Službeni glasnik BiH, broj 71/22
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 156/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli
Uni Bristol d.o.o. Tuzla i Poljooprema d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Seada Palavrić, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije koje su podnijeli
Uni Bristol d.o.o. Tuzla i Poljooprema d.d. Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 066829 20 Gž 3 od 3. juna 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Uni Bristol d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant Uni Bristol), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, kao pravni sljednik društva Mellain d.o.o. Sarajevo (u prilogu apelacije izvod iz sudskog registra Općinskog suda u Tuzli), podnio je 18. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 066829 20 Gž 3 od 3. juna 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 156/21.
2. Poljooprema d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica Poljooprema), koju zastupa Advokatsko društvo "Marić & Co." d.o.o. Sarajevo, podnijela je 26. januara 2021. godine apelaciju protiv iste Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 066829 20 Gž 3 od 3. juna 2020. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 246/21.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da se apelacijama osporava ista presuda Kantonalnog suda, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 156/21 i AP 246/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 156/21.
4. U prijašnjem apelacionom postupku Ustavni sud je Odlukom broj AP 2321/18 usvojio apelaciju apelantice Poljooprema i društva Mellain d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: društvo Mellain) utvrdivši kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2321/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja Alije Čobića, Avdulaha Kukića i Mulaza Tarića (u daljnjem tekstu: tužitelji), posredstvom njihovog punomoćnika iz parničnog postupka, zatraženo je 20. odnosno 24. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.
6. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 13. odnosno 14. juna 2022. godine. Punomoćnik tužitelja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelacije.
7. Odgovori učesnika u postupku su 27. i 28. juna 2022. godine dostavljeni punomoćnicima apelanata radi izjašnjenja.
8. Punomoćnik apelanta Uni Bristol je 5. jula 2022. godine dostavio traženo izjašnjenje, što punomoćnik apelantice Poljooprema u ostavljenom roku nije učinio.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
10. Apelantica Poljooprema i društvo Mellain, pravni prednik apelanta Uni Bristol koji se u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik nekretnina koje su predmet spora, zaključili su međusobno 5. decembra 2007. godine notarski obrađen ugovor pod brojem OPU 1573/2007 (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tim ugovorom apelantica Poljooprema je kao prodavac društvu Mellain kao kupcu prodala nekretnine u Sarajevu, u naravi zemljište (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Na osnovu spornog ugovora društvo Mellain se uknjižilo kao vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama.
11. Tužitelji su, u svojstvu bivših dioničara apelantice Poljooprema, 5. decembra 2008. godine pokrenuli parnični postupak protiv apelantice Poljooprema i društva Mellain radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora i brisanja upisa prava vlasništva društva Mellain u zemljišnim knjigama.
Kratak osvrt na hronologiju parničnog postupka
12. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 066829 08 P od 14. decembra 2012. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude) zato što je zaključio da tužitelji nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva.
13. Odlučujući o žalbama tužitelja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 066829 13 Gž od 12. decembra 2014. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
14. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj 65 0 P 066829 17 P 2 od 13. juna 2017. godine utvrdio ništavost spornog ugovora i shodno tome Zemljišnoknjižnom uredu u Sarajevu naložio brisanje upisa prava vlasništva društva Mellain u zemljišnim knjigama, uz obavezivanje apelanata da tužiteljima solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
15. Odlučujući o žalbama apelanata, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 066829 17 Gž 2 od 14. decembra 2017. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer se žalbama ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
16. U vezi s prigovorom kojim se žalbama ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije i pravnog interesa tužitelja, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji bili zaposlenici i dioničari apelantice Poljooprema, da je nakon privatizacije apelantica Poljooprema promijenila vlasničku strukturu, te da je u konkretnom slučaju privatizacija državnog kapitala izvršena metodom javnog upisa dionica. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ispuštanjem spornih nekretnina iz početnog bilansa preduzeća (aktivni podbilans) došlo je do umanjenja vrijednosti ukupnog kapitala preduzeća, a time i vrijednosti dionica koje su tužitelji posjedovali. Shodno tome, imajući u vidu da se prema članu 109. ZOO-a na ništavost može pozvati svako zainteresirano lice i da je u konkretnom slučaju nesporno postojanje javnog interesa i pravnog interesa tužitelja u smislu eventualnog obeštećenja, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelji imaju pravni interes za podnošenje tužbe, kao i aktivnu legitimaciju.
Postupak pred Ustavnim sudom
17. Apelanti su presudu Kantonalnog suda iz tačke 15. ove odluke osporili apelacijom Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2321/18 usvojio apelacije apelantice Poljooprema i društva Mellain, te ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naglasio da ne može prihvatiti logičnim i uvjerljivim obrazloženje Kantonalnog suda o tome koji pravni interes za podizanje tužbe radi utvrđenja vidi u umanjenju ukupne vrijednosti kapitala apelantice Poljooprema ispuštanjem predmetnih nekretnina iz početnog bilansa i interesu tužitelja da zahtijevaju eventualno obeštećenje. U citiranoj odluci je naglašeno da se iz obrazloženja presude ne vidi na čemu bi tužitelji zasnovali zahtjev za "eventualno obeštećenje" kada se ugovori kojima su tužitelji prodali svoje dionice ničim ne dovode u pitanje, niti su tužitelji tražili njihovo poništenje, pa je shodno tome takvo obrazloženje Kantonalnog suda bez logičnog osnova.
18. Dalje, Ustavni sud je posebno naglasio da tužitelji nisu ni osporavali "početni bilans za privatizaciju Poljoopreme", već ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina, uz napomenu da je nesporno da se kupoprodaja spornih nekretnina i sačinjavanje početnog bilansa za privatizaciju Poljoopreme desilo znatno kasnije, tj. nakon 2005. godine kada su tužitelji svojevoljno prodali svoje dionice koje su imali u Poljoopremi. Stoga je Ustavni sud zaključio da nije valjano obrazloženo u čemu se sastoji pravni interes tužitelja za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji kada je nesporno da su tužitelji svoje imovinske dijelove (dionice) u Poljoopremi prodali znatno prije zaključenja ovog ugovora
(op. cit.
AP 2321/18, tač. 54–64). Dalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je proizvoljno i pozivanje Kantonalnog suda na odredbu člana 109. ZOO-a, koja propisuje da se na ništavost može pozvati svako zainteresirano lice. Međutim, kada izostane valjano obrazloženje u pogledu postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora ne može se prihvatiti ni pozivanje suda na član 109. ZOO-a jer, kako je naveo Ustavni sud, da bi stranke odnosno tužitelji bili zainteresirana lica iz člana 109. ZOO-a moraju imati i pravni interes za podnošenje tužbe prema članu 54. stav 2. ZPP-a.
Osporena presuda
19. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbama apelantice Poljooprema i društva Mellain protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 P 066829 17 P w od 13. juna 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 066829 20 Gž 3 od 3. juna 2020. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, između ostalog, naglasio da je prilikom odlučenja imao u vidu navedenu odluku Ustavnog suda, te da je činjenice iz predmeta ponovo razmotrio i zaključio da se žalbama neosnovano ukazuje na nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje utvrđujuće tužbe.
20. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji podnijeli tužbu radi utvrđenja ništavosti spornog ugovora koji su zaključili apelantica Poljooprema i društvo Mellain, a prema sadržaju tužbenog zahtjeva radi se o utvrđujućoj tužbi iz člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pravni interes u konkretnom slučaju, kao procesna pretpostavka, prema mišljenju Kantonalnog suda, cijeni se sa stanovišta materijalnog i procesnog prava. Poseban propis na kojem tužitelji zasnivaju pravni interes predstavlja odredba člana 109. ZOO-a, kojom je određeno da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavost i na nju se može pozivati svako zainteresirano lice. Ova norma, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne predviđa da to mora biti pravni interes jer polazi od toga da se ništavim ugovorima u prvom redu vrijeđa javni interes. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, u smislu člana 103. ZOO-a, tužbu za utvrđenje ništavosti nekog ugovora mogu podnijeti ugovorne strane ili njihovi sukcesori, ali i lica koja pokažu interes za takav ugovor. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužitelji su obrazložili i uvjerili sud da su zainteresirana lica iz navedenog člana ZOO-a. Njihov interes ne mora biti vezan za restituciju međusobnih potraživanja iz konkretnog ugovora, zbog čega ni tužbeni zahtjev ne sadrži u cijelosti tu obavezu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije sporno da su tužitelji bili dioničari apelantice Poljooprema kao mješovitog društva, a da je vrijednost privatnog i društvenog kapitala određena u odnosu na cjelokupnu imovinu. Pravni prednik apelantice Poljooprema je, propuštajući da iskaže postojanje i vrijednost sporne nekretnine u postupku privatizacije, tužitelje kao dioničare uskratio u njihovim vlasničkim pravima jer je svjesno umanjio vrijednost kapitala, a time i vrijednost dionica tužitelja kojima su tužitelji naknadno raspolagali. Iz navedenog proizlazi da se interes tužitelja sastoji u tome da sud utvrdi da ne postoje vlasnička prava apelanata na spornoj nekretnini, a deklaratornom presudom apelanti eventualno stječu pravni osnov za postavljanje eventualnog imovinskog zahtjeva nakon ponovnog vraćanja nekretnine u državno vlasništvo.
21. Kantonalni sud je odbio ostale žalbene prigovore apelanata koji se tiču merituma spora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti saglasno tvrde da je Kantonalni sud osporenom odlukom potpuno zanemario i ignorirao Odluku Ustavnog suda broj AP 2321/18. Prema mišljenju apelanata, Kantonalni sud nije dao logične niti uvjerljive razloge za stav o neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano na nedostatak pravnog interesa tužitelja, bivših dioničara apelantice Poljooprema, za podnošenje tužbe kojom se traži utvrđenje ništavosti ugovora koji je zaključen nakon što su tužitelji svoje dionice u društvu Poljooprema svojevoljno prodali. Referirajući se na obrazloženje Kantonalnog suda, apelanti ukazuju da je iz pravnog shvatanja tog suda nejasno kako istovremeno tužitelji mogu zasnivati svoj pravni interes na odredbama člana 109. ZOO-a kao posebnom propisu, iako citirana odredba ne predviđa da to mora biti pravni interes, polazeći od toga da se ništavim ugovorima vrijeđa u prvom redu javni interes. Prema logici Kantonalnog suda, svaki građanin bi mogao tužbom pred nadležnim sudom, bez obzira na to što nije ugovorna strana nekog ugovornog odnosa i što se posljedice ništavosti takvog ugovora ne tiču građanskih prava tužitelja, tražiti utvrđenje ništavosti bilo kojeg ugovora koji se odnosi na imovinu bilo kojeg privrednog društva, općine, grada, kantona, države i sl. kada smatra da se na taj način štiti javni interes. Prema mišljenju apelanata, Kantonalni sud proizvoljno poistovjećuje zainteresiranost nekog lica za utvrđivanje ništavosti ugovora s postojanjem pravnog interesa za podnošenje tužbe, što je suprotno pravnom shvatanju Ustavnog suda izraženom u tački 58. ranije odluke.
23. Apelanti, također, navode da tužitelji usvajanjem tužbenog zahtjeva ništa ne dobijaju, nemaju nikakvu korist, pa stoga ne mogu imati ni pravni interes za podnošenje tužbe u smislu člana 54. stav 2. ZPP-a. Obrazloženje Kantonalnog suda o navodnoj koristi koju bi tužitelji eventualno mogli ostvariti nije realno i zapravo ukazuje koliko Kantonalni sud ne poznaje okolnosti koje su pratile konkretnu privatizaciju. Ni proces privatizacije, niti iskazivanje sporne nekretnine u bilansu stanja nisu mogli imati nikakav utjecaj na vrijednost dionica s obzirom na način njihovog stjecanja. Apelanti dalje navode da svi razlozi zbog kojih je Ustavni sud svojom ranijom odlukom ukinuo presudu Kantonalnog suda postoje i u novoj presudi koja se apelacijom pobija, te stoga apelanti predlažu da se ponovo utvrdi kršenje njihovih prava na koja su se pozvali i ukine osporena presuda.
b) Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima ostali pri razlozima datim u svojim odlukama, predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane.
25. Apelant Uni Bristol je u izjašnjenju, između ostalog, naveo da Kantonalni sud nije dao niti jedno izjašnjenje na navode iz apelacije, te je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, predloživši da se apelacija usvoji.
V. Relevantni propisi
26.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 54. stav (2)
(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 67. stav (1) tačka 7)
(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili…
27.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Isticanje ništavosti
Član 109.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 65 0 P 066829 20 Gž 3 od 3. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 27. novembra 2020 (apelantica Poljooprema), odnosno 1. decembra 2020. godine (apelant Uni Bristol), a apelacije su podnesene 18. januara 2020. godine (apelant Uni Bristol), odnosno 26. januara 2020. godine (apelantica Poljooprema), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno
(prima facie) neosnovane.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud podsjeća da je u ranijoj odluci već utvrdio da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Apelacije u konkretnom slučaju ponovo pokreću pitanje prava na obrazloženu odluku u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojim se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud,
Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29,
Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama,
Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj
AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i broj
AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
37. U konkretnom slučaju tužitelji su bivši dioničari apelantice Poljooprema koji su 2005. godine, znatno prije sklapanja spornog ugovora, svoje dionice u tom društvu prodali. Tužitelji traže utvrđivanje ništavosti spornog ugovora koji su međusobno zaključili apelantica Poljooprema i društvo Mellain kao pravni prednik apelanta Uni Bristol, te brisanje prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Ustavni sud zapaža da, kako je to navedeno i u osporenim presudama, tužitelji nisu tražili poništenje ugovora o prodaji svojih dionica, niti su osporavali "početni bilans za privatizaciju Poljoopreme".
38. U vezi s pitanjem postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje navedene utvrđujuće tužbe, Ustavni sud podsjeća da je u procesnom smislu pravni interes neophodan faktor deklaratorne pravne zaštite. Pravni interes u okviru ZPP-a predstavlja interes subjekta koji od suda traži pravnu zaštitu. Za dopustivost deklaratorne tužbe tužitelj bi, prije svega, morao da iznese tvrdnje da traži zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo, kao i učiniti vjerovatnim da će njegov tužbeni zahtjev, ako bude usvojen, za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Osim toga, postojanje pravnog interesa je, prije svega, procesna pretpostavka za dopuštenost meritornog suđenja u određenoj pravnoj stvari, koju ima u vidu član 54. stav 2. ZPP-a kao zaštitni mehanizam za sprječavanje zloupotrebe prava. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u Odluci broj AP 2321/18 naglašeno da "pravni interes može imati onaj ko opravdano smatra da je neko njegovo pravo dovedeno u pitanje, odnosno da mu treba pružiti zaštitu njegovog povrijeđenog ili ugroženog subjektivnog građanskog prava" (
op. cit.
AP 2321/18, tačka 56).
39. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da poseban propis na kojem tužitelji zasnivaju pravni interes predstavlja odredba člana 109. ZOO-a, kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice (vidi tačku 20. ove odluke). U vezi s ovakvim obrazloženjem, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2321/18, referirajući se na gotovo identično obrazloženje Kantonalnog suda, između ostalog, naveo da je pozivanje Kantonalnog suda na odredbu člana 109. ZOO-a proizvoljno jer kada "izostane valjano obrazloženje u pogledu postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora ne može se prihvatiti ni pozivanje suda na član 109. ZOO-a". Naime, "da bi stranke, odnosno tužitelji bili zainteresirana lica iz člana 109. ZOO-a moraju imati i pravni interes za podnošenje tužbe prema članu 54. stav 2. ZPP-a" (
op. cit.
AP 2321/18, tačka 63).
40. Kada bi se i prihvatilo obrazloženje Kantonalnog suda da član 109. ZOO-a ne podrazumijeva postojanje pravnog interesa, već je dovoljno da tužitelj iskaže "zainteresiranost za utvrđivanje ništavosti pravnog posla s ciljem zaštite javnog interesa", Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporene presude ne vidi ni u čemu se ogleda zainteresiranost bivših dioničara za podizanje tužbe i na koji način zaštita javnog interesa tužitelje u konkretnom slučaju čini zainteresiranim licima. Obrazloženje Kantonalnog suda da deklaratornom presudom apelanti "eventualno stječu pravni osnov za postavljanje eventualnog imovinskog zahtjeva nakon ponovnog vraćanja nekretnine u državno vlasništvo" zapravo je ponavljanje obrazloženja za koje je Ustavni sud u ranijoj odluci utvrdio da je proizvoljno i nelogično (vidi tač. 17–18. ove odluke).
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud ni u ponovnom postupku nije obrazložio koje je to subjektivno pravo tužitelja povrijeđeno da bi se moglo pokrenuti pitanje dopustivosti deklaratorne tužbe, u smislu člana 54. stav (2) ZPP-a, odnosno nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje obrazložio koju bi to pravnu korist tužitelji ostvarili usvajanjem tužbenog zahtjeva. Bez jasnog i relevantnog obrazloženja o ovom pitanju, pozivanje na član 109. ZOO-a nije dovoljno jer da bi apelanti bili zainteresirana lica moraju imati i pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.
42. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Kantonalnog suda u bitnom ne razlikuje od obrazloženja za koje je Ustavni sud u ranijoj odluci zaključio da nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, što navodi na zaključak da Kantonalni sud nije uvažio stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2321/18.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
44. S obzirom na zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati ostale prigovore apelanata.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud, nakon odluke Ustavnog suda kojom je već jednom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nedostataka u obrazloženju odluke tog suda, ponovo dao gotovo isto obrazloženje o pitanju pravnog interesa tužitelja za podnošenje utvrđujuće tužbe u smislu člana 54. stav 2. ZPP-a, bez uvažavanja stavova koje je Ustavni sud iznio u Odluci broj AP 2321/18, koja je konačna i obavezujuća.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.