Službeni glasnik BiH, broj 23/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3235/20, rješavajući apelaciju Bećira Mujakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bećira Mujakića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 027205 18 Gž 2 od 17. juna 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bećir Mujakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koji živi u Norveškoj, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je 27. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 027205 18 Gž 2 od 17. juna 2019. godine.

2. Apelant je dopisom koji je dostavio Ustavnom sudu 14. februara 2022. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3403/19 od 30. oktobra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio protiv navedene drugostepene presude zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i od Enese Pouraslan rođ. Delić (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Ferida Mujagića, advokata iz Bihaća, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 3. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore 10. i 11. marta 2022. godine. Tužena nije dostavila odgovor.

6. Dostavljeni odgovori su poslani na izjašnjenje apelantu 15. marta 2022. godine, ali apelant nije dostavio izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 027205 17 P 2 od 12. januara 2018. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine notarski obrađen ugovor o doživotnom izdržavanju, koji su 10. septembra 2014. godine zaključili apelant kao primalac izdržavanja i tužena kao davalac izdržavanja (detaljno opisan u izreci presude; u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Apelant je obavezan i da tuženoj plati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 8.009,82 KM. U obrazloženju ove presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da je apelant na prvom ročištu koje je održano nakon što je Kantonalni sud 15. maja 2017. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje izjavio da u cijelosti ostaje pri tužbenom zahtjevu za raskid spornog ugovora. Kasnije je apelant, 10. novembra 2017. godine, dostavio tom sudu podnesak koji je naslovio kao "preciziranje tužbenog zahtjeva" u kojem je tražio da se utvrdi da je sporni ugovor ništav "te traži da se taj ugovor poništi". Općinski sud je zaključio da apelant na taj način "vrši preinaku svog ranijeg zahtjeva jer je u prvobitnoj tužbi tražio raskid ovog ugovora, a u ovom podnesku traži utvrđenje ništavosti i traži poništenje ugovora, što znači da alternativno u ovom zahtjevu traži prvo ništavost ugovora, pa potom i poništenje kao relativno rušljivog ugovora". Budući da se tužena protivila preinaci tužbenog zahtjeva, Općinski sud je, na osnovu čl. 56. i 57. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), rješenjem odbio preinaku tužbe. U vezi s tim, sud je obrazložio da je nevažno to što je apelant podnesak naslovio kao "preciziranje" budući da je "jasno da se radi o promjeni zahtjeva".

9. Odlučujući o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, raskidu spornog ugovora, Općinski sud je proveo predložene dokaze, pa je, vodeći računa po službenoj dužnosti o pravnoj valjanosti ugovora, kao prethodno pitanje utvrdio da je sporni ugovor ništav. Naime, kako je sud obrazložio, u spornom ugovoru je navedena obaveza tužene kao davaoca izdržavanja da će s apelantom živjeti u njegovom stanu "u skladnoj vanbračnoj zajednici". Međutim, apelant je u vrijeme zaključenja tog ugovora bio u braku s drugom ženom, što je, kako je sud utvrdio, znala i tužena. Budući da je Porodičnim zakonom FBiH propisano da je vanbračna zajednica, između ostalog, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici s drugom osobom, sud je zaključio da je predmet obaveze koju je tužena preuzela spornim ugovorom nedopušten, pa je i ugovor ništav na osnovu čl. 47, 49, 51, 52. i 53. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Općinski sud je naveo da se ne može raskinuti ništav ugovor, već samo pravno valjan ugovor, zato što su "ništavi ugovori ništavi od samog početka i ne proizvode pravna dejstva".

10. Također, Općinski sud je naveo da je uvidom u potvrdu Norveške liječničke komore iz 2015. godine utvrdio da je doktor koji liječi apelanta u Norveškoj konstatirao da apelant ima "Alzheimerovu demenciju, da se liječi inzulinom zbog šećerne bolesti i ima sniženu razinu kognitivnih funkcija". Općinski sud je naveo i da bi se, na osnovu toga i iskaza tužene koja je izjavila da je apelant koristio lijekove, ali da "nije bio nešto posebno bolestan […] moglo zaključiti da je [apelant] prilikom zaključenja [spornog ugovora] bio nesposoban za rasuđivanje, ali je to samo sumnja u sposobnost", što bi se moglo sa sigurnošću utvrditi samo vještačenjem, ali da apelant nije u ovom postupku predlagao izvođenje dokaza u tom pravcu.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 P 027205 18 Gž 2 od 17. juna 2019. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, a žalbu tužene je odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju dijela odluke kojim je odbijena apelantova žalba Kantonalni sud je potvrdio stanovište prvostepenog suda o tome da je predmet obaveze iz spornog ugovora bio nedopušten i ugovor apsolutno ništav. Kantonalni sud je najprije istakao da je Općinski sud, postupajući po uputi Kantonalnog suda iz ranije presude – da vodi računa o pravnoj valjanosti ugovora kao o prethodnom pitanju, održao ročište koje je "odredio kao pripremno ročište, iako iz sadržaja zapisnika proizlazi da je ročište od 15. maja 2017. godine bilo ročište za glavnu raspravu." Budući da je na tom ročištu apelantova punomoćnica istakla da ostaje pri tužbenom zahtjevu kakav je prvobitno postavljen, a da se kao prethodno pitanje raspravi ništavost spornog ugovora, Kantonalni sud je zaključio da na ovom ročištu nije postavljen zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora, te da je Općinski sud ostao u granicama tužbenog zahtjeva kada je odlučio o raskidu spornog ugovora. Kantonalni sud je dalje istakao da je tužena znala da apelant živi u bračnoj zajednici, što "proizlazi iz zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju jer je notarka koja je sačinjavala ugovor upoznala tuženu da se [apelant] nalazi u bračnoj zajednici, da je [apelant] raspolagao imovinom (stan) koji je bračna stečevina njega i njegove supruge, a ugovor je zaključio bez saglasnosti supruge kao suvlasnika". Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno Općinski sud kao prethodno pitanje cijenio ništavost spornog ugovora jer se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, kao i da je pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na raskid ništavog ugovora. Naročito, Kantonalni sud je istakao da je u vezi s tim Općinski sud postupao prema ranijem rješenju Kantonalnog suda kojim je prethodno donesena prvostepena presuda bila ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant do zaključenja glavne rasprave ostao pri tužbenom zahtjevu za raskid spornog ugovora, te da je Općinski sud presudu donio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tužilac podneskom preinačio tužbu tako što je uz postojeći zahtjev za raskid tražio i utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, ali da tužena nije pristala na preinaku, zbog čega je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbio preinaku tužbe. Stoga, kako je istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud nije ni mogao meritorno odlučivati o zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora, kako je apelant tvrdio u žalbi, već je to pitanje samo mogao riješiti kao prethodno. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se mora praviti razlika između zahtjeva za raskid ugovora i zahtjeva za utvrđenje ništavosti, te da se ne može tražiti raskid ništavog ugovora, kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je naročito istakao da su razlozi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju različiti od razloga ništavosti ugovora, pa se, kako je obrazložio Kantonalni sud, tužba za raskid ugovora "ne može zasnivati na činjenicama koje predstavljaju razlog ništavosti, što je u konkretnom predmetu slučaj". Budući da je o ništavosti odlučeno kao o prethodnom pitanju, Kantonalni sud je naveo da se odluka o tome ne unosi u izreku presude, te da su i ti žalbeni navodi neosnovani.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 23 0 P 027205 19 Rev od 19. maja 2020. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda apelant izlaže historijat predmeta pa navodi da su mu navedena prava prekršena zato što je "zadatak suda bio da utvrdi da li je apelant preinačio tužbu u smislu odredbe iz člana 56. stav 2. ZPP-a zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da je iz istog činjeničnog osnova zahtijevao drugi predmet kako bi zaključio da li se tužena takvom preinačenju uopće mogla protiviti." Dalje, apelant navodi da sudovi nisu cijenili da je on podnio tužbu za raskid ugovora "u okolnostima kada je apelant istovremeno na dan zaključenja toga ugovora podnio tužbu za razvod braka." Apelant dalje ističe da je ova okolnost "upućivala na realnu mogućnost da apelantov brak bude razveden", zbog čega bi onda "ugovorom preuzeta obaveza tužene da živi u vanbračnoj zajednici s apelantom postala dopuštena obaveza, pa ugovor ne bi bio ništav zbog nedopuštene obaveze i tada bi sud mogao odlučiti o njegovom raskidu po tom prvobitnom zahtjevu". Apelant navodi da sudovi nisu cijenili da je upravo ta okolnost "promijenjena nakon podnošenja tužbe tako što je apelant povukao tužbu za razvod braka u toku ove parnice, pa je iz istog činjeničnog osnova apelant zahtijevao da sud utvrdi ništavost istog ugovora, slijedom čega se tužena ovom preinačenju nije mogla protiviti" zato što je "Kantonalni sud u rješenju od 2. decembra 2016. godine […] uputio Općinski sud da pazi na činjenicu što je apelant u bračnoj zajednici sa M. F. kao razlogu apsolutne ništavosti spornog ugovora između apelanta i tužene".

15. Apelant smatra i da obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne zadovoljavaju "standard minimuma apelantovog prava na obrazloženu odluku jer je apelant upravo postavio zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora prema uputi Kantonalnog suda […] i prema činjeničnom stanju kakvo je bilo u vrijeme donošenja tog rješenja." Apelant, također, navodi da su sudovi arbitrarno odlučivali o tome da je apelant preinačio tužbeni zahtjev, što unosi "pravnu nesigurnost u pravni poredak u FBiH uopće jer ukoliko bi osporene odluke služile kao primjer pravne prakse ubuduće, to bi stvorilo apsurdnu situaciju da sudovi po slobodnoj volji svojim retroaktivnim izmjenama procesnih rješenja naknadno odlučuju da li je tužba preinačena, da li će raspravljati i odlučivati o tužbenom zahtjevu uopće", za što bi "pokriće nalazili u nekakvoj 'preinaci' rješenja o održanom pripremnom ročištu u rješenje o glavnoj raspravi", što bi omogućilo, kako navodi, zloupotrebu postupka. Također, apelant navodi da je odbijanjem sudova da odluče o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti spornog ugovora na njega "stavljen pretjeran teret da ostvari efikasnu sudsku zaštitu u pogledu korištenja efektivnog pravnog lijeka kojim bi spriječio gubitak imovine – bračne stečevine samo iz razloga što je sud zbog pretjeranog formalizma u ovom postupku odbio odlučivati o njegovom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu." Apelant smatra i da nije jednako tretiran u odnosu na tuženu zato što je "u potpunosti spriječen da ostvari minimum garancija za efikasnu, stvarnu i objektivnu mogućnost da raspravlja pred sudom", te da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju.

16. Apelant je dopisom koji je dostavio Ustavnom sudu 14. februara 2022. godine naveo da je tužena pokrenula izvršni postupak da bi naplatila troškove postupka koje apelant nije dobrovoljno platio po pravosnažnoj presudi koju apelant osporava u ovom predmetu. Apelant navodi da je tužena kao predmet izvršenja odredila suvlasnički dio od ½ dijela apelantovog dvosobnog stana, uz zabilježbu izvršenja u zemljišnim knjigama. Apelant je naveo da su on i njegova supruga "novim tužbama izdejstvovali nepravosnažne presude da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen sa [tuženom] apsolutno ništav, te drugu presudu da im je [tužena] dužna predati – vratiti u posjed ovaj stan." Stoga smatra da je odlukom o troškovima postupka u presudi Općinskog suda na njega stavljen "pretjeran teret da tuženoj nadoknadi troškove cjelokupnog postupka", te da ova odluka o troškovima postupka i njihovoj naplati u izvršnom postupku vodi "apsurdnoj situaciji da bi apelant i njegova supruga mogli izgubiti stan koji je njihov jedini dom u BiH".

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju i Općinski i Kantonalni sud su osporili navode iz apelacije ističući da u cijelosti ostaju pri obrazloženjima koja su iznijeli u osporenim presudama.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Ništavost ugovora zbog predmeta

Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet obaveze nedopušten

Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

III - OSNOV

Dopušten osnov

Član 51.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ništavost ugovora zbog osnova

Član 52.

Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.

Pobude za zaključenje ugovora

Član 53.

(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.

(2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.

(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.

19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

4. Preinaka tužbe

Član 56.

(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

(3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

(3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

(4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti:

1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije;

2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. Ustavni sud ukazuje da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 P 027205 19 Rev od 19. maja 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, zbog čega ovo rješenje ne predstavlja efektivan pravni lijek, pa je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 027205 18 Gž 2 od 17. juna 2019. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelant je primio 27. juna 2019. godine, a apelaciju protiv te presude je podnio 26. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant osporava navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 26 Član 6. Evropske konvencije u relevantnome dijelu glasi.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Apelant, u suštini, ističe dva pitanja na kojima zasniva navode o kršenju prava na pravično suđenje: 1) pitanje koje se tiče odbijanja preinake tužbe i 2) pitanje koje se tiče odlučenja u vezi sa ništavošću spornog ugovora po tužbi kojom je apelant tražio raskid tog ugovora. Apelant se pri tome poziva na pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje smatrajući da o ovim pitanjima sudovi nisu dali dovoljna i jasna obrazloženja i da su osporene presude proizvoljne.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6. stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Evropski sud, Aščerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o nedopustivosti od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama i De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 170). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali "specifične procesne garancije" utvrđene u tom članu ili da "vođenje postupka u cjelini nije garantiralo podnosiocu predstavke pravično saslušanje" (idem, De Tommaso, presuda, tačka 171). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama).

29. Imajući u vidu ove standarde, Ustavni sud zapaža da su u odnosu na prvo pitanje – je li pravilno odbijena apelantova preinaka tužbe, sudovi u svojim odlukama detaljno i jasno obrazložili zbog čega nisu dozvolili preinaku. Kantonalni sud je dodatno naveo da čak i kad bi se prihvatili apelantovi navodi da je poslije ukidanja ranije donesene presude umjesto ročišta za glavnu raspravu bilo održano pripremno ročište, na tom ročištu nije postavljen zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora, nego je apelant isključivo ostao pri zahtjevu za raskid spornog ugovora (vidi tačku 8. ove odluke). S obzirom na odredbe čl. 56. i 57. ZPP-a kojima je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva i da se do zaključenja glavne rasprave tužba može preinačiti samo uz pristanak tuženog, koji je u konkretnom slučaju izostao, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da su sudovi ovo pitanje riješili proizvoljno, odnosno da ga nisu jasno i razumno obrazložili. Također, Ustavni sud ističe da je apelant u postupku imao stručnu pomoć, odnosno da ga je zastupao advokat kojem nisu nepoznate odredbe koje se tiču preinake tužbe i procesnih pravila u vezi s tim. Iz istog razloga se ne mogu prihvatiti ni navodi da apelant nije u postupku tretiran na jednak način kao i tužena budući da u odnosu na te navode apelant ne iznosi neke konkretne navode, već to zasniva na svom nezadovoljstvu rezultatom postupka. Osim toga, Ustavni sud smatra da odbijanjem preinake tužbe primjenom proceduralnih pravila ZPP-a ni na koji način nije došlo do "pravne nesigurnosti", kako to apelant ističe u apelaciji. Ostali navodi koje je apelant iznio o tome da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio podnio i tužbu za razvod braka itd. (vidi tačku 14. ove odluke) nisu relevantni za odlučenje u konkretnom slučaju.

30. Što se tiče pitanja je li činjenicu da je sporni ugovor apsolutno ništav Općinski sud morao unijeti u izreku presude, Ustavni sud zapaža da je pitanje ništavosti ugovora riješeno kao prethodno pitanje, a ne kao glavna stvar budući da je predmet tužbenog zahtjeva o kojem se odlučivalo bio raskid spornog ugovora iz razloga koje su sudovi, kako je već navedeno, detaljno obrazložili. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio razliku između instituta raskida ugovora i utvrđivanja ništavosti ugovora (vidi tačku 12. ove odluke). Kantonalni sud je također obrazložio da se odluka o prethodnom pitanju ne unosi u izreku presude, a Ustavni sud ukazuje da je u vezi s ovim pitanjem stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj praksi, koji prihvata i Ustavni sud. Prema tom stanovištu, obavezu sudskog nadzora nad ništavim ugovorima ne treba shvatiti kao ovlaštenje suda da po službenoj dužnosti, u odsustvu takvog zahtjeva, pokrene ili nastavi već započetu parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora. Nadzorna funkcija suda nad eventualnom ništavošću ugovora, kako je istakao Vrhovni sud, ima se tumačiti i primijeniti tako da je sud u parnici radi ispunjenja ili raskida ugovora uvijek ovlašten da po službenoj dužnosti pazi na ništavost ugovora, ali da utvrđenje ništavosti kao prethodnog pitanja u takvom slučaju predstavlja dio obrazloženja odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu i ne unosi se u izreku presude (vidi Vrhovni sud, Odluka broj 39 0 P 009665 12 Rev od 29. jula 2014. godine, dostupna na https://csd.pravosudje.ba/vstvfo/B/142/kategorije-vijesti/141/odluka/37328). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi u konkretnom slučaju odlučivanjem o ovom pitanju prekršili pravo na pravično suđenje jer su za svoja obrazloženja dali dovoljne i jasne razloge koji su utvrđeni i u sudskoj praksi koja ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi o svim odlučnim pitanjima, uključujući i pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, dali zadovoljavajuća obrazloženja, te da nema ništa što bi ukazalo da su proceduralne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije primijenjene na apelantovu štetu ili da je moguće uočiti proizvoljnost u postupanju sudova.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

33. Apelant, također, navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu zato što je "odbijanjem sudova da odluče o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora [...] stavljen pretjeran teret na apelanta da ostvari efikasnu sudsku zaštitu" svoje imovine, zato što je sud "zbog pretjeranog formalizma u ovom postupku odbio odlučivati o njegovom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu". Ustavni sud ističe da je pitanje je li sud postupao proizvoljno kada je odbio preinaku tužbe već obrazložio u ovoj odluci. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno dodati da poštovanje odredaba ZPP-a ne predstavlja "pretjerani formalizam", već odlučivanje u skladu sa zakonom, te da su sudovi, kako je već rečeno, odlučivali u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva koji je apelant postavio, a to je raskid ugovora. Stoga se ne može prihvatiti apelantov navod da mu je onemogućeno da efikasno zaštiti svoje pravo na imovinu na stanu koji je bio predmet spornog ugovora, odnosno da je na njega stavljen "pretjeran teret" zato što je sud odlučivao o raskidu ugovora kako je traženo tužbom, a ne o ništavosti ugovora, što je riješeno samo kao prethodno pitanje. Na osnovu toga, neosnovani su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, a u vezi s tim i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

34. Također, ne mogu se prihvatiti ni navodi da je apelantu prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije budući da apelant ničim nije učinio vjerovatnim da je bio izložen diskriminirajućem tretmanu u konkretnom slučaju.

35. Što se tiče osporavanja troškova postupka u konkretnom slučaju u dopuni apelacije koju je apelant dostavio 14. februara 2022. godine, Ustavni sud to pitanje neće razmatrati budući da je apelaciju moguće dopuniti u istom roku u kojem se ona može izjaviti, odnosno u roku od 60 dana od dana prijema konačne odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka. Na ovakvu odluku ne može utjecati ni činjenica da je protiv apelanta pokrenut izvršni postupak za naplatu troškova postupka po pravosnažnoj presudi, naročito imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada sud nije dozvolio preinaku tužbe zato što nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti, niti zato što utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju kao prethodnog pitanja nije unio u izreku presude kojom je odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu za raskid spornog ugovora, budući da su o ovim pitanjima sudovi u osporenim odlukama dali jasna i dovoljna obrazloženja koja ne ostavljaju bilo kakav utisak o proizvoljnom odlučivanju.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a u vezi s tim ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zato što se ne može zaključiti da je odbijanjem preinake tužbe na apelanta stavljen "pretjeran teret" da efikasno zaštiti svoju imovinu.

38. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije zato što apelant u vezi s tim nije iznio bilo kakve uvjerljive razloge koji bi ukazali da je diskriminacija vjerovatna.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.