Službeni glasnik BiH, broj 80/10

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2298/07, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija N. B.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici N. B., u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 1.200 KM na ime kompenzacije zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija N. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-347/04 od 14. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-238/99 od 8. juna 2004. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 7. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 347/04 od 14. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-238/99 od 8. juna 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 13. augusta 2007. godine i 6. jula 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kao i od Svetozara Basora, učesnika u postupku, zatraženo je 4. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 12. januara 2009. godine zatraženo da dostavi predmetni spis.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. septembra 2009. godine, Osnovni sud 22. februara 2010. godine, a učesnik u postupku 16. septembra 2009. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je spis dostavio 22. februara 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 24. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je u tužbi navela da je vlasnica kioska površine 8,5 m�, u kojem je obavljala trgovačku djelatnost, a koji se nalazio u Trebinju na platou ispred Biroa za zapošljavanje (u daljnjem tekstu: sporni kiosk). Neutvrđenog datuma, u prvoj polovini 1983. godine, tuženi Svetozar Basor iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tuženi) navodno je prisvojio navedeni kiosk tako što ga je stavio na kamion i odvezao svojoj kući.

7. Tužbom od 31. augusta 1999. godine apelantica je tražila da joj tuženi preda sporni kiosk i naknadi troškove parničnog postupka.

8. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište 23. novembra 1999. godine, međutim, ročište je zbog odsutnosti, kako je naveo Osnovni sud "uredujećeg sudije", odloženo za 26. novembar 1999. godine.

9. Na ročištu od 26. novembra 1999. godine apelanticin advokat je zatražio da se ročište odloži za 28. decembar 1999. godine zbog naknadne dostave punomoći za apelanticu.

10. Sljedeće ročište je održano 28. decembra 1999. godine. Na tom ročištu stranke su predložile saslušanje svjedoka na okolnosti otuđenja spornog kioska i to na narednom ročištu koje je zakazano za 26. januar 2000. godine.

11. Na ročištu od 26. januara 2000. godine saslušani su predloženi svjedoci, a za sljedeće ročište, 25. februar 2000. godine, sud je odredio saslušanje tuženog kao parnične stranke, te pribavljanje spisa Općinskog sekretarijata za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Općine Trebinje (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat). Iz spisa predmeta se vidi da je Osnovni sud tražio hitnu dostavu tražene dokumentacije od Općinskog sekretarijata.

12. Osnovni sud je na ročištu od 25. februara 2000. godine saslušao predložene svjedoke, a za ročište od 10. marta 2000. godine odredio saslušanje svjedoka B. R. i pribavljanje dodatne dokumentacije od Općinskog sekretarijata. Osnovni sud je 17. maja 2000. godine zatražio dodatnu dokumentaciju koju Izvršni odbor SO Trebinje posjeduje, a u vezi sa kioskom i dodjelom na korištenje, te u vezi s tim da li je kiosk popisan kao napuštena imovina koja je dodijeljena na korištenje tuženom.

13. Apelantica je 17. marta 2000. godine precizirala tužbeni zahtjev predlažući vještačenje na okolnost vrijednosti spornog kioska. Osnovni sud je zakazao ročišta 19. aprila 2000. godine, 17. maja 2000. godine i 22. juna 2000. godine, kada je ovo posljednje ročište odloženo na neodređeno vrijeme. Apelantica je 18. decembra 2000. godine ponovo precizirala tužbeni zahtjev.

14. Rasprava pred sudom je nastavljena tek 25. aprila 2001. godine kada je sud utvrdio da je Rješenjem Okružnog suda broj K-2/00 od 13. decembra 2000. godine, koje je postalo pravosnažno, obustavljen krivični postupak protiv tuženog jer je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja.

15. Nakon što je saznala da se sporni kiosk nalazi u Crnoj Gori, apelantica je 12. februara 2001. godine, na osnovu člana 191. stav 2. tada važećeg Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/55-35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPPRS), preinačila tužbeni zahtjev tražeći da joj tuženi, zbog neosnovanog obogaćenja, naknadi štetu koja joj je pričinjena.

16. Nakon toga, Osnovni sud je održao ročišta 3. maja 2001. godine, kada je zatražio dostavu krivičnog spisa Osnovnog suda broj K-2/00 koji je 13. decembra 2000. godine okončan obustavom postupka, te 24. augusta 2001. godine.

17. Apelantica je 13. februara 2003. godine urgirala postupanje suda u ovom postupku navodeći da je zadnje ročište bilo 3. maja 2001. godine.

18. Nakon toga, sud je održao ročišta 7. marta 2003. godine i 18. aprila 2003. godine.

19. Apelantica je 17. aprila 2003. godine preinačila tužbu tražeći naknadu štete zbog nemogućnosti vraćanja kioska. Osnovni sud je održao ročište 5. aprila 2004. godine, dopustio je preciziranje tužbenog zahtjeva, te zakazao glavnu raspravu za 11. maj 2004. godine.

20. Presudom Osnovnog suda broj P-238/99 od 8. juna 2004. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se preda u posjed sporni kiosk i da joj se naknade troškovi parničnog postupka. Presudom je odbijen i apelanticin alternativno podneseni tužbeni zahtjev da se ove obaveze tuženi može osloboditi u slučaju nemogućnosti izvršenja ako apelantici plati iznos od 10.500 KM. I konačno, apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

21. Osnovni sud je obrazložio da iz izvedenih dokaza na glavnoj raspravi proizlazi da apelantica nije dokazala činjenice na kojima je zasnivala svoj zahtjev. Naime, uvidom u polisu osiguranja za predmetni kiosk, te uvidom u Rješenje Općinske komisije za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove Trebinje broj 07-364-60/91 od 4. aprila 1991. godine, evidentno je da je sporni kiosk bio apelanticino vlasništvo, ali ona u postupku nije dokazala da se kiosk nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Na osnovu iskaza jedinog saslušanog svjedoka Č. Z., moglo se, također, zaključiti da je on samo popisao predmetni kiosk kao napuštenu imovinu u naselju Zasad-Trebinje, ali da ga nije našao ispred kuće tuženog niti njegovog dvorišta, nego na zemljištu koje pripada društvenom vlasništvu. Dalje, krivični postupak protiv tuženog je obustavljen, pa se izjave tuženog date u tom krivičnom postupku nisu mogle ocjenjivati u parničnom postupku. Konačno, budući da apelantica nije dokazala da se predmetna stvar iz tužbe nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, Osnovni sud je, kako u pogledu predaje spornog kioska u posjed, tako i pogledu isplate 10.500 KM kao facultas alternative, odbio tužbeni zahtjev.

22. Apelantica je 17. juna 2004. godine podnijela žalbu na prvostepenu presudu.

23. Presudom Okružnog suda broj Gž-347/04 od 14. jula 2005. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude sud se pozvao na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/93; u daljnjem tekstu: ZOVPO), kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Prema stavu 2. istog člana, vlasnik mora dokazati da nad stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, te da se sporna stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Iz samog spisa i dostavljene dokumentacije kao nesporno proizlazi da je apelantica vlasnica predmetne stvari, spornog kioska, i da se kiosk ne nalazi u posjedu tuženog, da je on "isječen" i više ne postoji, tako da je, prema mišljenju Okružnog suda, reivindikacioni tužbeni zahtjev neosnovan u samom osnovu jer se utužena stvar, sporni kiosk, ne nalazi u posjedu tuženog. Potvrđujući prvostepenu presudu, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, o čemu je u presudi dao valjane i odlučne razloge.

24. Apelantica je 23. augusta 2005. godine izjavila reviziju na Presudu Okružnog suda broj Gž-347/04 od 14. jula 2005. godine.

25. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine apelanticina revizija protiv drugostepene presude je odbijena. Utvrđujući da je apelantica zaista bila vlasnik spornog kioska, te da je tuženi uzeo kiosk i odvezao ga kući, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da ne postoji mogućnost da tuženi vrati taj kiosk apelantici jer se više i ne nalazi u njegovom posjedu. Zbog toga su i ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 37. ZOVPO-a, a na osnovu koje se može suditi o podnesenom tužbenom zahtjevu. Za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, kako zaključuje Vrhovni sud, apelantica je morala dokazati da je stvar koju traži njena, odnosno da ju je stekla na jedan od načina propisanih odredbama čl. 20-36. ZOVPO-a, da se tražena stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, zatim identitet stvari, jer se može tražiti povrat samo individualno određene stvari. U konkretnom slučaju, apelantica je na jasan način identificirala kiosk čiji je povrat tražila i nema dileme da je kiosk bio njen i da ga je tuženi otuđio. Međutim, tokom postupka nije utvrđeno da se predmetni kiosk nalazi kod tuženog, dakle, nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarno-pravne zaštite o kojoj govori navedena odredba člana 37. ZOVPO-a.

26. Vrhovni sud je zaključio da se apelanticin tužbeni zahtjev svodi na predaju u posjed spornog kioska, zbog čega je apelantica odustala od provođenja dokaza vještačenjem njegove vrijednosti, čega se tuženi može osloboditi ako apelantici isplati traženi iznos. Dakle, na osnovu navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tzv. facultas alternativi. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, nisu prihvatljivi navodi revizije da je sud "bio ovlašten i da tužbeni zahtjev usvoji samostalno u fakultativnom dijelu, bilo kao naknadu štete, ili stjecanje bez osnova". Predmet tužbenog zahtjeva, o kojem je raspravljao i odlučio sud, samo je predaja stvari (kiosk) u posjed, a apelantica svojom izjavom o oslobađanju tuženog ove obaveze ako plati novčani iznos od 10.500 KM nije podnijela drugi zahtjev već je prepustila tuženom da joj, ako neće da preda kiosk, isplati traženi novčani iznos.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


27. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se prvenstveno žali na dužinu postupka pred redovnim sudovima navodeći da je osam godina (prema spisu: sedam godina i devet mjeseci) dug period u predmetu povrata kioska, odnosno naknade štete. Osim navedenog, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u činjenici da je na glavnoj raspravi propušteno da se "pročitaju dosad provedeni dokazi", čime je iz spiska ispušten iskaz "krucijalnog" svjedoka M. V. Na glavnoj raspravi od 11. maja 2004. godine saslušan je samo jedan svjedok Z. Č., a nakon toga sud je donio rješenje o provođenju ostalih dokaza, kao što su čitanje polise osiguranja i uvid u Rješenje Općinske komisije za urbanizam broj 07-364-60/91 od 4. aprila 1991. godine. Također, nisu saslušani svjedoci koji se tada nisu odazvali, odnosno sud je propustio da pročita njihove ranije date iskaze. Time je sud, smatra apelantica, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka donoseći nezakonitu odluku kojom je njen tužbeni zahtjev odbijen. Iste propuste su, kako navodi apelantica, napravili i Okružni i Vrhovni sud. Dalje, apelantica smatra da joj nije omogućeno da sud pravično i temeljito ispita njenu tužbu smatrajući da pristup sudu nije bio suštinski već samo formalan, jer su sudovi procesnim propuštanjem saslušanja određenih svjedoka uskratili dokazivanje činjenice da je tuženi prisvojio predmetni kiosk kao apelanticino vlasništvo. Apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, osporene presude ukinu i da Ustavni sud odluči u meritumu tako što će u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i sastava ove apelacije. Zbog oduzimanja imovine koja je njeno vlasništvo, kao i zbog vođenja sudskog postupka "van svih razumnih rokova", apelantica je podnijela i zahtjev za kompenzaciju u iznosu od 30.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju


28. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da ovaj sud ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Smatrajući da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava, Vrhovni sud je zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i to na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim.

29. U odgovoru Osnovnog suda je navedeno da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se ona žali.

30. U odgovoru tuženog je navedeno da apelantica nije pružila nijedan dokaz koji bi njene tvrdnje učinio vjerovatnim. Tačno je da je parnični postupak dugo trajao pred prvostepenim sudom, ali je tome najviše doprinijela apelantica. Iz priloga uz ovaj spis je vidljivo da je ovako dug postupak posljedica apelanticinog ponašanja, odnosno njenog punomoćnika. Naime, tužbeni zahtjev je, kako stoji u odgovoru na apelaciju, više puta preinačavan, što je sud i dopuštao. Također, nije osnovana ni apelanticina tvrdnja da u zapisnik nije uneseno ono što su stranke tražile, odnosno da nisu uzeti u obzir prijedlozi za saslušanje nekih svjedoka. Konačno, apelantica je, kako se zaključuje u odgovoru na apelaciju, "razvlačila" parnični postupak, preinačavala prvobitno podneseni tužbeni zahtjev pokušavajući da uključi i nadležno tužilaštvo, te neosnovano tražila naknadu za dužinu postupka, zbog čega se predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi


31. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/55-35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 191. stav 2.

Š...Ć

Ako tužilac preinačuje tužbu tako što uslijed okolnosti koje su nastale poslije podnošenja tužbe zahtijeva iz istog činjeničnog osnova drugi predmet ili novčani iznos, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

32. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Š...Ć

Član 112.

Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo zbog sljedećih razloga:

1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;

Š...Ć

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

Š...Ć

U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava, sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

Š...Ć

33. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da nad stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, te da se sporna stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

VI. Dopustivost


34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. juna 2007. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


38. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku


Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi


39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

41. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir


42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu parnični postupak počeo 31. augusta 1999. godine kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu radi predaje u posjed spornog kioska i naknade troškove parničnog postupka. Postupak povodom apelanticine tužbe je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Rev-564/05 od 18. maja 2007. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi sedam godina i devet mjeseci, koliko je bilo potrebno da apelantica dođe do konačne odluke suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka


43. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi predaje u posjed ili isplate, a Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja o kojima je trebalo odlučiti.

44. Ustavni sud smatra da je period od pokretanja tužbe do donošenja prvostepene presude, za koju je Osnovnom sudu trebalo skoro pet godina (od 31. augusta 1999. godine do 8. juna 2004. godine), relativno dug period koji je bitno utjecao na ukupnu dužinu postupka, i taj se period može staviti na teret Osnovnom sudu. Kao što se vidi iz činjeničnog stanja ovog predmeta, tražena dostava dokumentacije od Općinskog sekretarijata nije bila blagovremena, kako je sud nalagao, pa je bilo neophodno da se ta traženja ponove, zbog čega je sud odlagao ročišta na neodređeno vrijeme. Također, Osnovni sud je čekao na dostavu spisa iz krivičnog predmeta više od godinu i po dana jer nije mogao nastaviti parnični postupak bez razjašnjenja krivične odgovornosti tuženog, kako bi odlučio o opravdanosti preinačenja apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu štete uslijed nemogućnosti povrata kioska. Također, iz spisa predmeta je vidljivo da je ročište zakazano 22. juna 2000. godine odloženo na neodređeno vrijeme i nastavljeno tek 25. aprila 2001. godine kada je sud utvrdio da je Rješenjem Okružnog suda broj K-2/00 od 13. decembra 2000. godine, koje je postalo pravosnažno, obustavljen krivični postupak protiv tuženog jer je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Konačno, iz samog spisa proizlazi da je Osnovni sud više puta odgađao raspravu, a da nije navodio razloge u zapisniku zašto to čini na neodređeno vrijeme, niti je to obrazložio u dostavljenom izjašnjenu na apelaciju. Iz predočenog Ustavnom sudu se može zaključiti da navedeni broj ročišta nije bio svrsishodan i opravdan. Dalje, vezano za apelanticine žalbene i revizione postupke, iz dokumentacije spisa proizlazi da su odluke Okružnog i Vrhovnog suda donesene u relativno kratkim periodima, pa Ustavni sud ne može zaključiti da su ovi sudovi u bilo kojoj fazi postupka svojim radnjama ili propuštanjem doprinijeli dužini predmetnog parničnog postupka.

45. Vezano za apelanticino ponašanje, Ustavni sud smatra da iz predočene dokumentacije i stanja spisa proizlazi da apelantica nije doprinijela dužini trajanja postupka pred redovnim sudovima. Iz samog toka postupka je vidljivo da je apelantica nekoliko puta precizirala tužbeni zahtjev, ali preinačenje tužbenog zahtjeva je dopuštena i opravdana procesna radnja koju sud dopušta kad se pojave okolnosti koje tužiocu omogućavaju da kvantitativno poveća postojeći zahtjev, istakne novi zahtjev uz postojeći ili, kao u konkretnom slučaju, istakne novi zahtjev umjesto postojećeg. Stoga se ne može zaključiti da korištenje ovih dopuštenih procesnih radnji predstavlja značajan apelanticin doprinos neopravdanoj dužini postupka, kako je to u odgovoru naveo tuženi.

46. Iz svega predočenog se može zaključiti da je Osnovni sud svojim ponašanjem, odnosno propuštanjem preduzimanja radnji, u cijelosti doprinio neopravdanoj dužini predmetnog parničnog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravičan postupak


47. Iako apelantica navodi da joj je prekršeno pravo na pravičan postupak time što su joj onemogućeni javna rasprava i nepristran sud, ona u vezi s tim ne nudi nikakve dokaze koji bi potkrijepili takve tvrdnje. Činjenica da je apelantica imala pristup redovnim sudovima na tri instance, da je redovni sud u prvostepenom postupku na ročištima koja su imala karakter javne rasprave izveo predložene dokaze i konačno utvrdio relevantne fakte, negira osnovanost apelanticinog navoda da joj je prekršeno pravo na javnu raspravu i nepristran sud.

48. Apelantica posebno prigovora da dokazi koje je ona predložila nisu uzeti u obzir, odnosno nisu saslušani određeni svjedoci koje je ona predložila. Saslušanje svjedoka jeste jedan od bitnih metoda provođenja dokaznog postupka, ali se iz samog predmeta vidi da je sud provodio i druge dokazne radnje koje je savjesno i brižljivo ocijenio, kako zasebno, tako i sve zajedno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se osporene presude ne zasnivaju isključivo na iskazu jednog svjedoka, nego i na drugim dokazima koje je proveo sud. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i detaljne razloge o svojim činjeničnim utvrđenjima i o pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, već svoje navode zasniva isključivo na tvrdnjama o propustima da se saslušaju određeni svjedoci koji se nisu odazvali da svjedoče a koji bi, navodno, doveli do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete


50. Apelantica traži da joj se dosudi naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).

51. U konkretnom slučaju, budući da se radi o parničnom postupku radi povrata spornog kioska, odnosno alternativno podnesenog tužbenog zahtjeva za isplatu 10.500 KM, koji po prirodi nije hitan, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.200 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.

Ostali navodi


52. Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


53. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer se ukupno trajanje postupka od sedam godina i devet mjeseci može staviti na teret Osnovnom sudu.

54. Dalje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima ovog prava koje je apelantica osporila, jer su sudovi na odgovarajući način obrazložili svoje odluke, a činjenica da određeni svjedoci nisu saslušani jer se nisu odazvali pozivu za svjedočenje ne može sama po sebi voditi kršenju ovog prava, budući da nema ničega što ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravilnost.

55. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!