Službeni glasnik BiH, broj 82/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 4393/11, rješavajući apelaciju
Zorana Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Zorana Bašića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-Kž-08/596-1 od 25. augusta 2011. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-K/08/596-1 od 7. aprila 2010. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Bašić iz Posušja (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnio je 7. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono odjeljenje) broj X-Kž-08/596-1 od 25. augusta 2011. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K/08/596-1 od 7. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. augusta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 29. augusta 2013. godine, a Tužilaštvo BiH 27. augusta 2013. godine.
4. U skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda koja su važila u vrijeme preduzimanja navedene radnje, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 31. januara 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je Presudom broj X-K/08/596-1 od 7. aprila 2010. godine, a koja je u cjelini potvrđena Presudom Apelacionog odjeljenja broj X-Kž-08/596-1 od 25. augusta 2011. godine, apelanta proglasio krivim da je, radnjama bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje lica iz člana 189. stav 1. istog zakona, te mu kao glavnu kaznu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te kao sporednu kaznu novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM.
7. Iz obrazloženja presuda proizlazi da je Tužilaštvo BiH optužnicom potvrđenom 9. jula 2009. godine optužilo apelanta, te A.K., M.B., A.B., D.M., F.D. i A.V. za krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje lica. U toku postupka optuženi M.B., A.B., D.M., F.D. i A.V. su sa Tužilaštvom BiH zaključili sporazum o priznanju krivice zbog čega je u odnosu na njih postupak razdvojen i dovršen pod drugim brojem. Također, optuženi A.K. je 8. januara 2010. godine zaključio sporazum o priznanju krivice, pa je i u odnosu na njega postupak razdvojen i dovršen pod drugim brojem.
8. Iz obrazloženja presude Suda BiH, pored ostalog, proizlazi da je apelant osporavao zakonitost dodatnih dokaza pribavljenih u Republici Hrvatskoj, ukazujući na Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija o pravnoj pomoći), Sporazum između BiH i Republike Hrvatske o pružanju pravne pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, te član 118. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), shodno kojem je, prema apelantovom mišljenju, Sud BiH trebalo da donese naredbu, uz ispunjenje ostalih uvjeta iz navedenog člana, za upućivanje zamolnice za međunarodnu pravnu pomoć.
Apelaciono odjeljenje Suda BiH, odlučujući po žalbama Tužilaštva i apelantovih branilaca, saglasilo se sa zaključkom prvostepenog suda da su neosnovane apelantove tvrdnje da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. U vezi s tim je ukazano da je nesporno da su kao dokazi prihvaćeni sedam CD-ova na kojim se nalaze audiosnimci razgovora apelanta, a koje su policijski organi Republike Hrvatske snimali prilikom preduzimanja posebnih istražnih radnji nadležnih organa Republike Hrvatske. Dalje, kao nesporno je ukazano i da je navedene dokaze neposredno preuzeo od istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu M.T., ovlašteno službeno lice Granične policije BiH, a koje su prethodno potraživali molbom Tužilaštva BiH za pravnu pomoć broj KT-509/08 od 18. maja 2009. godine upućenom Istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu. Dalje, ukazano je da nema značaja za ocjenu zakonitosti dokaza činjenica da ove istražne radnje nisu preduzimane po nalogu Suda BiH. Naime, nalog za provođenje posebnih istražnih radnji prema M.K., sa kojim je apelant komunicirao, nije mogao ni postojati s obzirom na to da je M.K. državljanin Hrvatske u kojoj i živi i radi. Stoga su ove istražne radnje preduzimane po nalogu nadležnih organa Republike Hrvatske, a što proizlazi iz analize i objašnjenja grafičkog prikaza i listinga telefonskih i IMEI brojeva telekom-operatera, telefonskih brojeva nadziranih telekomunikacija, oduzetih telefonskih aparata i SIM kartica u predmetu broj KT-509/08. U vezi s tim je ukazano na naloge istražnog sudije Županijskog suda broj XXI-KIR-US-91-08 od 12. januara 2009. godine i broj XXI-KIR-US-91-08 od 11. februara 2009. godine o nadziranju označenih telefonskih brojeva M.K., kao i da je ova mjera preduzeta u skladu sa važećim krivičnim zakonodavstvom Republike Hrvatske. Dalje, ukazano je da se, shodno Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, te Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći Republike Hrvatske, kao i članu 19. stav 3. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o pravnoj pomoći radnje po zamolnici pružaju isključivo domaćem zakonodavstvu. Shodno navedenom, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da su sporni dokazi pribavljeni u skladu sa pozitivnim propisima Republike Hrvatske, da su ih sačinili službeni organi Republike Hrvatske na osnovu naredbi nadležnih sudova u skladu sa važećim propisima Republike Hrvatske. Također, Apelaciono odjeljenje je ukazalo i na član 78. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske prema kom je istražni sudija ovlašten da po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranaka izdvoji nezakonite dokaze. S tim u vezi je ukazano da iz dopisa istražnog sudije Županijskog suda Zagreb broj XXI-KIO-US-12/09 od 8. jula 2009. godine proizlazi da je istraga okončana, da su svi dokumenti, uključujući i naloge za provođenje posebnih istražnih radnji u odnosu na M.K., kao dokazi uloženi u spis zbog čega ih istražni sudija nije mogao dostaviti. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da su u konkretnom slučaju dokazi koje je apelant osporavao već prošli test ocjene zakonitosti.
9. Dalje, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da se u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje ni zakonitost dostavljanja dokaza iz Republike Hrvatske. U vezi s tim je ukazano da je članom 4. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći BiH, kao i članom 6. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima Republike Hrvatske predviđena mogućnost neposredne komunikacije u pružanju međunarodne pravne pomoći pod uvjetom da je to predviđeno međunarodnim sporazumom. Dalje, ukazano je da je međunarodni sporazum koji predviđa neposredno pružanje pravne pomoći Drugi protokol uz Evropsku konvenciju o pravnoj pomoći, koji u članu 4. stav 1. propisuje da sudski organi strane molilje mogu, također, uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane zahtjev za pružanje pravne pomoći i u tom slučaju se zahtjev vraća istim putem. Također, ukazano je da je stavom 4. istog člana propisano da se zahtjevi iz čl. 18. i 19. Drugog protokola mogu upućivati neposredno. Najzad, ukazano je i da je, shodno članu 19. Drugog protokola, određeno da je i u slučaju tajne istrage, kao što je i konkretni slučaj, predviđena neposredna komunikacija nadležnih organa. S tim u vezi je ukazano da su predmetni dokazi pribavljeni u toku međunarodne tajne akcije koja je provedena na području više država, pa da zbog toga nije postojala ni prepreka da se Tužilaštvo BiH neposredno obrati istražnom sudiji Županijskog suda u Zagrebu molbom za pružanje pravne pomoći. Na temelju naredbe Tužilaštva BiH Centralnom istražnom uredu Granične policije BiH broj KT-509/08 od 6. jula 2009. godine u kojoj su navedeni broj i datum molbe koju je uputilo ovo tužilaštvo navedenom sudu Apelaciono odjeljenje je zaključilo da je upravo tako i postupljeno u konkretnom slučaju.
10. Apelaciono odjeljenje je, također, ukazalo i da je mogućnost razmjene relevantnih informacija između zainteresiranih strana, odnosno uspostavljanja direktnih kanala komunikacije, moguća i bez posebne molbe za pravnu pomoć, shodno članu 11. Drugog dodatnog protokola, te čl. 10. i 11. stav 6. Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i zračnim putem.
11. Dalje, kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da su dogovori o preuzimanju dokumentacije i dokaza postignuti usmenim putem. U vezi s tim je ukazano da je, shodno članu 4. stav 9. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju, morao postojati pismeni zahtjev, a koji je u konkretnom slučaju i postojao, što je vidljivo iz dopisa Županijskog suda u Zagrebu označenoga broja i datuma u kom se istražni sudija poziva na dopis Tužilaštva BiH, na osnovu kojeg i vrši dostavljanje tražene dokumentacije i dokaza u ovom predmetu.
12. Najzad, Apelaciono odjeljenje je istaklo da se mora imati u vidu i osnovni cilj Evropske konvencije o pravnoj pomoći iz člana 2. a to je da omogući tješnje povezivanje između članica Vijeća Evrope u pogledu pravne pomoći u krivičnim stvarima. Najzad, ukazano je i da dostavljanje dokaza tokom istrage i mimo odredaba navedenih međunarodnih dokumenаta od nadležnih organa krivičnog gonjenja jedne države nadležnim organima krivičnog gonjenja druge države samo po sebi ne bi značilo da su ti dokazi nezakoniti, kao i da dosljedna primjena međunarodnih ugovora ne znači i da su ovako pribavljeni dokazi zakoniti i autentični. Prema stavu Apelacionog odjeljenja, čak i u slučaju da su sporni dokazi dostavljeni samo na osnovu usmenog dogovora, navedena okolnost sama po sebi ne bi značila i da su nezakonito pribavljeni jer, imajući u vidu citirane odredbe međunarodnih dokumenata, takav vid komunikacije sam po sebi nije zabranjen.
13. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu nisu dostavljani originalni snimci presretanih razgovara. U vezi s tim je ukazano da nije moguće zaključiti da je odbrana insistirala na dostavljanju apsolutno svih snimaka, uključujući i one koje Tužilaštvo BiH nije smatralo relevantnim i koje nije predložilo kao dokaz, odnosno da odbrana ničim nije dokazala da joj navedeni dokazi nisu bili dostupni s obzirom na to da je i na sjednici Apelacionog vijeća odbrana istakla da nije bilo pismenog obraćanja Tužilaštvu BiH. Najzad, ukazano je da je, u smislu člana 47. ZKPBiH, relevantno da li je dokumentacija bila dostupna odbrani, a propust da se ovo pravo iskoristi, ili da pruži dokaze da je bila onemogućena u tome, ne dovodi u pitanje zakonitost dokaza.
14. Kao neosnovani su ocijenjeni i žalbeni prigovori kojim je apelant želio dovesti u pitanje zakonitost svjedočenja svjedoka M.B. U vezi s tim je, pored ostalog, ukazano da postavljanje sugestivnih pitanja predsjednika vijeća ne predstavlja povredu ZKPBiH. U prilog ovakvom zaključku je ukazano da navedeni zakon ne sadrži ograničenja ove vrste kao što je to slučaj prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja stranaka i branioca. Također, ukazano je na član 262. stav 2. ZKPBiH kojim je propisana mogućnost da se dozvole pitanja koja navode na odgovore koji se žele čuti a kad je to potrebno radi razjašnjenja iskaza svjedoka. U vezi s tim, ukazano je da se svjedok M.B., nakon što je priznao krivicu za inkriminirane radnje, naprasno nije mogao sjetiti koliko je puta po apelantovom nalogu prebacivao strane državljane, a zbog čega je bilo nužno da predsjednik vijeća postavi pitanja koja je postavljao, a u skladu sa obavezom iz člana 239. stav 2. ZKPBiH da se stara o svestranom pretresanju predmeta.
15. Kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da od lica koja se spominju u optužnici jedino poznaje A.B., svog sina, i M.B., svog rođaka, kao i da nije tačno da je njegov sin A.B. bio posrednik u primopredaji novca između njega i M.K., odnosno da je tačno da je njegov sin odnio novac u Imotski, ali ne M.K., već E.B., te da se radilo o novcu od preprodaje auta. U vezi s tim ukazano je da je na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov iskaz nelogičan i da je dat radi izbjegavanja vlastite krivice s obzirom na to da njegov sin A.B. nije mogao podići označeni novčani iznos prije nego što je apelant stupio u kontakt sa licem koje mu je novac poslalo i javilo kontrolni broj transfera. Također, ukazano je i da iz sadržaja niza presretanih razgovora između apelanta i M.K., te apelantovog sina A.B. i M.K. nedvosmisleno proizlazi da je apelantov sin posredovao u predaji novca između apelanta i M.K. S obzirom na to da nije predočen niti jedan dokaz koji bi potkrijepio apelantovu tvrdnju da se radilo o novcu od preprodaje auta koji je predat E.B., ova apelantova tvrdnja je ocijenjena paušalnom.
16. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je prvostepeni sud odbio da sasluša svjedoka A.L. od kog je apelant kupovao oduzete mobilne telefone, te da provede vještačenje njegovog glasa na snimcima Centra za forenziku. U vezi s tim je ukazano da je nesporna činjenica da je sa nadziranog broja telefona koji pripada M.K. u inkriminiranom periodu u više navrata pozivan apelantov broj, kao i broj njegovog sina. Kada se ova činjenica dovede u vezu sa iskazom svjedoka M.B. kog je apelant u više navrata angažirao da preuzme ilegalne emigrante na autobuskoj stanici u Mostaru, te sa transkriptima razgovara sa telefonskih brojeva koji su korišteni u telefonskim aparatima koji su oduzeti od apelanta, njegove supruge i kćerke, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da je nesporno utvrđeno da je apelant prilikom preduzimanja inkriminiranih radnji koristio te brojeve i da je njegov glas na snimcima. U prilog ovom zaključku ukazano je i na grafički prikaz telefonskih kontakata iz kog proizlazi da je apelant putem pobrojanih brojeva telefona kontaktirao ne samo sa M.K. već i sa A.B., te M.B. Slijedeći navedeno i imajući u vidu iskaz M.B., kao neosnovana je ocijenjena i apelantova tvrdnja da uopće ne poznaje M.K.
17. Najzad, Apelaciono odjeljenje je zaključilo da se prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne rukovodilo svim utvrđenim relevantnim činjenicama i okolnostima, da su one pravilno ocijenjene, pa da je, shodno tome, donijeta i pravilna odluka o kazni. Pri tome je ukazano da u žalbi u ovom dijelu nije istaknuta niti jedna nova činjenica ili okolnost osim onih koje je prvostepeni sud ocijenio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i "pravo na jednak pristup sudu". U suštini, opširni apelacioni navodi se svode na tvrdnju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U vezi s tim, ukazuje da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji kojim nije prethodila naredba Suda BiH u skladu sa članom 118. ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, a shodno relevantnim odredbama Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o pravnoj pomoći, sve radnje u vezi sa zamolnicom o pružanju pravne pomoći moraju biti obavljene u skladu sa domaćim zakonom. Najzad, apelant tvrdi da u brojnim naredbama o provođenju posebnih istražnih radnji Županijskog suda u Zagrebu koje su uložene u spis ne postoji niti jedan nalog za nadzor i tehničko snimanje komunikacija M.K., da je Tužilaštvo BiH bez naredbe suda, posredstvom neovlaštenog lica, slalo nepropisno i isključivo usmeno zamolnicu za pribavljanje dokaza, da je tako pribavilo dokaze koji su nezakoniti, pa da je takve dokaze kao ključne priložilo u spis. U prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima apelant je istakao i da je iskaz svjedoka M.B. iznuđen, odnosno da je ovaj svjedok nezakonito saslušan, jer mu je sud postavio više sugestivnih pitanja, kao i da je u istom postupku imao status optuženog i svjedoka, pa da je sud ove njegove iskaze komparirao. Također, apelant ukazuje i da je ovaj svjedok izjavio da apelant nije znao koga je on prevozio, odnosno da vozi ilegalne emigrante.
19. Dalje, apelant tvrdi da u postupku ničim nije dokazano da je on na bilo koji način bio uključen u prebacivanje emigranata, da je utvrđeno da samo poznaje A.B., koji mu je sin, i M.B., koji mu je rođak. Apelant je istakao i da njegov sin A.B. nije bio posrednik u predaji novca između njega i M.K., već da je novac odnio E.B., te da novac potiče od preprodaje automobila. Apelant ukazuje da mu je prilikom pretresa oduzeto sedam mobilnih telefona i određen broj SIM kartica, ali niti jedna sa koje su obavljani inkriminirani razgovori. Također, ukazuje da je kupovao polovne telefone od A.L., pa da ne isključuje mogućnost da su ovi telefoni korišteni prije, da ih je kupio i za inkriminirane razgovore. Zbog toga, smatra da je za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja bilo potrebno saslušati A.L. a što je sud nezakonito odbio. Također, prema njegovom mišljenju, neopravdano je odbijen njegov zahtjev da Centar za forenziku i načelnik R.H. provedu vještačenje autentičnosti njegovog glasa, jer se, prema njegovim tvrdnjama, radi o čistoj montaži, pojedini dijelovi razgovora su brisani, negdje su dodavane i riječi, da je ove razgovore "skidao" zaposlenik Granične policije i na temelju njih sastavljao transkripte, te, najzad, da mu ni nakon više insistiranja ni sud ni Tužilaštvo nisu dozvolili da dobije u posjed originalne CD-ove. Apelant tvrdi da je sud prihvatio kao dokazane činjenice koje predstavljaju subjektivna tumačenja i pretpostavke radnika Granične policije i SIPA-e u vezi sa njegovim učešćem u prebacivanju i smještaju inozemnih imigranata, a koje su navodno potvrđene iskazima svjedoka M.B., A.A., M.T., E.K. i M.F. (radnika SIPA-e i Granične policije).
20. Najzad, apelant tvrdi da se sud prilikom odmjeravanja kazne priklonio zahtjevu Tužilaštva BiH, te mu izrekao težu kaznu zbog upornosti u vršenju krivičnih djela, ranije osuđivanosti, te direktnog umišljaja, a da nije uvažio činjenicu da je, zbog navodne povezanosti sa ubistvom J.L., neopravdano proveo u pritvoru više od dvije godine, da nije zaposlen ni on ni njegova supruga, da je otac petero djece, te da se u krivičnoj evidenciji nalazi zbog lakših krivičnih djela, uglavnom prekršaja.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je najprije ukazao da se radi o identičnim navodima koji su već razmotreni u prvostepenom i drugostepenom postupku. U vezi sa apelantovom tvrdnjom o nezakonitim dokazima – CD-ovima na kojim se nalaze audiozapisi nadziranih razgovora, ukazano je da ih je M.T., ovlašteno službeno lice Granične policije, neposredno preuzeo od istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu, kao i da su oni prethodno potraživani po molbi za pravnu pomoć broj KT-509/08 od 18. maja 2009. godine koju je uputilo Tužilaštvo BiH Istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu. Dalje, ukazano je da su razlozi i obrazloženja zbog kojih nije prihvaćeno provođenje dokaza koje je predložio apelant u obrazloženjima presuda dati shodno članu 263. ZKPBiH. Također, ukazano je da su prihvaćena kao objektivna tumačenja ovlaštenih službenih lica SIPA-e i Granične policije, koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su učestvovali u provođenju istražnih radnji, odnosno imali neposredna saznanja, pa da je neosnovana apelantova tvrdnja da se radi o subjektivnim tumačenjima. Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja zbog kojih je prihvatio iskaz svjedoka M.B., te ukazao da ZKPBiH ne postavlja ograničenja prilikom korištenja sugestivnih pitanja predsjednika vijeća u ispitivanju svjedoka, a što je u službi obaveze iz člana 239. ZKPBiH da se predsjednik vijeća stara o svestranom pretresanju predmeta. Najzad, neosnovanim je ocijenjena tvrdnja da se sud priklonio prijedlogu Tužilaštva BiH pri izricanju teže kazne s obzirom na to da je apelantu izrečena kazna u prvostepenom postupku potvrđena drugostepenom presudom, odnosno nije mu izrečena teža kazna.
22. Tužilaštvo BiH u odgovoru na navode iz apelacije u vezi sa tvrdnjama o nezakonitim dokazima ukazalo je na razloge i obrazloženja iz osporenih presuda u ovom dijelu, ukazujući da se radilo o zajedničkoj međunarodnoj istrazi, pa da su za istražne radnje koje su preduzimane na teritoriji Republike Hrvatske naredbe mogli izdavati samo nadležni organi Republike Hrvatske u skladu sa pozitivnim propisima ove republike.
V. Relevantni propisi
23.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:
Krijumčarenje ljudi
Član 189.
(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave.
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(...)
Organizovani kriminal
Član 250.
(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizovani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,
kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
24.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage
(...)
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz stava 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti forokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 239.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća
(...)
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
Član 261.
Izvođenje dokaza
(...)
(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 262.
Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka
(...)
(2) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti - dopuštena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja. Kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da sarađuje, sudija, odnosno predsjednik vijeća može dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti.
Član 263.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz
(...)
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
(...)
25.
Evropska konvencija o međusobnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" - Međunarodni ugovori broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
DIO II: Molbe
Član 3.
1. Zamoljena strana će, u skladu sa načelima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljke, a koji se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokazanog materijala, dosjea ili dokumenta.
(...)
3. Zamoljena strana može da dostavi samo ovjerene prepise ili fotokopije zatraženih dosjea ili dokumenta. Međutim, ako strana moliteljka izričito zatraži dostavljanje originala, zahtjevu će se udovoljiti u granicama u kojim je to moguće.
DIO V: Postupak
Član 14.
1. Zahtjev za pravnu pomoć treba da sadrži sljedeće podatke:
(a) naziv organa od kog potiče zahtjev,
(b) predmet i osnova zahtjeva,
(c) ako je moguće, identitet i državljanstvo datog lica, i
(d) ime i adresu primaoca, ako je potrebno.
2. U molbama navedenim u članovima 3., 4. i 5. će se, osim toga, navesti optužba i kratak opis djela.
DIO VII: Završne odredbe
Član 26.
1. Osim odredaba paragrafa 7. člana 15. 1 i paragrafa 3. člana 16. 2, ova Konvencija ukida, u pogledu teritorije na kojoj se primjenjuje, one odredbe iz ugovora, konvencija ili bilateralnih sporazuma kojim se između dvije strane ugovrnice reguliše pravna pomoć u krivičnim stvarima.
(...)
26.
Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" - Međunarodni ugovori broj 10/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Djelokrug primjene
Zamjenjuje se član 1. Konvencije slijedećim odredbama:
"1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela, čije krivično gonjenje u trenutku kada je zatražena pomoć spada u nadležnost sudskih organa strane molilje.
Član 4.
Putevi komunikacije
Član 15. Konvencije se zamjenjuje sljedećim odredbama:
"1. Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva Ministarstvo pravde strane molilje uputit će Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratit će se istim putem. Sudski organi strane molilje mogu ih, također, uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.
(...)
8. Svaka država ugovornica može, u bilo koje vrijeme u izjavi upućenoj generalnom sekretaru Vijeća Evrope, navesti da zadržava pravo da udovoljavanje zahtjevima ili posebnim zahtjevima za pravnu pomoć podliježe ispunjenju nekih od sljedećih uslova:
a) da se prepis zahtjeva dostavi centralnom organu, koji je naveden u izjavi;
b) da se svi zahtjevi, osim hitnih, dostave centralnom organu, koji je naveden u izjavi;
c) da se u slučaju direktnog upućivanja hitnih zahtjeva istovremeno Ministarstvu pravde zamoljene strane dostavi prepis zahtjeva;
d) da se pojedini ili svi zahtjevi za pravnu pomoć dostave drugim putem od onih koji su predviđeni ovim članom. 3
(...)
10. Ovaj član ne dira u odredbe bilateralnih ugovora ili aranžmana, koji su na snazi između strana ugovornica, kojima se predviđa direktno dostavljanje zahtjeva za pružanje pravne pomoći između organa dvije strane."
Član 8.
Postupak
Bez obzira na odredbe člana 3. Konvencije, u slučajevima kada su u zakonodavstvu zemlje molilje propisane formalnosti ili postupci koji nisu propisani u zamoljenoj strani, ona će udovoljiti takvim zahtjevima, ukoliko preduzimanje takvih radnji nije u suprotnosti sa osnovnim principima njenog zakonodavstva i ovim Protokolom nije drugačije utvrđeno.
Član 11.
Neposredne informacije
1. Nadležni organi jedne strane ugovornice mogu, ne dirajući u sopstvene istrage ili postupke i bez prethodno upućenog zahtjeva, dostaviti nadležnim organima druge strane ugovornice informacije do kojih su došli u okviru sopstvenih istraga, ukoliko smatraju da bi takve informacije pomogle njihovom primaocu u pokretanju ili provođenju istrage ili postupka, ili bi mogle dovesti do upućivanja zahtjeva od strane te države, shodno odredbama ove Konvencije ili njenih dodatnih protokola.
(...)
Član 19.
Tajne istrage
(...)
3. Tajna istraga će se voditi u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom i procedurama one strane, na čijoj teritoriji se istraga vodi. Zainteresirane strane će sarađivati u pripremi i nadzoru tajne istrage, kao i u osiguravanju zaštite službenih lica, koja djeluju pod tajnim ili lažnim identitetom.
27.
Sporazum između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima ("Službeni list RBiH" - Međunarodni ugovori broj 1/96 i "Službeni glasnik BiH" - Međunarodni ugovori broj 11/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
1) Države ugovornice uzajamno pružaju pravnu pomoć u građanskim i krivičnim stvarima, na način i u obimu, predviđenim ovim Sporazumom
Način saobraćanja
Član 4.
1) Nadležni organi država ugovornica saobraćaju, postupajući po ovom Sporazumu, sa strane Bosne i Hercegovine putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine, a sa strane Republike Hrvatske putem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske.
2) Odredba stava prvog ovog člana ne isključuje saobraćanje diplomatskim, odnosno konzularnim putem.
3) U hitnim slučajevima nadležna tijela države ugovornice mogu upućivati zamolnice i obavijesti predviđene ovim Sporazumom nadležnim tijelima druge države ugovornice putem Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL).
Zamolnica za pravnu pomoć
Član 6.
1) Zamolnica za pravnu pomoć mora sadržavati:
1. naziv tijela koje moli za pravnu pomoć, i tijela od kojeg se moli pomoć,
2. opis predmeta u kojem se moli za pomoć; u kaznenim stvarima i zakonski opis kaznenog djela,
3. oznaku podataka, koji su važni za provedbu postupka davanja pravne pomoći,
4. ime i prezime, te podatke o rođenju stranaka u postupku, mjesto njihovog stalnog prebivališta, državljanstvo, a za pravne osobe tvrtku, odnosno ime i sjedište,
5. ime i prezime mogućih pravnih zastupnika u pojedinim predmetima.
2) Zamolnica i priložena pismena moraju biti potpisana i imati pečat tijela koje moli za pravnu pomoć.
Član 7.
1) Pravna pomoć se pruža sukladno zakonodavstvu zamoljene države.
2) Nadležno tijelo koje pruža zamoljenu pravnu pomoć može pri tom postupati i na način i u obliku koji želi država moliteljica, ukoliko to nije u suprotnosti s propisima zamoljene države.
Član 24.
Države ugovornice, u skladu s odredbama ovog Sporazuma, jedna drugoj pružaju pravnu pomoć u svim postupcima glede kaznenih djela za koja su bili u trenutku, kad je pravna pomoć zamoljena, nadležna pravosudna tijela države moliteljice.
28.
Protokol o saglasnosti u ostvarivanju međusobne saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala od 21. januara 2005. godine (dostupan na web-stranici Tužilaštva BiH http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/MEMORANDUM_PROTOKOL_HRVATSKA-BIH_(bos).pdf) u relevantnom dijelu glasi:
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Tužiteljstvo/Tužilaštvo Bosne i Hercegovine; (...)
(...)
3. Ovaj Protokol neće sprječavati sudionike da koriste i druge zajedničke prihvatljive oblike suradnje, pridržavajući se kod toga zakona, propisa i postupaka svojih država. Ništa u ovom Protokolu neće utjecati na prednost primjene odredaba međunarodnih instrumenata o međunarodnoj sudskoj pomoći.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-Kž-08/596-1 od 25. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 7. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su, prema njegovom mišljenju, osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, te jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
37. U prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima apelant je ukazao na dokaze pribavljene iz Republike Hrvatske, te na svjedoka M.B., koji, prema njegovom mišljenju, nije mogao biti saslušan u statusu svjedoka, odnosno čiji je iskaz, kako tvrdi, iznuđen postavljanjem sugestivnih pitanja predsjednika prvostepenog vijeća.
38. U vezi sa ovim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da, iako član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, on ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud,
Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i
Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. To uključuje ispitivanje "nezakonitosti" koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud,
inter alia,
Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V,
P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX,
Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
39. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući i to da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud,
inter alia,
Khan, već citiran, st. 35. i 37, i
Allan, već citiran, stav 43).
40. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti u apelantovom slučaju utvrđeno i na temelju dokaza koji su pribavljeni iz Republike Hrvatske. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključili da se zakonitost ovih dokaza ne dovodi u pitanje s obzirom na način njihovog pribavljanja. U prilog ovom zaključku ukazano je na Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima BiH, Evropsku konvenciju o pravnoj pomoći i njen Drugi protokol. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je utvrđeno da su dokazi iz Republike Hrvatske proistekli iz provođenja posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija na daljinu, da je ovu radnju proveo MUP Republike Hrvatske, te da joj je prethodio nalog istražnog sudije. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da u spisu ne postoji niti jedna naredba o provođenju ove radnje protiv M.K., državljanina Hrvatske, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano da iz analize i objašnjenja grafičkog prikaza i listinga telefonskih i IMEI brojeva telekom-operatera, koje je sačinio E.K., ovlašteno službeno lice Granične policije BiH, svjedok u ovom predmetu, nesumnjivo proizlazi da se pod ovom mjerom nadzora i tehničkog snimanja komunikacija na daljinu MUP-a Republike Hrvatske nalazio označeni telefonski broj korisnika M.K., na osnovu naloga istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu broj XXI_KIR_US-91-08 od 12. februara 2009. godine, te označeni telefonski broj na temelju naloga istražnog sudije istog suda broj XXI_KIR-US-91-08 od 12. januara 2009. godine. Shodno navedenom, zaključeno je da se radi o mjeri preduzetoj u skladu sa ZKP Republike Hrvatske o kojoj odlučuje istražni sudija. Također, Apelaciono odjeljenje se pozvalo na zakone o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima obje države prema kojim se radnje po zamolnici preduzimaju u skladu sa domaćim zakonodavstvom, te na član 19. stav 3. Drugog protokola prema kom se tajne istrage vode u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i procedurama one strane na čijoj teritoriji se vodi istraga, a zainteresirane strane sarađuju u pripremi i nadzoru istrage, te osiguranju zaštitе službenih lica koja djeluju pod tajnim ili lažnim identitetom. Najzad, Apelaciono odjeljenje je ukazalo i da, shodno članu 78. ZKP Republike Hrvatske (
član 86. ZKPRH), istražni sudija ima ovlaštenje da izdvoji dokaze na kojim se presuda ne može zasnivati, da, u konkretnom slučaju, iz dopisa istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu broj XXI-KIO-US-12/09 od 8. jula 2009. godine proizlazi da je istraga okončana, pa da, zbog toga, nije bilo moguće dostaviti ostatak dokumentacije, odnosno naloge o posebnim istražnim radnjama koje se odnose i na M.K., a na osnovu čega je zaključeno i da su ovi dokazi već prošli test ocjene zakonitosti. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da se, zbog činjenice da u spis nije uložena niti jedna naredba o provođenju posebne istražne radnje protiv M.K., dovodi u pitanje zakonitost dokaza pribavljenih iz Republike Hrvatske.
41. Dalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama da su ovi dokazi pribavljeni na temelju usmenog dogovora, iz obrazloženja osporene presude Apelacionog odjeljenja proizlazi da je na temelju dopisa istražnog sudije Županijskog suda u Zagrebu broj XXI-KIO-US-12/09 od 8. jula 2009. godine, te naredbe Tužilaštva BiH Centralnom istražnom uredu Granične policije BiH broj KT-509/08 od 6. jula 2009. godine utvrđeno da je Tužilaštvo BiH uputilo Istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu molbu za pomoć 18. maja 2009. godine, da je, shodno zakonima o pravnoj pomoći obje države, moguća neposredna komunikacija kad je predviđena međunarodnim ugovorima. U prilog ovom zaključku ukazano je na Drugi protokol, tj. član 4. stav 1. i član 19, kao i na činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o dokazima pribavljenim u toku zajedničke međunarodne tajne akcije, kao i na član 11. Drugog protokola kojim je regulirana razmjena informacija i bez prethodne zamolnice. Shodno navedenom, a imajući u vidu da je utvrđeno da je postojalo pismeno obraćanje Tužilaštva BiH za pravnu pomoć, kao i citirane odredbe Drugog protokola prema kojim je moguće neposredno obraćanje između organa dviju država, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje da postupak pribavljanja dokaza iz Republike Hrvatske nije bio zakonit.
42. Ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje ni apelantovom tvrdnjom da je sud odbio da provede dokaze koje je predlagao, tj. vještačenje njegovog glasa sa audiozapisa, te da sasluša svjedoka A.L. od kog je kupovao polovne mobilne telefone koji su oduzeti od njega i članova njegove porodice, a zbog čega smatra da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je provođenje ovih dokaza odbijeno u skladu sa ovlaštenjem suda iz člana 263. stav 2. ZKPBiH, kao i da su s tim u vezi dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega nije bilo potrebno provjeravati autentičnost apelantovog glasa i činjenicu da je koristio označene telefonske brojeve. Najzad, a kako je ukazano u obrazloženju osporene presude Apelacionog odjeljenja, što ni apelant ne dovodi u pitanje, apelant u postupku pred redovnim sudovima ničim nije dokazao da mu je bio uskraćen pristup originalnim snimcima presretanih razgovora, odnosno i onim koje Tužilaštvo BiH nije ni uvrstilo u dokaze smatrajući da nisu relevantni.
43. Dalje, u prilog tvrdnji o nezakonitim dokazima apelant je ukazao i na iskaz svjedoka M.B., koji je, kako tvrdi, iznuđen, jer mu je sud postavljao više sugestivnih pitanja, odnosno koji je u istom postupku imao status optuženog i svjedoka, pa da je sud ove njegove iskaze komparirao.
44. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Apelacionog odjeljenja ukazano da postavljanje sugestivnih pitanja predsjednika prvostepenog vijeća ne predstavlja povredu ZKPBiH, jer u tom smislu ne postoje ograničenja kao što je to slučaj pri direktnom i unakrsnom ispitivanju stranaka. S tim u vezi je ukazano i na član 262. stav 2. ZKPBiH prema kom predsjednik vijeća može dozvoliti pitanja koja navode na odgovor, te na član 239. stav 2. istog zakona prema kom je obaveza suda da se stara o svestranom pretresanju predmeta. Shodno navedenom, a s obzirom na to da apelant ne osporava da je svjedok M.B. prethodno priznao svoju krivicu, te da se prilikom saslušanja, kako je to navedeno u obrazloženju osporene presude, naprasno nije mogao sjetiti koliko puta je po apelantovom nalogu prebacivao strane državljane, bilo je nužno postaviti pitanja radi razjašnjenja njegovog iskaza. Također, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ovaj svjedok saslušan na glavnom pretresu, da je potvrdio da u svemu ostaje pri svojim ranijim izjavama, kao i da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ga ispituje i osporava njegov iskaz.
45. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da svjedok M.B. i nije mogao biti saslušan, jer je u istom postupku imao i status optuženog i status svjedoka, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su apelant i M.B. zajedno sa drugim pobrojanim licima optuženi istom optužnicom Tužilaštva BiH, ali da je ovaj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivice zbog čega je postupak u odnosu na njega razdvojen i okončan pod drugim brojem. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje i u ovom dijelu.
46. Slijedeći sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje da su osporene presude zasnovane na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati neosnovane.
47. Dalje, apelant tvrdi da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, u suštini, ističući da je ono zasnovano na pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je sud prihvatio kao dokazane činjenice koje predstavljaju subjektivna tumačenja i pretpostavke radnika Granične policije i SIPA-e, a koje su, kako navodi, "navodno" potvrđene iskazima svjedoka M.B., A.A., M.T., E.K. i M.F. (radnika SIPA-e i Granične policije), da označene pripadnike organizirane grupe poznaje samo A.B., koji mu je sin, i M.B., koji mu je rođak, da njegov sin nije bio posrednik u predaji novca između njega i M.K. Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao i u postupku pred redovnim sudovima, te da su u obrazloženjima osporenih presuda dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su oni neosnovani. Naime, u obrazloženjima osporenih presuda iscrpno su pobrojani sadržaji snimljenih razgovora između apelanta i M.K., te apelantovog sina i M.K. na temelju kojih je nesumnjivo utvrđeno da je apelantov sin bio posrednik u predaji novca M.K., a ovi razgovori dovedeni su u vezu i sa analizom novčanih transakcija koja je ovoj radnji prethodila, te grafičkom analizom snimljenih razgovora, a koje su sačinila ovlaštena službena lica SIPA-e i Granične policije koja su i saslušana u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, te koji su učestvovali u vođenju konkretne međunarodne istrage. Također, sva pobrojana ovlaštena službena lica saslušana su u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, njihovi iskazi su potkrijepljeni i zvaničnim izvještajima Granične policije BiH i MUP-a Republike Hrvatske o nelegalnim prelazima pojedinačno označenih stranih državljana, kao i iskazima stranih državljana o dolasku u BiH i prelasku granice sa Republikom Hrvatskom. Shodno navedenom, proizlazi da u obrazloženjima osporenih odluka ni ovom dijelu nije izostala, a suprotno apelantovim tvrdnjama, svestrana analiza i ocjena dokaza na temelju kojih je utvrđeno postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama ZKPBiH, te da su izostale svestrana analiza i ocjena dokaza provedenih na glavnom pretresu na temelju kojih je utvrđeno postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.
49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti zasnovano na činjenicama koje su utvrđene svestranom analizom i ocjenom dokaza provedenih na glavnom pretresu čija se zakonitost ne dovodi u pitanje, te u odnosu na koje apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se u postupku pred redovnim sudovima izjašnjava i da ih osporava.
51. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
