Službeni glasnik BiH, broj 93/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2556/11, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine - Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 005383 10 Uvl od 10. maja 2011. godine.

Predmet se vraća Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Apelacionom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Federacija Bosnе i Hercegovinе - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 23. juna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 005383 10 Uvl od 10. maja 2011. godine i U-136/08 od 7. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH je 21. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Od učesnika u postupku Č. S. (u daljnjem tekstu: učesnik u postupku) je zatražen odgovor na apelaciju 15. maja 2012. godine.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. aprila 2014. godine, a učesnik u postupku 19. juna 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 2. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 203-6237-1/1 od 2. septembra 2003. godine je potvrđeno da je učesnik u postupku 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu - Novo Sarajevo, u Ulici Milutina Đuraškovića, preciznije označenog u navedenoj odluci (u daljnjem tekstu: sporni stan), te je određeno (tačkom 2. odluke) da učesnik u postupku, njegovi nasljednici ili druga lica na koja je ovo pravo preneseno nakon 1. aprila 1992. godine po osnovu zakona o nasljeđivanju ili pravnog posla saglasno volji učesnika, te uz prezentaciju ove odluke mogu da stupe u posjed označenih nekretnina.

7. Apelantica je 20. februara 2004. godine podnijela zahtjev za ponovno razmatranje navedene odluke. U svom zahtjevu je navela da učesnik u postupku nema svojstvo izbjeglog ili raseljenog lica u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je ostao u službi u oružanim snagama van Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992 godine. Apelantica je te navode dokazivala ovjerenom fotokopijom "Službenog vojnog lista SR Jugoslavije" broj 13 - stranica 253. od 5. maja 1994. godine na kojoj se nalazi naredba načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 25. aprila 1994. godine kojom prestaje profesionalna vojna služba učesniku u postupku, pa stoga predlaže da se zahtjev odbaci.

8. Odlukom Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630/04 od 21. oktobra 2005. godine usvojen je apelanticin zahtjev, odnosno Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj 203-6237-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te je navedena odluka stavljena van snage. Istom odlukom je odbijen zahtjev učesnika u postupku za povrat u posjed spornog stana kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju Komisija uvažila apelanticin zahtjev pozivom na član 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene. Prema odredbama navedenog zakona prema kojemu, izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a kojima raspolaže FMO čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Dalje, Komisija je utvrdila da su neosnovani prigovori učesnika u postupku koji se odnose na ispunjavanje svih uvjeta da bi bio uknjižen kao vlasnik stana čime bi nesumnjivo imao pravo i na povrat u posjed stana, jer se pravo na povrat u posjed stana ostvaruje isključivo primjenom Zakona o prestanku primjene.

9. Na navedenu odluku se žalio učesnik u postupku, pa je Odlukom Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630-520/05 od 29. septembra 2006. godine usvojen njegov zahtjev za ponovno razmatranje Odluke Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630/04 od 21. oktobra 2005. godine. Razmotrivši navode istaknute u zahtjevu za ponovno razmatranje navedene odluke, Komisija je ocijenila da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu, već o nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje. Naime, kako je dalje navedeno, u spisu predmeta nalazi se Ugovor o kupoprodaji - otkupu nekretnine broj In. br. 3513 - 1085 - 4 od 14. februara 1992. godine iz kojeg se vidi da je učesnik u postupku zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA. S obzirom na član 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), isključena je, prema mišljenju Komisije, mogućnost da se primijeni član 3.a Zakona o prestanku primjene. Odredbom člana 39e. navedenog zakona propisan je postupak ostvarivanja prava kako za nositelja prava iz kupoprodajnog ugovora, ukoliko je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. toga zakona, tako i za nositelja prava raspolaganja na predmetnom stanu.

10. Nakon toga apelantica je podnijela Sudu BiH tužbu u upravnom sporu protiv navedene odluke Komisije.

11. Presudom Suda BiH broj U-136/08 od 7. juna 2010. godine apelanticina tužba protiv Odluke Komisije broj R-203-6237-1/1-01-630-520/05 od 29. septembra 2006. godine je odbijena.

12. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporene odluke tužene, Sud BiH je našao da je tužena Komisija pravilno odlučila, tj. utvrdila sve odlučne činjenice, odnosno ocijenila je tačnost navoda učesnika u postupku da je stekao pravo vlasništva na navedenom stanu i da ga je otkupio ugovorom zaključenim sa SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen 14. februara 1992. godine, da je plaćena kupoprodajna cijena stana i da ugovor ima pečat porezne uprave. Kako dalje navodi Sud BiH, učesnik u postupku je u tom pravcu podnio dokumentaciju iz koje proizlazi da je navedeni ugovor u svim aspektima pravovaljan.

13. S obzirom na ove okolnosti o apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed stana i navode o povredi njenog prava na mirno uživanje imovine koje je u postupku isticala, Sud BiH je naveo da smatra da je tužena Komisija pravilno odlučila primjenom Zakona o prodaji stanova. Prema ocjeni Suda BiH, u konkretnom predmetu se ne radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana, nego o zahtjevu vlasnika stana - imovine za vraćanje u posjed imovine i njeno mirno i nesmetano uživanje, pa apelantica neosnovano u tužbi navodi da je tužena pogrešno primijenila materijalno pravo kada je usvojila zahtjev učesnika u postupku za ponovno razmatranje odluke tužene Komisije.

14. Navedeno je da se odredbe Zakona o prestanku primjene ne mogu primjenjivati na lica koja su na osnovu valjanog ugovora otkupila stan i stekla pravo vlasništva na navedenoj imovini zbog toga što je Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o prodaji stanova regulirano pitanje prava na vraćanje u posjed otkupljenih stanova. Zbog toga je u sličnim predmetima Komisija donijela zaključak da ove odredbe Zakona o prodaji stanova nisu u javnom interesu i da su suprotne standardima iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija). Zbog tih razloga je Federaciji BiH naloženo da osigura da se podnosioci prijave uknjiže u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnici stana, te da se time što se vlasnicima stana uskraćuje pravo na mirno uživanje imovine i na posjed krše odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 8. Evropske konvencije.

15. Presudom Suda BiH, donesenom u upravnom vijeću Apelacionog odjeljenja, broj S1 3 U 005383 10 Uvl od 10. maja 2011. godine apelanticin zahtjev za preispitivanje Presude Vijeća za upravne sporove Upravnog odjeljenja Suda BiH broj U-136/08 od 7. juna 2010. godine je odbijen. U obrazloženju presude navodi se da je Sud BiH u pobijanoj presudi ocijenio da se u ovom predmetu ne radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana, nego o zahtjevu vlasnika stana za vraćanje u posjed i mirno uživanje prava vlasništva, tako da je u pobijanoj presudi Vijeće za upravne sporove pravilno ocijenilo da je tužena pravilno primijenila materijalno pravo kada je usvojila zahtjev zainteresirane strane-učesnika u postupku za ponovno razmatranje odluke tužene. Dalje je navedeno da i Apelaciono vijeće smatra da je pravilan zaključak po kojem je Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o prodaji stanova regulirano i pitanje prava na vraćanje u posjed otkupljenih stanova. Izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, koja je stupila na snagu 16. oktobra 2004. godine, propisano je da je pravno valjan ugovor zaključen sa bivšim SSNO-om do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim propisima i ako je cijena isplaćena, što se u predmetnoj stvari i steklo. U takvom slučaju, prema odredbi člana 39a. istog zakona, Federacija BiH, odnosno Ministarstvo odbrane FBiH bilo je dužno da izda nalog za uknjižbu zainteresirane strane učesnika u postupku kao vlasnika u zemljišnim knjigama. Kako se dalje navodi u presudi, Apelaciono vijeće za upravne sporove Suda BiH je imalo u vidu i da se u pogledu izmijenjene odredbe člana 39e. citiranog zakona kojim su regulirani izuzeci od navedenih zakonskih pravila, Komisija za ljudska prava, prema odluci u spisu, u identičnom slučaju jasno izjasnila da ove odredbe kojima se uvjetuje posjed stana licima koja su stekla vlasništvo na stanu nisu spojive sa odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenih razloga je Federaciji BiH naloženo da osigura da se podnosioci prijave uknjiže u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnici stana, kako bi se spriječilo kršenje prava na dom iz odredbe člana 8. Evropske konvencije i kako bi se onemogućilo kršenje prava na imovinu iz odredbe člana II/3.k) Ustava BiH, jer se, prema Ustavu BiH, Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH i ima primat u primjeni nad svim drugim zakonima.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da je u međuvremenu, nakon podnošenja tužbe protiv odluke Komisije, apelantica došla do dokaza da je učesnik u postupku riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog stambenog fonda susjedne države dodjelom stana u Beogradu. Apelantica posebno naglašava da je prilikom donošenja navedenih presuda Sud BiH u potpunosti ignorirao apelanticine navode i činjenice predmeta da je učesnik u postupku "nakon 19.5.1992. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH", te da je "u potpunosti zanemario jurisdikciju odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene", kao i odredbu člana 39e. Zakona o prodaji stanova. Ističe da je u navedenom upravnom postupku pred Komisijom u predmetu broj: R-203-6237-1/1-01-630/04 od 21. oktobra 2005. godine nesporno utvrđeno da učesnik u postupku nema pravo na vraćanje stana u posjed, jer nije vlasnik stana i prema odredbama domicilnih zakona se ne smatra izbjeglim i raseljenim licem, jer je nastavio raditi kao aktivno vojno lice u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i osnovao svoj "dom" u drugoj državi.

17. Apelantica smatra da je Sud BiH donošenjem osporenih presuda postupio nezakonito i mimo svoje nadležnosti donio predmetne presude. Dalje navodi da se Sud BiH neosnovano poziva na odredbe Pravilnika o uvjetima i postupku za odlučivanje o zahtjevu za povrat nekretnine raseljenih i izbjeglih lica. Dalje, apelantica navodi da su presude u konkretnoj pravnoj stvari donesene u suprotnosti sa odredbama materijalnog prava koje se primjenjuje na teritoriji Federacije BiH, odnosno u suprotnosti sa odredbama lex specialis propisa. Ona zaključuje da je ovakav stav Suda BiH u suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, jer se u tom postupku ne može utvrđivati i ocjenjivati pravna valjanost ugovora o kupoprodaji nekretnine, čime je Sud BiH izašao iz okvira svoje nadležnosti.

18. Apelantica navodi da se učesnik u postupku nije morao obraćati Sudu BiH ukoliko je smatrao da je vlasnik stana-nekretnine, već je to pravo mogao ostvariti kod nadležnog općinskog organa za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03). To stoga što je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora-postupka i ta prava učesnik u postupku je mogao ostvarivati putem redovnog suda u parničnom postupku s obzirom na to da se radi o aktu građanskopravne, a ne upravnopravne prirode. Apelantica zaključuje da je Sud BiH u svakom slučaju postupio u suprotnosti sa odredbama člana 39a. i 39e. Zakona o prodaji. Navodeći poteškoće koje je imala u pogledu prikupljanja dokumentacije, apelantica ističe da je uspjela pribaviti dokaze o konačnom rješavanju stambenog pitanja učesnika u postupku. Apelantica se poziva na stavove Ustavnog suda u vezi sa ocjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene koji je bio predmet apstraktne ocjene ustavnosti kada je ocijenjeno da je navedeni član u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Apelantica predlaže da se posebno razmotri nadležnost Suda BiH za utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora, jer smatra da Sud BiH nije nadležan da utvrđuje pravo vlasništva na nekretninama. Posebno se ukazuje na činjenicu da je učesnik u postupku ostvario pravo na stan, te time trajno riješio svoje stambeno pitanje, i to iz istog stambenog fonda, što bi bilo u suprotnosti sa svim zakonima koji su važili i u bivšoj SFRJ i sa zakonima država nastalih na prostoru bivše SFRJ, pa samim time i sa zakonima BiH. Zbog navedenih razloga, apelantica zaključuje da su navedene osporene presude u suprotnosti sa ustavnim odredbama o pravu na pravično suđenje i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju


20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da su prilikom donošenja odluka protiv kojih je izjavljena apelacija pravilno primijenjene odgovarajuće odredbe procesnog i materijalnog prava, čijom primjenom i tumačenjem Sud BiH nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje. Također, neutemeljeno je i apelanticino ukazivanje da je odlukama Suda BiH povrijeđeno njeno pravo na imovinu koja ne predstavlja njeno stečeno pravo. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu počinjene povrede zaštićenih prava na koje apelantica ukazuje.

21. U odgovoru na apelaciju učesnika u postupku se navodi da nisu osnovani navodi da je sud povrijedio apelanticina ustavna prava, pa se, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.


Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a


Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

23. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 27.


Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

Član 39.


Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.


Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.


Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(Napomena: Odlukom Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrđeno je da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno je u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 11/13 od 12. februara 2013. godine. Ostali dio prečišćenog teksta relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 005383 10 Uvl od 10. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 10. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelantica smatra da je osporenim presudama Suda BiH došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom, odnosno identičnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetima br. AP 1527/11 i AP 3911/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/11 od 15. maja 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tač. 49. i 50. Odluke broj AP 1527/11 naveo (te isto ponovio i u Odluci broj AP 3911/12) da je "Evropski sud u presudi Đokić, u dijelu u kojem daje uvod u pogledu vojnih stanova, istakao da oni koji su kupili vojne stanove i koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva i ostali su, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava. Pri tome je Evropski sud konstatirao da, prema domaćem zakonu, ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) konstatirao da je Evropski sud, uzimajući u obzir domaće pravo, prihvatio da se u predmetu Đokić ne radi o vlasništvu u pravom smislu riječi, već o tzv. specijalnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava na koje se, prema domaćem zakonu, primjenjuje odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, nesporno je, kako je i Evropski sud naveo, a i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama, da ovo pravo (stanarsko pravo) predstavlja imovinsko pravo u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kao takvo uživa zaštitu. Dalje, Ustavni sud napominje da se u Odluci broj U 15/11 ovaj sud bavio pitanjem vojnih stanova putem ocjene ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju ovu materiju, a u svjetlu presude Đokić. U toj odluci Ustavni sud je reafirmirao svoje ranije stavove izražene u Odluci broj U 83/03 u kojoj je Ustavni sud odlučivao o ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te zaključio da lišavanje imovine nosioca prava na tzv. stanovima JNA ako im se pod uvjetima iz navedene odredbe onemogući povrat u stan, zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa. Međutim, slijedeći presudu Đokić, kao i standarde Evropske konvencije u Odluci broj U 15/11, Ustavni sud je ustanovio da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosioca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi 'poseban i prekomjeran teret', što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je ustanovio da je odredba člana 39a. u skladu sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i nosilaca prava koji, umjesto povrata u stanove i uknjižbe prava vlasništva, imaju pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Međutim, Ustavni sud je podržao stav Evropskog suda o tome da naknada koju propisuje odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nije adekvatna, te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine".

32. Ustavni sud je u tački 51. Odluke broj AP 1527/11 ukazao "da je Apelaciono odjeljenje Suda BiH propustilo da u konkretnom slučaju primijeni odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koja regulira pitanje povrata tzv. vojnih stanova onim nosiocima stanarskih prava koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi vojnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ponavlja da navedenu odredbu nije problematizirao ni Evropski sud u presudi Đokić. Naime, suština presude Đokić je da se podnosiocu prijave omogući adekvatna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restitucija). Ustavni sud ponavlja svoj stav izražen u Odluci broj U 15/11 da, prema sistemu Evropske konvencije, nacionalne vlasti su te koje daju inicijalnu procjenu i postojanje problema od javnog interesa koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivnih postupaka koji treba da se preduzmu. Dakle, država, prema sistemu Evropske konvencije, ima širok stepen slobodne procjene pri određivanju toga šta je od općeg interesa povodom rješavanja složenih pitanja kao što je pitanje povrata tzv. vojnih stanova. Ustavni sud smatra da je i član 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja i već je u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da je u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava".

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1527/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelanticinih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je imao u vidu presudu u predmetu Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine kojom je, u suštini, podnosiocu prijave omogućena adekvatna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stana (restitucija), te Odluku Ustavnog suda broj U 15/11 u kojoj je Ustavni sud ustanovio da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi "poseban i prekomjeran teret" a što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije, ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je Apelaciono odjeljenje Suda BiH pri donošenju svoje presude, kao konačne odluke u predmetnom postupku, proizvoljno primijenilo materijalno pravo, jer je propustilo da u konkretnom slučaju primijeni odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, čime je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Apelacionom odjeljenju Suda BiH kako bi taj sud u ponovnom postupku primijenio odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene, te uzeo u obzir standarde iz Odluke Ustavnog suda broj U 15/11(u pogledu prava na naknadu u smislu odredaba člana 39e. Zakona o prodaji stanova), kao i standarde iz presuda Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine i Mago protiv Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu


34. Ustavni sud neće razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak


35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je Apelaciono odjeljenje Suda BiH propustilo da primijeni odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!