obligacionopravni zahtjev u visini od 169.828,80 KM na osnovu izvršenih ulaganja u nekretninu upisanu u k.č. broj 1092/94 k.o. Hreša (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Apelantica je u odgovoru na tužbu osporila i osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

9. Općinski sud je Presudom broj 065-0-P-07-000759 od 16. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, obavezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 114.750,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. februara 2007. godine do isplate uz naknadu troškova postupka. Preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem presuda kojima je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelantice, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Amire Džirlo, koje je dato u postupku koji se vodio pod brojem P-1293/01, rješenje o izvršenju Općinskog suda od 21. marta 2007. godine, akt Općine Stari Grad od 16. maja 2001. godine, zatim je izvršeno vještačenje vještaka građevinske struke Omera Mataradžije i Damira Ferizovića i u svojstvu parnične stranke saslušana apelantica. Općinski sud je na temelju odredbe člana 77. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelanticin prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša Milan Karišik na okolnost ulaganja u spornu nekretninu od francuske humanitarne organizacije "Equilibre" i stanja sporne nekretnine prije 1992. i poslije 1995. godine, jer je apelantica, kao razlog zbog kojeg provođenje ovog dokaza nije predložila na pripremnom ročištu, navela da joj nije bila poznata adresa navedenog svjedoka. Nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je utvrdio da je sporna nekretnina (upisana u k.č. broj 1092/94, u naravi kuća, dvorište i šupa) uknjižena na apelanticu sa dijelom 1/1, da je ništav ugovor o zamjeni spornih nekretnina za stanarsko pravo zaključen 24. jula 1992. godine u Han-Pijesku između tužitelja i apelanticinog oca (što je utvrđeno na temelju Presude Općinskog suda broj P-1293/01) i da je stoga neosnovan apelanticin prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Dalje je saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke nesporno utvrđeno da je sporna nekretnina u toku rata zapaljena i da je novosagrađena nekretnina istih gabarita kao i ona koja je postojala prije rata.

10. U pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, u postupku su provedena dva vještačenja vještaka građevinske struke koji su imali zadatak da izračunaju nužne troškove koje je tužitelj imao u spornoj nekretnini i izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke iz predmeta broj P-1293/01 od 23. augusta 2002. godine u kom je konstatirano da je tužitelj rekonstrukcijom i dogradnjom izgradio novi stambeni objekt sa potrebnim priključcima, prema standardima i propisima uvjetnog stanovanja iz kojeg proizlazi da je vrijednost radova 115.277,90 KM. Uvidom u akt Odsjeka za investicije i sanaciju ratne štete Općine Stari Grad Sarajevo broj 13-171-KS/01 od 16. maja 2001. godine Općinski sud je utvrdio da je ocu apelantice (Dušanu Grujiću) odobrena donacija za obnovu jedne etaže (sobe, kuhinje, toaleta i hodnika) na spornoj nekretnini, ali kako se on nije pojavljivao, nepoznato lice je otuđilo dio ugrađenog materijala, a tužitelj je kao novi vlasnik sam sanirao spornu nekretninu (prizemlje, sprat i potkrovlje). Iz navedenih nalaza i mišljenja Općinski sud je utvrdio da su sva tri vještaka saglasno izjavila da je tužitelj u spornu nekretninu ugradio materijal srednjeg kvaliteta, te je s obzirom na tu činjenicu u cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Omera Mataradžije, koji je proveden u konkretnoj parnici, kao nalaz koji je sačinjen stručno i objektivno, po pravilima sruke. S tim u vezi, u obrazloženju presude je navedeno da nije prihvaćena apelanticina tvrdnja prema kojoj je humanitarna organizacija izvršila djelomičnu opravku sporne nekretnine, jer je ta tvrdnja u kontradiktornosti sa aktom Odsjeka za investicije i sanaciju ratnih šteta Općine Stari Grad od 16. maja 2001. godine. S obzirom na tu činjenicu, Općinski sud je zaključio da je tužitelj sam sanirao cjelokupnu spornu nekretninu. U pogledu primjene materijalnog prava, Općinski sud je imao u vidu odredbu iz člana 215. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da stjecalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja povećanje vrijednosti u trenutku vraćanja. U konkretnom slučaju Općinski sud je ocijenio da je tužitelj bio savjestan posjednik do donošenja prvostepene presude u predmetu broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Amire Džirlo u predmetu broj P-1293/01 je utvrđeno da je tužitelj sanaciju sporne nekretnine završio do 23. augusta 2002. godine, pa iz navedenog, po ocjeni Općinskog suda, proizlazi da je tužitelj preduzeo mjere da konkretnu spornu nekretninu (tuđu stvar) popravi i održava.

11. U vezi s tim, bilo je neophodno procijeniti koji troškovi tužitelju pripadaju (nužni, korisni ili luksuzni), i to u kontekstu momenta nastupanja njegove nesavjesnosti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelantica dužna tužitelju naknaditi nužne troškove koji se određuju prema objektivnom kriteriju a radi se o onim troškovima koje bi imao i vlasnik za održavanje stvari, dakle, ove troškove naknađuje vlasnik kako savjesnom, tako i nesavjesnom posjedniku. S druge strane, korisni troškovi nisu neophodni za održavanje stvari ali povećavaju njenu vrijednost i vlasnik, u konkretnom slučaju apelantica, ne mora ih platiti nesavjesnom držaocu (tužitelju) ako ih može skinuti i ako time ne oštećuje stvar, što vrijedi i za luksuzne troškove. Odluku kojom je u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Općinski sud je donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je izvršio obračun nužnih i korisnih troškova ulaganjem u spornu nekretninu građevinskog materijala u vrijednosti od 114.750,50 KM.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 008925 08 Gž od 23. februara 2011. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da žalba nije osnovana, jer je prvostepeni sud presudu zasnovao na činjeničnim utvrđenjima iz kojih proizlazi da je tužitelj bio savjesni posjednik sve do donošenja presude u predmetu istog suda broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine. U konkretnom postupku je bilo bitno utvrditi koje je troškove tužitelj imao i kada su oni učinjeni a onda te troškove podijeliti na nužne, korisne i luksuzne, kako propisuje odredba člana 215. ZOO. Iz pobijane presude prvostepenog suda proizlazi, kako je dalje navedeno, da su u konkretnom postupku provedena dva vještačenja vještaka građevinske struke, a osim toga, ocijenjeni su nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji je dat u predmetu broj P-1293/01. Zatim je utvrđeno, u čemu su vještaci bili saglasni, da je realna visina troškova učinjenih na osposobljavanju sporne nekretnine bila 114.750,50 KM. S tim u vezi je i pravilna ocjena prvostepenog suda da je tužitelj bio savjestan posjednik spornih nekretnina u vrijeme kad je preduzimao i izvršio radove na tim nekretninama, budući da je u posjed nekretnina ušao na temelju ugovora o zamjeni za koji je u sudskom postupku utvrđeno da je ništav, a u vrijeme preduzimanja radova su stranke ugovor o zamjeni poštivale i ponašale se kao da je važeći. Stoga je prvostepeni sud, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelju pravilno dosudio nužne troškove koji se odnose na one troškove koje bi i sam vlasnik imao za održavanje stvari i korisne troškove koji se odnose na povećanje vrijednosti stvari (kako su vještaci utvrdili). S tim u vezi je naglašeno da je tužitelj imao mogućnost vraćanja stvari koje je imao u pogledu korisnih troškova, ali bi time (prilikom skidanja) oštetio apelanticin objekt, pa je pravilnom primjenom odredbe člana 215. ZOO tužbenom zahtjevu tužitelja djelomično udovoljeno.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 203254 11 Rev od 13. decembra 2012. godine apelanticinu reviziju protiv drugostepene presude odbio. Imajući u vidu odredbu člana 241. ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor kojim ukazuje na povredu odredbe člana 8. ZPP koji se odnosi na slobodnu ocjenu dokaza koji se primjenjuje u prvostepenom postupku, a u drugostepenom samo u dijelu kojim se na povredu ovog principa ukazuje u žalbi. Drugostepena presuda je donesena u vijeću, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz prvostepenog postupka, dakle, prihvatanjem ocjene dokaza iz prvostepenog postupka, pa je zaključeno da je drugostepeni sud donio odluku kao u izreci pravilnom primjenom odredbe člana 226. ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjena odredba člana 215. ZOO i tužiteljevom zahtjevu udovoljeno u visini nužnih i korisnih troškova uloženih u apelanticinu spornu nekretninu u iznosu od 114.750,50 KM. Vrhovni sud je ukazao da je, i po ocjeni tog suda, tužitelj bio savjesni stjecalac i da je sve radove preduzeo u vrijeme kada je ugovor o zamjeni bio na pravnoj snazi, zbog čega mu pripada pravo na naknadu uvećane vrijednosti nekretnine u trenutku njenog vraćanja apelantici kao vlasnici. Razloge prvostepenog i drugostepenog suda u tom dijelu prihvatio je kao svoje Vrhovni sud iz kog razloga ih u presudi nije ponavljao. Prigovori revizije kojima je apelantica ukazala na primjenu odredbe čl. 210. i 214. ZOO (stjecanje bez osnova i obim vraćanja stečenog bez osnova), po ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj bio savjestan korisnik nekretnina i da je izveo radove na spornoj nekretnini dok je ugovor o zamjeni bio na snazi, pa mu pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova iz člana 215. ZOO. Revizijski prigovori koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Vrhovni sud nije posebno obrazlagao, jer se revizija iz tih razloga, prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP, ne može izjaviti. Ostali revizijski prigovori koji, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu od odlučnog značaja nisu posebno ocijenjeni, a tiču se obrazloženja drugostepene presude za koju je ocijenjeno da je pravilna i zakonita.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica ukazuje da joj je u postupku iz kog su proizašle pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenja navedenih prava apelantica obrazlaže proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava od Vrhovnog suda. Naime, u reviziji apelantica je istakla da je drugostepeni sud počinio bitnu povredu postupka iz člana 231. ZPP jer prilikom rješavanja nije ocijenio njene navode u vezi s povredama postupka, i to člana 77. u vezi sa članom 102. stav 2. ZPP koji je kao žalbeni razlog definiran u odredbi člana 208. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 209. ZPP. Ovaj žalbeni razlog je navela jer je prvostepeni sud tokom postupka, konkretno na glavnoj raspravi, odbio njen prijedlog za saslušanje svjedoka uz obrazloženje da je taj dokaz mogla predložiti na pripremnom ročištu, a eventualno naknadno dostaviti adresu svjedoka. U žalbi i reviziji je navela da je prvostepeni sud zanemario odredbu člana 102. stav 2. ZPP, kao i činjenicu da dokaz saslušanjem svjedoka nije mogao biti predložen na pripremnom ročištu, jer nije znala ni "da li je svjedok živ, a kamoli njegovu adresu". U žalbi je, shodno odredbi iz člana 207. ZPP, predložila saslušanje svjedoka Milana Karišika i iznijela je nove činjenice u vezi s konkretnim predmetom. Međutim, drugostepeni sud nije donio nikakvu odluku u pogledu iznošenja novih činjenica i novih dokaza u žalbi, čime je povrijedio odredbu iz člana 221. ZPP. Stoga, kako je apelantica dalje ukazala, drugostepena i trećestepena presuda ne sadrže obrazloženja žalbenih i revizijskih navoda, čime je prekršeno njeno pravo na pravično suđenje a s tim u vezi pravo na obrazloženu odluku. Istakla je da je drugostepeni sud propustio dati obrazloženje i navesti razloge zbog kojih smatra da su njeni navodi kojima je ukazala na povredu člana 77. u vezi sa članom 102. ZPP neosnovani, a trećestepeni sud je takav stav prihvatio smatrajući da je zaključak o irelevantnosti tih navoda ispravan. S obzirom na to da je iz obrazloženja drugostepene presude ostalo nejasno da li je njen žalbeni navod neosnovan ili pak irelevantan, prekršeno joj je i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored činjenice da joj je bez obrazloženja odbijen zahtjev za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, apelantica je ukazala i na očigledno proizvoljnu primjenu materijalnog prava, i to čl. 104, 210, 214. i 215. ZOO. Smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju presude zauzeo potpuno pogrešan stav da je "tužitelj radove na adaptaciji predmetnog stambenog objekta izvodio dok je ugovor o zamjeni nekretnina od 24. jula 1992. godine bio na pravnoj snazi", dajući pravnu snagu ništavom pravnom poslu sve do donošenja presude kojom je taj pravni posao proglašen ništavim, zanemarujući pri tome odredbe Zakona o prestanku primjene kojim su takvi pravni poslovi (konkretno sporni ugovor o zamjeni nekretnina) zaključeni od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine ništavi. Pri tome je u potpunosti zanemarena odredba člana 210. ZOO. Apelantica je, pored toga, istakla da je tužitelj u postupku koji se prethodno vodio (u kojem je zahtijevao utvrđenje prava vlasništva) isticao da je radove na sanaciji objekta preduzimao 1997. i 1998. godine, dakle, u periodu kada je navedeni Zakon o prestanku primjene već bio na pravnoj snazi, te da je stoga morao znati da ulaganja vrši u nekretninu koja nije njegovo vlasništvo. Ove činjenice su, kako je dalje navedeno, utvrđene u pravosnažnoj Presudi Općinskog suda broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine kojom je njegov zahtjev odbijen, pri čemu su ocijenjene tužiteljeva nesavjesnost i protivrječnost u pogledu pitanja ko je izvršio adaptaciju i sanaciju predmetne nekretnine. Osim toga, prvostepeni sud je osporenom presudom visinu tužbenog zahtjeva utvrdio isključivo na temelju nalaza i mišljenja vještaka kojim jeste utvrđena vrijednost radova, ali ne i činjenica ko je te radove izvršio.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana, osporena presuda donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom u postupku u kojem nisu učinjene povrede na koje se apelacijom ukazuje, pa je predloženo da se apelacija odbije.

16. Tužitelj je u odgovoru sačinjenom posredstvom opunomoćenika Nikice Gržića, advokata iz Sarajeva, predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, jer u suštini iz činjenica navedenih u apelaciji proizlazi da se odluke redovnih sudova pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zadatak Ustavnog suda nije da ulazi u ocjenu tih činjenica. Pored toga, redovni sudovi su potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i donijeli na zakonu zasnovane odluke o čemu su dali valjane razloge. U pogledu zahtjeva za izdavanje privremene mjere tužitelj je naveo da je neosnovan, jer je zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 199287 11 I od 7. novembra 2013. godine nekretnina koja je bila predmet izvršenja, dakle sporna nekretnina, prodata njemu kao najboljem ponuđaču na javnoj dražbi za iznos od 56.100,00 KM, čime je samo djelomično namiren od iznosa koji mu je dosuđen pravosnažnom presudom koja se u ovom postupku osporava.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 71.

(1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje, u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona, mora imati svaki podnesak.

(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.

Član 77.

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.

Član 81.

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba.

(4) Sud nije u daljem toku parnice vezan za svoja ranija rješenja iz ovog člana.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 207.

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

(2) Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

(3) Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.

(4) Ako su usljed iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza prouzrokovani troškovi u postupku povodom žalbe, ove troškove će nezavisno od ishoda spora snositi ona stranka koja je iznijela nove činjenice, odnosno predložila nove dokaze.

Član 208.

(1) Presuda se može pobijati:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;

2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

(2) Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju data u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 210.

(1) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

Član 211.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primjeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1. Zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3. Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena pred drugostepenim sudom

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.

Član 210.

Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Svako stanarko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu s ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na temelju stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Član 2a.

Odredbe ovog zakona se takođe primjenjuju na ugovore o zamjeni stana, gdje je zamjena stana izvršena u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine u skladu sa Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99, u daljem tekstu: ZOSO).

U slučaju kada su stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ rješava o zahtjevu u skladu sa ovim zakonom. U slučaju kada se stranke izjasne da ostaju pri zamjeni, nadležni organ u svakoj općini će ugovor o zamjeni smatrati važećim i izvršiće obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona.

U slučaju kada stranke koje su zaključile ugovor o zamjeni nisu podnijele zahtjev za povrat stana prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ u svakoj općini će izvršiti obnovu ugovora o korištenju u skladu sa članom 18c. stav 2. tačka 4. ovog zakona.

U slučaju kada je samo jedna stranka koja je zaključila ugovor o zamjeni podnijela zahtjev za povrat prije isteka roka iz člana 5., nadležni organ će o zahtjevu pismenim putem obavijestiti nadležni organ općine na čijoj teritoriji se nalazi zamijenjeni stan za koji zahtjev nije podnesen. Po prijemu obavijesti i ovaj nadležni organ će smatrati da je zahtjev za povrat stana koji je u njegovoj nadležnosti podnesen prije isteka roka iz člana 5., i o zahtjevu će odlučiti u skladu sa zakonom.

U slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni, nadležni organ će u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 43/99) kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedan od zamijenjenih stanova nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršene zamjene. "

20. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala.

U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljistu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

Član 28.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.

U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

Član 29.

Ako je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kada građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj cijeni zemljišta.

Ako je vrijednost zemljišta znatno veća, sud će na zahtjev vlasnika zemljišta građevinski objekat dosuditi njemu i obvezati ga da graditelju naknadi građevinsku vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene u mjestu gdje se objekat nalazi. Ovaj zahtjev vlasnik ima pravo podnijeti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta.

U slučaju kada su vrijednost građevinskog zemljišta i vrijednost objekta približno jednake, sud će građevinski objekat, odnosno građevinski objekat i zemljište, dosuditi vlasniku zemljišta, odnosno graditelju, vodeći računa o njihovim potrebama i svim okolnostima slučaja.

Vlasniku zemljišta, odnosno graditelju pripada naknada za zemljište, odnosno građevinski objekat po prometnoj cijeni zemljišta, odnosno objekta.

Član 30.

U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primijeniti pravila iz odredbe člana 28. ovog zakona.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 203254 11 Rev od 13. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica u apelaciji ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda Pretto protiv Italije od 8. decembra 1983. godine).

29. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo obavezavši je da tužitelju isplati novčani iznos na ime naknade štete za nužne i korisne troškove koja je, po njenom mišljenju, proizašla iz pravno ništavog posla, konkretno na temelju ugovora o zamjeni nekretnina za kojeg je u sudskom postupku utvrđeno da je ništav, iako je taj pravni posao ništav i po samom zakonu (Zakon o prestanku primjene). S tim u vezi je ukazala i na procesne nedostatke učinjene tokom postupka (bitne povrede postupka), prije svega odbijanjem njenog prijedloga da se na okolnost ulaganja u spornu nekretninu od humanitarne organizacije sasluša svjedok Milan Karišik i u suštini nedostatak obrazloženja sve tri odluke koje su u konkretnom postupku donesene.

30. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelantica konkretnom apelacijom suštinski problematizira dva pitanja: pitanje koje se odnosi na bitne povrede odredaba postupka iz kog su proizašle osporene presude, dakle procesne nedostatke, i pitanje primjene materijalnog prava u situaciji kada je pravni osnov njene obaveze ništav pravni posao a s tim u vezi pogrešne ocjene dokaza, konkretno Presude Općinskog suda broj P-1293/01.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

32. Ustavni sud, dalje, u vezi sa apelacionim navodima o nedostatku obrazloženja i primjeni materijalnog prava, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelantice Općinski sud nesporno utvrdio da je ugovor o zamjeni nekretnina koji je tužitelj zaključio sa apelanticinim ocem 24. jula 1992. godine, na temelju Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine, ništav pravni posao. S tim u vezi, prvostepeni sud je u obrazloženju presude, ukazavši na neosnovanost prigovora pasivne legitimacije apelantice, prihvatio pravni osnov tužbenog zahtjeva a u vezi s visinom tužbenog zahtjeva (onako kako ga je tužitelj opredijelio) izvršio analizu i ocjenu dokaza pojedinačno i dovođenjem u međusobnu vezu, te izveo zaključak da je apelantica na temelju odredbe člana 215. ZOO dužna tužitelju na ime naknade nužnih i korisnih troškova koje je imao ulaganjem u spornu nekretninu isplatiti iznos od 114.750,50 KM. Visina tužbenog zahtjeva je, kako proizlazi iz prvostepene presude, ocijenjena sa aspekta nužnih, korisnih i luksuznih troškova, te su u tom pravcu provedeni dokazi vještačenjem vještaka građevinske struke, uključujući nalaz i mišljenje koji su prethodno provedeni u predmetu istog suda broj P-1293/01. Budući da su svi vještaci (ukupno tri) bili saglasni u mišljenju da je tužitelj u spornu nekretninu ugradio građevinski materijal srednjeg kvaliteta, prihvaćen je u cijelosti nalaz i mišljenje jednog od vještaka koji je proveden u konkretnom postupku i tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen (u dijelu nužnih i korisnih troškova) na temelju odredbe člana 215. ZOO. Navedenom odredbom je propisano da savjesni stjecalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, a ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove će mu pripasti samo do iznosa koji predstavlja povećanje vrijednosti u trenutku vraćanja. U vezi s ključnim pitanjem koje se tiče savjesnosti posjeda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio da je tužitelj bio savjesni posjednik do donošenja presude u predmetu broj P-1293/01, dakle do 28. aprila 2005. godine, a da je radove na sanaciji i adaptaciji objekta preduzeo do augusta 2002. godine (sačinjavanja prvog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke) i da je od tog trenutka postao nesavjestan posjednik.

35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, donio odluku u predmetu broj AP 4370/10 od 20. decembra 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4370/10, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 9/13, dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj oduci apelanti su problematizirali pitanje primjene materijalnog prava, i to instituta neosnovanog obogaćenja umjesto instituta nepravog poslovodstva bez naloga. U konkretnom slučaju apelantica, također, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to odredbe člana 215. ZOO, ukazujući da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbu čl. 210. i 214. ZOO (stjecanje bez osnova i obim vraćanja) i indirektno na primjenu odredaba Zakona o prestanku primjene. Navedeni predmeti su slični i zbog toga što je kao pravni osnov zahtjeva za naknadu i u jednom i u drugom slučaju bio ugovor o zamjeni nekretnina za koje je u sudskom postupku utvrđeno da su ništavi s tim što je u predmetu broj AP 4370/10 ništavost utvrđena zbog nemogućnosti ispunjenja obaveze prema odredbi člana 47. ZOO, jer jedna od ugovornih strana nije bila vlasnik, a u konkretnom (apelanticinom) slučaju je utvrđeno da je ugovor ništav na temelju imperativnih odredbi iz čl. 2. i 2a. Zakona o prestanku primjene (ugovori o zamjeni zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine proglašavaju se ništavim). Ova činjenica je utvrđena pravosnažnom Presudom broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine, do kada je, po mišljenju prvostepenog suda, tužitelj bio savjesni posjednik, pa mu do tada, prema stavu tog suda, i pripadaju prava koja je kao korisnik (stjecalac) tuđe stvari imao.

36. S tim u vezi, Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio da je u okolnostima tog slučaja zadatak redovnih sudova (nakon utvrđenja ništavosti) bio da odluče o posljedicama ništavosti ugovora prema odredbi člana 104. ZOO, i to sa aspekta savjesnosti, odnosno nesavjesnosti ugovornih strana, koje su bile potpuno zanemarene. U okolnostima konkretnog predmeta (apelantice), Ustavni sud zapaža da se u Presudi broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godina (koja je tužitelju poslužila kao pravni osnov za pokretanje konkretnog postupka za naknadu) Općinski sud pri odlučivanju o tužiteljevom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva temeljem građenja na tuđem zemljištu bavio pitanjem savjesnosti/nesavjesnosti tužitelja kao graditelja i savjesnosti/nesavjesnosti vlasnika (apelanticinog oca) u vrijeme preduzimanja radova na spornoj nekretnini, pri čemu je zauzeo stav da tužitelj u tom postupku nije dokazao svoju savjesnost, niti vlasnikovu nesavjesnost, što je osnovni uvjet za stjecanje prava vlasništva temeljem Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u toj presudi jasno navedeno da je tužitelj prema vremenu preduzimanja gradnje znao, ili je morao znati, da gradi na tuđem zemljištu (1997. i 1998. godina) budući da su "već donesenim zakonima ugovori kakav je ugovor koji je on zaključio sa vlasnikom proglašeni ništavim" a istom presudom je, između ostalog, ukazano i na protivrječnost navoda i dokaza u pogledu činjenice da li je spornu nekretninu tužitelj u cjelini izgradio svojim sredstvima, radom i materijalom, ili je dio saniran putem humanitarne organizacije (strana 8. Presude broj P-1293/01).

37. Ustavni sud je u okolnostima predmeta broj AP 4370/10, kroz analizu prava na imovinu apelanata, utvrdio da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, i to odredbu člana 210. ZOO (stjecanje bez osnova) pogrešno ocjenjujući da je nevlasnik bio savjestan, umjesto odredbe čl. 227. i 228. ZOO (nepravo poslovodstvo). S tim u vezi je konstatirano da, u situaciji kad neko svjesno počne ulagati sredstva u stambeni objekt za koji je znao ili morao znati da nije njegovo vlasništvo, onda se primjenjuju pravila koja vrijede za vršenje tuđih poslova bez naloga, a ne pravila o stjecanju bez osnova.

38. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se navedeni stav, s obzirom na sadržaj relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene, može analogno primijeniti i na predmetni postupak, pri čemu je nužno odredbe tog zakona dovesti u vezu sa relevantnim odredbama ZOO i pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1293/01. Ustavni sud podsjeća da je pred redovnim sudovima bila zadaća da u svjetlu odredaba navedenih zakona, nakon što je pravosnažnom Presudom broj P-1293/01 utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je tužitelj zaključio sa apelanticinim ocem 24. jula 1992. godine na temelju imperativnih odredaba (Zakon o prestanku primjene), primjenom odredbe iz člana 104. ZOO odluče o posljedicama ništavosti ugovora o zamjeni i navedu jasne i nedvosmislene razloge zbog kojih je kao moment nastupanja tužiteljeve nesavjesnosti prihvaćen datum donošenja Presude broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine a ne datum stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene, koji je primijenjen u Presudi Općinskog suda broj P-1293/01. Navedena presuda je, kako proizlazi iz osporenih odluka, bila pravni osnov za tužiteljevu tužbu i postupak u kom je za apelanticu stvorena obaveza da tužitelju isplati novčani iznos, te je ključno pitanje njegove savjesnosti, odnosno nesavjesnosti bilo neophodno ocijeniti upravo s aspekta te presude i relevantnih (imperativnih) odredaba Zakona o prestanku primjene, a ne samo i isključivo sa aspekta odredaba ZOO. Takva obaveza je postojala i zbog okolnosti da su upravo isti sudovi (Općinski sud i Kantonalni sud) apsolutno iste činjenice, u kontekstu savjesnosti tužitelja, dijametralno suprotno ocijenili u svojim presudama a da nisu dali bilo kakvo obrazloženje zašto su odstupili od ranije zauzetog stava o tom pitanju. Ustavni sud u vezi s tim naglašava da su u takvim okolnostima standardi prava na pravično suđenje pred redovne sudove stavljali eksplicitnu obavezu očitovanja o navedenom, što je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, u cijelosti izostalo.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je proizvoljan način na koji je Općinski sud u svojoj odluci primijenio odredbu člana 215. ZOO, a što su potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud u žalbenom i revizionom postupku, jer navedena odredba nije dovedena u kontekst sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene na temelju kojeg je utvrđeno da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav pravni posao i pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1293/01 od 28. aprila 2005. godine u kojoj je djelomično (u pogledu opredijeljenog tužbenog zahtjeva) ocijenjena tužiteljeva savjesnost, odnosno nesavjesnost, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. S obzirom na navedeno, u svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja se odnosi na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati drugo pitanje pokrenuto ovom apelacijom u okviru istog člana, a koje se tiče bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Također, Ustavni sud, s obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, smatra da nije potrebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer su suštinski isti.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 215. ZOO koju je u konkretnom predmetu bilo neophodno dovesti u kontekst sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene i pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-1293/01, te nakon toga jasno utvrditi nastanak nesavjesnosti tužitelja.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.