Službeni glasnik BiH, broj 2/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4179/12, rješavajući apelaciju Naila Bunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Naila Bunje.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 027056 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Nail Bunjo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 4. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 027056 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te učesnika u postupku Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Amile Begović (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. septembra 2015. godine. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 21. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 11. augusta 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu protiv tužene, sutkinje tog suda, radi diskriminacije prema odredbama člana 12. stav 1. tačke a), b), c) i d) Zakona o zabrani diskriminacije. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Gr-10-000190 od 16. decembra 2010. godine delegirao Općinski sud radi postupanja povodom apelantove tužbe, shodno odredbama člana 22. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj 41 0 P 027056 11 P od 25. augusta 2011. godine kojim je odbacio apelantovu tužbu kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je tužena postupala kao sutkinja Općinskog suda u Sarajevu u prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta, te da je u toku postupka preduzela niz radnji prema apelantu kojim ga je dovela u neravnopravan položaj u odnosu na drugog učesnika u tom postupku, i na taj način diskriminirala shodno odredbi člana 2. tačke 1. i 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Također, Općinski sud je naveo da je apelant predložio da tužena bude kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 4.000,00 KM, shodno odredbama člana 21. tačka 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Općinski sud je citirao odredbe člana 5. stav 2. Ustava Federacije BiH i člana 17. tačke 9. i 10. Zakona o Visokom, sudskom i tužilačkom vijeću, te je s tim u vezi zaključio da, u skladu s navedenim odredbama, redovni sudovi nisu nadležni da odlučuju o odgovornosti sudija za radnje koje su počinili u vršenju svoje funkcije. Također, Općinski sud je istakao da apelant nije legitimiran da pokreće prekršajni postupak protiv tužene jer se, prema odredbama Zakona o prekršajima FBiH, prekršajni postupak protiv sudija pokreće na prijedlog ovlaštenog organa, a prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, za pokretanje prekršajnog postupka protiv sudija ovlašten je Ombudsman za ljudska prava BiH. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 41 0 P 027056 11 Gž od 22. decembra 2011. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje po osnovu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije i odredbi iz člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP pravilno postupio kada je odbio apelantovu tužbu kao nedopuštenu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev glasio: "Kažnjava se tužena po članu 21. tačka 4. Zakona o zabrani diskriminacije novčanom kaznom u iznosu od 4.000,00 KM", te je, imajući u vidu da je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije stvarno legitimiran da ističe takav tužbeni zahtjev, Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku apelantove aktivne legitimacije, pa, budući da je to materijalno pravno pitanje, a ne procesno, prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno je dovelo do odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, a ne odbacivanja tužbe kako je odlučio prvostepeni sud.

8. Međutim, Kantonalni sud je ukazao na to da, nezavisno od navedenog, prema činjeničnim navodima iz tužbe i dokazima dostavljenim u prilogu tužbe (fotokopija zapisnika o usmenom pretresu od 9. marta 2010. godine), proizlazi da je povreda prava na diskriminaciju učinjena 9. marta 2010. godine i da je tužilac (apelant) istog dana, dakle 9. marta 2010. godine saznao za tu navodnu diskriminaciju. Također, Kantonalni sud je naveo da je, prema izričitoj odredbi člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, rok za podnošenje tužbe tri mjeseca od dana saznanja za učinjenu povredu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 11. oktobra 2010. godine, dakle izvan roka od tri mjeseca kako je propisano odredbom člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, a na taj rok kao prekluzivan sudovi paze po službenoj dužnosti, te je zaključio da su time ispunjeni uvjeti iz člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP za odbacivanje tužbe kao što je učinio prvostepeni sud donoseći osporavano rješenje.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv rješenja Kantonalnog suda od 22. decembra 2011. godine, donio Rješenje broj 41 0 P 027056 12 od 23. oktobra 2012. godine kojim je revizija odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju vrijednost osporavanog drugostepenog rješenja iznosi 4.000,00 KM, što ukazuje na to da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren, te da revizija nije dopuštena. Također, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta primjeni člana 237. stav 3. ZPP.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP, budući da je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije. Naime, apelant je naveo da je odredbom člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima propisanim u članu 12. tog zakona uvijek dopuštena revizija. Apelant smatra da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije zakonito, te je predložio da se apelacija usvoji, osporeno rješenje ukine, te predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju


11. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka Vrhovnog suda donesena u skladu sa zakonom i da nisu povrijeđena apelantova prava na koja neosnovano ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi


12. Zakon o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
(Diskriminacija)

(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

Član 12.
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije)

(1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije).

[…]

Član 13. st. 2. i 4.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje)

[…]

(2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.

[…]

(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

VI. Dopustivost


13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 027056 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


17. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje diskriminacije, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

23. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 237. stav 2. ZPP kojom je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 konvertibilnih maraka. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je vrijednost osporavanog dijela drugostepenog rješenja u pravosnažno odbijajućem dijelu koji revidira tužilac (apelant) iznos od 4.000,00 KM, te je s tim u vezi zaključio da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredaba člana 247. u vezi s odredbom člana 254. stav 4. ZPP odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.

24. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na odredbi člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbom člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da je u postupcima propisanim u članu 12. tog zakona uvijek dopuštena revizija. Međutim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije uzeo u obzir citiranu odredbu člana 13. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije, iako iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova i dokumentacije u spisu proizlazi da je Zakon o zabrani diskriminacije u okolnostima konkretnog slučaja lex specialis u odnosu na ZPP. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, zaključujući da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren, očigledno proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP jer nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije kao lex specialis u konkretnom slučaju.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


26. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke očigledno arbitrarno primijenio procesno pravo.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!