Službeni glasnik BiH, broj 43/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP 2908/16, rješavajući apelacije "Nov-Produkta" d.o.o. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: "Nov-Produkt" d.o.o., "Mane Komerc" d.o.o. Srbac, "IT Professional" d.o.o. Banja Luka, TP "Promet" a.d. Prnjavor i "Ekamant Bosna" d.o.o. Bosanska Krupa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka i povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetima pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci br. 57 0 Ps 013662 08 Ps, 57 0 Ps 099872 12 Ps, 57 0 Ps 092944 11 Ps, 57 0 Ps 010055 07 Ps i 57 0 Mals 106198 13 Mals.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se:

Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu sa ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom;

Vladi Republike Srpske da, u skladu sa ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom;

Predsjedniku Okružnog privrednog suda u Banjaluci da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda i mjere za okončanje postupaka iz ove odluke u predmetima br. 57 0 Ps 013662 08 Ps, 57 0 Ps 092944 11 Ps, 57 0 Ps 010055 07 Ps i 57 0 Mals 106198 13 Mals u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i predsjedniku Okružnog privrednog suda u Banjaluci da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

AP 2908/16

1. "Nov-Produkt" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kukulja - općina Srbac podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 22. februara 2008. godine pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) radi raskida ugovora i naknade štete, a koji je još u toku pred Okružnim privrednim sudom i zaveden je pod brojem 57 0 Ps 013662 08 Ps (predmetni postupak traje već devet godina i dva mjeseca).

AP 3622/16

2. "Mane Komerc" d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 2. oktobra 2012. godine pred Okružnim privrednim sudom radi isplate duga, a koji je okončan Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099872 12 Ps od 31. augusta 2016. godine (nakon tri godine i deset mjeseci).

AP 3921/16

3. "IT Professional" d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 2. juna 2011. godine pred Okružnim privrednim sudom radi isplate duga, a koji je još u toku pred Okružnim privrednim sudom i zaveden je pod brojem 57 0 Ps 092944 11 Ps (predmetni postupak traje već pet godina i 11 mjeseci).

AP 13/17

4. TP "Promet" a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 29. marta 2007. godine radi ništavosti ugovora pred Osnovnim sudom u Prnjavoru (koja je nakon toga dostavljena Osnovnom sudu u Banjaluci kao mjesno nadležnom), a nakon formiranja privrednih sudova predmet je dostavljen Okružnom privrednom sudu. Predmetni postupak je bio prekinut na prijedlog parničnih stranaka od 22. novembra 2011. do 24. marta 2017. godine kada je sud donio rješenje o nastavku postupka (na apelantov prijedlog koji je podnesen 22. novembra 2016. godine, iako je apelant još 2. oktobra 2015. godine podneskom tražio nastavak predmetnog postupka), te je Okružni privredni sud za 12. maj 2017. godine zakazao pripremno ročište u predmetu broj 57 0 Ps 010055 07 Ps (predmetni postupak je trajao četiri godine i sedam mjeseci do prekida postupka, a nakon nastavka postupka još uvijek nije okončan).

AP 1147/17

5. "Ekamant Bosna" d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 6. novembra 2013. godine pred Okružnim privrednim sudom radi isplate duga, koji je još u toku pred Okružnim privrednim sudom (još uvijek nije zakazano pripremno ročište) i zaveden je pod brojem 57 0 Mals 106198 13 Mals (predmetni postupak traje već tri godine i šest mjeseci).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog privrednog suda zatraženo je u periodu od 6. oktobra 2016. do 4. aprila 2017. godine da dostavi odgovore na apelacije.

7. Okružni privredni sud je u periodu od 18. oktobra 2016. do 11. aprila 2017. godine dostavio odgovore na pojedine predmetne apelacije (u predmetima br. AP 2908/16 i AP 1147/17 nije dostavljen odgovor).

8. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda odlučio da spoji predmete br. AP 2908/16, AP 3622/16, AP 3921/16, AP 13/17 i AP 1147/17, vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 2908/16.

III. Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

10. Svi apelanti su podnijeli apelacije zbog dužine trajanja postupaka koji su pokrenuti u periodu od 29. marta 2007. do 6. novembra 2013. godine i koji su u vrijeme podnošenja apelacije trajali od tri godine i šest mjeseci do devet godina i dva mjeseca. Postupajući u konkretnim predmetima Okružni privredni sud je imao periode neaktivnosti, odnosno nije efikasno preduzimao neophodne procesne radnje s ciljem okončanja predmetnih postupaka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. U svim apelacijama, apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupaka pred Okružnim privrednim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovoru na apelacije Okružni privredni sud opravdava dužinu trajanja predmetnih postupaka tako što se uglavnom poziva na Plan rješavanja starih predmeta koji je obavezan provoditi u skladu sa instrukcijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTVBiH), te na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom, kao i navodeći radnje koje je preduzimao u konkretnim predmetima, dok u predmetima br. AP 2908/16 i AP 1147/17 sud nije dostavio traženi odgovor.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

14. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine;

[...]

(15) daje prijedloge, prema vlastitoj ocjeni, u vezi s godišnjim budžetom predloženim od strane državnih tijela i/ili vlada za sudove i tužilaštva;

(16) daje i iznosi, prema vlastitoj ocjeni, prijedloge za izmjenu budžeta predloženih od strane državnih organa i/ili vlada i/ili Pravosudne komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nadležnim zakonodavnim organima;

(17) prikuplja i analizira izvještaje, kao i potrebne informacije o budžetu i prihodima za sudove i tužilaštva kako bi se osigurali statistički podaci za efikasan rad sudova i tužilaštava;

[...]

(19) učestvuje u izradi nacrta i odobrava Pravilnike o poslovanju za sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini;

(20) nadgleda i savjetuje sudove i tužilaštva o odgovarajućim i efikasnim tehnikama i postupcima u vezi s budžetom, upravljanjem i rukovođenjem i inicira edukaciju u tom pogledu;

(21) pokreće, nadgleda i koordinira projekte koji se odnose na poboljšanje pitanja vezanih za upravljanje sudovima i tužilaštvima, uključujući traženje finansijskih sredstava iz domaćih i međunarodnih izvora;

[...]

(23) utvrđuje kriterije za rad sudova i tužilaštava i pokreće istrage koje se odnose na postupanje u oblasti uprave ili finansija;

[...]

(25) utvrđuje broj sudija, tužilaca i zamjenikâ glavnog tužioca za sudove i tužilaštva iz njegove nadležnosti, nakon konsultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiocem, tijelom nadležnim za budžet, i nadležnim ministarstvom pravde; [...]

28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu uticati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužilaštvima iz nadležnosti Vijeća;

[...]

15. U Zakonu o sudovima u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik RS" br. 37/12 i 44/15) relevantne odredbe glase:

Član 48.
[...]

(3) Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom.

[...]

Član 55.

(1) Ministar, uz prethodnu saglasnost Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, donosi Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju.

(2) Predsjednik suda, uz saglasnost ministra, donosi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.

Član 56.

Ministarstvo u okviru sudske uprave ima sljedeće nadležnosti:

a) izrada zakonskih tekstova i drugih propisa za ustanovljenje, nadležnost, sastav i postupak pred sudovima,

b) vrši nadzor i prati primjenu ovog zakona i drugih propisa i podzakonskih akata koji se odnose na organizaciju i poslovanje suda,

v) osiguranje materijalnih, finansijskih, prostornih i drugih uslova za rad sudova,

g) prikupljanje statističkih i drugih podataka o radu sudova,

[...]

e) nadzor nad primjenom Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju,

[...]

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka dopustive po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

19. Ustavni sud ukazuje da je postupak u predmetu broj AP 3622/16 okončan Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 099872 12 Ps od 31. augusta 2016. godine, dakle nakon podnošenja ove apelacije. Odluka je dostavljena apelantu, ali predmetna apelacija je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja.

20. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

22. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupaka pred Okružnim privrednim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

25. Ustavni sud zapaža da su postupci, na čiju dužinu apelanti ukazuju u apelacijama, započeli između 29. marta 2007. i 6. novembra 2013. godine i da neki još uvijek nisu okončani, dok je postupak u predmetu broj AP 3622/16 okončan nakon podnošenja apelacije, kako je ranije navedeno. Dakle, postupci iz predmetnih apelacija su trajali ili još uvijek traju između tri godine i šest mjeseci i devet godina i dva mjeseca.

26. U brojnim odlukama koje je donio u vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud je kontinuirano ukazivao da se "razumnost" dužine postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta. Pri tome, kriteriji koji su uspostavljeni u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o kojima treba voditi računa su: složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38. i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

27. Također, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima, u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode, potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. s predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva ili npr. u radnim sporovima (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51. i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).

28. Nakon detaljne analize svake pojedinačne apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupcima na čiju se dužinu apelanti žale radi o naročito složenim pitanjima, niti da su apelanti svojim ponašanjem značajnije doprinijeli ukupnoj dužini postupaka u pitanju. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi, također, zapazio da kada sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju "prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. do 31. marta 2016. godine" (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ista opravdanja se vide i u odgovorima na predmetne apelacije.

29. Međutim, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak i omogućiti strankama da u razumnom roku dođu do konačne odluke, ali i da tokom tog postupka uživaju sve garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1975/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 42. s daljnjim referencama).

30. Osim toga, Ustavni sud kontinuirano reafirmira i vrlo čvrste vlastite, ali i stavove Evropskog suda o tome da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud u svojoj praksi ističe da hronična opterećenost sudova nije opravdanje za prekomjernu dužinu postupka, dok se trenutni zastoj, koji za pravni sistem može predstavljati iznenađenje, uzrokovan npr. recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje. Naime, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (op. cit. AP 303/16, tačka 30. s daljnjim referencama).

31. Imajući u vidu kriterije koji su već navedeni, te vodeći računa o svim okolnostima u svakom konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom, Ustavni sud smatra da je dužina postupka u svakom pojedinačnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve "suđenja u razumnom roku". Stoga, Ustavni sud smatra da je u svakom pojedinačnom predmetu došlo do kršenja ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

33. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnih predmeta, između ostalih, i to da su apelanti pravna lica i da nije riječ o naknadi materijalne štete, već je riječ o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja prava apelanata i izdavanje naloga Okružnom privrednom sudu da po hitnom postupku okonča predmetne postupke dovoljna satisfakcija za apelante.

b) Dužina trajanja parničnih postupaka kao sistemski problem

34. Ustavni sud je, nakon što je u brojnim predmetima naglasio da se preopterećenost sudova velikim brojem starih predmeta ne može smatrati vanrednom okolnošću, u već spomenutoj odluci broj AP 303/16 zaključio da se radi o sistemskom problemu u Bosni i Hercegovini "koji je doveo do hroničnih zaostataka u radu suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi". Dalje, Ustavni sud je naglasio da je evidentno "da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTVBiH", ali je zaključio da "navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda" (op. cit. AP 303/16, tačka 25).

35. Dalje, pregled statistike vrste predmeta pred Ustavnim sudom iz njegove apelacione nadležnosti pokazuje da je u periodu od januara 2008. do februara 2017. godine Ustavni sud donio ukupno 1.447 odluka u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku (u parničnom i izvršnom postupku zajedno, ali ovaj broj ne obuhvaća odluke u kojima je utvrđeno kršenje ovog prava u upravnom i krivičnom postupku, niti odluke koje se tiču neizvršenja pravomoćnih presuda isplatom sredstava iz budžeta raznih nivoa vlasti). Ustavni sud je u tim odlukama naložio određenim nivoima javne vlasti da apelantima isplate određene novčane iznose na ime naknade nastale nematerijalne štete zbog ovakvog kršenja ustavnih prava, pozivajući se na sjedište suda pred kojim je vođen postupak u kojem je utvrđena povreda. Ukupan iznos ovako dosuđene naknade u navedenom periodu iznosi oko 1.800.000,00 KM, što predstavlja značajan iznos. U vrijeme donošenja ove odluke, pred Ustavnim sudom se nalazi više od 600 predmeta u kojima se apelanti pozivaju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, a taj broj se stalno povećava prilivom novih apelacija u kojima se kao primarno postavlja pitanje dužine postupka.

36. Ustavni sud, također, zapaža da je VSTVBiH u svom saopćenju za medije od 12. aprila 2017. godine objavio da je u 2017. godini planirao riješiti ukupno 156.320 "najstarijih predmeta", te da je u prvom kvartalu ove godine premašio kvartalni plan tako što je umjesto planiranih 25% riješeno 36% od planiranog broja, odnosno da je riješeno 60.339 "najstarijih predmeta". Iako nije navedeno na koji se period odnosi ovaj broj "najstarijih predmeta" koje po planu treba riješiti 2017. godine, iz prateće tabele izvršenja plana, koja je također objavljena i dostupna (vidi http://vstv.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=67599), vidljivo je da u radu još ima i predmeta koji su započeti "2000. i ranije". Na osnovu ovoga, uz ponovno zapažanje da se preduzimaju određeni napori na rješavanju starih predmeta, Ustavni sud sa zabrinutošću konstatira da su svi ti predmeti koji su kategorizirani kao "najstariji predmeti" (i za koje se može pretpostaviti da traju duže od pet godina, dakle da su inicirani u periodu od 2001. do 2011. godine), potencijalne apelacije zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

37. U vezi s tim, Ustavni sud je već u navedenoj odluci broj AP 303/16 zaključio "da je problem ostao aktuelan i nakon donošenja konkretnih odluka, odnosno da javna vlast ni na jednom nivou u Bosni i Hercegovini nije provela adekvatne mjere kojima bi se poboljšala situacija uprkos znatnoj i dosljednoj praksi Ustavnog suda u ovim slučajevima". Zbog toga je Ustavni sud u toj odluci zaključio i da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu "nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje" (op. cit. AP 303/16, tač. 37-39). Ustavni sud je također smatrao da "treba cijeniti dosadašnje napore [VSTVBiH] kao nezavisnog i samostalnog organa koji ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, te da unaprijedi efikasnost pravosuđa u Bosni i Hercegovini". Imajući u vidu njegova ovlaštenja i nadležnosti utvrđene Zakonom o VSTVBiH, Ustavni sud je zaključio "da je neophodno da [VSTVBiH] preduzme daljnje mjere kojima bi se otklonile manjkavosti sudskog sistema u Bosni i Hercegovini u pogledu poštovanja zahtjeva za razuman vremenski rok u okviru ustavnog prava na pravično suđenje". Stoga je Ustavni sud odlučio da Odluku broj AP 303/16 dostavi VSTVBiH, uz zahtjev da ga VSTVBiH, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema te odluke Ustavnog suda, obavijesti o preduzetim mjerama i njihovim efektima (op. cit. AP 303/16, tačka 45). Međutim, Ustavni sud sa žaljenjem konstatira da VSTVBiH do dana donošenja predmetne odluke nije Ustavnom sudu dostavio traženu obavijest, iako je odluka Ustavnog suda u VSTVBiH primljena 30. marta 2016. godine, dakle ni nakon proteka ostavljenog roka od šest mjeseci.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ostaje pri zaključku iz Odluke broj AP 303/16 o tome da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Ustavni sud nije u navedenoj odluci broj AP 303/16 utvrdio i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, iako je u dijelu odluke razmatrao to pitanje i zaključio da u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku "nedostaje djelotvoran pravni lijek u domaćem pravnom sistemu prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu" (op. cit. AP 303/16, tačka 40). Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci detaljno razmotriti i pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku.

40. Apelanti se nisu eksplicitno pozvali na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da apelanti smatraju da nemaju nikakvog drugog djelotvornog pravnog sredstva kojim bi ishodovali okončanje postupka u razumnom roku, osim podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

41. U vezi s pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je zauzeo stav da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Ustavni sud je također ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. s daljnjim referencama; objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Osim toga, kako je već rečeno, VSTVBiH nije udovoljio zahtjevu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 303/16, što ozbiljno dovodi u pitanje i nastojanja Ustavnog suda da kroz svoju apelacionu nadležnost efikasno riješi problem dužine postupaka pred redovnim sudovima.

42. U vezi s pitanjem djelotvornog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da su prema članu 1. Evropske konvencije države članice dužne osigurati "svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode" garantirane Evropskom konvencijom. Primarna, pozitivna obaveza domaćih vlasti je, dakle, da svima osiguraju uživanje garantiranih prava i sloboda, a mehanizmi zaštite ljudskih prava predviđeni Evropskom konvencijom su supsidijarni. Ovaj supsidijarni karakter je artikuliran i članom 13. Evropske konvencije kojim se garantira dostupnost, na domaćem nivou, pravnog lijeka kojim će se osigurati provođenje i uživanje suštine prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ovaj pravni lijek moraju osigurati, u kojoj god formi to odluče, države ugovornice. Standardi Evropskog suda u vezi sa ovim pitanjem pokazuju da djelotvornost pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije ne zavisi od garancija da će rezultati korištenja tog pravnog lijeka biti u korist onoga ko ga koristi. Osim toga, čak i kada jedan pravni lijek per se ne može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve iz ovog člana, kombiniranje nekoliko pravnih lijekova koji su predviđeni u domaćem pravnom sistemu može dati zadovoljavajući efekt. Zbog toga je, prema praksi Evropskog suda, u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li su pravni lijekovi koji su dostupni u domaćem pravnom sistemu "djelotvorni" na način da mogu prevenirati kršenje ljudskih prava (vidi, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, tač. 97-98).

43. Razmatrajući modalitete ispunjenja pozitivnih obaveza javne vlasti radi otklanjanja sistemskih kršenja ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Evropski sud je istakao da je "prevencija nepobitno najbolje rješenje u apsolutnom smislu, kao i u mnogim oblastima. U slučaju kada je sudski sistem manjkav u odnosu na zahtjev za razuman vremenski rok iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravni lijek koji je osmišljen da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje predstavlja najdjelotvornije rješenje. Takav pravni lijek nudi nepobitnu prednost u odnosu na pravni lijek koji pruža samo odštetu budući da on, također, sprečava i utvrđivanje uzastopnih povreda u odnosu na isti postupak, te ne ispravlja povredu samo a posteriori, kao što čini pravni lijek koji nudi kompenzaciju. Neke države su savršeno shvatile situaciju birajući da kombiniraju dvije vrste pravnog lijeka, jednu namijenjenu ubrzanju postupka i drugu pružanju kompenzacije" (ibid, tač. 90-100). Član 13. Evropske konvencije, također, dozvoljava državi da odabere bilo koji pravni lijek koji može ubrzati postupak koji je u toku ili pravni lijek za obeštećenje post factum zbog odugovlačenja koje se već desilo. Dok se prednost daje prvoj vrsti pravnog lijeka - ubrzavanju postupka s obzirom na to da se tako sprečava daljnje odugovlačenje, pravni lijek kojim se dobiva obeštećenje može se smatrati podjednako djelotvornim u slučaju kada je postupak predugo trajao, a preventivni pravni lijek nije postojao (op. cit. AP 303/16, tačka 41. s daljnjim referencama).

44. S druge strane, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost, čija je svrha osiguranje poštovanja najviših standarda ljudskih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim treba zapaziti i da je obraćanje Ustavnom sudu obavezan korak za sve one koji bi pitanje eventualnog kršenja nekog ljudskog prava željeli postaviti pred Evropski sud, osim ako bi mogli dokazati da je apelacija Ustavnom sudu nedjelotvoran pravni lijek. U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, apelacija Ustavnom sudu je za sada jedino pravno sredstvo za zaštitu tog prava. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti o kojima je bilo riječi, Ustavni sud ponavlja svoj stav iz Odluke broj AP 303/16 da apelacija nije dovoljan način ubrzanja postupka i/ili obeštećenja zato što ona "nije neposredno način ostvarenja prava na brzo i djelotvorno suđenje, nego jedan od načina da se reagira na dugotrajnost i nedjelotvornost koje već postoje u sudskom postupku" (op. cit. AP 303/16, tačka 40).

45. Ustavni sud naročito zapaža da se broj apelacija koje se podnose u vezi s dužinom postupka, kako je već rečeno, stalno povećava. Određeni broj apelacija se ponovo podnosi i nakon što je Ustavni sud već jednom utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, zato što zahtjev Ustavnog suda da se "postupak hitno okonča" često ne bude suštinski izvršen, pa se postupak pred sudovima i dalje produžava po nekoliko godina i nakon odluke Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3210/11 od 10. aprila 2013. godine, AP 3067/13 od 20. juna 2016. godine i AP 4075/15 od 3. februara 2016. godine, nisu objavljene, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, kako je već rečeno, VSTV nije obavijestio Ustavni sud o bilo kakvoj mjeri koju je u vezi sa ovim pitanjem preduzeo, čak ni kada je za to istekao rok ostavljen u Odluci broj AP 303/16. Osim toga, iz predmeta ove vrste se vidi i ozbiljan problem nepoštovanja rokova za postupanje ili nepoštovanje drugih procesnih pravila koji su propisani zakonima koji bi, kad bi se dosljedno primjenjivali, nesumnjivo imali pozitivan utjecaj na ukupnu dužinu postupka (npr. rokovi za dostavljanje tužbe na odgovor ili zakazivanje pripremnog i glavnog ročišta ili npr. praksa da se pripremno ročište odlaže i po nekoliko puta, iako za to nema uporišta u zakonima o parničnom postupku i sl.). Sve ovo ukazuje na propuste u efikasnom upravljanju postupkom, što je pitanje koje Ustavni sud ne može rješavati u okviru svoje apelacione nadležnosti. Naime, kod utvrđivanja eventualnog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, relevantni su samo kriteriji koji su već navedeni u ovoj odluci, a među njima nije dosljedno poštovanje zakonom propisanih rokova ili nekih drugih procesnih pravila koja su propisana kako bi se postupkom efikasno upravljalo i kako bi se ostvarilo načelo ekonomičnosti postupka, kako traže zakoni o parničnom postupku. Stoga se može desiti da ukupna dužina postupka u vrijeme obraćanja Ustavnom sudu još nije dostigla zabrinjavajući stepen prema standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo utvrditi kršenje tog prava, ali se zbog propusta u efikasnom upravljanju postupkom može dostići i ta granica. Djelovanje u tim ranijim fazama postupka, putem odgovarajućeg pravnog lijeka osmišljenog da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje, predstavljalo bi prevenciju u postupcima koji traju da ne dođe do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kako kroz svoje odluke zahtijeva i Evropski sud. Svakako, apelacija Ustavnom sudu zbog dužine postupka bi i dalje bila dostupna, ali kao dodatno sredstvo zaštite ljudskog prava na suđenje u razumnom roku, ukoliko bi to bilo potrebno.

46. Dakle, zbog toga što nadležna javna vlast još nije pronašla adekvatan način da riješi ovaj očigledan problem na koji Ustavni sud godinama ukazuje, zatim zbog ograničene ustavne mogućnosti Ustavnog suda da odredi konkretne mjere ubrzanja u svakom konkretnom predmetu, ali i zbog stalnog povećanja broja apelacija koje se odnose na pitanje dugotrajnosti sudskih postupaka, djelotvornost apelacije, kao pravnog lijeka koji je po ovom pitanju jedini dostupan apelantima, ozbiljno je dovedena u pitanje u smislu stvarnog i efikasnog okončanja sudskih postupaka, kako bi se suštinski ispunili zahtjevi suđenja u razumnom roku.

47. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Mjere koje je potrebno preduzeti s ciljem izvršenja ove odluke

U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

48. Što se tiče mjera koje nadležna javna vlast treba preduzeti, Ustavni sud je u Odluci broj AP 303/16 naglasio da "premda ne treba isključiti daljnju reformu zakonodavstva i pravnih sredstava u ostvarenju prava na pravično suđenje, prema mišljenju Ustavnog suda, primarna uloga pripada preventivnim i strukturalnim zahvatima koji bi trebali osigurati institucionalnu sposobnost kvalitetnog i brzog suđenja, te koji bi vjerovatnost da dođe do povrede prava na pravično suđenje minimizirali i otklonili već u početku" (op. cit. AP 303/16, tačka 40). Ustavni sud smatra značajnim ukazati na činjenicu da prima neuporedivo najveći broj apelacija koje se odnose na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka u vezi s pravom na donošenje odluke u razumnom roku, u odnosu na druge zemlje (npr. zemlje u regionu) koje, u pravilu, imaju poseban zakon prema kojem se građani mogu obraćati redovnim sudovima ili drugim organima samo zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pred kojima se njihovi zahtjevi rješavaju tako da obraćanje Ustavnom sudu određene države uopće nije potrebno ili je svedeno na najmanju moguću mjeru. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da će u ovakvim okolnostima, u kojima je utvrđeno sistemsko kršenje prava na suđenje u razumnom roku, stvarni efekti mjera i aktivnosti biti vidljivi i suštinski djelotvorni samo ako svaki dio javne vlasti koji ima nadležnosti u vezi s dobrom organizacijom pravosuđa, djelujući pojedinačno i zajedno, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje u pravu na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnoj vladi i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

U odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije

50. Imajući u vidu da je u ovoj odluci utvrđeno i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a slijedeći praksu Evropskog suda u sličnim slučajevima (vidi, npr. Rumpf protiv Njemačke, "pilot" presuda od 2. septembra 2009. godine, Athanasiou i dr. protiv Grčke, "pilot" presuda od 21. decembra 2010. godine i sl.), Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti da Vlada Republike Srpske i VSTVBiH bez odlaganja, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke Ustavnog suda, preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti s ciljem propisivanja jednog ili više djelotvornih pravnih lijekova u skladu sa članom 13. Evropske konvencije i sa ovom odlukom radi efikasne zaštite prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je u svim postupcima iz apelacija koje su predmet ove odluke došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je u svakom pojedinačnom slučaju dužina postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali razumno i logično objašnjenje. Osim toga, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine trajanja sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima.

52. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje postupka koji je u toku ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.

53. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.