Službeni glasnik BiH, broj 70/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3507/11, rješavajući apelaciju Marcelja Crepulje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Marcelja Crepulje.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Vareš da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da Marcelju Crepulji, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Vareš i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Marcelj Crepulja (u daljnjem tekstu: apelant) koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica "Drin" Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod) podnio je 2. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog, kako navodi, lišavanja svih građanskih prava i činjenice da je već sedam godina "lišen slobode" i slobode kretanja.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda, Javne ustanove Centar za socijalni rad Vareš (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), Nihade Gondžo, direktorice Centra za socijalni rad koja je određena za apelantovog staratelja, te od Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 23. aprila i 15. maja 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor s pratećom dokumentacijom Zavod je dostavio 29. aprila 2013. godine, Centar za socijalni rad 24. maja 2013. godine, a Općinski sud 5. juna 2013. godine. Apelantov staratelj Nihada Gondžo u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni podnosiocu apelacije i apelantovom staratelju 6. i 11. juna 2013. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koja su Ustavnom sudu predočili Zavod i Centar za socijalni rad mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 02-35-28-642-2/04 od 15. septembra 2004. godine apelant je, kao psihički oboljelo lice (Dg: SCH,F.23), upućen na smještaj u Zavod počevši od 15. septembra 2004. godine, uz preciziranje da će troškove njegovog smještaja snositi Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) na temelju saglasnosti za smještaj u socijalnu ustanovu od 13. septembra 2004. godine. U obrazloženju je navedeno da je Centar za socijalni rad informirao KCU u Sarajevu, Psihijatrijska klinika, da se apelant u navedenoj ustanovi nalazi na liječenju, da se radi o duševnom bolesniku čija je bolest takve prirode da zahtijeva redovne kontrole i stalno uzimanje terapije, što se apelantu ne može osigurati s obzirom na porodične prilike, pa je klinika predložila da se apelant trajno smjesti u neku od ustanova za takve namjene. Navedeno je da je, u skladu s preporukom Psihijatrijske klinike, pokrenut postupak za smještaj apelanta u Zavod jer je utvrđeno da apelant nema uvjeta za povratak u porodicu, jer je njegova majka Kata s kojom je živio nesposobna za život i rad (radi se o mentalno retardiranoj osobi), a nema srodnika koji bi ga prihvatili u svoju porodicu, s obzirom na njegovu bolest, pa je zaključeno da je njegov smještaj u Zavod stoga neophodan. Centar za socijalni rad je odluku donio po osnovu odredbe člana 45. Zakona o osnovama socijalne zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite), odlučivši kao u dispozitivu rješenja.

7. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantu rješenjem Centra za socijalni rad od 26. januara 2005. godine za privremenog staratelja postavljena Ivka Grgić r. Crepulja iz Vareša, kao jedini bliži apelantov srodnik.

8. Općinski sud u Kiseljaku je po Zamolnici Općinskog suda od 10. februara 2005. godine Naredbom broj Pom-5/05 od 21. februara 2005. godine odredio neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta.

9. Rješenjem Općinskog suda broj R:131/04 od 25. marta 2005. godine apelantu je zbog duševne bolesti, na zahtjev Centra za socijalni rad, potpuno oduzeta poslovna sposobnost. Istim rješenjem je odlučeno da će se rješenje, nakon pravosnažnosti, dostaviti nadležnoj službi Općine Sarajevo za vođenje matičnih knjiga, radi upisa u matičnu knjigu rođenih i Centru za socijalni rad, radi postavljanja staratelja, kao i Zemljišnoknjižnom uredu. U obrazloženju je navedeno da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je apelant u dva navrata tokom 2004. godine liječen na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu, te u novembru 1999. godine u Republici Hrvatskoj, da se kod apelanta radi o težoj duševnoj bolesti trajnog karaktera (rezidualna shizofrenija F 20) zbog čega je apelant u potpunosti i trajno nesposoban za samostalan život. Budući da je sud nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i urađenim u skladu s raspoloživom medicinskom dokumentacijom, kao i neposrednim pregledom i intervjuom s apelantom, odlučeno je kao u izreci rješenja na osnovu odredbe člana 29. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku.

10. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 01-35-37-308/08 od 26. maja 2008. godine apelantu je utvrđeno svojstvo invalida II. grupe, 90% oštećenja organizma po osnovu stečenog invaliditeta, te mu je priznato pravo na ličnu invalidninu i dodatak za tuđu njegu i pomoć u ukupnom iznosu od 255,60 KM.

11. Na temelju Instrukcije Ministarstva od 10. septembra 2007. godine Centar za socijalni rad je donio novo Rješenje broj 01-35-1171/08 od 4. novembra 2008. godine kojim je apelantu i dalje priznato pravo na smještaj u Zavod. Istim rješenjem je, između ostalog, odlučeno da će troškove smještaja snositi apelantova majka Kata Crepulja i Ministarstvo, te da rješenje podliježe reviziji Ministarstva. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu člana 146. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) Ministarstvo donijelo Instrukciju od 10. septembra kojom je propisana obaveza prvostepenih organa da po službenoj dužnosti vrše postupak zamjene postojećih rješenja novim rješenjima o priznatim pravima na smještaj u ustanovu. U obrazloženju je dalje ponovljeno činjenično utvrđenje vezano za apelantovu bolest, njegove porodične prilike i preporuku Psihijatrijske klinike za apelantov trajan smještaj u ustanovu zavodskog tipa, te je u skladu s takvim činjeničnim utvrđenjem, na osnovu člana 55. Zakona o socijalnoj zaštiti, odlučeno kao u izreci rješenja.

12. Odlučujući o žalbi Kate Crepulja protiv navedenog rješenja (u dijelu odluke o troškovima smještaja apelanta u Zavod) Ministarstvo je Rješenjem broj 09-35-36751-1/08 od 9. januara 2009. godine žalbu odbilo dajući saglasnost na prvostepeno rješenje.

13. Izjavom od 30. marta 2010. godine Nihada Gondžo, koja je, kako se u izjavi navodi, Rješenjem Centra za socijalni rad od 3. septembra 2008. godine postavljena za privremenog staratelja apelantu, dala je saglasnost da apelant i dalje bude smješten u Zavodu.

14. Postupajući po službenoj dužnosti Centar za socijalni rad je donio novo Rješenje broj 01-35-28-1171-1/08 od 26. oktobra 2010. godine kojim je apelantu i dalje priznato pravo na smještaj u Zavod, uz preciziranje da će troškove smještaja snositi apelant, njegova majka i Ministarstvo. U obrazloženju je ponovljeno činjenično utvrđenje kao i u prethodnim rješenjima (o apelantovim ličnim podacima, njegovim primanjima, porodičnim prilikama), pa je na osnovu takvog utvrđenja i odredaba čl. 54, 55, 56. i 58. Zakona o socijalnoj zaštiti odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

15. Postupajući po službenoj dužnosti u postupku starateljstva, Centar za socijalni rad je donio Rješenje broj 01-35-1-668/11 od 21. aprila 2011. godine kojim je Nihada Gondžo, direktorica Centra za socijalni rad, preuzela dužnost apelantovog staratelja. Istim rješenjem su utvrđene obaveze staratelja koje su pobliže precizirane u izreci rješenja. U rješenju je, između ostalog, navedeno da je apelantovoj majci oduzeta poslovna sposobnost još 1979. godine, da je ona stavljena pod starateljstvo Ivki Grgić, da je apelantova majka dala saglasnost da se apelantu za staratelja imenuje osoba koja je zaposlena u Centru za socijalni rad, na osnovu čega je stručni tim Centra za socijalni rad zaključio da je u najboljem interesu apelanta da mu se za staratelja imenuje osoba zaposlena u Centru za socijalni rad, pa je u skladu s odredbama čl. 160, 165, 168, 180, 192, a u skladu s odredbama člana 193. i 194. Porodičnog zakona FBiH, riješeno kao u izreci rješenja.

16. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 01-35-28-1939/11 od 1. decembra 2011. godine apelantu je i dalje priznato pravo na smještaj u Zavod, dok za to budu postojali uvjeti, uz preciziranje ko će i na koji način snositi troškove smještaja. U obrazloženju su se uglavnom utvrđivale okolnosti u vezi s finansiranjem apelantovog smještaja u Zavod, te je uvidom u dostavljena uvjerenja, u skladu s odredbom člana 24. Zakona o socijalnoj zaštiti, utvrđeno da mjesečni prihodi domaćinstva ne prelaze iznos minimalne penzije u FBiH, pa je na osnovu odredaba člana 56. i člana 58. Zakona o socijalnoj zaštiti odlučeno kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


17. Apelant navodi da se u Zavodu nalazi već sedam godina, da uz redovnu terapiju normalno živi u svojoj sredini, te da svo to vrijeme niti jednom nije pušten na vikend van Zavoda. Navodi da nije počinio nikakvo krivično djelo, čak ni prekršaj, te traži od Ustavnog suda da mu se vrate građanska prava koja su mu ukinuta. Navodi da se liječio u Sarajevu, Zenici i Zagrebu, a da je obolio zbog toga što je zaštićeni svjedok genocida vezanih za događaje koji su se tokom rata desili u Stupnom Dolu. Zbog činjenice da je obolio, a što je dovelo do kršenja njegovih građanskih prava, traži da mu se isplati odšteta u iznosu od 50.000,00 KM. Apelant na kraju traži da mu se pomogne da vrati izgubljena građanska prava koja su mu uskraćena jer je lišen slobode, kretanja, stanovanja i govora.

b) Odgovor na apelaciju


18. Zavod je u odgovoru na apelaciju, pojašnjavajući razloge zbog kojih apelant od 15. septembra 2004. godine kada je smještan u Zavod nije odlazio na dopuste kući, naveo da za to postoji više razloga. Jedan od razloga je taj što je apelant neposredno prije dolaska u Zavod ispoljavao asocijalno ponašanje (krađe, konzumiranje opojnih sredstava, tuče i sl.) što je dodatno otežavalo njegovo samostalno funkcioniranje zbog bolesti što je i dovelo do njegovog smještaja u Zavod. Zatim je navedeno da je apelantov odnos s porodicom na veoma lošem nivou, odnosno da kontakt postoji samo sa sestrom, da je Zavod u proteklom periodu nastojao da se odnosi s majkom poprave, tako da ga je majka tek nedavno posjetila, a da će Zavod u narednom periodu intenzivirati napore da se odnos s majkom unaprijedi. Osim toga, istaknuto je da je apelantu neophodan nadzor pri uzimanju lijekova jer je sklon izbjegavanju propisane terapije, sklon je samostalnom napuštanju Zavoda, organiziranom kršenju kućnog reda (pokušaji unošenja alkohola i opojnih sredstava u prostorije Zavoda). Navedeno je da je apelant u periodima stabilnog psihičkog stanja angažiran na radnoj terapiji, da redovno u društvu s drugim korisnicima Zavoda, bez pratnje osoblja, odlazi van Zavoda, redovno učestvuje u svim aktivnostima korisnika Zavoda (ljetovanje, zimovanje, jednodnevni izleti, sportske aktivnosti i sl.). Navedeno je da apelant bez ikakvih smetnji kontaktira putem telefona i pošte sa svojim prijateljima i srodnicima, da ima pristup internetu, te da je od februara 2012. godine, u skladu s rezultatima procesa resocijalizacije, smješten na odjeljenje s veoma dobrim uvjetima i s minimalnom podrškom osoblja gdje se i dalje nastavlja njegov tretman s ciljem postizanja što većeg nivoa samostalnosti.

19. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju pojasnio apelantove porodične prilike. Navedeno je da je apelantovoj majci Kati Crepulja također potpuno oduzeta poslovna sposobnost zbog umjerene mentalne retardacije, da iz vanbračne zajednice Kata Crepulja ima kćerku Zvjezdanu koja je povjerena na čuvanje i brigu djedu po ocu koji živi u Zagrebu sa svojom porodicom, jer nije mogla da živi u zajednici s majkom i apelantom koji ih je maltretirao, tjerao iz kuće i fizički zlostavljao, a da je apelantov otac nepoznatog boravišta. Navedeno je da je apelantovo društvo prije smještaja u Zavod bilo problematično, da je činio krivična djela tako da je zbog krađe apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca koju je izdržao u KPD Zenica tokom 2001. godine, da je za vrijeme izdržavanja kazne doživljavao razna maltretiranja od zatvorenika, tako da se njegovo psihičko stanje dodatno pogoršalo zbog čega je u više navrata bio hospitaliziran. Istaknuto je da je apelant hronični duševni bolesnik i da se uprkos terapiji kod apelanta ne uspostavlja stanje stabilnije remisije na socijalnom i emocionalnom planu. Uz to je navedeno da apelantova majka, koja je i sama nesposobna da se brine o sebi, nije u mogućnosti da se brine o apelantu, te da nema drugih osoba koje bi se eventualno mogle brinuti o njemu. Osim toga apelant u Varešu ne bi imao ni stambenih, niti materijalnih uvjeta za život, a kako mu je potreban stalni nadzor i praćenje, neophodno je da i dalje ostane u Zavodu.

20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nakon donošenja rješenja kojim je apelantu potpuno oduzeta poslovna sposobnost više nije dobijao nikakav novi zahtjev za provođenje novog postupka i preispitivanje apelantovog zdravstvenog i psihičkog stanja, pa samim tim nije vođen nikakav drugi postupak osim navedenog.

V. Relevantni propisi


21. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom ("Službeni glasnik FBiH" br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite,

· [….]

finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.


Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.


Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način.

Član 42. st. 1. i 2.


O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

22. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.


Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu.

Član 55. stav 1.


Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.

Član 56.


Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravno lice na način propisan članom 54 ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.

Član 57.


Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.

Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.

Član 61.


(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva, sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.

(2) Licu iz stava 1 ovog člana na ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije.

Član 138. stav 1.


O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.

Član 146. st. 1. i 2.


(1) Prvostepeno rješenje kojima se utvrđuju prava po ovom zakonu, povremeno podliježu reviziji.

(2)Reviziju po službenoj dužnosti vrši Ministarstvo, prema Instrukciji koju donosi Ministar.

23. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160. stav 1.


(1) Starateljstvo je oblik zaštite [ ]i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

24. U Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.


U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

25. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.

Član 10.


O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.


Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 26.


Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27. st.1., 2. i 3.


Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama.

Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

Član 29. stav 1.


U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.


Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.


Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.


Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.


Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.


Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.


Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.


Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…]

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.


Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.


Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI. Dopustivost


26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je tokom 2004. godine smješten u Zavod čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava prije svega njegova sloboda, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum


29. Apelant ističe da je smješten u Zavod i time lišen osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode, iz čega proizlazi da smatra kako mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost


30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

32. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

33. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije "proizvoljan", tj. da bi bio ispunjen zahtjev "zakonitosti" u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, "duševna poremećenost" u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, "duševna poremećenost" mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred "sudom" koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

34. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod razmatrao u već citiranoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud posebno ukazuje na dio odluke u kojem je istaknuto da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu s članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko "lišen slobode" u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.

35. Ustavni sud je isto tako u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] Odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica je propisano postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje zbog svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je također primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu, iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu s odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije "zakonito", kako to zahtijeva Evropska konvencija.

36. Ustavni sud je dalje u citiranoj Odluci AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje "sud" u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup "sudu" koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je također u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti "nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku", kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica je propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

37. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant na preporuku Psihijatrijske klinike u Sarajevu smješten u Zavod, uz obrazloženje da se apelant liječi na klinici pod dijagnozom SCH, F23, da je priroda bolesti takva da zahtijeva stalnu kontrolu i nadzor i redovno uzimanje terapije, a da se to apelantu ne može obezbijediti u porodičnom okruženju, s obzirom na porodične prilike (bolesna majka, kojoj je također zbog mentalne retardacije potpuno oduzeta poslovna sposobnost, otac nepoznatog boravišta, sestra po majci pod skrbništvom). Ustavni sud zapaža da se apelant u Zavodu nalazi od septembra 2004. godine na temelju rješenja Centra za socijalni rad, da mu je u martu 2005. godine potpuno oduzeta poslovna sposobnost, te da mu je za staratelja imenovana direktorica Centra za socijalni rad Nihada Gondža (koja u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju). Ustavni sud također zapaža da je Centar za socijalni rad, postupajući po Instrukciji Ministarstva, u više navrata do sada (tri puta i to 4. novembra 2008. godine, 26. oktobra 2010. godine i 1. decembra 2011. godine) vršio reviziju rješenja o smještaju apelanta u Zavod (posljednji put je to učinjeno 1. decembra 2011. godine), uz prethodnu saglasnost apelantovog staratelja Nihade Gondžo, direktorice navedenog Centra. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je u tim rješenjima Centar za socijalni rad uglavnom raspravljao pitanje finansiranja apelantovog smještaja u Zavod, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja o apelatnovom zdravstvenom stanju (osim pozivanja na preporuku Psihijatrijske klinike od 2004. godine i navođenja apelantove dijagnoze) i eventualne potrebe njegovog puštanja iz Zavoda. Upravo navedeni segment, odnosno okolnost da je o smještaju i produžavanju smještaja apelanta u Zavod odlučivao i odlučuje isključivo i kontinuirano samo jedan organ, i to Centar za socijalni rad, je samo po sebi vrlo upitno promatra li se to s aspekta prava garantiranih članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

38. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantov boravak u Zavodu, u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama budući da odluku o smještaju apelanta u Zavod nije donio sud (što je vidljivo iz odgovora Općinskog suda, tačka 20. ove odluke), iako prema odredbama navedenog zakona isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžavan apelantov smještaj u Zavod, proizlazi da je on "potencijalno neograničen" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba) budući da se u konkretnom slučaju revizija rješenja o produžavanju smještaja apelanta u Zavod vrši periodično, isključivo s aspekta finansiranja troškova apelantovog smještaja.

39. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, u pogledu "lišavanja slobode" i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanje zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


40. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 50.000,00 KM zbog ugrožavanja njegovih ljudskih prava zbog bolesti. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja, apelantu treba dosuditi iznos od 3.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište Centra za socijalni rad, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII Zaključak


42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom smještaja i boravka apelanta u Zavod nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.

43. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, odnosno produženju tog smještaja, odluku nikada nije donio sud niti neki drugi nezavisni organ, pri čemu periodičnu reviziju rješenja o produženju apelantovog smještaja u Zavod vrši Centar za socijalni rad isključivo s aspekta finansiranja troškova smještaja.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!