Službeni glasnik BiH, broj 42/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP 2341/15, rješavajući apelacije Asmira Krbuljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: Asmir Krbuljić, Karmela Saračić, Halida Cifrić, Tahira Mehinović, Nezira Tobudić-Hurić, Edina Hasić, Fahida Mešić, Ivan Grubešić, P. R. i L. S., Safet Đulović, Asim Aljić, Senaid Soljankić, Iva Beljan, Jasmina Sarić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka i povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetima pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine br. 33 0 P 009854 14 Rev, 32 0 Rs 195164 14 Rev, 51 0 P 012733 14 Rev, 04 0 U 004593 12 Uvp, 04 0 U 004564 12 Uvp, 04 0 U 005820 14 Uvp, 33 0 Rs 020899 14 Rev, 33 0 Rs 020888 15 Rev, 32 0 Rs 131447 17 Rev, 10 0 U 003106 16 Uvp i 65 0 Rs 217018 17 Rev.

Na osnovu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantima Asmiru Krbuljiću, Karmeli Saračić, Halidi Cifrić, Tahiri Mehinović, Neziri Tobudić-Hurić, Edini Hasić, Fahidi Mešić, Ivanu Grubešiću, P. R. i L. S., Safetu Đuloviću, Asimu Aljiću, Senaidu Soljankiću, Ivi Beljan i Jasmini Sarić isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se: Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu sa ovom odlukom, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom;

Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom;

Predsjedniku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i mjere za okončanje postupaka iz ove odluke u predmetima br. 04 0 U 005820 14 Uvp, 10 0 U 003106 16 Uvp, 32 0 Rs 131447 17 Rev, 65 0 Rs 217018 17 Rev, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i predsjedniku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od najkasnije šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

AP 2341/15

1. Asmir Krbuljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 10. marta 2004. godine pred Općinskim sudom u Živinicama zbog naknade štete. U predmetnoj pravnoj stvari Kantonalni sud u Tuzli je dva puta ukidao presude Općinskog suda u Živinicama i vraćao tom sudu spis na ponovni postupak. Postupajući po reviziji, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je okončao parnični postupak Presudom od 10. marta 2015. godine. Postupak je ukupno trajao jedanaest godina.

AP 589/16 i AP 2336/16

2. Karmela Saračić, Halida Cifrić, Tahira Mehinović, Nezira Tobudić-Hurić, Edina Hasić i Fahida Mešić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijele su 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu (apelacija zavedena pod brojem AP 589/16), a 3. juna 2016. godine su dopunile apelaciju (zavedena pod brojem AP 2336/16), zbog dužine trajanja parničnog postupka koji su apelantice pokrenule tužbom od 25. februara 2009. godine pred Općinskim sudom u Tuzli zbog potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud u Tuzli je 23. augusta 2010. godine donio presudu protiv koje su apelantice podnijele žalbu o kojoj je Kantonalni sud u Tuzli odlučio Presudom od 24. januara 2014. godine. Rješenjem od 7. aprila 2016. godine Vrhovni sud je okončao predmetni postupak koji je ukupno trajao više od sedam godina.

AP 3102/16

3. Ivan Grubešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika podnio je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 4. augusta 2008. godine pred Općinskim sudom u Travniku radi isplate troškova zastupanja i naknade štete zbog klevete. Prvostepeni sud je 2. decembra 2011. godine donio presudu protiv koje su apelant i tuženi podnijeli žalbe povodom kojih je Kantonalni sud u Zenici donio Presudu od 28. novembra 2013. godine. Odlučujući povodom revizije izjavljene protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je 7. jula 2016. godine donio Presudu broj 51 0 P 012733 14 Rev. Predmetni postupak je ukupno trajao sedam godina i jedanaest mjeseci.

AP 3271/16

4. P. R. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i L. S. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Zenice podnijeli su 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupaka pred Vrhovnim sudom u predmetima br. 04 0 U 004593 12 Uvp i 04 0 U 004564 12 Uvp povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004593 12 U od 4. oktobra 2012. godine, odnosno zahtjeva za vanredno preispitivanje Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004564 12 U od 25. septembra 2012. godine. Prvoapelant je podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom u predmetu broj 04 0 U 005820 14 Uvp povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 005820 13 U od 19. novembra 2013. godine. Vrhovni sud je 7. novembra 2016. godine u predmetima br. 04 0 U 004593 12 Uvp i 04 0 U 004564 12 Uvp donio rješenja kojima je odbacio, odnosno odbio predmetne zahtjeve (postupci pred Vrhovnim sudom trajali su četiri godine). Prema stanju spisa, postupak u predmetu broj 04 0 U 005820 14 Uvp je u toku i pred Vrhovnim sudom traje tri godine i četiri mjeseca.

AP 3331/16

5. Safet Đulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 2. juna 2010. godine pred Općinskim sudom u Živinicama zbog isplate duga iz radnog odnosa. Općinski sud je 21. maja 2013. godine donio presudu, koja je preinačena Presudom Kantonalnog suda od 21. maja 2014. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 Rs 020899 14 Rev od 15. novembra 2016. godine odlučio povodom izjavljenih revizija apelanta i tužene. Predmetni postupak je okončan i ukupno je trajao šest godina i pet mjeseci.

AP 3340/16

6. Asim Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 4. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 2. juna 2010. godine pred Općinskim sudom u Živinicama zbog potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je 27. novembra 2012. godine donio Presudu broj 33 0 Rs 020888 10 Rs, koja je Presudom Kantonalnog suda u Tuzli od 13. oktobra 2014. godine djelimično preinačena. Vrhovni sud je Presudom broj 33 0 Rs 020888 15 Rev od 11. aprila 2017. godine odlučio povodom izjavljene revizije. Predmetni postupak je okončan i ukupno je trajao šest godina i deset mjeseci.

AP 4125/16

7. Senaid Soljankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelant pokrenuo tužbom od 3. jula 2012. godine pred Općinskim sudom u Tuzli zbog naknade štete. Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 Rs 131447 12 Rs od 23. decembra 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 131447 14 Rsž od 25. oktobra 2016. godine. Predmetni spis je 13. februara 2017. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje povodom izjavljene revizije protiv drugostepene presude. Postupak u predmetnoj pravnoj stvari traje četiri godine i deset mjeseci.

AP 4508/16

8. Iva Beljan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislav-Grada podnijela je 30. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji se vodi povodom apelanticine tužbe od 15. oktobra 2009. godine zbog šutnje uprave radi ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja. Apelantica je postupak za ostvarivanje navedenog prava pokrenula 21. marta 2006. godine pred Federalnim zavodom za PIO. Prema stanju spisa, konkretni predmet se trenutno nalazi pred Vrhovnim sudom (broj 10 0 U 003106 16 Uvp) povodom apelanticinog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 U 003106 15 U od 6. aprila 2016. godine. Predmetni spis je u više navrata odlukama Vrhovnog i Kantonalnog suda vraćan na ponovni postupak, koji je u toku i traje više od jedanaest godina.

AP 4721/16

9. Jasmina Sarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji je apelantica pokrenula tužbom od 18. marta 2011. godine pred Općinskim sudom u Živinicama radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. Rješenjem od 21. septembra 2011. godine Općinski sud u Živinicama se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari nakon čega je predmetni spis dostavljen Općinskom sudu u Sarajevu na postupanje. Općinski sud u Sarajevu je 25. oktobra 2012. godine donio presudu protiv koje je apelantica podnijela žalbu povodom koje je Kantonalni sud u Sarajevu 28. decembra 2016. godine donio Presudu broj 65 0 Rs 217018 13 Rsž. Protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, te je predmetni spis 21. marta 2017. godine dostavljen ovom sudu na postupanje. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje više od šest godina.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

10. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od općinskih sudova, kantonalnih sudova i Vrhovnog suda zatraženo je da dostave odgovore na predmetne apelacije u periodu od 22. februara 2016. godine do 29. marta 2017. godine.

11. Sudovi su dostavili odgovore na pojedine predmetne apelacije u periodu od 26. februara 2016. godine do 6. aprila 2017. godine.

12. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 2341/15, AP 589/16 (AP 2336/16), AP 3102/16, AP 3271/16, AP 3331/16, AP 3340/16, AP 4125/16, AP 4508/16 i AP 4721/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2341/15.

III. Činjenično stanje

13. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

14. Svi apelanti su podnijeli apelacije zbog dužine trajanja postupaka koje su pokrenuli u periodu od 10. marta 2004. godine do 3. jula 2012. godine i koji su trajali, odnosno traju između tri godine i četiri mjeseca do jedanaest godina.

15. Postupajući u konkretnim predmetima sudovi su imali periode neaktivnosti, odnosno nisu efikasno preduzimali neophodne procesne radnje radi okončanja predmetnih postupaka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. U svim apelacijama apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja postupaka pred redovnim sudovima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, neki apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovori na apelaciju

17. U odgovoru na apelacije redovni sudovi opravdavaju dužinu trajanja predmetnih postupaka tako što se, uglavnom, pozivaju na Plan rješavanja starih predmeta koji su obavezni da provode u skladu sa instrukcijama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTVBiH), te na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudovima.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

19. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine;[...]

(15) daje prijedloge, prema vlastitoj ocjeni, u vezi s godišnjim budžetom predloženim od strane državnih tijela i/ili vlada za sudove i tužilaštva;

(16) daje i iznosi, prema vlastitoj ocjeni, prijedloge za izmjenu budžeta predloženih od strane državnih organa i/ili vlada i/ili Pravosudne komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nadležnim zakonodavnim organima;

(17) prikuplja i analizira izvještaje, kao i potrebne informacije o budžetu i prihodima za sudove i tužilaštva kako bi se osigurali statistički podaci za efikasan rad sudova i tužilaštava;[...]

(19) učestvuje u izradi nacrta i odobrava Pravilnike o poslovanju za sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini;

(20) nadgleda i savjetuje sudove i tužilaštva o odgovarajućim i efikasnim tehnikama i postupcima u vezi s budžetom, upravljanjem i rukovođenjem i inicira edukaciju u tom pogledu;

(21) pokreće, nadgleda i koordinira projekte koji se odnose na poboljšanje pitanja vezanih za upravljanje sudovima i tužilaštvima, uključujući traženje finansijskih sredstava iz domaćih i međunarodnih izvora;[...]

(23) utvrđuje kriterije za rad sudova i tužilaštava i pokreće istrage koje se odnose na postupanje u oblasti uprave ili finansija;[...]

(25) utvrđuje broj sudija, tužilaca i zamjenikâ glavnog tužioca za sudove i tužilaštva iz njegove nadležnosti, nakon konsultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiocem, tijelom nadležnim za budžet, i nadležnim ministarstvom pravde;[...]

(28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu uticati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužilaštvima iz nadležnosti Vijeća; [...]

20. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.
Dužnosti predsjednika suda

Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudskom upravom. [...]

Član 37.
Propisi o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju suda

Visoko sudsko i tužilačko vijeće donosi pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, koji prethodno priprema u saradnji sa federalnim ministrom pravde.

Predsjednik suda, uz saglasnost federalnog ministra pravde, donosi pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta u skladu sa kriterijima iz člana 41. ovog Zakona.

Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta predsjednik suda dostavlja Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 61.
Ministarstva pravde

Federalno ministarstvo pravde ima sljedeće nadležnosti:

1) prati primjenu ovog Zakona i drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje svih sudova u Federaciji i

2) prikuplja statističke podatke o radu svih sudova u Federaciji i daje uputstva sudovima za prikupljanje, vođenje i dostavljanje tih podataka.

Federalno ministarstvo pravde u odnosu na Vrhovni sud Federacije i kantonalna ministarstva pravde u odnosu na kantonalne i općinske sudove, imaju sljedeće nadležnosti:

[...]

3) daju prijedloge predsjedniku suda i sa njim sarađuju radi unapređenja organizacije i poslovanja suda;

4) prikupljaju statističke podatke o radu sudova;

5) osiguravaju materijalne uvjete za rad sudova, ako zakonom nije drugačije određeno [...]

U vršenju svojih nadležnosti iz poslova pravosudne uprave Federalno ministarstvo pravde i kantonalna ministarstva pravde usko sarađuju i dostavljaju sve informacije Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 64.
Nepravilnosti

Ako kantonalno ministarstvo pravde utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova, obavijestit će o tome Federalno ministarstvo pravde.

Ako Federalno ministarstvo pravde, pri vršenju svojih nadležnosti ili na osnovu izvještaja kantonalnih ministarstava pravde, utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili propisa iz stava 1. ovog člana, obavijestit će o tome predsjednika suda ili Visoko sudsko i tužilačko vijeće radi poduzimanja odgovarajućih mjera.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka dopustive po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

24. Ustavni sud ukazuje da su postupci u predmetima br. AP 589/16 (AP 2336/16), AP 3102/16, AP 3271/16 (u odnosu na predmete br. 04 0 U 004593 12 Uvp i 04 0 U 004564 12 Uvp), AP 3331/16 i AP 3340/16 okončani Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 195164 14 Rev od 7. aprila 2016. godine (AP 589/16 (AP 2336/16)), Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 012733 14 Rev od 7. jula 2016. godine (AP 3102/16), Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 U 004593 12 Uvp od 7. novembra 2016. godine i Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 004564 12 Uvp od 7. novembra 2016. godine (AP 3271/16), Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020899 14 Rev od 15. novembra 2016. godine (AP 3331/16) i Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020888 15 Rev od 11. aprila 2017. godine, dakle, nakon podnošenja predmetnih apelacija. Odluke su dostavljene apelantima, ali predmetne apelacije su, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bile dopustive i u vrijeme podnošenja.

25. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

27. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja postupaka pred redovnim sudovima, prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

30. Ustavni sud zapaža da su postupci na čiju se dužinu apelanti žale započeli između 2004. i 2012. godine i da neki od njih još nisu okončani, dok su ostali okončani nakon podnošenja apelacije, kako je ranije navedeno. Dakle, postupci u predmetnim apelacijama su trajali, ili još traju, između tri godine i četiri mjeseca i jedanaest godina.

31. U brojnim odlukama koje je donio u vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud je kontinuirano ukazivao da se "razumnost" dužine postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti svakog pojedinog predmeta. Pri tome kriteriji koji su uspostavljeni u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) o kojima treba voditi računa su: složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti i značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, npr. Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Ustavni sud, između mnogih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr.).

32. Također, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da je u određenim postupcima u kojima je po domaćem zakonu propisano da su hitne prirode potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti. Takav je slučaj npr. sa predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, ili npr. u radnim sporovima (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, AP 1233/06 od 15. januara 2009. godine i dr.).

33. Nakon detaljne analize svake pojedinačne apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u postupcima na čiju se dužinu apelanti žale radi o naročito složenim pitanjima, niti da su apelanti svojim ponašanjem odlučujuće doprinijeli ukupnoj dužini postupaka koji su u pitanju. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi, također, zapazio da, kada sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju "prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine" (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba, ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ista opravdanja se vide i u odgovorima na predmetne apelacije.

34. Međutim, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak i omogućiti strankama da u razumnom roku dođu do konačne odluke, ali i da tokom tog postupka uživaju sve garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1975/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 42. sa daljnjim referencama).

35. Osim toga, Ustavni sud kontinuirano reafirmira i vrlo čvrste vlastite, ali i stavove Evropskog suda o tome da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud u svojoj praksi ističe da hronična opterećenost sudova nije opravdanje za prekomjernu dužinu postupka. Dok se trenutni zastoj, koji za pravni sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, npr., recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje. Naime, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (op.cit., AP 303/16, tačka 30. sa daljnjim referencama).

36. Imajući u vidu kriterije koji su već navedeni, te vodeći računa o svim okolnostima u svakom konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom, Ustavni sud smatra da je dužina postupka u svakom pojedinačnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve "suđenja u razumnom roku". Stoga, Ustavni sud smatra da je u svakom pojedinačnom predmetu došlo do kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. Budući da je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, te da su svi apelanti zatražili naknadu štete, Ustavni sud smatra da svakom apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju su apelanti nesumnjivo pretrpjeli zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da svakom apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od po 1.000,00 KM. Ustavni sud se opredijelio za princip da svim apelantima dodijeli istu naknadu bez obzira na razlike u pojedinim slučajevima, uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u izreci ove odluke preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata, tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

39. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na sjedište suda pred kojim su vođeni predmetni postupci, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

40. Neki od apelanata navode da im je, zbog dužine trajanja predmetnih postupaka, povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovih prava temelje na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci, u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati apelacione navode koji se odnose na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Dužina trajanja parničnih postupaka kao sistemski problem

41. Ustavni sud je, nakon što je u brojnim predmetima naglasio da se preopterećenost sudova velikim brojem starih predmeta ne može smatrati vanrednom okolnošću, u već spomenutoj Odluci broj AP 303/16 zaključio da se radi o sistemskom problemu "koji je doveo do hroničnih zaostataka u radu suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi". Dalje, Ustavni sud je naglasio da je evidentno "da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svoga rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH", ali je zaključio da "navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda" (op.cit., AP 303/16, tačka 25).

42. Dalje, pregled statistike vrste predmeta pred Ustavnim sudom iz njegove apelacione nadležnosti pokazuje da je u periodu od januara 2008. do februara 2017. godine Ustavni sud donio ukupno 1.447 odluka u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku (u parničnom i izvršnom postupku zajedno, ali ovaj broj ne obuhvata odluke u kojima je utvrđeno kršenje ovog prava u upravnom i krivičnom postupku, niti odluke koje se tiču neizvršenja iz budžeta raznih nivoa vlasti). Ustavni sud je u tim odlukama naložio određenim nivoima javne vlasti da isplate apelantima određene novčane iznose na ime naknade nastale nematerijalne štete zbog ovakvog kršenja ustavnih prava, pozivajući se na sjedište suda pred kojim je vođen postupak u kojem je utvrđena povreda. Ukupan iznos ovako dosuđene naknade u navedenom periodu iznosi oko 1.800.000,00 KM, što predstavlja značajan iznos. U vrijeme donošenja ove odluke pred Ustavnim sudom se nalazi oko 600 predmeta u kojima se apelanti žale na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, a taj broj se stalno povećava prilivom novih apelacija u kojima se kao primarno postavlja pitanje dužine postupka.

43. Ustavni sud, također, zapaža da je VSTV u svom saopćenju za medije od 12. aprila 2017. godine objavilo da je u 2017. godini planiralo riješiti ukupno 156.320 "najstarijih predmeta", te da je u prvom kvartalu ove godine premašilo kvartalni plan tako što je, umjesto planiranih 25%, riješeno 36% od planiranog broja, odnosno da je riješeno 60.339 "najstarijih predmeta". Iako nije navedeno na koji se period odnosi ovaj broj "najstarijih predmeta" koje prema planu treba riješiti 2017. godine, iz prateće tabele izvršenja plana, koja je, također, objavljena i dostupna (vidi na: http://vstv.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=67599), vidljivo je da u radu još ima i predmeta koji su započeti "2000. i ranije". Na osnovu ovoga, uz ponovno zapažanje da se preduzimaju određeni napori na rješavanju starih predmeta, Ustavni sud sa zabrinutošću konstatira da su svi ti predmeti koji su kategorizirani kao "najstariji predmeti" (i za koje se može pretpostaviti da traju duže od pet godina, dakle, da su inicirani u periodu od 2001. do 2011. godine) potencijalne apelacije zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

44. U vezi s tim, Ustavni sud je već u navedenoj Odluci broj AP 303/16 zaključio "da je problem ostao aktuelan i nakon donošenja konkretnih odluka, odnosno da javna vlast ni na jednom nivou u Bosni i Hercegovini nije provela adekvatne mjere kojima bi se poboljšala situacija uprkos znatnoj i dosljednoj praksi Ustavnog suda u ovim slučajevima". Zbog toga je Ustavni sud u toj odluci zaključio i da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu "nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirana tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje (op.cit., AP 303/16, tač. 37-39). Također, Ustavni sud je smatrao da "treba ocijeniti dosadašnje napore [VSTVBiH] kao nezavisnog i samostalnog organa koji ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, te da unaprijedi efikasnost pravosuđa u Bosni i Hercegovini". Imajući u vidu njegova ovlaštenja i nadležnosti utvrđene Zakonom o VSTVBiH, Ustavni sud je zaključio "da je neophodno da [VSTVBiH] preduzme daljnje mjere kojima bi se otklonile manjkavosti sudskog sistema u Bosni i Hercegovini u pogledu poštovanja zahtjeva za razumni vremenski rok u okviru ustavnog prava na pravično suđenje". Stoga je Ustavni sud odlučio da Odluku broj AP 303/16 dostavi VSTVBiH uz zahtjev da VSTVBiH, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema te odluke, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama i njihovim efektima (op. cit., AP 303/16, tačka 45). Međutim, Ustavni sud sa žaljenjem konstatira da VSTVBiH, do dana donošenja predmetne odluke, nije dostavilo Ustavnom sudu traženu obavijest iako je VSTVBiH odluku Ustavnog suda primilo 30. marta 2016. godine, dakle, ni nakon proteka ostavljenog roka od šest mjeseci.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ostaje pri zaključku iz Odluke broj AP 303/16 o tome da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti, te da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Ustavni sud u navedenoj Odluci broj AP 303/16 nije utvrdio i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iako je u dijelu odluke razmatrao to pitanje i zaključio da u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku "nedostaje djelotvoran pravni lijek u domaćem pravnom sistemu prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu" (op.cit., AP 303/16, tačka 40). Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u ovoj odluci detaljno razmotriti i pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku.

47. Apelanti se nisu eksplicitno pozvali na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da apelanti smatraju da nemaju nikakvog drugog djelotvornog pravnog sredstva kojim bi ishodovali okončanje postupka u razumnom roku, osim podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

48. U vezi sa pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je usvojio stav da je taj sud najpozvaniji da dâ pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Također, Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Osim toga, kako je već rečeno, VSTVBiH nije udovoljilo zahtjevu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 303/16, što ozbiljno dovodi u pitanje i nastojanja Ustavnog suda da putem svoje apelacione nadležnosti efikasno riješi problem dužine postupaka pred redovnim sudovima.

49. U vezi sa pitanjem djelotvornog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da su, prema članu 1. Evropske konvencije, države članice dužne osigurati "svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode" garantirane Evropskom konvencijom. Primarna pozitivna obaveza domaćih vlasti je, dakle, da svima osigura uživanje garantiranih prava i sloboda, a mehanizmi zaštite ljudskih prava predviđeni Evropskom konvencijom su supsidijarni. Ovaj supsidijarni karakter je artikuliran i kroz član 13. Evropske konvencije kojim se garantira dostupnost na domaćem nivou pravnog lijeka kojim će se osigurati provođenje i uživanje suštine prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ovaj pravni lijek moraju osigurati, u kojoj god formi to odluče, države ugovornice. Standardi Evropskog suda u vezi sa ovim pitanjem pokazuju da djelotvornost pravnog lijeka, u smislu člana 13. Evropske konvencije, ne zavisi od garancija da će rezultati korištenja tog pravnog lijeka biti u korist onoga ko ga koristi. Osim toga, čak i kada jedan pravni lijek per se ne može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve iz ovog člana, kombiniranje nekoliko pravnih lijekova koji su predviđeni u domaćem pravnom sistemu mogu dati zadovoljavajući efekt. Zbog toga je, prema praksi Evropskog suda, u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li su pravni lijekovi koji su dostupni u domaćem pravnom sistemu "djelotvorni" na način da mogu prevenirati kršenje ljudskih prava (vidi, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, tač. 97-98).

50. Razmatrajući modalitete ispunjenja pozitivnih obaveza javne vlasti radi otklanjanja sistemskih kršenja ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Evropski sud je istakao da je "prevencija nepobitno najbolje rješenje u apsolutnom smislu, kao i u mnogim oblastima. U slučaju kada je sudski sistem manjkav u odnosu na zahtjev za razuman vremenski rok iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravni lijek koji je osmišljen da ubrza postupak, kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje, predstavlja najdjelotvornije rješenje. Takav pravni lijek nudi nepobitnu prednost u odnosu na pravni lijek koji pruža samo odštetu, budući da on, također, sprečava i utvrđivanje uzastopnih povreda u odnosu na isti postupak, te ne ispravlja povredu samo a posteriori, kao što to čini pravni lijek koji nudi kompenzaciju. Neke države su savršeno shvatile situaciju birajući da kombiniraju dvije vrste pravnog lijeka, jednu namijenjenu ubrzanju postupka i drugu pružanju kompenzacije" (ibid., tač. 90-100). Član 13. Evropske konvencije, također, dozvoljava državi da odabere bilo koji pravni lijek koji može ubrzati postupak koji je u toku, ili pravni lijek za obeštećenje post factum, zbog odugovlačenja koje se već desilo. Dok se prednost daje prvoj vrsti pravnog lijeka – ubrzavanju postupka s obzirom na to da se tako sprečava daljnje odugovlačenje, pravni lijek kojim se dobija obeštećenje može se smatrati podjednako djelotvornim u slučaju kada je postupak predugo trajao, a preventivni pravni lijek nije postojao (op.cit., AP 303/16, tačka 41. sa daljnjim referencama).

51. S druge strane, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost čiji je cilj osiguranje poštovanja najviših standarda ljudskih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, treba zapaziti i da je obraćanje Ustavnom sudu obavezan korak za sve one koji bi pitanje eventualnog kršenja nekog ljudskog prava željeli postaviti pred Evropski sud, osim ako bi mogli dokazati da je apelacija Ustavnom sudu nedjelotvoran pravni lijek. U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, apelacija Ustavnom sudu je za sada jedino pravno sredstvo za zaštitu tog prava. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti o kojima je bilo riječi, Ustavni sud ponavlja svoj stav iz Odluke broj AP 303/16 da apelacija nije dovoljan način ubrzanja postupka i/ili obeštećenja, zato što ona "nije neposredno način ostvarenja prava na brzo i djelotvorno suđenje, nego jedan od načina da se reagira na dugotrajnost i nedjelotvornost koje već postoje u sudskom postupku" (op.cit., AP 303/16, tačka 40).

52. Ustavni sud naročito zapaža da se broj apelacija koje se podnose u vezi sa dužinom postupka, kako je to već rečeno, stalno povećava. Određeni broj apelacija se ponovo podnosi i nakon što je Ustavni sud već jednom utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, zato što zahtjev Ustavnog suda da se "postupak hitno okonča" često ne bude suštinski izvršen, pa se postupak pred sudovima i dalje produžava po nekoliko godina i nakon odluke Ustavnog suda (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3210/11 od 10. aprila 2013. godine, AP 3067/13 od 20. juna 2016. godine i AP 4075/15 od 3. februara 2016. godine, nisu objavljene, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, kako je već rečeno, VSTV nije obavijestilo Ustavni sud o bilo kakvoj mjeri koju je u vezi sa ovim pitanjem preduzelo čak ni kada je za to istekao rok ostavljen u Odluci broj AP 303/16. Osim toga, iz predmeta ove vrste se vidi i ozbiljan problem nepoštovanja rokova za postupanje ili nepoštovanje drugih procesnih pravila koji su propisani zakonima o parničnom postupku, koji bi, kad bi se dosljedno primjenjivali, nesumnjivo imali pozitivan utjecaj na ukupnu dužinu postupka (npr. rokovi za dostavljanje tužbe na odgovor ili zakazivanje pripremnog i glavnog ročišta ili npr. praksa da se pripremno ročište odgađa i po nekoliko puta, iako za to nema uporišta u zakonima o parničnom postupku i sl.). Sve ovo ukazuje na propuste u efikasnom upravljanju postupkom, što je pitanje koje Ustavni sud ne može rješavati u okviru svoje apelacione nadležnosti. Naime, pri utvrđivanju eventualnog kršenja prava na suđenje u razumnom roku relevantni su samo kriteriji koji su već navedeni u ovoj odluci, a među njima nije dosljedno poštovanje rokova propisanih zakonom ili nekih drugih procesnih pravila koja su propisana kako bi se postupkom efikasno upravljalo i kako bi se ostvario princip ekonomičnosti postupka kako to traže zakoni o parničnom postupku. Stoga se može desiti da ukupna dužina postupka u vrijeme obraćanja Ustavnom sudu još nije dostigla zabrinjavajući stepen prema standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo utvrditi kršenje tog prava, ali se zbog propusta u efikasnom upravljanju postupkom, može dostići i ta granica. Djelovanje u tim ranijim fazama postupka, putem odgovarajućeg pravnog lijeka osmišljenog da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje, predstavljalo bi prevenciju u postupcima koji traju da ne dođe do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, kako to kroz svoje odluke zahtijeva i Evropski sud. Svakako, apelacija Ustavnom sudu zbog dužine postupka bi i dalje bila dostupna, ali kao dodatno sredstvo zaštite ljudskog prava na suđenje u razumnom roku, ukoliko bi to bilo potrebno.

53. Dakle, zbog toga što nadležna javna vlast još nije pronašla adekvatan način da riješi ovaj očigledan problem na koji Ustavni sud godinama ukazuje, zatim, zbog ograničene ustavne mogućnosti Ustavnog suda da odredi konkretne mjere ubrzanja u svakom konkretnom predmetu, ali i zbog stalnog povećanja broja apelacija koje se isključivo odnose na pitanje dugotrajnosti parničnih postupaka, djelotvornost apelacije, kao pravnog lijeka koji je povodom ovog pitanja jedini dostupan apelantima, ozbiljno je dovedena u pitanje u smislu stvarnog i efikasnog okončanja parničnih postupaka, kako bi se suštinski ispunili zahtjevi suđenja u razumnom roku.

54. Imajući sve ovo u vidu, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Mjere koje je potrebno preduzeti sa ciljem izvršenja ove odluke

U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

55. Što se tiče mjera koje nadležna javna vlast treba preduzeti, Ustavni sud je u Odluci broj AP 303/16 naglasio da, "premda ne treba isključiti daljnju reformu zakonodavstva i pravnih sredstava u ostvarenju prava na pravično suđenje, prema mišljenju Ustavnog suda, primarna uloga pripada preventivnim i strukturalnim zahvatima koji bi trebali osigurati institucionalnu sposobnost kvalitetnog i brzog suđenja, te koji bi vjerovatnost da dođe do povrede prava na pravično suđenje minimizirali i otklonili već u početku" (op.cit., AP 303/16, tačka 40). U okviru toga Ustavni sud smatra da će u ovakvim okolnostima u kojima je utvrđeno sistemsko kršenje prava na suđenje u razumnom roku stvarni efekti mjera i aktivnosti biti vidljivi i suštinski djelotvorni samo ako svaki dio javne vlasti koji ima nadležnosti u vezi sa dobrom organizacijom pravosuđa, djelujući pojedinačno i zajedno, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo djelotvorno uživanje u pravu na pravično suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupak vodi, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

U odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije

57. Imajući u vidu da je u ovoj odluci utvrđeno i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a slijedeći praksu Evropskog suda u sličnim slučajevima (vidi, npr. Rumpf protiv Njemačke, "pilot" presuda od 2. septembra 2009. godine, Athanasiou i dr. protiv Grčke, "pilot" presuda od 21. decembra 2010. godine i sl.), Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i VSTVBiH bez odgađanja, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke Ustavnog suda, preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti sa ciljem propisivanja jednog ili više djelotvornih pravnih lijekova u skladu sa članom 13. Evropske konvencije i sa ovom odlukom radi efikasne zaštite prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da je u svim postupcima iz apelacija koje su predmet ove odluke došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je u svakom pojedinačnom slučaju dužina postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali razumno i logično obrazloženje. Osim toga, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine trajanja parničnih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje parničnih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima u odnosu na parnični postupak.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje postupka koji je u toku, ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.

60. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.