Službeni glasnik BiH, broj 59/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3153/09, rješavajući apelaciju Benkhira Aisse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. maja 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU







Djelimično se usvaja apelacija Benkhira Aisse podnesena protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-534/09 od 3. novembra 2009. godine, U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-416/09 od 3. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Suda Bosne i Hercegovine br. U-534/09 od 3. novembra 2009. godine, U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-416/09 od 3. septembra 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Benkhira Aisse podnesena protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. U-534/09 od 3. novembra 2009. godine, U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-416/09 od 3. septembra 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Benkhira Aissa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registriranu pod brojem AP 3153/09 protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-416/09 od 3. septembra 2009. godine.

2. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se zabraniti Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) i svakom drugom organu vlasti u Bosni i Hercegovini da ga protjeraju iz Bosne i Hercegovine do nove odluke Ustavnog suda.

3. Apelant je 16. novembra 2009. godine podnio apelaciju registriranu pod brojem AP 3571/09 protiv Presude Suda BiH broj U-534/09 od 3. novembra 2009. godine.

4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine i Odlukom o dopustivosti broj 2608/09 od 17. septembra 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presuda Suda BiH br. U-219/09 od 1. juna 2009. godine i U-189/09 od 11. maja 2009. godine (određivanje i produženje mjere nadzora), odnosno presuda Suda BiH br. U-372/09 od 3. augusta 2009. godine i U-312/09 od 3. jula 2009. godine (produženje mjere nadzora), tj. u odnosu na član II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. U odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacija je odbačena zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba za poslove sa strancima), zatraženo je 28. maja 2010. godine i 10. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Sud BiH je odgovor dostavio 17. juna 2010. godine i 27. aprila 2012. godine, a Služba za poslove sa strancima 11. juna 2010. godine i 19. aprila 2012. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantu 29. juna 2010. godine i 9. maja 2012. godine.

8. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 3153/09 i AP 3571/09 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije, te voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3153/09.

III. Činjenično stanje


9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Služba za poslove sa strancima je rješenjima br. UP-1/19.5-07.3-4-4/09 od 27. augusta 2009. godine i 29. septembra 2009. godine apelantu produžila mjeru nadzora u označenom vremenskom periodu radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH.

11. U obrazloženjima navedenih rješenja je istaknuto da se apelantov status nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u Rješenju o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.4.1.-07.3-48/09 od 5. maja 2009. godine, te pobrojanim rješenjima o produženju nadzora donesenim u periodu od 26. maja 2009. godine do 27. augusta 2009. godine, na koji način, prema informaciji Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA) od 4. maja 2009. godine, apelant i dalje predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili nacionalnu sigurnost BiH. Također, ukazano je na to da je, u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBSA), OSA nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. S obzirom na to da se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor nisu bitno izmijenili, primjenom člana 102. stav 2. ZKBSA, shodno stavu 4. istog člana doneseno je rješenje kao u dispozitivu. Najzad, kada se ne bi produžila mjera stavljanja apelanta pod nadzor, kako je dalje navedeno, to bi bilo u suprotnosti sa članom 99. stav 2. tačka b) ZKBSA, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni red i mir ili sigurnost BiH, odnosno u suprotnosti i sa članom 102. stav 2. istog zakona, kojim je propisano da stranac ostaje pod nadzorom dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene.

12. Protiv navedenih rješenja apelant je blagovremeno izjavio žalbe Ministarstvu sigurnosti. S obzirom na to da Ministarstvo sigurnosti u zakonom određenom roku iz člana 103. stav 3. ZKBSA ni u jednom slučaju nije odlučilo o žalbama, apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Sudom BiH.

13. Sud BiH je presudama br. U-416/09 od 3. septembra 2009. godine i U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine odbio apelantove tužbe kao neosnovane.

14. U obrazloženju presuda je istaknuto da je predsjednik vijeća u zakonom predviđenom roku saslušao apelanta u prisustvu njegovog punomoćnika, advokata, odnosno stručne saradnice njegovog punomoćnika. Dalje, ukazano je na to da se osporena rješenja zasnivaju na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, budući da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu izrečena mjera nadzora, kao i da apelant ove razloge svojim navodima prilikom saslušanja nije doveo u sumnju. Sud BiH je istakao da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da je apelant stranac kojem je oduzeto državljanstvo i da u BiH boravi nezakonito, odnosno da nema riješeno pitanje boravka, pa da bi i samo zbog ovog razloga trebao biti smješten u Imigracioni centar. Ocijenjen je pogrešnim apelantov zaključak da je on i dalje državljanin BiH, zbog toga što pred Sudom BiH još uvijek nije okončan postupak povodom njegove tužbe protiv rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Komisija za reviziju državljanstva BiH), kojim mu je oduzeto državljanstvo. S tim u vezi, ukazano je na to da je članom 41. stav 9. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05; u daljnjem tekstu: Zakon o državljanstvu) regulirano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem, odnosno danom dostavljanja odluke Komisije ili Vijeća ministara BiH licu na koje se odnosi, odnosno ukoliko je adresa nepoznata, danom objavljivanja navedene odluke u "Službenom glasniku BiH", kao i da je odluka Komisije za reviziju državljanstva BiH konačna, a upravni spor protiv takve odluke nema suspenzivno djelovanje. Na osnovu uvida u spis utvrđeno je da apelant nema odobren ni privremeni ni stalni boravak u BiH. Dalje, ukazano je na to da, shodno članu 99. stav 2. tačka b) ZKBSA, strancu može biti određena mjera nadzora u slučaju kad postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH. S tim u vezi je naglašeno da je apelantov prigovor da ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti BiH suprotan podacima u spisu jer iz dijela spisa koji nosi oznaku "povjerljivo" proizlazi osnovanost zaključka da apelant predstavlja potencijalnu opasnost za sigurnost BiH. U tom smislu, ukazano je i na Protokol broj 7 uz Evropsku konvenciju, shodno kojem stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Stoga, u skladu sa članom 7. st. 3. i 4. ZKBSA, OSA ima ovlaštenje da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja razloga za sigurnost BiH. Neosnovan je i suprotan Zakonu o zaštiti tajnih podataka ("Službeni glasnik BiH" broj 54/05) zahtjev apelanta i njegovog punomoćnika da im Sud BiH i državni organi prezentiraju dokumente iz kojih proizlazi da je apelant prijetnja za nacionalnu sigurnost. S tim u vezi je ukazano na to da je citiranim zakonom regulirana procedura za pristup i čuvanje tajnih podataka. Najzad, zaključeno je da apelantu produženjem mjere nadzora u Imigracionom centru nisu povrijeđena prava garantirana čl. 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa stavljanje stranca pod nadzor u zakonom predviđenoj proceduri ne može se smatrati povredom navedenih prava.

15. Služba za poslove sa strancima je Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-4-5/09 od 26. oktobra 2009. godine apelantu produžila nadzor u označenom periodu radi sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH.

16. Osim razloga i obrazloženja koji su identični razlozima i obrazloženjima iz rješenja o produženju nadzora (tačka 12. ove odluke), još je ukazano i na to da je članom 102. stav 4. ZKBSA regulirano da ukupno trajanje nadzora ne može biti duže od 180 dana, a stavom 5. istog člana da izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili ga iz drugih razloga nije moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti na period duži od 180 dana. S obzirom na to da apelant i dalje predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili nacionalnu sigurnost BiH, te da upravni spor, pokrenut 7. februara 2007. godine radi poništenja odluke Komisije za oduzimanje državljanstva BiH kojom je apelantu oduzeto državljanstvo, još nije okončan, u skladu sa članom 102. stav 5. ZKBSA, doneseno je rješenje kao u dispozitivu.

17. Protiv navedenog rješenja apelant je blagovremeno izjavio žalbe Ministarstvu sigurnosti. S obzirom na to da Ministarstvo sigurnosti u zakonom određenom roku iz člana 103. stav 3. ZKBSA nije odlučilo o žalbi, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH.

18. Sud BiH je Presudom broj U-534/09 od 3. novembra 2009. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude konstatirano je da su navodi iz apelantove tužbe i iskaza potpuno identični navodima u ranije podnesenim tužbama protiv odluka kojim je apelantu produžavan nadzor. Sud BiH je zaključio da je o ovim navodima dao jasne i obrazložene stavove u Presudi broj U-219/09 od 1. juna 2009. godine. S tim u vezi je ukazano na identične razloge i obrazloženja na osnovu kojih je zaključeno da je neosnovan apelantov prigovor da nije stranac, odnosno da ne predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost (tačka 15. ove odluke). Najzad, u obrazloženju je ukazano na to da je apelant protiv presuda Suda BiH br. U-372/09 od 3. augusta 2009. godine i U-312/09 od 3. jula 2009. godine (produženje mjere nadzora) izjavljivao apelaciju Ustavnom sudu, koji ju je Odlukom o dopustivosti broj AP 2608/09 odbacio kao očigledno neosnovanu u odnosu na član II/3.b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije, odnosno kao ratione materiae inkompatibilnu u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Nakon toga, Sud BiH je Presudom broj U-86/07 od 5. novembra 2009. godine apelantovu tužbu uvažio, te Rješenje Komisije za reviziju državljanstva BiH broj UP-01-07-58-2/06 od 8. januara 2007. godine, kojim je apelantu oduzeto državljanstvo BiH, poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

20. Služba za poslove sa strancima je Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-4-6/09 od 12. novembra 2009. godine ukinula Rješenje broj UP-1/19.5-07.3-4-5/09 od 26. oktobra 2009. godine. Danom donošenja rješenja apelantu je prestala trajati mjera nadzora i napustio je Imigracioni centar.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


21. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

22. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana 5. stav 1, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije jer su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenim činjeničnim i pravnim pretpostavkama da je strani državljanin i da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Apelant ne osporava činjenicu da mu je odlukom Komisije za reviziju državljanstva BiH od 8. januara 2007. godine oduzeto državljanstvo BiH ali navodi da je protiv ove odluke pokrenuo upravni spor 7. februara 2007. godine radi utvrđenja nezakonitosti i poništenja pa da se nije moglo smatrati da je odluka Komisije konačna. Shodno navedenom, apelant zaključuje da se na njega nije ni mogao primjenjivati ZKBSA, odnosno da on nije stranac. Također, apelant ukazuje na to da je Sud BiH Presudom broj U-86/07 od 5. novembra 2009. godine njegovu tužbu uvažio, poništio rješenje o oduzimanju državljanstva i predmet vratio na ponovni postupak, nakon čega je i pušten iz Imigracionog centra. Apelant ukazuje na to da niti jedna od osporenih odluka ne sadrži obrazloženje zbog čega se svrha nadzora ne bi mogla ostvariti i izricanjem neke blaže mjere, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje člana 5. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Apelant smatra da mu je produženjem mjere nadzora povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, ističe da je oženjen državljankom BiH i otac četvero djece, te da i on i njegova porodica imaju pravo na potpunu porodicu, tj. pravo da žive zajedno. Apelant smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi opravdalo pozivanje na javni interes kao opravdanje za zadiranje u porodični i privatni život apelanta i njegove porodice. Izuzev pozivanja na akt OSA-e ("povjerljivi dio spisa"), u osporenim odlukama se ne citira niti jedan materijalni dokaz koji je bio osnov za donošenje takvog mišljenja. Apelant tvrdi da je mišljenje OSA-e proizvoljno i da ne sadrži relevantne činjenice s obzirom na to da nikad nije bio u sukobu sa zakonom, čak ni prekršajno. Prema apelantovom mišljenju, zbog navedenog mu je vjerovatno neosnovano ograničeno pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je svojim zahtjevom od 6. maja 2009. godine tražio da mu se stavi na raspolaganje "povjerljivi dio spisa" i označeno mišljenje kako bi se mogao očitovati. S obzirom na to da mu je to uskraćeno bez bilo kakvog obrazloženja, smatra da su mu dodatno povrijeđena prava iz čl. 6. stav 1, 8. i 13. Evropske konvencije.

24. Apelant tvrdi da su mu povrijeđena prava iz čl. 6. stav 1, 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer su osporene odluke donesene uz pogrešnu i nedobronamjernu interpretaciju činjenica i bez apelantove mogućnosti da se očituje na bilo koji izneseni zaključak, razlog ili činjenicu. U vezi s tim, apelant ukazuje na stanovišta Ustavnog suda iz odluka br. AP 1222/07 i AP 41/09, te Evropskog suda u predmetu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Apelant posebno ukazuje na dio osporene Presude Suda BiH broj U-534/09 od 3. novembra 2009. godine u kojem je konstatirano: "Prigovor tužitelja da nije bilo razloga da mu se produži nadzor, jer da ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost je irelevantan i ne može biti predmet ocjene u ovom postupku, jer su i tuženi i Sud ovu okolnost cijenili odlučujući o stavljanju tužitelja pod nadzor", što, prema njegovom mišljenju, ukazuje na to da je u njegovom slučaju podnošenje tužbi u upravnom sporu izgubilo svaku svrhu nakon što je doneseno prvo rješenje o stavljanju pod nadzor od 5. maja 2009. godine i Presuda Suda BiH broj U-219/09 od 1. juna 2009. godine, odnosno da u vezi sa pitanjem apelantove prijetnje za nacionalnu sigurnost, javni red i mir, jednom doneseno mišljenje više ne može biti predmet preispitivanja u kasnijim rješenjima. Apelant ukazuje i na to da je Sud BiH pri donošenju Presude broj U-416/09 od 3. septembra 2009. godine počinio apsolutno bitnu povredu postupka na način da je saslušanje apelanta i izvođenje dokaza povodom tužbe "proveo sudija pojedinac bez obzira što je izmjenama i dopunama Zakona o upravnom sporu data takva mogućnost", zbog toga što odluke povodom tužbe donosi vijeće a ne sudija pojedinac, što, prema njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da na odluci samo formalno stoji da ju je donijelo tročlano vijeće. U ovom dijelu navoda apelant još ukazuje i na to da je nezakonitim radom organa doveden u poziciju da je bez identifikacijskih dokumenata.

b) Odgovor na apelaciju


25. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacija najprije istakao da apelant nije podnosio zahtjev za preispitivanje osporenih presuda, zbog čega smatra da su apelacije preuranjene. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi o povredi prava garantiranih članom 5. stav 1, članom 6. stav 1. i članom 13. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano na to da Evropska konvencija dopušta mogućnost lišavanja slobode u skladu sa zakonom propisanim postupkom, što i jesu okolnosti konkretnog slučaja. Istaknuto je da je mjera stavljanja pod nadzor preispitivana u zakonom propisanim rokovima, te da je prilikom odlučivanja o mjeri nadzora ocijenjena osnovna okolnost koja se odnosi na pitanje da li apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, a od čega je zavisila odluka o daljnjoj primjeni ove mjere. Neosnovanim su ocijenjeni navodi o povredi člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da se postupak određivanja i produženja mjere nadzora provodi u skladu sa ZKBSA-om, kojom prilikom apelantu na raspolaganju stoje sva pravna sredstva, uključujući i žalbe. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi prava garantiranih članom 8. Evropske konvencije i to zbog toga što je pitanje boravka i kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa se produženje nadzora u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati povredom navedenog prava.

26. Služba za poslove sa strancima je u odgovoru na apelaciju istakla da je apelant prijemom odluke o oduzimanju državljanstva, shodno članu 41. stav 9. Zakona o državljanstvu, izgubio status državljanina BiH, pa su neosnovani navodi da u trenutku donošenja rješenja o određivanju i o produženju mjere nadzora nije bio stranac. Ukazano je na to da je na osnovu informacije OSA-e od 4. maja 2009. godine Služba za strance upoznata s tim da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, shodno čemu je Služba imala obavezu obligatornog postupanja. Istaknuto je da bi neprodužavanje mjere nadzora bilo u suprotnosti sa čl. 99. stav 2. tačka b) i 102. stav 2. ZKBSA, s obzirom na to da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te da se okolnosti zbog kojih je mjera nadzora određena nisu izmijenile. Apelantovi navodi da ne predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ocijenjeni su neosnovanim jer suprotno proizlazi iz dijela spisa označenog kao "povjerljivo", zbog čega je i osnovan zaključak Službe o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH, te je ukazano na zakonsko ovlaštenje OSA-e da vrši sigurnosne provjere za strance. S obzirom na to da je informacija OSA-e nosila oznaku "povjerljivo", ona nije ni mogla biti otkrivena apelantu jer bi to bilo u suprotnosti sa čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti tajnih podataka. S tim u vezi, ukazano je i na to da je članom 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku definirano da se ne mogu razgledati ni preispitivati spisi koji se vode kao povjerljivi, ukoliko je to protivno javnom interesu i ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka. Ukazano je i na to da apelantova prava iz čl. 6. stav 1, 8. i 13. Evropske konvencije nisu povrijeđena jer je pitanje kretanja stranaca domen države i njenih organa. Također, naglašeno je da se javne vlasti, u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije, mogu miješati u vršenje ovog prava, ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne i javne sigurnosti, te da, u skladu sa Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju, stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti.

27. Najzad, Služba za poslove sa strancima je u odgovoru istakla da je Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-4-6/09 od 12. novembra 2009. godine ukinula Rješenje broj UP-1/19.5-07.3-4-5/09 od 26. oktobra 2009. godine, kada je apelantu i prestala trajati mjera nadzora i kada je apelant napustio Imigracioni centar. Kao razlog za donošenje navedenog rješenja ukazano je na to da je Služba 12. novembra 2009. godine primila Presudu Suda BiH broj U-86/07 od 5. novembra 2009. godine kojom je poništeno rješenje o oduzimanju državljanstva apelantu i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na to da je poništen konačan akt o oduzimanju državljanstva apelantu, utvrđeno je da on ponovo uživa status državljanina BiH do eventualnog donošenja drugačije odluke. Shodno navedenom, na apelanta se više nije mogao primjenjivati ZKBSA, na osnovu kojeg je apelantu prvobitno određena i kasnije produžavana mjera nadzora.

V. Relevantni propisi


28. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(Definicije)

U smislu ovog zakona, pojedini izrazi imaju sljedeće značenje:

a) stranac je svako lice koje nema državljanstvo BiH ali je državljanin neke druge države prema njenim propisima, kao i lice bez državljanstva ijedne države;

Član 7.

(Sloboda kretanja)

(4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.

Član 99.

(Određivanje stavljanja pod nadzor)

(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:

b) da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

Član 101.

(Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor)

(1) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja.

(3) Ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.

(4) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od 24 sata od proteka roka iz stava (3) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine je dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.

Član 102.

(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora)

(1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar).

(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.

29. Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik BiH" br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

U upravnim sporovima Sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

U upravnim sporovima pokrenutim protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor odlučuje sudija pojedinac.

Član 19.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, tužba protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor podnosi se u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostave rješenja drugostepenog organa u upravnom postupku, odnosno proteka tog roka ako u njemu drugostepena odluka nije donesena. U sporovima iz ovog stava Sud odlučuje po hitnom postupku, saslušava stranca i sudsku odluku donosi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe.

Član 36.

Sud donosi presudu, odnosno rješenje većinom glasova sudskog vijeća.

O vijećanju i glasanju vodi se poseban zapisnik, koji potpisuju svi članovi vijeća i zapisničari.

Vijećanje i glasanje vrši se bez prisustva stranaka.

30. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

9. Državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije ili Vijeća ministara Bosne i Hercegovine osobi na koju se odnosi. Ukoliko adresa stanovanja ili mjesto prebivališta te osobe nije poznato ili se ne može utvrditi, državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavijesti o odluci Komisije ili Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u "Službenom glasniku BiH."

VI. Dopustivost


Dopustivost u odnosu na čl. II/3.b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. stav 1, čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju


31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Suda BiH br. U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-534/09 od 3. novembra 2009. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu broj U-534/09 od 3. novembra 2009. godine apelant je primio 9. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana. Iako Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je apelant primio osporene presude br. U-464/09 od 2. oktobra 2009. godine i U-416/09 od 3. septembra 2009. godine, s obzirom na to da je apelacija podnesena 12. oktobra 2009. godine, očigledno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u navedenom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije


35. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

36. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar, kao i produženje nadzora, povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud podsjeća na to da stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak o kojem još nije odlučeno, ili iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zbirka 25 [1968] i Ustavni sud, citirana Odluka broj AP 3307/08, stav 33).

38. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum


39. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava garantirana čl. II/3.b), d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. stav 1, čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti


40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

41. Apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost u suštini se svode na tvrdnju da se na njega nije mogao primijeniti ZKBSA, odnosno da su nadležni organi pogrešno zaključili da je apelant strani državljanin i da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dopuštenog osnova za lišavanje slobode prema članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.

Član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije


42. Ustavni sud podsjeća na to da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18. decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI). Iz teksta člana 5. jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema svima. U članu 5. stav 1. tačke od a) do f) Evropske konvencije data je iscrpna lista dopuštenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).

43. Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije dopušta državi da kontrolira slobodu stranaca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, naprimjer kako bi se spriječilo da lice počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva jeste da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje "zakonitosti" pritvora, uključujući pitanje da li je vođen "zakonom propisani postupak", Konvencija se u suštini poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno; svako lišavanje slobode, osim toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja, a pojam "proizvoljnosti" u članu 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

44. Ustavni sud podsjeća na to da je u odluci o dopustivosti br. AP 1499/99 od 24. juna 2009. godine (tačka 16) i AP 2608/09 od 17. septembra 2009. godine (tačka 14), razmatrajući suštinski iste apelantove navode da nije stranac i da ne predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, izrazio stav koji se može sumirati na sljedeći način: da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije, s obzirom na to da je apelantu oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine u kojoj boravi nezakonito jer nema riješeno pitanje odobrenja boravka. Dalje, zaključeno je da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredaba člana 99. stav 2. tačka b. ZKBSA, shodno informaciji OSA-e da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost.

45. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupa od iskazanog stava u pogledu činjenice da je apelant, i u vrijeme kada je mjera nadzora produžavana odlukama koje su predmet osporavanja u ovom predmetu, bio stranac u smislu člana 5. tačka a) ZKBSA. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda Suda BiH proizlazi da je apelantu državljanstvo oduzeto odlukom Komisije za preispitivanje odluka o državljanstvu BiH od 8. januara 2007. godine, te da, državljanstvo, u skladu sa članom 41. stav 9. Zakona o državljanstvu BiH, prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije. Najzad, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi dokaze da mu ova odluka nije bila uručena u skladu sa zakonom. Shodno navedenom, činjenica da je protiv ove odluke apelant tužbom pokrenuo upravni spor nije sama po sebi bila od utjecaja na njenu konačnost i u tom smislu apelantov status stranca. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da iz čl. 12. i 18. Zakona o upravnim sporovima nedvosmisleno proizlazi da tužba u upravnom sporu ne odgađa izvršenje konačnog upravnog akta ako to zakonom nije propisano, odnosno ako sud drugačije ne odluči, odnosno ako se odgađanje ne protivi javnom interesu, što mora utvrditi nadležni organ uprave ili sud posebnom odlukom. Najzad, činjenica da je presudom Suda BiH od 5. novembra 2009. godine odluka o oduzimanju državljanstva poništena i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje ne može imati retroaktivno djelovanje i ne može biti dokaz da apelant, u vrijeme produženja mjere nadzora, nije bio stranac, te da se shodno tome nisu mogle primjenjivati relevantne odredbe ZKBSA. Naime, navedena presuda Suda BiH je dostavljena Službi za poslove sa strancima 12. novembra 2009. godine, koja je istog dana, utvrdivši da apelant ponovo uživa status državljana BiH, donijela rješenje kojim je mjera nadzora ukinuta i apelant je napustio Imigracioni centar. Stoga je apelantova tvrdnja da nije bio stranac u vrijeme kada je mjera nadzora produžavana neosnovana.

46. Apelantu je mjera nadzora produžavana na osnovu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBSA jer je na osnovu informacija OSA-e zaključeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost.

47. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 3727/08, presuda od 7. februara 2012. godine) i Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine) preispitivao pritvor koji je u slučaju oba aplikanta prvobitno određen i u nekoliko navrata produžavan na osnovu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBSA. Ponovivši svoje ranije iskazane stavove da član 5. stav 1. tačke od a) do f) Evropske konvencije sadrži iscrpnu listu izuzetaka i da je samo usko tumačenje tih izuzetaka kompatibilno sa ciljevima člana 5. Evropske konvencije, te da pritvor samo na osnovu sigurnosnih razloga nije dopušten (A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 3455/05, 19. februar 2009. godine, stav 171), Evropski sud je u oba slučaja zaključio da pritvor, određen i produžavan samo na osnovu činjenice da se radilo o licima za koja je postojala procjena da predstavljaju prijetnju za nacionalnu sigurnost, ne zadovoljava standarde člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, odnosno da je lišavanje slobode u smislu navedene odredbe opravdano samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja (Al-Husin, stav 62. i Al-Hamdani, stav 59).

48. Također, Evropski sud je u navedenim predmetima ocijenio određivanje pritvora i u odnosu na ostale dopuštene izuzetke propisane članom 5. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi je ponovljeno da tačka c) navedenog člana ne dopušta politiku generalne prevencije usmjerenu protiv lica ili kategorije lica koje vlasti s pravom ili pogrešno vide kao opasne ili kao lica koja su sklona nezakonitim aktima. Izuzetak u smislu tačke c) stava 1. člana 5. Evropske konvencije ustanovljen je kao sredstvo koje državama stoji na raspolaganju u prevenciji konkretnih krivičnih djela s obzirom na mjesto i vrijeme njihovog počinjenja i žrtve (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, stav 102, serija A, broj 3; M. protiv Njemačke, aplikacija broj 19359/04, st. 89. i 102, 17. decembar 2009. godine; i Shimovolos protiv Rusije, aplikacija broj 30194/09, stav 54, 21. juni 2011. godine). Pritvor u svrhu sprječavanja lica da počini krivično djelo dalje mora biti proveden u svrhu dovođenja takvog lica pred nadležno tijelo određeno zakonom (vidi Evropski sud, Lawless protiv Irske (broj 3), presuda od 1. jula 1961. godine, stav 14, serija A, broj 3). Dakle, izuzetak ustanovljen u tački c) dopušta lišavanje slobode samo u vezi sa krivičnim postupcima (vidi Evropski sud, Ciulla protiv Italije, stav 38, 22. februar 1989. godine, serija A, broj 148; i Schwabe i M.G. protiv Njemačke, aplikacije broj 8080/08 i 8577/08, stav 72, od 1. decembra 2011. godine, još nije konačna). S obzirom na to da ni u slučaju jednog od aplikanata nije spominjano konkretno ili specifično krivično djelo u čijem su se počinjenju aplikanti trebali spriječiti, zaključeno je da njihovo pritvaranje nije obuhvaćeno ni tačkom c) stav 1. člana 5. Evropske konvencije. Najzad, zaključeno je da ostali izuzeci iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije očigledno nisu relevantni (Al-Hamdani, stav 60. i Al-Husin, stav 65).

49. Shodno navedenom, Evropski sud je zaključio da su u slučaju oba aplikanta u označenom vremenskom periodu, u kojem se mjera nadzora zasnivala jedino na članu 99. stav 2. tačka b) ZKBSA i u kojem protiv njih još uvijek nije bio pokrenut odnosno vođen postupak protjerivanja, povrijeđene garancije iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Pri tome, posebno je ukazano na to da su domaće vlasti u oba slučaja u vrijeme lišavanja slobode imale mogućnost da izdaju nalog o protjerivanju u smislu člana 88. stav 1. tačka h) ZKBSA i da ih u svrhu deportacije liše slobode u skladu sa članom 99. stav 1. tačka a) ZKBSA, ali da to nije učinjeno niti je za to ponuđeno bilo kakvo obrazloženje (vidi Evropski sud, Al-Hanchi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 48205/09, presuda od 15. novembra 2011. godine). Shodno navedenom, u oba slučaja je utvrđena povreda prava iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije i to u odnosu na period u kojem se mjera nadzora u Imigracionom centru zasnivala jedino na činjenici da se radilo o licima koja su predstavljala prijetnju za nacionalnu sigurnost. Međutim, u oba slučaja Evropski sud je ukazao na to da je mjera nadzora u Imigracionom centru, nakon što su donesena rješenja o protjerivanju, te imajući u vidu i ostale pobrojane relevantne faktore, zadovoljila standarde iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, pa u odnosu na ovaj period nije ni utvrđena povreda navedenog prava.

50. U konkretnom slučaju, apelantu je mjera nadzora produžavana na osnovu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBSA. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je mjera izricana na način i u postupku propisanom zakonom koji su i Služba za strance i Sud BiH dosljedno poštivali. Dalje, produženje mjere nadzora je izricano u zakonom propisanom trajanju, te nije bila uskraćena ni mogućnost sudskog preispitivanja odluke o produženju nadzora. Činjenica da je apelant prijetnja za nacionalnu sigurnost ocijenjena je na osnovu informacije OSA-e, koja je, u skladu sa članom 7. ZKBSA, ovlaštena da vrši sigurnosne provjere za strance. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je informacija OSA-e bila dostupna Službi za poslove sa strancima, te posebno Sudu BiH, čije sudije, shodno članu 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka, imaju pristup informacijama svih stepena tajnosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenih presuda izričito konstatirano da su apelantovi navodi da ne predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost suprotni podacima u spisu, jer iz dijela spisa koji nosi oznaku "povjerljivo" proizlazi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Shodno navedenom, slijedi da su postojali osnovi za vjerovanje da u slučaju ako apelant, kojem je oduzeto državljanstvo BiH i kojem, u trenutku donošenja osporenih odluka o produženju nadzora, nije bio odobren ni privremeni ni stalni boravak, ne bude spriječen u slobodnom i neograničenom kretanju, može biti dovedena u pitanje nacionalna sigurnost. Najzad, istog dana kada su se stekli zakonski uvjeti (poništena odluka o oduzimanju državljanstva), nadležni organ je ukinuo mjeru nadzora i apelant je pušten iz Imigracionog centra. Dakle, mjera nadzora u apelantovom slučaju je produžavana striktno u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg prava.

51. Međutim, lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije opravdano je samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je takav postupak protiv apelanta pokrenut, odnosno vođen za sve vrijeme trajanja mjere nadzora određene osporenim odlukama. Naime, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nedvosmisleno proizlazi da je apelantu mjera nadzora produžavana u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da imenovani predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelanta trebalo spriječiti u počinjenju konkretnog ili specifičnog krivičnog djela.

52. Dovodeći u vezu okolnosti konkretnog slučaja sa citiranim stavovima Evropskog suda u predmetima Al-Husin i Al-Hamdani, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju produžavanje mjere nadzora samo na osnovu činjenice da je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost u situaciji kada protiv njega nije pokrenut odnosno vođen postupak protjerivanja ne predstavlja lišavanje slobode koje je dopušteno članom 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Također, u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovo pritvaranje se ne može podvesti ni pod jedan od ostalih izuzetaka propisanih članom 5. stav 1. Evropske konvencije.

53. Ustavni sud je, prvenstveno imajući u vidu da je Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-4-6/09 od 12. novembra 2009. godine apelantu mjera nadzora ukinuta i da je navedenog dana pušten iz Imigracionog centra, što i sam navodi u apelaciji, zaključio da je, izuzetno u okolnostima konkretnog slučaja, dovoljno ukinuti osporene presude koje su imale za posljedicu povredu apelantovog prava garantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da nema potrebe da predmet vraća na ponovno odlučivanje.

54. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.

Ostali navodi


55. Apelant je istakao i da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

56. U vezi sa tvrdnjom da su mu prekršene garancije ustanovljene članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije iznio niti jedan specifični navod ili ponudio dokaz koji bi eventualno ukazivao na to da su mu za vrijeme trajanja mjere nadzora navedene garancije dovedene u pitanje odnosno prekršene, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ove navode posebno i ispituje.

57. Dalje, u vezi sa apelantovim brojnim navodima da su mu produženjem mjere nadzora povrijeđena prava iz člana II/3.f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 13. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji da su odluke o produženju nadzora bile nezakonite, s obzirom na to da je u ovoj odluci već utvrđeno da su u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeni član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode u ovom dijelu.

VIII. Zaključak


58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u situaciji kada je lice koje u vrijeme određivanja i produženja mjere nadzora nema status državljanina BiH ili nema regulirano pravo da boravi u BiH u skladu sa zakonom lišeno slobode zato što predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH a takvo lišavanje slobode nije preduzeto u svrhu pokretanja i vođenja postupka protjerivanja, niti se može podvesti pod neki od preostalih izuzetaka utvrđenih članom 5. stav 1. Evropske konvencije.

59. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 3153/09.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!