Službeni glasnik BiH, broj 45/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1102/16, rješavajući apelaciju Jasmine Lončarić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Lončarić, Ismeta Spahića, Mirsada Čauševića, Hasana Huseinovića, Izeta Mulaosmanovića, Raseme Mehović, Zaima Demira, Abdule Ćeman, Enesa Krajinovića, Fahre Merdžanić, Ahmeda Lokvančića, Ive Barnjak, Seada Mednolučanina, Elmaza Gudževića, Zehre Cocalić, Ramiza Gojaka, Adema Kerle, Nevzete Balić, Ilhane Felah, Sulejmana Lokvančića, Ilhana Dedića, Edina Hasaja, Zijada Durmiševića, Esminke Fako, Haruna Sejdovića, Nusrete Sejdović, Indire Stambolić, Izeta Čonge, Anesa Željkovića, Fatime Lokvančić, Mehe Musića, Fatime Brbović, Selvera Drkića, Mustafe Neretljaka, Amira Zekića, Semira Gadže, Seada Čorbe, Šaćira Kurtovića, Osmana Šahata, Fadila Podruga, Šefika Ajanovića, Asima Ramovića, Fuada Sinanije, Senada Sinanije, Kasima Nukića, Taiba Lokvančića, Ibrahima Kiridžića, Ahmeta Drkića, Abida Bašića, Senada Zukanovića, Šaćira Mizdraka, Dževada Lokvančića, Nedžada Lokvančića, Vejsila Granule, Jakuba Ribice, Hasana Babića, Rifeta Drinjakovića, Sabita Adrovića, Nermine Muzur, Devle Hadžiahmetović, Muje Muminovića, Suade Drinjaković, Hameda Bostandžije, Nihada Sejtarije, Nihada Muzura, Lutve Avdića i Memsuda Fake podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 050195 15 Rev od 18. decembra 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050195 14 Rsž od 19. februara 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 050195 10 RS od 17. oktobra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmina Lončarić, Ismet Spahić, Mirsad Čaušević, Hasan Huseinović, Izet Mulaosmanović, Rasema Mehović, Zaim Demir, Abdula Ćeman, Enes Krajinović, Fahra Merdžanić, Ahmed Lokvančić, Ivo Barnjak, Sead Mednolučanin, Elmaz Gudžević, Zehra Cocalić, Ramiz Gojak, Adem Kerla, Nevzeta Balić, Ilhana Felah, Sulejman Lokvančić, Ilhan Dedić, Edin Hasaj, Zijad Durmišević, Esminka Fako, Harun Sejdović, Nusreta Sejdović, Indira Stambolić, Izet Čongo, Anes Željković, Fatima Lokvančić, Meho Musić, Fatima Brbović, Selver Drkić, Mustafa Neretljak, Amir Zekić, Semir Gadžo, Sead Čorbo, Šaćir Kurtović, Osman Šahat, Fadil Podrug, Šefik Ajanović, Asim Ramović, Fuad Sinanija, Senad Sinanija, Kasim Nukić, Taib Lokvančić, Ibrahim Kiridžić, Ahmet Drkić, Abid Bašić, Senad Zukanović, Šaćir Mizdrak, Dževad Lokvančić, Nedžad Lokvančić, Vejsil Granula, Jakub Ribica, Hasan Babić, Rifet Drinjaković, Sabit Adrović, Nermina Muzur, Devla Hadžiahmetović, Mujo Muminović, Suada Drinjaković, Hamed Bostandžija, Nihad Sejtarija, Nihad Muzur, Lutvo Avdić i Memsud Fako (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 050195 15 Rev od 18. decembra 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 050195 14 Rsž od 19. februara 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 050195 10 RS od 17. oktobra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Mirsada Sipovića, advokata iz Sarajeva, zatraženo je 4. aprila 2018. godine da dopuni apelaciju tako što će dostaviti posebnu punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom.

3. Advokat Mirsad Sipović je 16. i 23. aprila 2018. godine dostavio Ustavnom sudu punomoć uz popratne dopise.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Famos Holding Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. marta 2018. godine, Kantonalni sud 30. marta 2018. godine, Općinski sud 3. aprila 2018. godine, a tuženi 12. aprila 2018. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj Pr-666/03 od 22. aprila 2005. godine tuženi je obavezan da apelantima kao ranijim zaposlenicima isplati naknadu na ime otpremnine, dok su apelantima odbijeni zahtjevi za isplatu naknade na ime plaće za vrijeme za koje nisu radili, a tužba je odbačena u dijelu zahtjeva da tuženi za apelante izvrši uplatu neisplaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje kod nadležnog fonda zaključno sa 23. augustom 2000. godine. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, Općinski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, kada su u pitanju troškovi zastupanja po punomoćnicima, dok je za pojedine apelante naložio tuženom da im naknadi troškove vještačenja u iznosima od po 35,00 KM.

8. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine žalbu apelanta Ismeta Spahića djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je naložio tuženom da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM. Stavom II izreke presude djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen zahtjev određenih apelanata za isplatu naknade za vrijeme čekanja i za troškove vještačenja od po 35,00 KM. Stavom III izreke ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužba odbačena u pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje, dok su u preostalom dijelu žalbe stranaka odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

9. U ponovnom postupku pred Općinskim sudom odlučivalo se samo o zahtjevu za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te je utvrđeno da su za sve apelante do zaključenja glavne rasprave (27. septembar 2013. godine) dostavljeni podaci o uplaćenim doprinosima, nakon čega je punomoćnik apelanata povukao tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa, a ostao pri zahtjevu za naknadu troškova postupka.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 050195 10 Rs od 17. oktobra 2013. godine primio na znanje povlačenje tužbe za uplatu svih neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelante od 1 do 67. Stavom II dispozitiva rješenja naloženo je tuženom da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.259,00 KM uplatom na bankovni račun punomoćnika Mirsada Sipovića, advokata iz Sarajeva, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. U obrazloženju rješenja koje se odnosi na troškove postupka, Općinski sud je konstatirao da je presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2007. godine žalba uvažena i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelante ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. S obzirom na to da je prvostepena presuda od 22. aprila 2005. godine postala pravosnažna u odnosu na troškove koji se odnose na isplatu otpremnine i naknade na ime plaća za vrijeme za koje apelanti nisu radili, ne svojom krivicom, to je odlučeno o troškovima postupka u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) tako što su apelantima dosuđeni troškovi postupka od podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 14.259,00 KM.

12. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 050195 14 Rsž od 19. februara 2015. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i obavezao tuženog da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.636,03 KM uplatom na bankovni račun punomoćnika Mirsada Sipovića u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok se u preostalom dijelu žalba tuženog kao neosnovana odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje.

13. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je odredbom člana 386. stav 2. ZPP (na osnovu koje je prvostepeni sud donio odluku o troškovima postupka) određen način odlučivanja o troškovima postupka kada se spor okonča djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepenom presudom broj Pr-666/03 od 22. aprila 2005. godine sud odlučio na način da je u dijelu troškova zastupanja po punomoćnicima odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka i da je svim apelantima koji su djelimično uspjeli u sporu priznao razmjeran udio u troškovima vještačenja koje je iznosilo 1.650,00 KM. Dalje je ocijenio da je Kantonalni sud Presudom broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine u dijelu odluke o troškovima postupka zastupanja po punomoćnicima potvrdio odluku prvostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i da je takva odluka pravosnažna sa 11. decembrom 2007. godine. Na osnovu navedenog, drugostepeni sud je odlučio da apelantima pripada naknada na ime troškova zastupanja za preduzete parnične radnje od dana pravosnažnosti prvostepene presude (11. decembar 2007. godine), te je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženog preinačio odluku o troškovima na način da je apelantima dosuđen iznos od 3.636,03 KM na ime troškova postupka, a ti troškovi se odnose na troškove pristupa na ročišta u ponovnom postupku pred Općinskim sudom, i to: za pristup ročištu od 3. oktobra 2011. godine iznos od 819,89 KM, 29. novembra 2011. godine i 22. marta 2012. godine iznos od po 204,41 KM, 10. septembra 2012. godine iznos od 209,03 KM, 26. augusta 2013. godine i 17. septembra 2013. godine iznos od 208,75 KM, 27. septembra 2013. godine iznos od 417,50 KM, za zastupanje više tužilaca iznos od 835,00 KM, te troškovi PDV-a od 17% u iznosu od 528,31 KM, što ukupno iznosi 3.636,03 KM.

14. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 050195 15 Rev od 18. decembra 2015. godine odbio reviziju.

15. U obrazloženju rješenja, a u vezi s navodima apelanata da drugostepeni sud nije održao raspravu, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud dužan donijeti odluku na osnovu održane rasprave samo pod uvjetima propisanim odredbom člana 217. stav 2. ZPP, koji u konkretnom slučaju nisu ostvareni. Pored navedenog, taj sud se osvrnuo i na prijedlog apelanata da se pred Vrhovnim sudom održi rasprava, naglasivši da je navedeni prijedlog suprotan odredbi člana 246. ZPP.

16. Obrazlažući rješenje, taj sud je istakao da se kao ključno postavlja pitanje da li apelantima pripada naknada troškova nastalih do donošenja drugostepene presude od 11. decembra 2007. godine, kako smatra prvostepeni sud, ili samo naknada troškova parničnog postupka nastalih nakon te odluke. Kako proizlazi iz sadržaja spisa, punomoćnik apelanata je 10. februara 2005. godine postavio pismeni zahtjev za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 111.349,20 KM, označavajući vrijednost spora na 1.000.000,00 KM. U nastavljenom postupku, kako dalje obrazlaže sud, a nakon ukidanja odluke prvostepenog suda o zahtjevu za uplatu doprinosa, troškovnikom od 22. decembra 2009. godine punomoćnik apelanata je podnio zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 40.622,40 KM, označavajući vrijednost spora na iznos od 250.000,00 KM, kojim je obuhvatio i naknadu za preduzete radnje do donošenja ukidne odluke iz drugostepene presude od 11. decembra 2007. godine.

17. Vrhovni sud dalje pojašnjava da nesporno stranka koja je do zaključenja glavne rasprave podnijela zahtjev za naknadu troškova postupka i sud o njemu odlučio može zahtjev za naknadu tih troškova podnijeti u nastavku postupka nakon što je prvostepena presuda povodom žalbe u cjelini ili djelimično ukinuta. Međutim, taj zahtjev može osnovano postaviti samo ukoliko je u ukidnoj odluci ukinuta odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. U konkretnom slučaju, kako je dalje istaknuto, odluka prvostepenog suda o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi broj Pr-666/03 od 22. aprila 2005. godine nije ukinuta drugostepenom presudom broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine (pa ni u pogledu dijela odluke o troškovima postupka povodom zahtjeva za uplatu doprinosa), tako da je o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka nastalih do donošenja odluke drugostepenog suda od 11. decembra 2007. godine pravosnažno odlučeno. Eventualnu nepravilnost i nezakonitost odluke drugostepenog suda o troškovima postupka apelanti nisu otklonili vanrednim pravnim lijekom, tako da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je preinačio prvostepeno rješenje o troškovima postupka i apelantima dosudio troškove nastale nakon 11. decembra 2007. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti ističu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti su također ukazali na povredu prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c), člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i na Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelanti su se u navodima apelacije prvo osvrnuli na sadržaj punomoći koju su citirali, a koju su dali advokatu Mirsadu Sipoviću 1. oktobra 2003. godine, te ističu da se iz njenog sadržaja vidi da advokat ima ovlaštenje za podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Prema odredbama člana 305. ZPP, kako dalje navode, punomoćnik Mirsad Sipović je ovlašten da u ime apelanata – tužilaca preduzima sve pravne radnje u zastupanju njihovih interesa, među kojima je i podnošenje pravnih lijekova kako redovnih tako i vanrednih, u koje spada i podnošenje apelacije Ustavnom sudu. Pravilnim tumačenjem navedene odredbe, kako ističu apelanti, nameće se logičan pravni zaključak da punomoćnik apelanata advokat Mirsad Sipović ne mora imati izričitu punomoć da može podnositi apelaciju Ustavnom sudu, već se podrazumijeva da je na to ovlašten na osnovu generalne punomoći u kojoj stoji da je on ovlašten da zastupa apelante pred nadležnim organima Bosne i Hercegovine, a u koje spada i Ustavni sud, te smatraju da Ustavni sud neće zahtijevati dostavljanje posebne punomoći za podnošenje apelacije jer se to isključivo treba odnositi na punomoćnike koji nemaju status advokata.

20. Dalje, apelanti u veoma opširnoj apelaciji izlažu tok postupka pred redovnim sudovima i smatraju da su redovni sudovi osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno odlučili o troškovima postupka i na taj način proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog zakona povrijedili pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju paušalnim navode revizionog suda da u konkretnom slučaju navodno nije bilo potrebno osigurati javnost suđenja putem zakazivanja javne rasprave pred drugostepenim sudom, kao i da drugostepeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su sudu poslužili kao pravni osnov za donošenje odluke. Apelanti smatraju pogrešnom odluku kojom im je dosuđen iznos od 3.636,03 KM, koji je 12 puta manji od postavljenog zahtjeva za naknadu troškova postupka (40.622,40 KM), te pogrešan pravni zaključak drugostepenog i revizionog suda da im ne pripadaju troškovi parničnog postupka od podnošenja tužbe (5. novembar 2003. godine) jer navodno ranijom presudom drugostepenog suda od 11. decembra 2007. godine nije ukinuta prethodno donesena presuda prvostepenog suda od 22. aprila 2005. godine kojom je odlučeno da svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka. Punomoćnik apelanata u daljnjem opširnom izlaganju nabraja postupke pred redovnim sudovima, navodi imena sudija koji su bili zaduženi tim predmetima, a u kojima su te stranke, kako navodi, "također apsolutno diskriminirane na isti način". Osporena rješenja, kako se dalje navodi, "ne odišu objektivnošću i logičnošću i u najvećem dijelu su u kontradikciji sa zauzetim pravnim stanovištima sudske prakse". Apelanti smatraju da redovni sudovi arbitrarno, pogrešno i proizvoljno tumače i primjenjuju odredbe materijalnog zakona, u konkretnom slučaju ZPP i Zakona o advokaturi. Zbog neodržavanja javne rasprave u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom smatraju da im je bilo onemogućeno da na jasan i precizan način ukažu da se vodi ponovni postupak za naknadu doprinosa i da je tuženi bio dužan da naknadi parnične troškove punomoćniku, a što je imalo za posljedicu pogrešan zaključak da je prvostepeni sud presudom od 22. aprila 2005. godine odlučio o parničnim troškovima i da imaju pravo samo na troškove koji se odnose na zastupanje u ponovnom postupku, i to od 11. decembra 2007. godine umjesto od podnošenja tužbe (5. novembra 2003. godine), i to u "apsolutno simboličnom iznosu od svega 3.636,03 KM". Predlažu da se osporena rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da, suprotno navodima apelanata, pri donošenju osporene odluke nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.

22. Kantonalni i Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističu da u cijelosti ostaju pri razlozima navedenim u obrazloženju rješenja smatrajući da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.

23. U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da su osporene odluke zakonite i pravične, te je očigledno da je dosuđenim troškovima jedino nezadovoljan punomoćnik apelanata koji je postavio nerazmjerne troškove u odnosu na uspjeh u postupku i koji se u apelaciji predstavlja kao apelant i pokušava ostvariti prava koja mu ne pripadaju prikazujući se kao zaštitnik radnika. Dalje navodi da je advokat paušalno određivao vrijednost spora, pa na osnovu toga i svoje troškove, međutim, apelanti su uspjeli s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva koji im nisu ni osporavali. Na kraju predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim odlukama nije došlo do kršenja bilo kakvih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

24. U Pravilima Ustavnog suda – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14) relevantne odredbe glase:

Član 21. stav (2)
(Sadržaj zahtjeva/apelacije)

(2) Apelacija iz člana VI/3.b) Ustava treba sadržavati:

a) odluku suda u Bosni i Hercegovini koja se osporava;

b) odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini za koje apelant smatra da su povrijeđene;

c) navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva;

d) u nedostatku osporene odluke, razloge za podnošenje apelacije;

e) potpis podnositelja apelacije, odnosno ovlaštenog opunomoćenika;

f) posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnositelj apelacije ima zastupnika.

Član 22.
(Dopuna zahtjeva/apelacije)

(1) Kada je zahtjev/apelacija upućen Ustavnom sudu nepotpun, u smislu člana 21. ovih pravila, ili ne sadrži podatke neophodne za vođenje postupka, Ustavni sud će zatražiti od podnositelja zahtjeva, odnosno apelanta, da u određenom roku, a najduže u roku od 15 dana od dana prijema poziva za dopunu, te nedostatke otkloni.

(2) Ako podnositelj u roku iz stava (1) ovog člana ne otkloni nedostatke, zahtjev/apelacija će se odbaciti.

(3) Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila.

25. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 217. st. 1. i 2.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten na temelju takve punomoći:

1) obavljati sve radnje u postupku, a osobito podnijeti tužbu, povući je, dati odgovor na tužbu, priznati tužbeni zahtjev ili se odreći tužbenog zahtjeva, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega, te zahtijevati izdavanje mjera osiguranja;

2) stavljati zahtjev za izvršenje ili osiguranje i poduzimati potrebne radnje u postupku, u povodu takvog zahtjeva;

3) od protivne stranke primiti dosuđene troškove;

4) pismeno ovlastiti drugog advokata na poduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

Član 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona, podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 390.

(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.

(2) Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, propisani su slučajevi kada apelacija nije dopustiva, a članom 21. stav (2) Pravila propisano je šta sve treba da sadrži apelacija, pa je, između ostalog, tačkom f) propisano da je potrebno dostaviti posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika.

29. U predmetnom slučaju apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 14. marta 2016. godine posredstvom advokata Mirsada Sipovića. U prilogu apelacije dostavili su punomoć koju su potpisali 1. oktobra 2003. godine i kojom ovlašćuju Mirsada Sipovića, advokata iz Sarajeva, "da u naše ime kao tužitelje sačini tužbu protiv tuženog Famos Holding d.d. Sarajevo, radi naplate potraživanja iz i u vezi sa radnim odnosom, istu tužbu podnese Općinskom sudu II u Sarajevu, i po istoj zastupa, kao i u vezi toga poduzima sve potrebne pravne radnje pred drugim sudovima i nadležnim organima Federacije BiH, nadležnim organima države BiH, kao i međunarodnim institucijama sve u cilju zaštite prava iz radnog odnosa po članu 143. Zakona o radu. Također mi dole potpisani ovlašćujemo Sipović Mirsada da nas zastupa u postupku izvršenja i naplate svih potraživanja, a nakon pravomoćno okončanog naprijed označenog postupka".

30. S obzirom na to da predmetna apelacija nije sadržavala posebnu punomoć apelanata za zastupanje pred Ustavnim sudom, a kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, advokat Mirsad Sipović je dopisom od 4. aprila 2018. godine pozvan da, u skladu sa članom 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, otkloni navedeni nedostatak u roku od osam dana uz upozorenje da će se u protivnom u smislu člana 22. stav (2) Pravila Ustavnog suda apelacija odbaciti.

31. Advokat Mirsad Sipović je Ustavnom sudu 16. i 23. aprila 2018. godine dostavio dopise i identične punomoći kao što je dostavio uz apelaciju, dakle nije postupio po nalogu Ustavnog suda, odnosno nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje, kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda. Dopisima koje je dostavio Ustavnom sudu advokat Mirsad Sipović predlaže da Ustavni sud dostavljenu punomoć prihvati kao pravno valjanu za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji. Ističe da je prema odredbi člana 305. ZPP ovlašten da u ime apelanata – tužilaca preduzima sve pravne radnje u zastupanju njihovih interesa, među kojima je i podnošenje pravnih lijekova kako redovnih tako i vanrednih, u koje spada i podnošenje apelacije Ustavnom sudu, koji prema odredbi člana VI Ustava Bosne i Hercegovine predstavlja zadnju pravosudnu instancu u državi Bosni i Hercegovini, koja ispituje da li su sudovi i nadležni državni organi i institucije povrijedili zagarantirana osnovna ljudska prava i slobode građana i pravnih subjekata. Dalje je istakao: "(...) pravilnim tumačenjem sadržine pomenute citirane odredbe člana 305. ZPP, nameće se logičan pravni zaključak da izdata prednja navedena punomoć predstavlja pravno valjanu punomoć za podnošenje apelacije Ustavnom sudu u ime Jasmine Lončarić i 66 apelanata-tužitelja i njihovo zastupanje u postupku pa čak i podnošenje apelacije Evropskom sudu". U predmetnoj punomoći, kako je dalje naveo advokat Mirsad Sipović, "stoji da je isti ovlašten da zastupa tužitelje pred nadležnim organima Bosne i Hercegovine a u koje spada i Ustavni sud. (...). Svako drugačije tumačenje, pa čak i Ustavnog suda, predstavljalo bi krajnje arbitrarno, proizvoljno i pogrešno postupanje (...)."

32. Imajući u vidu navedeno u vezi s odredbom člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, ukazala se potreba da Ustavni sud pojasni smisao i značenje navedene odredbe Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da apelacija iz člana VI/3.b) Ustava treba da sadrži posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika.

33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je institucija Ustavnog suda osnovana članom VI Ustava Bosne i Hercegovine kao nezavisan čuvar Ustava Bosne i Hercegovine i kao institucionalni garant za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ustanovljenih Ustavom Bosne i Hercegovine i instrumentima Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud nije dio ni zakonodavne, ni izvršne, ni redovne sudske vlasti, nego je Ustavom Bosne i Hercegovine pozicioniran kao posebna samostalna i nezavisna vlast koja, na osnovu tog Ustava, djeluje kao korektivni faktor za ostala tri segmenta vlasti. Ustavni sud također podsjeća na ulogu koju ima u Ustavu Bosne i Hercegovine, a koji nameće obavezu osiguranja njegove nezavisnosti, uključujući punu finansijsku i upravnu nezavisnost i samostalnost, te da Ustavni sud mora biti u stanju potpuno nezavisno odlučivati o vlastitoj organizaciji i funkcioniranju i da samo Ustavni sud može donositi propise i opće akte koji se tiču njegovog rada i njegove uloge utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Prema ovlaštenju iz člana VI/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Pravila Ustavnog suda donosi sam Ustavni sud i pored Ustava Bosne i Hercegovine to je jedini pravni akt kojim su regulirana pitanja postupka pred Ustavnim sudom i njegove organizacije. Važeća Pravila Ustavnog suda donesena su na plenarnoj sjednici i objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" i službenim glasnicima entiteta i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, a prečišćeni tekst Pravila objavljen je u "Službenom glasniku BiH" broj 94/14 od 8. decembra 2014. godine.

35. U članu 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda propisano je da apelacija podnesena Ustavnom sudu treba da sadrži posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika. Dakle, ova odredba eksplicitno propisuje obavezu dostavljanja uz apelaciju posebne punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika. Iz navedenog proizlazi da nije prihvatljivo pozivanje na odredbe člana 305. ZPP koji regulira ovlaštenje advokata ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći. Ustavni sud podsjeća na član 1. ZPP – Osnovna načela, kojim je propisano: "Ovim zakonom se određuju pravila postupka na osnovu kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud raspravljaju i odlučuju o građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drukčije određeno". Ustavni sud ponovo naglašava da Ustavni sud ne spada u redovnu sudsku vlast da bi u tom kontekstu bile primjenljive odredbe ZPP koje se tiču punomoćnika i punomoći.

36. Dakle, ukoliko apelacija ne sadrži sve što je propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, pa tako između ostalog i posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom ako podnosilac apelacije ima zastupnika, Ustavni sud će, u smislu člana 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, zatražiti da se u određenom roku, a najduže 15 dana od dana prijema poziva za dopunu, nedostaci otklone, a ukoliko se ti nedostaci ne otklone apelacija će biti odbačena u smislu člana 22. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

37. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da u vrijeme podnošenja apelacije zastupniku apelanata nije bio jasan stav u vezi s primjenom odredbe člana 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će napraviti izuzetak i prihvatiti punomoć koju su apelanti dali Mirsadu Sipoviću, advokatu iz Sarajeva, kao da se radi o posebnoj punomoći za zastupanje pred Ustavnim sudom.

38. Dalje, razmatrajući dopustivost apelacije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 050195 15 Rev od 18. decembra 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 14. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su također ukazali na povredu prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, kao i na Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

43. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim rješenjima odlučivalo o pravima apelanata iz radnog odnosa, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja građanskih prava apelanata, a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenim činjenicama koje se odnose na troškove parničnog postupka, te u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

46. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku u konačnici prvostepeni sud rješenjem primio na znanje povlačenje tužbe za uplatu svih neuplaćenih doprinosa za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje za apelante i da je naložio tuženom da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.259,00 KM. Odlučujući o žalbama, drugostepeni sud je, a što je potvrdio i revizioni, djelimično udovoljio žalbi tuženog i obavezao ga da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.636,03 KM. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Redovni sudovi su detaljno obrazložili razloge i zakonske propise na osnovu kojih su donijeli svoje odluke, a apelanti te razloge nisu ničim doveli u pitanje s aspekta zaštite ustavnih prava. Ustavni sud naročito zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud dali relevantne i dovoljne razloge o tome da apelantima, prema relevantnim propisima koji se primjenjuju, ne pripada pravo na naknadu troškova od dana podnošenja tužbe nego od 11. decembra 2007. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je vratio na ponovni postupak odlučivanje o tužbenom zahtjevu za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Redovni sudovi su obrazložili da je nesporno da stranka koja je do zaključenja glavne rasprave podnijela zahtjev za naknadu parničnih troškova i sud o njima odlučio može zahtjev za naknadu tih troškova podnijeti u nastavku postupka nakon što je prvostepena presuda povodom žalbe u cjelini ili djelimično ukinuta. Međutim, taj zahtjev može osnovano postaviti samo ukoliko je u ukidnoj odluci ukinuta odluka prvostepenog suda o troškovima postupka. Redovni sudovi su jasno istakli da u konkretnom slučaju odluka prvostepenog suda o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi broj Pr-666/03 od 22. aprila 2005. godine, kojom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nije ukinuta drugostepenom presudom broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine, već je ukinuta samo prvostepena presuda u dijelu kojim je tužba odbačena u pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu žalbe apelanata i tuženog odbijene i prvostepena presuda potvrđena. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka nastalih od podnošenja tužbe do donošenja odluke drugostepenog suda broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine pravosnažno je odlučeno (svaka stranka snosi svoje troškove postupka), te je osporenim drugostepenim i revizionim rješenjem apelantima dosuđena naknada na ime troškova zastupanja za preduzete parnične radnje od dana pravosnažnosti prvostepene presude (11. decembar 2007. godine) u iznosu od 3.636,03 KM. Ustavni sud također zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovni sud jasno ukazao da eventualnu nepravilnost i nezakonitost presude drugostepenog suda broj Gž-1522/05 od 11. decembra 2007. godine, koja se odnosi na troškove postupka, apelanti nisu otklonili vanrednim pravnim lijekom.

47. U vezi s navodima apelanata da im je neodržavanjem javne rasprave u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom bilo onemogućeno da na jasan i precizan način ukažu da se vodi ponovni postupak za naknadu doprinosa i da je tuženi bio dužan da naknadi parnične troškove punomoćniku, Ustavni sud ukazuje da je i te navode apelanata razmatrao revizioni sud istakavši da je odredbom člana 217. stav 2. ZPP jasno propisano u kojim situacijama drugostepeni sud zakazuje raspravu te naglasio da u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije ocijenio da postoje razlozi zbog kojih je trebao zakazati raspravu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog zakona, posebno zato što apelanti za takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja revizionih navoda koje je sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

48. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim argumentima kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

49. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo im je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, proizlazi da se ti navodi odnose na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i izjavljivanje revizije). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u potpunosti u korist apelanata ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

50. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti se žale na diskriminaciju iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili argumente ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Na isti zaključak upućuju i apelantovi navodi o diskriminaciji iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, navode o diskriminaciji Ustavni sud smatra neosnovanim.

Ostali navodi

51. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju i na kršenje prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju tih prava, također, vezuju za kršenje prava na pravično suđenje odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S obzirom na to da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju materijalno i procesno pravo nije proizvoljno primijenjeno na štetu apelanata, kao i da apelanti nisu bili diskriminirani u predmetnom postupku, Ustavni sud i te navode apelanata smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali argumentirane razloge za donošenje osporenih rješenja na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene.

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje i koji se odnose na proizvoljnost u primjeni procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer su apelanti imali i koristili zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (podnošenje žalbe i revizije), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer svoje navode o povredi navedenih prava apelanti nisu ni obrazložili ni dokazali, niti je Ustavni sud ustanovio bilo šta u spisu što ukazuje da je povreda tih prava moguća.

56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 2. tačka 3) a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.