Službeni glasnik BiH, broj 18/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1137/18, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 013780 16 Gž od 21. novembra 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 21. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 013780 16 Gž od 21. novembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-16-000 580-Č od 25. augusta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Grge Vasilja (predlagača u postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 1. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općine Čitluk (u čiju korist je osporenim odlukama izvršena uknjižba prava vlasništva na preciziranim nekretninama) zatraženo je 16. januara 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je dopisom od 10. oktobra 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je osnivanjem Općinskog suda u Čitluku – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud u Čitluku) navedeni sud preuzeo konkretan predmet, zbog čega je predmetna apelacija dostavljena tom sudu na odgovor.

4. Kantonalni sud, Općinski sud u Čitluku i predlagač su u periodu od 11. do 28. oktobra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Općina Čitluk 29. januara 2020. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Odlukom Komisije za državnu imovinu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 09-50-4-13/16 od 25. maja 2016. godine (stav I izreke odluke) izuzete su od zabrane raspolaganja državnom imovinom nekretnine označene kao k. č. 1034/4 i k. č. 1032/10 upisane u zk. ul. broj 1443 i k. č. 1032/6 upisana u zk. ul. 1450 KO Međugorje, a koje potpadaju pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine. Predmetnom odlukom (stav II izreke odluke) određeno je da će se raspolaganje nekretninama iz stava I te odluke vršiti isključivo na način i po postupku propisanom važećim propisima svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini kojima je obuhvaćena materija prometovanja nekretninama. U obrazloženju odluke je konstatirano da se advokatsko društvo "Marić Co" obratilo Komisiji molbom za izuzeće od privremene zabrane raspolaganja na nekretninama preciziranim u izreci predmetne odluke radi razvrgnuća suvlasništva i da je Komisija nakon uvida u raspoloživu dokumentaciju donijela odluku kao u izreci.

Osporene odluke

7. Općinski sud je u zemljišnoknjižnom predmetu, odlučujući o predlagačevom prijedlogu "radi uknjižbe prava vlasništva na nekretninama po ugovoru o razvrgnuću zajednice nekretnina", donio Rješenje broj 058-0-DN-16-000 580-Č od 25. augusta 2015. godine. U izreci predmetnog rješenja je napisano: "Dopušta se, na temelju otpravka izvornika – Ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina notarski obrađenog kod notara […]", precizirani broj od 12. jula 2016. godine, otpis iz A lista zemljišnoknjižnog uloška 1433 (elektronske baze podataka) KO Međugorje k. č. br. 1032/10 i 1034/8 i upis u novootvoreni zemljišnoknjižni uložak 1590 iste KO i uknjižba prava vlasništva na 1/1 dijela tih nekretnina u korist Općine Čitluk s dijelom 1/1. Također, po istom osnovu, predmetnim rješenjem je dopušten otpis iz A lista zemljišnoknjižnog uloška 1433 (elektronske baze podataka) KO Međugorje k. č. broj 1034/4 i pripis u zemljišnoknjižni uložak 1450 iste KO, te uknjižba prava vlasništva na 1/1 dijela nekretnina označenih kao k. č. br. 1034/4 i 1032/6 upisanih u zemljišnoknjižni uložak 1450 (elektronske baze podataka) KO Međugorje u predlagačevu korist s dijelom 1/1.

8. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je predlagač 26. jula 2016. godine dostavio prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na 1/1 dijela nekretnina označenih kao k. č. br. 1032/10, 1032/6, 1034/4 i 1034/8 KO Međugorje na osnovu notarski obrađenog otpravka izvornika – ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina precizirani broj od 12. jula 2016. godine i druge dokumentacije (precizirane na stranici 1. rješenja). Provjeravajući zahtjev za upis prema članu 42. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), izvršen je uvid u zemljišnu knjigu i utvrđeno da su k. č. br. 1032/10, 1032/6, 1034/4 i 1034/8 KO Međugorje upisane kao predlagačevo suvlasništvo s dijelom 67/72 i FNRJ s dijelom 1/18 i da na njima nema upisanih tereta. Dalje, navedeno je da je članom 2. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) propisano da se gradskim građevinskim zemljištem u smislu tog zakona smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu s odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH" broj 52/02). Također, navedeno je da je članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu određeno da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. U vezi s tim, ukazano je da je prema uvjerenju Općinske službe za graditeljstvo, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općinska služba) precizirani broj od 7. jula 2016. godine s izvodom iz prostornog plana potvrđeno da se po Prostornom planu općine Čitluk za period 2010–2020. god. k. č. br. 3885/1 i 3885/2 prema novom premjeru nalaze u užem urbanom području Međugorje – Bijakovići, a da je iz posjedovnog lista broj 326 KO Međugorje vidljivo da k. č. br. 3885/1, 3885/2 i 3896 odgovaraju starim k. č. br. 1032/6, 1032/10, 1034/4 i 1034/8 KO Međugorje. Dalje, navedeno je da je uz zahtjev priložena odluka Komisije od 25. maja 2016. godine iz koje proizlazi da su nekretnine označene kao k. č. br. 1034/4, 1032/10 i 1032/6 KO Međugorje izuzete od privremene zabrane raspolaganja. Također, navedeno je da je na osnovu prijavnog lista Općine Čitluk Općinske službe za geodetske i imovinskopravne poslove broj 38/16 izvršeno cijepanje k. č. broj 1034/4 na k. č. br. 1034/4 i 1034/8 i promjena površine na k. č. broj 1032/10 u KO Međugorje kako bi se uskladilo stanje sa stanjem na terenu i moglo izvršiti razvrgnuće zajednice nekretnina. Imajući u vidu navedeno, nakon uvida u zemljišnu knjigu, Općinski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za uknjižbu predviđeni članom 42. Zakona o zemljišnim knjigama, te je na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH odlučio kao u izreci rješenja.

9. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 013780 16 Gž od 21. novembra 2017. godine odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno u cijelosti.

10. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je konstatirano da iz stanja spisa proizlazi da je osnov za uknjižbu prava vlasništva bio otpravak izvornika, tj. notarski obrađenog ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina precizirani broj od 12. jula 2016. godine, a koji predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva. Shodno tome, konstatirano je da su neosnovani žalbeni navodi da nije vidljivo na osnovu čega je Općina Čitluk u konkretnom slučaju upisana kao vlasnik nekretnina. Dalje, ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama označenim k. č. br. 1034/4, 1032/10, 1032/6 i 1034/8 KO Međugorje u predlagačevom suvlasništvu sa 67/72 i FNRJ sa 1/18 dijela, bez upisanih tereta. Zatim, navedeno je da je iz uvjerenja Općinske službe precizirani broj od 7. jula 2016. godine vidljivo da su predmetne nekretnine (po novom premjeru označene kao k. č. br. 3885/1 i 3885/2) u sklopu užeg urbanog područja Međugorje – Bijakovići, a da su u izvodu iz Prostornog plana općine Čitluk za period 2010–2020. god. predmetne parcele ucrtane u uže urbano područje. Također, ukazano je da je navedeno uvjerenje izdato na osnovu Odluke o usvajanju Prostornog plana općine Čitluk za period 2010–2020. god. i Odluke o provođenju Prostornog plana općine Čitluk za period 2010–2020. god., koje su objavljene u "Službenom glasilu Općinskog vijeća Općine Čitluk" broj 7/13 od 7. novembra 2013. godine. U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama, između ostalog, propisano da se postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće podnošenjem zahtjeva za upis, te da se uz zahtjev treba priložiti i dokazna dokumentacija na kojoj se zahtjev zasniva, a da to, između ostalog, može biti i isprava koja je osnov za stjecanje stvarnog prava. Također, ukazano je da je odredbom člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent, između ostalog, ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi. Konstatirajući da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud postupio prema navedenim odredbama i nakon toga donio rješenje o upisu, to su i prema mišljenju Kantonalnog suda bile ispunjene pretpostavke za upis prava vlasništva kad se ima u vidu odredba člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da su stoga neosnovani navodi žalbe u tom pogledu.

11. Kantonalni sud je dalje ukazao da predmetne nekretnine predstavljaju građevinsko zemljište kojim upravlja i raspolaže Općina, prema članu 2. stav 1. i članu 6. Zakona o građevinskom zemljištu, a u vezi s odredbama Zakona o prostornom uređenju. Dalje, ukazao je da nezavisno od toga što je kao titular navedenih nekretnina upisana FNRJ, a na osnovu čega apelantica kao sukcesor zasniva žalbu, Općini Čitluk je kao jedinici lokalne samouprave, na osnovu citiranih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu, a prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima (koji se primjenjuje od 6. aprila 2014. godine) ex lege dato pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja navedenim nekretninama (član 359. stav 2. Zakona o stvarnim pravima). Kantonalni sud je konstatirao da je u tom smislu odredba člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu jasna i nedvosmislena.

12. Kantonalni sud je zatim ukazao da je u skladu sa čl. 3. i 22. Zakona o stvarnim pravima Općina Čitluk pravno lice javnog prava koje raspolaže, upravlja i koristi građevinsko zemljište na području općine Čitluk, a koje pravo crpi iz Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH i Zakona o građevinskom zemljištu. S obzirom na to da je članom 22. Zakona o stvarnim pravima navedeno koja pravna lica javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država) mogu biti nosioci prava vlasništva, Kantonalni sud je zaključio da je to u konkretnom slučaju Općina Čitluk, a u skladu s odredbom člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu. Dalje, istakao je da je odluku Općinskog vijeća Općine Čitluk o usvajanju i provođenju prostornog plana za građevinsko zemljište u državnom vlasništvu donijelo nadležno tijelo u zakonom propisanom postupku, na osnovu odredbi Zakona o prostornom uređenju i odredbi čl. 6. i 14. Zakona o građevinskom zemljištu. Ocijenio je da sve navedeno predstavlja valjan osnov za legitimaciju Općine Čitluk da zaključi ugovor o razvrgnuću spornih nekretnina. Pri tome, ukazao je da odredbe čl. 12–15. Zakona o građevinskom zemljištu govore o tome da li se predmetnom odlukom može mijenjati oblik vlasništva na nekretninama, a što je predmet za neki drugi postupak, a ne zemljišnoknjižni. Istakao je da zemljišnoknjižni ured samo vrši upis prava koja su već utvrđena na nekretninama, tj. on je samo registar stvarnih prava na nekretninama.

13. Kantonalni sud je također istakao da nije sporno pravo države Bosne i Hercegovine da regulira pitanje državne imovine, a što, kako je naveo, proizlazi iz odredbe člana IV/4.e) Ustava BiH. Međutim, ukazao je da su općini članom 6. Zakona o građevinskom zemljištu data vlasnička ovlaštenja upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu. Shodno tome, zaključio je da je Općina Čitluk u skladu s navedenim propisima i odlukama objavljenim u službenom glasilu kao ovlašteno lice i zaključila ugovor o razvrgnuću predmetnih nekretnina jer se radi o nekretnini koja je unutar građevinskog područja, pa da se smatra, a budući da se na njenom području nalaze sporne nekretnine, "da je kao jedinica lokalne samouprave pravni sljednik iza ovako starog upisa". Shodno tome, zaključio je da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama i da su neosnovani žalbeni navodi da je za valjanost upisa potrebna apelanticina saglasnost. Kantonalni sud je istakao da u prilog tome govori i činjenica da su nekretnine koje su predmet upisa izuzete od privremene zabrane raspolaganja određene Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom i određeno je da se raspolaganje može vršiti na način i u postupku propisanom važećim propisima na svim nivoima vlasti u BiH, a tu odluku je 25. maja 2016. godine donijela Komisija kao apelanticino tijelo. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelantica ničim nije dokazala da polaže bilo kakvo pravo na predmetne nekretnine, osim pozivom na sukcesiju, niti da u spisu postoje bilo kakvi dokazi koji upućuju na to, kao ni na to da je od stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima inicirala bilo kakve postupke u tom pravcu. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelantica tvrdi da su osporene odluke rezultat neadekvatne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene propisa. Smatra da u konkretnom slučaju nisu postojali zakonom propisani uvjeti za upis prava vlasništva na spornim nekretninama u korist Općine Čitluk. Također, smatra da Kantonalni sud nije "na valjan način" cijenio njene žalbene navode da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud postupio suprotno odredbama čl. 3, 41, 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama. U vezi s tim, apelantica tvrdi da u konkretnom slučaju nije postojala isprava koja bi bila valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornim nekretninama u korist Općine Čitluk, odnosno da predmetni ugovor o razvrgnuću nekretnina nije mogao biti pravni osnov za to. Također, tvrdi da priloženi dokumenti nisu bili identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi s obzirom na to da je u zemljišnim knjigama FNRJ bila uknjižena kao suvlasnik na predmetnim nekretninama, a ugovor o razvrgnuću nekretnina je zaključen između predlagača i Općine Čitluk. Pored toga, ukazuje da nije postojala saglasnost apelantice kao pravnog sljednika FNRJ za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Apelantica dalje smatra da je Kantonalni sud proizvoljno s pravom vlasništva izjednačio ovlaštenje općine iz člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu da upravlja i raspolaže građevinskim zemljištem. Apelantica tvrdi da je sadržaj ovlaštenja iz člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu "dat u samom Zakonu o građevinskom zemljištu (čl. 44–55. zakona)", a da posjedovanje tih ovlaštenja ne čini općinu vlasnikom nekretnine. Prema apelanticinom mišljenju, posjedovanje ovlaštenja iz člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu, a u vezi sa Zakonom o stvarnim pravima, ne čini općinu ni subjektom koji je bio legitimiran za zaključenje ugovora o razvrgnuću nekretnina, niti sljednikom FNRJ. Kako apelantica navodi: "U konkretnom slučaju jedan subjekt (Općina Čitluk) koji uopće nije bio upisan kao suvlasnik nekretnina (upisana FNRJ sa 1/18) razvrgao je suvlasničku zajednicu subjekta upisanog u zemljišnu knjigu s trećim licem (Grga Vasilj), te je sud na osnovu toga dopustio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist naprijed navedenih, iako za to nije imao saglasnost FNRJ, to jest Bosne i Hercegovine kao jedinog pravnog sljednika upisanog subjekta." Apelantica tvrdi da prema proizvoljnom tumačenju redovnog suda Zakona o građevinskom zemljištu u osporenoj odluci posjedovanje ovlaštenja iz člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu u vezi s odredbama člana 22. Zakona o stvarnim pravima znači da je sva nepokretna imovina koja ima status građevinskog zemljišta po sili zakona, bez obzira na titulara, vlasništvo općine na čijoj teritoriji se nalazi, te da je prema tom tumačenju općina pravni sljednik FNRJ, SFRJ, SRBiH, odnosno svih društveno-političkih zajednica koje su prije mnogo godina upisane kao titulari prava vlasništva na takvim nekretninama.

16. U vezi s navodnom povredom prava na imovinu, apelantica tvrdi da je usljed povrede prava na pravično suđenje došlo i do povrede njenog prava na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ponavlja žalbene navode. U vezi s tim, ističe da ostaje pri obrazloženju odluke tog suda i da smatra da je apelacija neosnovana.

18. Općinski sud navodi da je u konkretnom slučaju isprava na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje i izvršen upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama notarski obrađen ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice, odnosno notarski obrađena isprava koja je apsolutno podobna za stjecanje stvarnog prava. Također, ukazuje da, imajući u vidu odredbu člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu, Općinski sud nije bio u obavezi tražiti odobrenje iz člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, a također imajući u vidu da apelantica nije titular prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Shodno tome, tvrdi da je osporeno rješenje u skladu s odredbama člana 42. i člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Predlagač, između ostalog, ukazuje da je u konkretnom slučaju pravni osnov za upis prava vlasništva nad predmetnim nekretninama notarski obrađena isprava, odnosno ugovor zaključen između predlagača i Općine Čitluk. Prema njegovom mišljenju, prvostepeni sud je apsolutno pravilno utvrdio da se radi o ispravi koja je valjan osnov za stjecanje stvarnog prava u skladu s odredbama člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama, kao i da je ona sačinjena u propisanoj formi u skladu s odredbama člana 42. istog zakona. Dalje, navodi da s obzirom na neupitno postojanje predmetnog ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina, evidentno je da je apelanticin stav, prema kojem navodno ne postoji isprava podobna za upis, potpuno pogrešan. Zatim navodi da apelantica drugo uporište za iznesene navode o opravdanosti apelacije crpi iz pogrešnog tumačenja i pogrešne interpretacije odredaba Zakona o građevinskom zemljištu. Predlagač ukazuje da je nesporno da je apelantica pravni sljednik FNRJ, te da je u tom smislu vlasnica zemljišta nad kojim je FNRJ bila upisana. Međutim, smatra da je odredbama člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu općinama dato ključno ovlaštenje vlasnika stvari, a to je ovlaštenje raspolaganja, što znači da općina takvo zemljište može bez prethodne saglasnosti prenijeti na treće lice ili opteretiti. Shodno tome, smatra da je jasno da je u konkretnom slučaju Općina Čitluk imala pravo i mogućnost da zaključi ugovor o razvrgnuću, kao i da zahtijeva upis prava vlasništva nad takvom nekretninom, a da za tu radnju nije morala tražiti saglasnost FNRJ, odnosno apelantice. S obzirom na to da smatra da apelanticini navodi nisu ničim doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporenih odluka i da apelantica nije dokazala kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, predlagač predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Općina Čitluk smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i pravilne razloge za svoje odluke. Dalje, ukazuje da je odredbom člana 2. Zakona o građevinskom zemljištu propisano šta se smatra građevinskim zemljištem, a da njeno pravo da raspolaže, upravlja i koristi građevinsko zemljište, odnosno da donosi prostorne i urbanističke planove proizlazi iz člana 8. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Navodi da su predmetne parcele zemljište obuhvaćeno Odlukom o usvajanju i Odlukom o provođenju Prostornog plana općine Čitluk za period 2010–2020. god., a koje su donesene prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Dalje, navodi da je članom 372. Zakona o stvarnim pravima propisano da će se postupci o stjecanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati prema odredbama tih propisa. U vezi s tim, ukazuje da je u skladu s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu evidentno da je Općina Čitluk zakonski titular prava upravljanja i prava raspolaganja, iako ta prava nisu bila evidentirana u zemljišnim knjigama. Također, navodi da se Zakon o stvarnim pravima počeo primjenjivati 6. marta 2014. godine, a da propisi o građevinskom zemljištu nisu usklađeni ni do danas, te da je Vlada Federacije BiH, na sjednici održanoj 3. oktobra 2019. godine, utvrdila Nacrt zakona o građevinskom zemljištu.

21. Općina Čitluk dalje navodi da su predmetne parcele, koje su nastale od parcela oduzetih od preciziranog lica nakon Drugog svjetskog rata, u postupku konfiskacije izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom. Zatim navodi da pitanje raspodjele državne imovine između države Bosne i Hercegovine i svih drugih nivoa vlasti još nije riješeno, što dovodi do pravne nesigurnosti. Ukazuje da u skladu sa članom 365. Zakona o stvarnim pravima "poljoprivredna i druga zemljišta […] ne mogu biti predmet prijenosa, otuđivanja, zamjenjivanja, kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u državno/društveno vlasništvo: 12) Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ('Službeni list FNRJ' broj 40/45)." Također, ističe da zakon o restituciji imovine koja je oduzeta zakonima navedenim u članu 365. Zakona o stvarnim pravima još nije donesen. Pored toga, tvrdi da u vrijeme podnošenja zahtjeva za uknjižbu apelantica nije bila upisana u zemljišnu knjigu na predmetnim parcelama ni kao nosilac prava vlasništva, niti nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše tako da saglasnost nije mogla ni dati. Ukazuje da u završnom izvještaju – Popis državne imovine u BiH izvršen pod pokroviteljstvom Ureda visokog predstavnika od decembra 2009. godine stoji da nijedna jedinica s državnom imovinom nije ustanovljena u 20 općina, a pod fusnotom 42 navodi se kao treća po redu i Općina Čitluk. Također, tvrdi da u navedenom izvještaju, između ostalog, stoji: "Nadalje, uvidom u zemljišne knjige i katastre ukazala se određena imovina koja je bila upisana na prilično uopćen način (kao 'općenarodna imovina', na primjer), bez podrobnije naznake titulara. U svim takvim slučajevima, dotična imovina je obuhvaćena popisom samo ukoliko su organi SFRJ ili SRBiH bili tačno upisani kao titular". Na osnovu navedenog citata Općina Čitluk zaključuje da predmetne parcele nisu pod zabranom raspolaganja. Shodno svemu navedenom, smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Određivanje pojmova

[…]

(5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Član 3.
Pretpostavke za upis

(1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.

(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.

To mogu biti:

1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;

2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo;

3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;

4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;

5) dokumenti navedeni u članu 7. ovog zakona;

6) drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.

[…]

Član 41.
Zainteresovane osobe

(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

(2) Odobrenje, prema stavu 1. ovog člana, mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.

(3) Odobrenje, iz stava 1. ovog člana, može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.

[…]

Član 42.
Provjera zahtjeva za upis

Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:

1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi,

2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi,

3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.

Član 43.
Odlučivanje o upisu

(1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:

1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišnoknjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;

2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;

3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;

4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.

23. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanju sukcesije ("Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori" br. 10/01 i 8/09 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ratifikuje se Sporazum o pitanjima sukcesije potpisan u Beču, 29. juna 2001. godine na engleskom jeziku, po dobijenoj saglasnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine na osnovu Odluke PS BiH broj 56/01 od 24. oktobra 2001. godine.

Član 2.
Tekst Sporazuma glasi

[…]

Aneks A

Pokretna i nepokretna državna imovina

Član 1.

(1) Da bi se postiglo pravično rješenje, pokretna i nepokretna državna imovina federacije konstituisane kao bivša SFRJ ("državna imovina") će se prenijeti na države nasljednice u skladu sa odredbama sljedećih članova ovog aneksa.

[…]

Član 2.

(1) Nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi.

[…]

24. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/03, 67/05, 94/18 – OUS i 95/19 – rješenje USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/03 i 67/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02).

[…]

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 15.

Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište.

25. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Nosioci vlasništva i drugih stvarnih prava

(1) Svaka fizička i pravna osoba može biti nosilac prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(2) Samo je jedna vrsta prava vlasništva neovisno o nosiocu prava vlasništva.

Član 22.
posebno o vlasništvu osoba javnog prava

(1) Pravne osobe javnog prava (općina, grad, kanton, entitet, država, javno preduzeće, ustanove i dr.) koje su nosioci prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i drugi vlasnici.

(2) Nekretninama u vlasništvu osoba javnog prava raspolaže, upravlja i koristi ih tijelo koje je za to nadležno na osnovu zakona.

1. Suvlasništvo

Član 25.
Pojam

(1) Suvlasništvo postoji kada dvije ili više osoba imaju pravo vlasništva na istoj stvari svaki prema svom udjelu srazmjerno cjelini (idealni dio).

[…]

Član 37.
Potpuno ili djelomično razvrgnuće

(1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelomično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, a to pravo ne zastarijeva.

[…]

(3) Suvlasnici sporazumno određuju način diobe u granicama mogućega i dopuštenoga (dobrovoljno razvrgavanje).

Član 38.
Sudsko razvrgnuće

(1) U slučaju kada suvlasnici ne mogu postići sporazum o načinu razvrgnuća suvlasništva o tome će odlučiti sud u vanparničnom postupku, na zahtjev bilo kojeg suvlasnika (sudsko razvrgnuće).

[…]

Član 42.
Tuđa prava

(1) Razvrgnuće ne može biti na štetu prava trećih osoba.

(2) Sva založna prava, služnosti i druga stvarna prava koja su i prije razvrgnuća teretila nepodijeljenu stvar mogu se izvršavati kao i do diobe.

Glava I

PRIJELAZNE ODREDBE 1

Član 341.
Presumpcije

(1) Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.

[…]

26. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

4. Dioba stvari i nekretnina u suvlasništvu

Član 161.

U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina.

Član 162.

Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike.

[…]

Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Član 163.

Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu.

Ako predlagač u roku iz stava 1. ovog člana ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen.

Član 165.

Ako suvlasnici ili osobe koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo u toku postupka postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će poravnanje unijeti u zapisnik kao sudsko poravnanje.

Član 166.

Ako osobe iz člana 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava, donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo.

[…]

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 013780 16 Gž od 21. novembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku povodom predlagačevog prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a na osnovu notarski obrađenog ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina zaključenog između Općine i predlagača kojim je dopuštena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u korist Općine Čitluk s dijelom 1/1, ukazujući da te nekretnine predstavljaju državno vlasništvo, te da shodno tome na istim nekretninama, u skladu s odredbama pozitivnih propisa, Općina Čitluk nije mogla uknjižiti svoje pravo vlasništva na način na koji je to učinjeno osporenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za njeno uživanje i raspolaganje, Ustavni sud smatra da apelantica u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a u kojem je s ciljem zaštite svojih prava i interesa učestvovala u dijelu koji se odnosio na žalbeni postupak, uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine, tačka 28. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine, tačka 24, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u suštini smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke kojima je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na spornim nekretninama u korist Općine Čitluk, a na osnovu konkretnog notarski obrađenog ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina i bez postojanja apelanticinog odobrenja za takav upis, rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, između ostalog, reguliran postupak upisa prava vlasništva i drugih prava u zemljišnu knjigu. U ovom postupku, kako to proizlazi iz relevantnih odredaba navedenog zakona, nakon provjere zahtjeva za upis, donosi se rješenje o potpunom ili djelimičnom prihvatanju zahtjeva ili se donosi rješenje o odbijanju zahtjeva, i to ako postoje razlozi taksativno navedeni u članu 43. stav 2. tog zakona.

37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetne nekretnine (dakle uključujući i sporne nekretnine na kojima je osporenim odlukama dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 u korist Općine Čitluk) predstavljaju gradsko građevinsko zemljište u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i da se nalaze na teritoriji Bosne i Hercegovine (u Međugorju). Također, nesporno je da su te nekretnine prije donošenja osporenih odluka bile upisane u zemljišnim knjigama kao predlagačevo suvlasništvo (fizičko lice) sa 67/72 i FNRJ sa 1/18 dijela. Pri tome, Ustavni sud napominje da je FNRJ skraćenica za Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, a što je bio naziv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) prije donošenja Ustava SFRJ iz 1963. godine. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je nakon raspada SFRJ Bosna i Hercegovina, jedna od bivših republika SFRJ, shodno principu kontinuiteta iz člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine nastavila svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država s unutrašnjom strukturom modificiranom tim ustavom i s postojećim međunarodno priznatim granicama. Također, Ustavni sud napominje da je nakon raspada SFRJ i okončanja ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine 29. juna 2001. godine zaključen Sporazum o sukcesiji između pet država nasljednica bivše SFRJ, koji je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlukom ratificiralo 28. novembra 2001. godine i koji je objavljen u "Službenom glasniku BiH – Međunarodni ugovori" broj 22/01. Shodno članu 2. Aneksa A uz navedeni sporazum, nepokretna državna imovina bivše SFRJ koja se nalazila na teritoriji bivše SFRJ će pripasti državama nasljednicama na čijoj se teritoriji ta imovina nalazi, dakle u konkretnom slučaju je pripala Bosni i Hercegovini jer se nalazi na njenoj teritoriji. Dovodeći u vezu navedenu odredbu člana 2. Aneksa A uz Sporazum o sukcesiji s naprijed navedenim, nesumnjivo proizlazi da je apelantica nakon zaključenja i ratifikacije tog sporazuma postala pravni sljednik bivše SFRJ (FNRJ) kao suvlasnika na predmetnim nekretninama. Ustavni sud ukazuje da u prilog tome govori i činjenica da se predlagač s ciljem omogućavanja razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama upravo obratio (državnoj) Komisiji za državnu imovinu koja je Odlukom broj 09-50-4-13/16 od 25. maja 2016. godine predmetne nekretnine izuzela od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom, ali pod eksplicitnim uvjetom da se raspolaganje tim nekretninama vrši isključivo na način i po postupku propisanom važećim propisima svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini kojima je obuhvaćena materija prometovanja nekretninama.

38. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je pravni osnov za dozvolu uknjižbe prava vlasništva u konkretnom slučaju bio notarski obrađen ugovor o razvrgnuću zajednice nekretnina zaključen između predlagača i Općine Čitluk. U vezi s tim, neophodno je prvenstveno ukazati da Ustavni sud smatra da nije sporno pravo suvlasnika predmetnih nekretnina na razvrgnuće suvlasničke zajednice, bilo putem sporazuma bilo putem sudskog razvrgnuća u vanparničnom postupku, na način i pod uvjetima propisanim zakonom. Također, Ustavni sud ukazuje da nije sporno niti pravo Općine da upravlja i raspolaže građevinskim zemljištem, ali na način i pod uvjetima predviđenim zakonom. Ono što je za Ustavni sud sporno jeste da li je, imajući u vidu navedeno, te imajući u vidu činjenice predmeta na način na koji su one prezentirane u prethodnom dijelu ove odluke, došlo do proizvoljne primjene relevantnih propisa kada je na osnovu ugovora o razvrgnuću zajednice nekretnina zaključenog između Općine Čitluk i predlagača dopuštena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama na kojim je u zemljišnoj knjizi bilo upisano predlagačevo pravo s dijelom 67/72 i FNRJ s dijelom 1/18.

39. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu, na koju su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka prilikom donošenja zaključka da je Općina Čitluk ovlaštena da zaključi ugovor o razvrgnuću spornih nekretnina, propisano: "Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona." Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupanje Općine determinirano relevantnim odredbama zakona, a da iz navedenih zakonskih odredaba, ostalih odredaba propisa na koje su se pozvali redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao ni iz bilo koje druge odredbe Zakona o građevinskom zemljištu (pa ni odredaba čl. 44–55. Zakona o građevinskom zemljištu kojima je regulirano pitanje upravljanja i raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem), ne proizlazi ovlaštenje Općine da na osnovu ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice upiše pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu u korist Općine.

40. Dovodeći u vezu sve navedeno s obrazloženjima osporenih odluka, a naročito imajući u vidu činjenicu da je apelantica nakon zaključenja i ratifikacije Sporazuma o sukcesiji postala pravni sljednik bivše SFRJ (FNRJ) kao suvlasnika na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima, te ne uzimajući u obzir odredbe člana 2. Aneksa A uz Sporazum o sukcesiji proizvoljno zaključio da apelantica ničim nije dokazala da polaže bilo kakvo pravo na predmetne nekretnine, a da je Općina Čitluk "vlasnik" u konkretnom slučaju i da je imala valjan pravni osnov da zaključi ugovor o razvrgnuću spornih nekretnina. Naime, iz navedenih odredaba tih propisa proizlazi upravo suprotno, odnosno da Općina Čitluk nije vlasnik predmetnih nekretnina, već da je samo ovlaštena za upravljanje i raspolaganje tim nekretninama, ali na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Međutim, iz tih navedenih odredaba propisa, kako je to već zaključeno, ne proizlazi ovlaštenje Općine da na osnovu ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice upiše pravo vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu u svoju korist. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je proizvoljno i obrazloženje Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju nije bila potrebna apelanticina saglasnost u smislu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama jer su predmetne nekretnine Odlukom Komisije broj 09-50-4-13/16 od 25. maja 2016. godine izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom. Naime, Ustavni sud zapaža da je ta odluka donesena na predlagačev prijedlog s ciljem razvrgnuća suvlasničke zajednice (s apelanticom), a ne s ciljem uknjižbe prava vlasništva na spornim nekretninama u korist Općine Čitluk, pri tome pod eksplicitnim uvjetom, kako je to jasno i navedeno u stavu II odluke koju je donijela Komisija, da će se raspolaganje tim nekretninama "vršiti isključivo na način i po postupku propisanom važećim propisima svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini kojima je obuhvaćena materija prometovanja nekretnina" a što, kako proizlazi iz navedenog, u konkretnom slučaju nije učinjeno. Naime, Općina Čitluk, kako je naprijed zaključeno u smislu relevantnih propisa, nije imala ovlaštenje da se na osnovu predmetnog ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice uknjiži kao vlasnik spornih nekretnina. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud proizvoljno zaključio da je navedeni ugovor zaključen između Općine Čitluk i predlagača mogao poslužiti kao osnov za uknjižbu prava vlasništva u korist Općine Čitluk u konkretnom slučaju u smislu tačke 1. stav 2. člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama i da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama, a da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je za valjanost tog upisa potrebna apelanticina saglasnost u smislu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama. Ovo osobito imajući u vidu da iz odredbe člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da je zemljišnoknjižni referent kod provjere zahtjeva za upis, između ostalog, trebao cijeniti i da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, što je u okolnostima konkretnog slučaja zapravo zanemareno zbog proizvoljnog zaključka redovnih sudova o ovlaštenju općine koje proizlazi iz odredbi Zakona o građevinskom zemljištu.

41. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se osporene odluke zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi tačke 1. stav 2. člana 3. i čl. 41, 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama, u vezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o stvarnim pravima i Aneksa A uz Sporazum o sukcesiji, što je imalo za posljedicu donošenje arbitrarnih odluka kojima je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

42. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporeno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci.

Pravo na imovinu

43. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je u osporenoj odluci proizvoljnom primjenom navedenih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o stvarnim pravima i Aneksa A uz Sporazum o sukcesiji zaključeno da je ugovor o razvrgnuću zajednice nekretnina zaključen između Općine Čitluk i predlagača mogao poslužiti kao osnov za uknjižbu prava vlasništva Općine na spornim nekretninama u državnom vlasništvu u smislu tačke 1. stav 2. člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama i da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama, a da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je za valjanost upisa potrebna apelanticina saglasnost u smislu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.