Službeni glasnik BiH, broj 40/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2684/10, rješavajući apelaciju Ane Radovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ane Radovanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001 016 od 8. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 000670 08 Gž od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 000670 05 P od 19. juna 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ana Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Broda, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Bosanskog Broda, podnijela je 5. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001 016 od 8. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 000670 08 Gž od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 000670 05 P od 19. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te učesnika u postupku Fonda zdravstvenog osiguranja RS (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 17. oktobra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 27. oktobra 2011. godine, Okružni sud 24. oktobra 2011. godine, Osnovni sud 2. novembra 2011. godine, a tužitelj 4. novembra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 14. novembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj 13 84 P 000670 05 P od 19. juna 2008. godine apelanticu obavezao da tužitelju na ime isplaćenih troškova liječenja isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude je ukazano da je među strankama bilo nesporno da je apelantica Presudom Osnovnog suda broj K-81/02 od 30. septembra 2002. godine proglašena krivom za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja kojom prilikom je S. J., M. Č., Z. R., T. R. i sebi lično nanijela teške tjelesne povrede. Zatim, nesporno je bilo i da je tužitelj za njihovo liječenje isplatio označene novčane iznose.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanim ocijenjen apelanticin prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. U vezi s tim je ukazao da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno članom 158. istog zakona, da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Najzad, s tim u vezi je ukazano i na član 69. Zakona o osiguranju imovine i lica (u daljnjem tekstu: ZOIL) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka sporne štete, a kojim je bilo regulirano da domaća i strana pravna i fizička lica koja obavljaju poslove zdravstvenog, invalidskog i penzijskog osiguranja ne mogu organizaciji za osiguranje isticati regresni zahtjev na osnovu osiguranja od autoodgovornosti na ime isplate naknade svojim osiguranicima.

8. Zatim, s obzirom da je apelantica pravosnažnom presudom u krivičnom postupku proglašena krivom za krivično djelo koje je počinila iz nehata, proizlazi da je apelantica navedenu štetu prouzrokovala nepažnjom, a kako je građansko-pravna odgovornost za štetu koja je proizašla izvršenjem krivičnog djela šira od krivične odgovornosti, te s obzirom da je, u skladu s članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud u parničnom postupku vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti za pravosnažnu presudu, zaključeno je da između počinjenog krivičnog djela i nastale štete postoji uzročna veza. Dalje, ukazano je da je apelantica svojim radnjama prouzrokovala saobraćajnu nesreću u kojoj su teške tjelesne povrede zadobila navedena lica, a za čije liječenje je tužitelj isplatio navedene novčane iznose. Shodno navedenom, neosnovanim je ocijenjen apelanticin prigovor da nije utvrđeno da li su sve liječničke usluge bile neophodne. Najzad, na temelju provedenih materijalnih dokaza i uvida u račune koje su izdale zdravstvene ustanove koje su pružile uslugu liječenja, zaključeno je da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prema navedenom, a na osnovu čl. 63. i 70. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 18/99 - u daljnjem tekstu: ZZO), člana 69. ZOIL ("Službeni glasnik RS" broj 14/00), te čl. 154. i 158. ZOO tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen.

9. Okružni sud je Presudom broj 84 0 P 000670 08 Gž od 25. marta 2009. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. Iz obrazloženja presude proizlazi da se Okružni sud u svemu složio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda ocjenjujući ih pravilnim, te je zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, tj. čl. 154. i 158. ZOO, član 69. ZOIL, te čl. 63. i 70. ZZO. Pri tome, ukazano je da je citiranim odredbama ZZO regulirano da tužitelj ima pravo da zahtijeva naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranika, odnosno da tužitelj, kada utvrdi da mu je u provođenju zdravstvenog osiguranja prouzrokovana šteta, poziva lice koje mu je štetu prouzrokovalo da je u određenom roku nadoknadi, pa je neosnovanim ocijenjeno apelanticino ukazivanje na član 68. ZZO i tvrdnja da je tužitelj tužbeni zahtjev morao usmjeriti na zajednicu osiguranja imovine i lica kod koje je apelantica bila osigurana.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-001 016 od 8. aprila 2010. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je apelantica skrivila saobraćajnu nesreću u kojoj su povrijeđeni osiguranici tužitelja i apelantica; da je apelantica u krivičnom postupku proglašena krivom za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja i za koje je osuđena presudom Osnovnog suda; da je tužitelj snosio troškove liječenja svih povrijeđenih kao svojih osiguranika u preciziranim iznosima. Ukazano je da tužitelj ima pravo da zahtijeva naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo povredu osiguranika (član 63. stav 1. ZZO), tako da se visina naknade utvrđuje prema troškovima s tim u vezi (član 67. ZZO), a prema pravilima ZOO (član 69. stav 2. ZZO) i to na način da se pozove lice koje je štetu prouzrokovalo da je nadoknadi, a ako to ne učini u ostavljenom roku, pravo se ostvaruje podnošenjem tužbe nadležnom sudu (član 70. ZZO). Zatim, ukazano je da "tužitelj ima pravo da zahtijeva naknadu troškova liječenja za svoje osiguranike neposredno od zajednice osiguranja imovine i lica koja je nastala upotrebom motornog vozila osiguranog kod te zajednice" (član 68. ZZO). Međutim, ovo ga ne sprečava da podnese tužbu protiv štetnika koji odgovara po subjektivnoj odgovornosti. Tužitelj snosi troškove liječenja svojih osiguranika koji su uzrokovani bolešću ili povredama, s tim da mogu postojati uvjeti za djelimičnu participaciju, ali ako je treće lice, kao u konkretnom slučaju apelantica, svojim radnjama prouzrokovala povredu osiguranika koja je zahtijevala liječenje, tada tužitelj ima pravo da od odgovornog lica zahtijeva naknadu isplaćenih troškova liječenja. Vrhovni sud je ukazao da je zahtjev tužitelja direktni odštetni zahtjev od apelantice kao štetnika jer traži naknadu štete koju trpe njegovi fondovi isplatom troškova liječenja osiguranika, a koja je direktno posljedično uzročno vezana za apelanticine radnje i ne bi nastupila da tih radnji nije bilo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi ističe da, u skladu s članom 63. stav 1. ZZO, pored fizičkog, odgovaraju i pravna lica, a to je, po njenom mišljenju, osiguravajuće društvo kod kojeg je automobil bio osiguran i koji odgovara do osiguranog limita. Apelantica smatra da je njena odgovornost mogla biti ustanovljena samo u slučaju da je šteta prelazila osigurani limit, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Zatim, apelantica navodi da je u toku postupka ukazivala i na neustavnost pojedinih odredbi ZZO i Zakona o osiguranju od autoodgovornosti ne navodeći o kojim odredbama se radi, ali da su redovni sudovi propustili da to pitanje proslijede Ustavnom sudu Republike Srpske. Najzad, apelantica smatra da je neprihvatljiv zaključak Vrhovnog suda da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita, jer je, po njenom mišljenju, drugostepeni sud propustio da dā jasne i obrazložene razloge na osnovu čega je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da je iz činjenica koje su utvrđene tokom postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantica prouzrokovala saobraćajnu nezgodu u kojoj su povrijeđena treća lica. Nadalje, ukazano je da je tužitelj snosio troškove liječenja povrijeđenih lica, koje ne bi imao po redovnom toku stvari da nisu nastupile štetne posljedice prouzrokovane apelanticinim radnjama. Prema navedenom, ukazano je da tužitelj ima pravo da potražuje od apelantice, koja je pasivno legitimirana, naknadu štete po osnovu krivice. Pri tome, apelanticina odgovornost ne bi bila isključena samo zbog toga što ima zaključenu polisu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti jer je njena odgovornost, kao štetnika, samostalna i može postojati i ako se ne tuži zajednica osiguranja. U vezi s tim je ukazano da apelantica i zajednica osiguranja nisu jedinstveni nužni suparničari, već su samo u položaju formalnih suparničara. Vrhovni sud je ukazao i da apelantica nije u pravu kada tvrdi da je eventualna odgovornost štetnika ograničena visinom osigurane sume. Osigurana suma samo daje pravo apelantici da se do tog iznosa, ako je šteta dosuđena u većem iznosu, regresira od zajednice osiguranja po osnovu zaključenog ugovora o osiguranju pod uvjetom da nije izgubila prava iz te polise. Najzad, u vezi s apelanticinom tvrdnjom da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji, pogrešno zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita ukazano je da drugostepeni sud nije dužan da se izjašnjava o svakom pojedinačnom podnesku ili izvedenom dokazu, već samo o onima koji su od odlučnog značaja za pravilno rješenje spora. U situaciji kada se drugostepeni sud izjasni da u cijelosti prihvata obrazloženje dato u prvostepenoj presudi onda prihvata i date razloge pa nije neophodno da ih ponavlja u svojoj odluci.

13. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor aktivne i pasivne legitimacije koji je isticao tokom postupka punomoćnik tužene, pozivajući se na čl. 154. i 158. ZOO, te dovodeći ih u vezi s članom 69. ZOIL koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja i čl. 63. i 70. ZZO, a na temelju čega su neosnovnim ocijenjeni apelanticini navodi da je tužitelj, prema članu 68. ZZO, morao tužbeni zahtjev usmjeriti na Zajednicu osiguranja imovine i lica kod koje je apelantica osigurana. Zatim, ukazano je da je pravilnim ocijenjen i stav prvostepenog suda u vezi s čl. 63. i 70. ZZO i članom 69. ZOIL, te zaključak o postojanju apelanticine odgovornosti za povređivanje više osiguranika tužitelja, a čije troškove liječenja je platio tužitelj. Prema navedenom, zaključeno je da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja u apelaciji ukazuje.

14. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su u postupku pred ovim sudom provedeni svi predloženi dokazi, na temelju čije ocjene su primijenjene i relevantne odredbe materijalnog prava i donijeta odluka, u kojoj su dati detaljni razlozi i obrazloženja, koje su prihvatili i drugostepeni i Vrhovni sud.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/09, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 917. stav 1.

(1) Osiguranik je dužan izuzev u slučaju osiguranja života, obavijestiti osiguratelja o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana od kada je to saznao.

Član 940.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu.

(2) Osiguratelj snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.

Član 941. stav1.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpilo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obaveze.

16. Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 18/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 63. stav 1.

Fond ima pravo da zahtjeva naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranika.

Član 68.

Fond ima pravo da zahtjeva naknadu troškova liječenja za svoje osiguranike neposredno od zajednice osiguranja imovine i lica koja je nastala upotrebom motornog vozila osiguranog kod te zajednice.

Član 70.

Kada Fond utvrdi da mu je u sprovođenju zdravstvenog osiguranja prouzrokovana šteta, pozvaće lice koje je štetu prouzrokovalo da u određenom roku štetu nadoknadi.

17. Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službeni glasnik RS" broj 14/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.

Vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan je da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila pričini trećim licima zbog smrti, povrede tijela, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, osim za štetu na stvarima koje je primio na prevoz (u daljnjem tekstu: osiguranje od autoodgovornosti).

Član 70. st. 1. i 2.

Oštećeno lice može zahtijevati naknadu štete neposredno od organizacije za osiguranje kod koje je zaključeno osiguranje autoodgovornosti za motorno vozilo kojim je šteta pričinjena i to najviše do sume osiguranja.

Organizacija za osiguranje u odgovoru na takav zahtjev ne može isticati prigovore koje bi na osnovu zakona i ugovora o osiguranju mogla istaći prema osiguraniku zbog nepridržavanja zakona i ugovora.

18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 362.

Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);

2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženog (formalni suparničari);

(…)

Član 372. stav 1.

Ako tužitelj ili tuženi treba treće lice da obavijesti o otpočeto parnici, da bi se time zasnovalo određeno građanskopravno djelovanje, oni mogu, sve dok se parnica pravosnažno ne dovrši, to učiniti podneskom preko parničnog suda, u kom će navesti razlog obavještavanja i u kakvom se stanju nalazi parnica.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 016 od 8. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. maja 2010. godine a apelacija je podnesena 1. jula 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

26. U suštini, apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava.

27. U vezi s apelanticinim navodom da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantica pravosnažnom presudom u krivičnom postupku, kojom je sud u parničnom postupku, u skladu s članom 12. stav 3. ZPP vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, proglašena krivom da je počinila navedeno krivično djelo iz nehata. Dalje, u kritičnom događaju, saobraćajnoj nesreći, više lica je pretrpjelo povrede zbog čega su morala biti podvrgnuta bolničkom tretmanu. Na taj način, za tužitelja su nastali troškovi koje je isplatio iz svojih fondova i čiju naknadu je i tražio u postupku. Na temelju navedenog redovni sudovi su zaključili da između apelanticinih radnji, tj. saobraćajne nesreće koju je prouzrokovala iz nehata i štete koja je nastala za tužitelja, plaćanje troškova liječenja za lica koja su u nesreći pretrpjela povrede, postoji uzročna veza. S obzirom da tužitelj, u skladu s članom 63. ZZO ima pravo da zahtijeva naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranika, a što je u okolnostima konkretnog slučaja apelantica, te da naknadu ovako nastale štete može ostvarivati u sudskom postupku, redovni sudovi su zaključili da je apelantica dužna da nadoknadi štetu tužitelju na osnovu čl. 154. i 158. ZOO. Navedenim odredbama ZOO je propisano da je onaj ko prouzrokuje štetu drugome dužan da je i nadoknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno da krivica postoji kada je šteta prouzrokovana namjerno ili nepažnjom.

30. Apelantica smatra da su navedene odredbe materijalnog prava proizvoljno primijenjene jer je, po njenom mišljenju, mogla biti obavezana samo na naknadu štete koja je prelazila iznos osiguranja od autoodgovornosti, koje je imala u vrijeme saobraćajne nesreće, pa da je prema navedenom tužitelj svoj zahtjev trebao istakne zajednici osiguranja. Pri tome, apelantica i sama ne dovodi u pitanje da je tužitelj tužbeni zahtjev mogao da istakne i prema njoj, shodno članu 63. stav 1. ZZO, ali tvrdi da se ova odredba ne odnosi samo na fizičko lice koje je štetu prouzrokovalo već i na pravno lice, tj. u konkretnom slučaju, zajednicu osiguranja kod koje je imala zaključeno osiguranje od autoodgovornsoti.

31. Ustavni sud ukazuje kako je u konkretnom slučaju apelantica obvezana na naknadu štete na osnovu čl. 154. i 158. ZOO kojim je regulirano da je onaj ko štetu prouzrokuje svojom krivicom dužan i da je nadoknadi. Apelantica ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, ne dovodi u pitanje svoju odgovornost prema navedenim odredbama, kao ni pravo tuženog da na temelju njih njoj istakne zahtjev za naknadu štete.

32. Ustavni sud primjećuje da je članom 63. stav 1. ZZO regulirano da Fond ima pravo da traži naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt njegovog osiguranika. Iz navedene odredbe, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je pravo tužitelja uvjetovano prethodnim ili istovremenim isticanjem zahtjeva i zajednici osiguranja kod koje je apelantica imala zaključeno osiguranje o autoodgovornosti. U prilog navedenog, a kako je i ukazano u osporenoj presudi Vrhovnog suda, govori i član 68. ZZO, prema kojem Fond ima pravo da zahtijeva naknadu troškova liječenja za svoje osiguranike neposredno od zajednice osiguranja koja je nastala upotrebom motornog vozila osiguranog kod te zajednice. Iz navedene odredbe proizlazi da se konstituše pravo ali ne i obaveza za Fond da naknadu ovih troškova može zahtijevati jedino ili isključivo od zajednice kod koje je vozilo osigurano. Prema navedenom, u konkretnom slučaju tužitelj je na raspolaganju imao dvije mogućnosti, koje ne isključuju i ne uvjetuju jedna drugu, tj. da naknadu štete traži od apelantice ili da naknadu troškova liječenja traži od zajednice osiguranja kod koje je apelantica imala zaključen ugovor o autoodgovornosti. Dakle, prema ZZO pravo izbora između ovih mogućnosti je prepušteno Fondu, tj. u konkretnom slučaju, tužitelju bez obzira da li je ili ne i zaključen ugovor o autoodgovornosti.

33. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je prema članu 65. ZOIL, vlasnik odnosno korisnik motornog i priključnog vozila dužan da zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu upotrebom motornog vozila trećim licima, pored ostalog, zbog povrede tijela i narušavanja zdravlja. Prema članu 70. ZOIL, kada je zaključen ovakav ugovor oštećeno lice može tražiti naknadu štete neposredno od osiguravajućeg društva i to do visine osigurane sume, te kada takav zahtjev istakne oštećeni, zajednica osiguranja ne može isticati one prigovore koje bi inače mogla istaći prema osiguraniku. Dakle, navedenim odredbama se kod oštećenog konstituiše pravo ali ne i obaveza da naknadu štete prouzrokovane motornim vozilom mora i može zahtijevati jedino od zajednice osiguranja. Istovremeno, iz navedenih odredbi proizlazi da će za osiguravajuće društvo obaveza za naknadu štete po osnovu ugovora o autoodgovornosti prema trećem licu nastati kada treće oštećeno lice zajednici osiguranja neposredno istakne zahtjev za naknadu štete.

34. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da osiguranje od autoodgovornosti predstavlja ugovor o osiguranju od odgovornosti. Članom 940. ZOO je regulirano da osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu, a članom 941. ZOO da oštećeni može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obaveze. Kada se ove odredbe dovedu u vezu s citiranim odredbama ZOIL (čl. 65. i 70) proizlazi da će obaveza osiguratelja da štetu naknadi postojati kada mu oštećeni istakne takav zahtjev, s tim da oštećeni ima pravo ali ne i obavezu da to učini kako bi mu šteta koju je osiguranik pričinio i bila nadoknađena.

35. Prema citiranim zakonskim odredbama, u slučaju ugovora o osiguranju od odgovornosti, oštećeno treće lice stiče vlastito pravo na naknadu štete iz osiguranja i pravo da zahtjev za naknadu štete istakne neposredno osiguratelju, iako s njim nije zaključilo ugovor o osiguranju. U ovom slučaju, štetu za koju je odgovoran osiguranik koji se osigurao od odgovornosti, umjesto njega, će nadoknaditi osiguravajuće društvo, uz uvjet da se oštećeni zahtjevom za naknadu štete neposredno obratio osiguravajućem društvu.

36. Međutim, iz citiranih zakonskih odredbi ne proizlazi da one isključuju ili ograničavaju pravo trećeg oštećenog lica da zahtjev za naknadu štete može istaći, prema čl. 154. i 158. ZOO i licu koje је štetu skrivilo, čak i kada takvo lice ima zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti. Prema navedenom, treće oštećeno lice ima mogućnost da povodom događaja u kojem je pretrpjelo štetu, zahtjev za naknadu štete istakne po dva osnova, i to: po osnovu građansko-pravne odgovornosti za štetu - od odgovornog lica, te po osnovu osiguranja (ugovorne odgovornosti) - od osiguravajućeg društva. Istovremeno postojanje ove dvije mogućnosti ne isključuje jedna drugu, niti obavezuju oštećenog da se mora prethodno obratiti osiguravajućem društvu, već upravo suprotno, oštećenom daje pravo izbora da li će zahtjev za naknadu štete istaći bilo štetniku, bilo osiguravajućem društvu, odnosno ne postoji prepreka da takav zahtjev bude istaknut istovremeno i jednom i drugom. Ovo pravo izbora oštećenog je u funkciji svrhe naknade imovinske štete, tj. uspostavljanja u imovini oštećenog onog stanja koje je postojalo prije naknade štete i ostvarivanje njene potpune naknade, pa je na štetniku da izabere, između zakonom dozvoljenih, onu mogućnost koja mu daje najviše izgleda da ovu svrhu i ostvari. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje i da osiguravatelj, po osnovu ugovorne odgovornosti, kada oštećeni od njega traži da nadoknadi štetu, u skladu s članom 941. ZOO (odnosno članom 70. ZOIL) odgovara samo do visine osigurane sume, pa ukoliko šteta premašuje ovaj iznos, štetnik neće biti u mogućnosti da je nadoknadi od osiguravatelja u dijelu koji premašuje osiguranu sumu. Međutim, štetnik u smislu čl. 154. i 158. ZOO tj. po osnovu građansko-pravne (deliktne) odgovornosti, kada je pozvan da nadoknadi štetu, odgovara za nastalu štetu u cjelini i ne može se osloboditi obaveze da je nadoknadi ni u onom dijelu u kojem je ona pokrivena eventualno obaveznim osiguranjem. U slučaju kada je štetnik pozvan da naknadi štetu po osnovu građansko-pravne odgovornosti, na osnovu obaveznog osiguranja, moći će da se od osiguravatelja regresira do iznosa osiguranja na ime onog što je on isplatio radi naknade štete, s obzirom da se treće lice nije koristilo svojim pravom da naknadu štete traži neposredno od osiguravatelja već je takav zahtjev istaklo štetniku. Prema navedenom, a kako je Vrhovni sud i ukazao u odgovoru na apelaciju, apelantica i zajednica osiguranja nisu u poziciji materijalnih već formalnih suparničara, pa je tužitelj, koristeći se pravom izbora koje mu pripada, mogao istaći svoj tužbeni zahtjev bilo prema apelantici ili prema zajednici osiguranja ili istovremeno i prema jednom i prema drugom. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelantica ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedаn dokaz da je, shodno obavezi iz člana 917. ZOO, osiguratelja obavijestila o nastupanju osiguranog slučaja, a ta obaveza je opća i vrijedi za sve vidove osiguranja, osim u slučaju osiguranja života, kao ni da je, prema navedenom, iskoristila mogućnost u smislu člana 372. ZPP i sudski obavijestila osiguravatelja o otpočinjanju parnice. Stoga, Ustavni sud smatra da zaključak redovnih sudova da je tužitelj tužbeni zahtjev za naknadu štete mogao istaći i samo apelantici, i pored činjenice da je u skladu sa zakonskom obavezom, zaključila ugovor o osiguranju o autoodgovornosti, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene prava, kako tvrdi apelantica.

37. Zatim, apelantica tvrdi da Vrhovni sud nije mogao prihvatiti kao pravilnu i zakonitu presudu Okružnog suda čije obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. U vezi s tim apelantica ističe da se u osporenoj presudi Okružnog suda "jednom rečenicom samo konstatuje da se u svemu prihvata stav prvostepenog suda".

38. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke najprije ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje je bilo relevantno za pravilno razrješenje konkretnog spora, te sadržaj i analizu relevantnih odredbi materijalnog prava koje se tiču spornog odnosa. Na temelju navedenog, a ukazujući na dokaze provedene u toku postupka, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno raspravio i utvrdio činjenice relevantne za razrješenje konkretnog spora na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Prema navedenom, a imajući u vidu navedene principe Evropskog i Ustavnog suda u pogledu standarda obrazložene presude, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelanticinu tvrdnju da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je pravilna i zakonita presuda Okružnog suda i pored nedostataka koji se, kako tvrdi, tiču njenog obrazloženja.

40. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi u osporenim presudama relevantne odredbe materijalnog prava primijenili na način koji ostavlja utisak proizvoljnosti, kao i da su propustili da obrazlože svoje odluke na način koji dovodi u pitanje standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

42. S obzirom da se apelanticini navodi o povredi prava na imovinu svode na identične tvrdnje koje su već razmotrene u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovane, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na ovo pravo.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi relevantne odredbe materijalnog prava primijenili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada u obrazloženjima osporenih presuda nisu izostali razlozi i obrazloženja koji ne dovode u pitanje standard "obrazložena presuda" u smislu prava na pravično suđenje.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.