Službeni glasnik BiH, broj 32/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1494/10, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine i Ante Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbijaju se kao neosnovane apelacije Federacije Bosne i Hercegovine i Ante Anića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000778-41/09 od 18. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-09-000 125 od 20. augusta 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 27. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000778-41/09 od 18. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-09-000 125 od 20. augusta 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1494/10.

2. Protiv istih presuda apelaciju je podnijela i druga strana u predmetnom postupku pred redovnim sudovima Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Polja, Dolac na Lašvi, koja je zavedena pod brojem AP 2326/10 od 11. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. S obzirom na to da apelacije br. AP 1494/10 i AP 2326/10 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o istim strankama u redovnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku da se spoje navedeni predmeti u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1494/10.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelanta zatraženo je 5. i 2. decembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1494/10.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i apelant dostavili su odgovore na apelaciju 4. januara 2012. godine, 16. decembra 2011. godine, 29. decembra 2011. godine i 22. decembra 2011. godine.

6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelantice 1. jula, 1. septembra i 2. septembra 2011. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2326/10.

7. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i apelantica su dostavili odgovore na apelaciju 8. jula 2011. godine, 15. septembra 2011. godine, 29. septembra 2011. godine i 8. septembra 2011. godine.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelanta dostavljeni su apelantici 18. januara 2012. godine, a odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelantice dostavljeni su apelantu 4. oktobra 2011. godine.

III. Činjenično stanje


9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih i apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

10. Općinski sud, nakon provedenog postupka, u apelantovoj pravnoj stvari protiv apelantice, odnosno Federalnog ministarstva odbrane, radi naknade štete, vsp. 6.835.800,60 KM, donio je Presudu broj P-10/00 od 14. oktobra 2003. godine kojom je pretežno usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U prvom stavu izreke presude apelantica je obavezana da apelantu na ime mobiliziranih, a nevraćenih materijalno-tehničkih sredstava, i to: 1) utovarivača ULT 220, 2) kamiona "damper", 3) kamiona kipera MAN 16.230, 4) noža za čišćenje snijega za utovarivač ULT 220 i kamiona MAN 16.230, 5) posipača soli za MAN 16.230 i 6) mrežastih lanaca, dva komada, nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbir pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. prvog stava navedene presude) od 130.376,25 KM. U drugom stavu izreke presude apelantica je obavezana da apelantu nadoknadi štetu za mobilizirana materijalno-tehnička sredstva, koja su u međuvremenu potpuno ili djelimično uništena, i to: 1) utovarivač ULT 160, 2) autodizalica ČKD 28T i 3) kamion kiper MAN 15.216, u ukupnom iznosu (zbir pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 3. drugog stava navedene presude) od 88.524,73 KM. U trećem stavu izreke presude apelantica je obavezana da apelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit za mobilizirana, a nevraćena materijalno-tehnička sredstva, i to: 1) utovarivač ULT 220, 2) kamion kiper MAN 16.230, 3) kamion "damper"; 4) utovarivač ULT 160, 5) autodizalica ČKD 28T i 6) kamion kiper MAN 15.216, nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbir pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. trećeg stava navedene presude) od 4.019.782,55 KM, a zakonska zatezna kamata za iznose iz prvog i drugog stava utvrđena je od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate. Zakonska kamata za iznos iz trećeg stava utvrđena je od 9. oktobra 1997. godine pa do isplate. Konačno, sud je istakao da su troškovi postupka apelantu dosuđeni u iznosu od 257.493,19 KM, a u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev је odbijen kao neosnovan. Na kraju, prvostepeni sud je konstatirao da je apelantu prvostepenom presudom dosuđeno ukupno 4.238.686,55 KM u odnosu na iznos od 6.835.800,60 KM, koliko je traženo predmetnom tužbom.

11. Općinski sud je na osnovu brojnih dokaza koji su izvedeni u toku postupka utvrdio da je apelant vlasnik materijalno-tehničkih sredstava navedenih u preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant obavljao autoprevozničku djelatnost u periodu od 1980. do 1990. godine i da je 13. novembra 1990. godine prenio sjedište svoje djelatnosti iz Travnika u Bački Petrovac-Vojvodina, Republika Srbija. Datum mobilizacije navedenih sredstava Općinski sud je utvrdio uvidom u potvrdu Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik broj 06/3-82-1-320/94 od 1. septembra 1994. godine u kojoj je navedeno da je Općinski štab Civilne zaštite Travnik u periodu od 4. aprila 1992. godine do 3. juna 1993. godine mobilizirao materijalno-tehnička sredstva koja su bila apelantovo vlasništvo, i to: utovarivač ULT-220, utovarivač ULT-160, kamion kiper MAN 16.230, kamion kiper MAN 15.216, autodizalica ČKD 28T i kamion "damper", a navedena potvrda Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik potkrijepljena je i izjavama određenog broja svjedoka.

12. Općinski sud je zaključio da je navedena sredstva koja su bila apelantovo vlasništvo preuzela Armija RBiH nakon izbijanja sukoba sa jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO). Tada je apelant bio primoran da napusti svoj dom i imovinu, što se, prema njegovoj izjavi, desilo 4. juna 1993. godine. Taj datum tokom postupka nije osporen bilo kakvim važećim dokazima. Ta činjenica (da je Armija RBiH preuzela apelantova sredstva) potkrijepljena je uvidom u potvrdu o mobilizaciji koju je izdao Samostalni inženjerski bataljon od 2. juna 1994. godine. Dodatni dokaz za to da su apelantova sredstva ostala u posjedu Armije RBiH za Općinski sud je bila potvrda Komande 7. korpusa Armije RBiH od 17. augusta 1994. godine. Tom potvrdom apelantu je odgovoreno na njegove zahtjeve za povrat izuzetih sredstava od 17. jula i 8. augusta 1994. godine. Naime, rečeno je da će vozila i ostala materijalna sredstva biti vraćena apelantu nakon okončanja rata u BiH pod uvjetom da budu u funkciji. Također, rečeno je da su vozila i ostala materijalna sredstva sada u funkciji potreba Armije RBiH, da se smatraju ratnim plijenom, te da se ne može izdati potvrda o izuzimanju u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o izuzimanju materijalno-tehničkih sredstava za potrebe Oružanih snaga RBiH. Dalje, Općinski sud je uviđajem na licu mjesta u kasarni "Zijad Selman" Slimena, u prisustvu vještaka mašinske struke Ive Gudelja, utvrdio da se u krugu kasarne, odnosno u apelanticinom posjedu, tj. Federalnog ministarstva odbrane, nalaze apelantova sredstva, i to: kamion "damper" i utovarivač ULT-220, kao i da su u neupotrebljivom stanju. Na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ibrahima Bazdulja, utvrđeno je da se utovarivač ULT-160, autodizalica ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216 nalaze u apelantovom posjedu, ali da su u neupotrebljivom stanju. Da su navedena tri sredstva zatečena u neupotrebljivom stanju kada se apelant vratio svojoj kući nakon prestanka sukoba između jedinica Armije RBiH i HVO-a, nije bilo sporno. Za preostalo apelantovo sredstvo (kamion kiper MAN 16.230) tokom postupka je nesporno utvrđeno da apelantu nije vraćeno, te da mu se krajem ratnih djelovanja gubi trag.

13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je smatrao da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se dosudi naknada materijalne štete za uništena i oštećena sredstva, kao i naknada za njihovo korištenje i izgubljenu dobit, u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92; u daljnjem tekstu: Uredba), kao i odredbama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je naglasio da je Bosna i Hercegovina 22. decembra 1995. godine proglasila prestanak rata, a prestanak neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine, od kada je trebalo (što u konkretnom slučaju nije uradila), prema službenoj dužnosti ili nakon podnesenog zahtjeva, da donese odluku o vraćanju izuzetih sredstava apelantu i naknadi za njihovo korištenje. Konačno, Općinski sud je istakao da je pojedinačne i zbirne iznose naknade za uništena i oštećena sredstva, naknade za njihovo korištenje, te naknade na ime izgubljene dobiti donio na osnovu nalaza sudskog vještaka mašinske struke Ive Gudelja i nalaza sudskog vještaka mašinsko-metalske struke Miroslava Radoša. Navedeni vještaci su dali odvojeno svoje nalaze, ali su ih nakon iznijetih primjedaba uskladili i dali jedinstven nalaz koji je Općinski sud prihvatio.

14. Na prvostepenu presudu Općinskog suda žalbe su izjavili apelant i apelantica. Rješavajući o žalbama, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio žalbe apelanta i apelantice, preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantov tužbeni zahtjev pretežno odbijen kao neosnovan.

15. Protiv Presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine reviziju su uložili apelant i apelantica, te je Vrhovni sud donio Presudu broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine kojom je apelantovu reviziju pretežno odbio, a uvažio ju je u odnosu na plaćanje zakonskih zateznih kamata, u odnosu na naknadu za korištenje apelantovih sredstava koje je koristila apelantica, te u odnosu na naknadu troškova postupka.

16. Nakon Presude Vrhovnog suda od 20. jula 2006. godine Kantonalni sud je na sjednici vijeća, bez održavanja javne i usmene rasprave, donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Tom presudom je obavezao apelanticu da apelantu na ime naknade za korištenje izuzetih sredstava, utovarivača ULT-220 i kamiona "damper", isplati ukupan iznos od 27.464,25 KM za period od 1. juna 1993. godine do 7. oktobra 2002. godine.

17. Protiv presude drugostepenog suda reviziju su uložili apelant i apelantica. Vrhovni sud je odlučio o reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine tako što je u svemu ostavio na snazi Presudu Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000583 od 18. januara 2007. godine osim u dijelu odluke o troškovima postupka. U tom dijelu je preinačio revizijom osporenu presudu, te obavezao apelanticu da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 13.608,00 KM.

18. Apelant je protiv presuda Vrhovnog suda od 20. jula 2006. godine i 16. oktobra 2007. godine, te presuda Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine i 18. januara 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju. Utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je iz analize obrazloženja navedenih presuda vidljivo da nedostaje kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđivanja ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredaba od čijeg utvrđivanja i primjene zavisi ishod postupka kojim je apelant potraživao naknadu štete nastale zbog izuzimanja i nevraćanja njegove imovine. Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine i broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine, kao i presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine i broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine, te je predmet vratio Kantonalnom sudu da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-09-000 125 od 20. augusta 2009. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a apelanticina žalba djelimično uvažena i Presuda Općinskog suda broj P-10/00 od 14. oktobra 2003. godine preinačena. U prvom stavu izreke presude apelantica je obavezana da apelantu na ime uništenih i nestalih materijalno-tehničkih sredstava, i to: 1) kamiona kipera MAN 16.230, 2) utovarivača ULT 160, 3) autodizalice ČKD 28T, 4) kamiona kipera MAN 15.216, 5) noža za čišćenje snijega, 6) posipača soli za MAN 16.230 i 7) mrežastih lanaca, dva komada, nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbir pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 7. prvog stava navedene presude) od 156.264,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja (14. oktobra 2003. godine), pa do isplate. U drugom stavu izreke presude apelantica je obavezana da apelantu na ime naknade štete koja se ogleda u vidu izgubljene dobiti zbog mobiliziranih, a nevraćenih materijalno-tehničkih sredstava za period nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti isplati iznose, i to: 1) za utovarivač ULT 220 za period od 23. decembra 1996. do 7. oktobra 2002. godine 1.496.988,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u drugom stavu izreke presude; 2) za kamion "damper" za period od 23. decembra 1996. do 7. oktobra 2002. godine 1.464.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u drugom stavu izreke presude. Također, apelantica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 227.499,12 KM, a preostali dio apelantovog preciziranog tužbenog zahtjeva od 11. septembra 2003. godine je odbijen kao neosnovan.

20. Kantonalni sud, ispitujući ponovo prvostepenu presudu u granicama navoda iz žalbi i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 347. ranijeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), a koji se u konkretnom slučaju primjenjivao na osnovu odredbe člana 456. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), te ocjenjujući stavove Ustavnog suda, date u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, zaključio je da je apelantova žalba neosnovana, a apelanticina žalba je djelimično osnovana. Naime, drugostepeni sud je istakao da su apelanticini žalbeni navodi da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnom slučaju neosnovani, jer je prvostepeni sud saslušanjem određenog broja svjedoka, te na osnovu uvida u potvrdu PU Travnik od 2. marta 2001. godine i potvrdu o mobilizaciji koju je izdao Samostalni inženjerski bataljon od 2. juna 1994. godine na nesumnjiv način utvrdio da je apelant vlasnik radnih mašina ULT 220, ULT 160, kamiona "damper", autodizalice marke "tatra", te kamiona MAN 16-230 i MAN 15-216, kao i posipača soli, mrežastih lanaca i noža za čišćenje snijega. Dalje, sud je konstatirao da su saslušani svjedoci M.H. i A.L. izjavili da su se i prije rata spomenute mašine nalazile u apelantovom posjedu, a što upućuje da je apelant i bio vlasnik tih mašina, da se izjave saslušanih svjedoka međusobno dopunjuju i da u njima nema nikakve međusobne kontradiktornosti kako u pogledu vlasništva na materijalno-tehničkim sredstvima, tako i u pogledu činjenice koja su sredstva izuzeta, pa je zbog toga drugostepeni sud prihvatio iskaze svjedoka kao tačne i nepristrasne. U vezi s tim, sud je naveo da su apelanticini žalbeni navodi da apelant nije registrirao predmetne mašine na svoje ime, te da samim tim nije ni dokazao svoje vlasništvo na tim mašinama neosnovani, budući da se vlasništvo na stvarima može dokazivati svim dokaznim sredstvima (svjedoci, uvjerenja, pa čak i fotografije), a ne samo registracijom u nadležnoj Stanici javne sigurnosti ili u Poreznoj upravi.

21. Također, drugostepeni sud je istakao da nije osnovan ni apelanticin prigovor da nije pasivno legitimirana u konkretnom predmetu, odnosno da nije izvršila mobilizaciju materijalno-tehničkih sredstava navedenih u tužbi, jer je saslušanjem svjedoka M.L., A.L., E.I. i A.M. utvrđeno da su pripadnici Armije RBiH koristili materijalno-tehnička sredstva navedena u izreci presude. Iz izjava spomenutih svjedoka se može zaključiti da je Armija RBiH mobilizirala spomenuta materijalno-tehnička sredstva koja je i koristila u toku rata i neposredne ratne opasnosti. Shodno tome, sud je naveo da izuzimanje navedenih sredstava nije izvršeno u skladu sa odredbom člana 60. Uredbe, niti je u skladu sa članom 93. Uredbe apelantica izdala odgovarajuću potvrdu, ali da se, zbog tih apelanticinih propusta, ne može smatrati da navedena sredstva nisu ni izuzeta od apelanta, niti da apelant za ta sredstva nema pravo da traži odgovarajuću naknadu. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je materijalno-tehnička sredstva koja su navedena u izreci prvostepene presude apelantu izuzela apelantica, te je pravilno zaključio da je datum izuzimanja sredstava 4. april 1992. godine. Naime, sud je, ocjenjujući iskaze svjedoka A.K., M.M. i S.M., te potvrdu Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik od 1. septembra 1994. godine, a imajući u vidu i primjedbe Ustavnog suda date u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, naveo da se može osnovano zaključiti da su apelantu mobilizirane mašine koje su navedene u potvrdi od 1. septembra 1994. godine, jer navedeni materijalni dokaz (potvrda), te iskaz svjedoka M.M. nesumnjivo ukazuju na to da je došlo do izuzimanja spomenutih mašina 4. aprila 1992. godine, iskaz svjedoka A.K. je direktno suprotan sadržaju potvrde koju je sam izdao, pa zbog toga njegov iskaz drugostepeni sud (kao ni prvostepeni sud) nije uvažio, a svjedok S.M. u spornom periodu nije bio angažiran u Štabu Civilne zaštite i nije imao neposrednih saznanja o mobilizaciji navedenih sredstava. Shodno tome, sud je konstatirao da apelantu pripada naknada za sredstva koja su mu u toku rata uništena, odnosno koja su nestala, pa mu je, u skladu sa odredbama čl. 87. i 90. stav 1. tačka 1. Uredbe, određena naknada, a prema nalazu vještaka mašinske struke.

22. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu za korištenje mobiliziranih materijalno-tehničkih sredstava: utovarivača ULT 160, kamiona kipera MAN 16-230 i kamiona kipera MAN 15-216, te autodizalicu ČKD 28T za period rata i neposredne ratne opasnosti, te da je, također, za navedena sredstva (kao i za kamion kiper MAN 16-230) valjalo odbiti apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti i nakon prestanka ratnog stanja, kako je to i učinjeno predmetnom presudom, zbog toga što iz provedenih dokaza proizlazi da su sva ova sredstva uništena, odnosno nestala u toku rata. Naime, sam apelant već u svojoj tužbi koja je podnesena 14. januara 2000. godine navodi da su mu određena materijalno-tehnička sredstva zapaljena u toku rata. Također, u svom podnesku od 20. augusta 2004. godine apelant tvrdi da je dio uništenih sredstava Armija RBiH kasnije dovezla u njegovo dvorište, a vještak mašinske struke Ibrahim Bazdulj u svom nalazu od 9. oktobra 1997. godine navodi da je u dvorištu kod izgorjele apelantove kuće zatekao autodizalicu marke "tatra" i kamion kiper MAN 15-216 koji su uništeni i kod kojih su vidljivi tragovi gorenja. Dalje, sud je istakao da se, kada se apelantovi navodi (da su mu određena sredstva zapaljena u toku rata) dovedu u vezu sa nalazom spomenutog vještaka, može osnovano zaključiti da su navedena materijalno-tehnička sredstva (autodizalica i kamion 15-216) uništena (izgorjela) u toku rata. U vezi s tim, sud je naveo da je, prema izjavi svjedoka A.L. od 12. novembra 1997. godine, utovarivač ULT 160 već u vrijeme sukoba Armije RBiH i HVO-a, to jest 1993. godine, bio u neispravnom stanju, to jest neupotrebljiv, a i vještak mašinske struke navedeni utovarivač tretira i obračunava u svom nalazu i mišljenju kao "potpuno ili djelimično uništena MTS". Što se tiče kamiona kipera MAN 16-230, navedeni kamion u toku rata koristila je Armija RBiH, te je, prema izjavi samog apelanta, "korišten u završnim operacijama na Vlašiću, te da kasnije nije viđen na ovim prostorima, jer mu se gubi svaki trag", a što ukazuje da je to materijalno-tehničko sredstvo u toku rata nestalo. Dalje, prema iskazima svih saslušanih svjedoka, a pogotovo A.L. i M.H., mobilizirana sredstva-posipač soli, mrežasti lanci i nož za čišćenje snijega koristili su pripadnici Armije RBiH, ali niko od saslušanih svjedoka nije izjavio da je navedena sredstva vidio u posjedu apelantice ili trećih lica nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, te se osnovano može zaključiti da su i ta sredstva nestala u toku rata.

23. Isto tako, Kantonalni sud je konstatirao da jе, također, pravilno zaključio prvostepeni sud da apelantu ne pripada naknada predviđena odredbom člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe za materijalno-tehnička sredstva koja su u toku rata uništena, odnosno nestala, jer je uvjet za isplatu navedene naknade, shodno odredbi člana 80. Uredbe, da izuzeta sredstva budu vraćena vlasniku, a što nije učinjeno, a također nije dokazan datum nestanka, odnosno uništenja materijalno-tehničkih sredstava, te se, shodno tome, nije moglo ni odrediti do kog datuma vlasniku izuzetih sredstava pripada spomenuta naknada. Ali, sud je naveo da, i u situaciji kada navedeno stanovište prvostepenog suda ne bi bilo tačno, apelantu, opet, ne bi pripala spomenuta naknada iz člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe, zato što nije uspio dokazati postojanje i visinu te naknade. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, sa uništenim materijalno-tehničkim sredstvima izjednačavaju se i materijalno-tehnička sredstva koja su nestala u toku rata, jer apelantica ne može vratiti navedena sredstva, te i za nestala materijalno-tehnička sredstva kao što su: kamion kiper MAN 16-230, posipač soli, mrežasti lanci i nož za čišćenje snijega apelantu pripada naknada u skladu sa odredbom člana 87. Uredbe. Naime, apelant ne može za navedena sredstva potraživati naknadu štete u vidu izmakle dobiti nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, jer se izmakla dobit može potraživati samo pod pretpostavkom da su nakon prestanka neposredne ratne opasnosti mobilizirana sredstva ostala neopravdano u apelanticinom posjedu zbog čega apelant trpi štetu i u vidu izmakle dobiti. Sud je istakao da je, zbog toga, apelantu dosuđena vrijednost uništenih, odnosno nestalih sredstava sa traženom pripadajućom kamatom, a apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti za navedena sredstva valjalo je odbiti, kao i da je prvostepeni sud pravilno apelantu dosudio vrijednost uništenih, odnosno nestalih mobiliziranih materijalno-tehničkih sredstava prema cijenama u vrijeme mobilizacije (april 1992. godine), te nije dodatno umanjivao vrijednost tih sredstava do trenutka uništenja (jer datum uništenja-nestanka sredstava nije ni utvrđen), odnosno do prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, pa je vrijednost tako obračunatih sredstava veća, što na izvjestan način kompenzira naknadu predviđenu odredbom člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe.

24. Sud je zaključio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži isplatu vrijednosti mobiliziranih materijalno-tehničkih sredstava-utovarivača ULT 220 i kamiona "damper". Naime, prema stanju u spisu predmeta, prvostepeni sud je obavio uviđaj na licu mjesta u kasarni "Zijad Selman" Slimena – Travnik 7. oktobra 2002. godine, te je apelant prepoznao spomenuta materijalno-tehnička sredstva kao svoja, a vještak Ivo Gudelj uporedio je spomenute mašine sa slikama tih mašina koje se otprije nalaze u spisu predmeta, pa je zaključio da su identične onima sa fotografije. Dakle, u situaciji kada je utvrđeno da su radne mašine ULT 220 i kamion "damper" apelantovo vlasništvo, te da se nalaze u apelanticinoj faktičkoj vlasti, tj. Federalnog ministarstva odbrane, apelant nije mogao tužbom zahtijevati da mu apelantica nadoknadi vrijednost tih mašina, nego je mogao, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/98), tužbom zahtijevati povrat tih individualno određenih stvari uz eventualni zahtjev za isplatu razlike vrijednosti mašina od trenutka izuzimanja do trenutka predaje, kao i eventualno postaviti facultas alternativa zahtjev za isplatu određenog iznosa ukoliko apelantica odbije da preda mašine. Na ročištu pred drugostepenim sudom od 3. septembra 2004. godine apelant je izjavio da je omaškom njegovog opunomoćenika ispušteno da u preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine traži povrat navedenih mašina, ali Kantonalni sud te njegove navode nije uvažio, budući da, u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku, te je, zbog svega navedenog, valjalo odbiti i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

25. Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je dosudio apelantu naknadu izgubljene dobiti za period od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine za mobilizirana, a nevraćena materijalno-tehnička sredstva – utovarivač ULT 220 i kamion "damper", te da je, također, pravilno odlučio prvostepeni sud kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za navedena sredstva u periodu rata i neposredne ratne opasnosti. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je apelant obavljao autoprevozničku djelatnost u periodu od 1980. godine do 1990. godine i da je 13. novembra 1990. godine prenio sjedište svoje djelatnosti iz Travnika u Bački Petrovac-Vojvodina, Republika Srbija. Odredbom člana 3. stav 2. tada važećeg Zakona o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" broj 26/89) je bilo propisano da samostalni privrednik može osnovati jednu ili više samostalnih radnji i u njima može obavljati jednu ili više djelatnosti, a odredbom člana 149. stav 2. tada važećeg Zakona o preduzećima ("Službeni list SFRJ" broj 77/88) bilo je propisano da preduzeće može bez upisa u sudski registar da vrši i druge djelatnosti u manjem obimu koje služe djelatnostima koje su upisane u sudski registar, a koje se uobičajeno vrše uz te djelatnosti u manjem obimu ili povremeno ili koje doprinose potpunijem iskorištavanju kapaciteta i materijala koji se upotrebljavaju za obavljanje upisane djelatnosti. Ocjenjujući navedeno, te mišljenje Ustavnog suda izraženo u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, drugostepeni sud je zaključio da apelant kao registrirani autoprevoznik nije morao da se posebno registrira za obavljanje djelatnosti sa navedenim mašinama (koje su, osim što su građevinske mašine, po svojoj prirodi i prevozna sredstva), te, shodno tome, apelantu pripada naknada izgubljene dobiti u smislu odredbe člana 189. ZOO. Naime, ni nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti apelantica nije vratila apelantu navedena mobilizirana sredstva (utovarivač ULT 220 i kamion "damper"), nego je ta sredstva nastavila da koristi, te je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 189. ZOO, pravilno dosudio apelantu naknadu štete koja se ogleda u izmakloj koristi za period od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine.

26. Također, sud je istakao da je apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom prilikom dokazivanja izmakle dobiti za navedeni period priložio sudu razne oglase i tendere za obavljanje određenih građevinskih radova koje je mogao izvršavati svojim mašinama (kako je to navedeno u zapisniku od 11. septembra 2003. godine), te, između ostalog, i javno nadmetanje za zimsko održavanje puteva i ulica općine Travnik, kao i ponuda za poslove u Trogiru, Republika Hrvatska. Dakle, svi navedeni tenderi i javna nadmetanja se odnose na period nakon prestanka neposredne ratne opasnosti, te je na osnovu tih dokaza prvostepeni sud ispravno zaključio da je, zbog toga što apelantica nije vratila navedena materijalno-tehnička sredstva, apelant onemogućen da poveća svoju imovinu u periodu nakon prestanka ratne opasnosti, odnosno da je mogao u punom kapacitetu angažirati svoja sredstva u tom periodu, a na osnovu čega je vještak mašinske struke procijenio visinu izgubljene dobiti koja je apelantu i dosuđena.

27. Međutim, apelant nije sudu pružio nijedan dokaz da je mogao putem mobiliziranih građevinskih mašina i kamiona (navedenih u prvom stavu drugostepene presude) ostvarivati primanja u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, te, dakle, nije uspio dokazati (član 206. ranijeg ZPP) da mu za period ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti pripada naknada prema odredbi člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe. U vezi s tim, sud je naveo da se pri utvrđivanju zarade koju je mogao ostvariti apelant navedenim sredstvima u toku rata mora dokazati objektivna vjerovatnost da bi apelant, zaista, imao primanja da mu nisu mobilizirana njegova sredstva, a u uvjetima ratnog stanja, kada nisu radile građevinske firme, apelant je morao ponuditi valjane dokaze da je bio u mogućnosti da stječe određena novčana sredstva. Dakle, primanja koja je vještak mašinske struke paušalno odredio za period rata i neposredne ratne opasnosti u visini od 60% vrijednosti norme sata iz mirnodopskog - poratnog perioda je takva procjena zarade koja je apstraktno obračunata bez ikakvih realnih dokaza o mogućnosti stjecanja takve zarade, pa je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu za period rata i neposredne ratne opasnosti za mobilizirana materijalno-tehnička sredstva. U prilog tome ide i izjašnjenje vještaka Ive Gudelja od 25. aprila 2002. godine koji navodi da se slaže sa konstatacijom mr. Delimustafića da je period od 4. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine ratni period, te da vještak nije u mogućnosti donijeti odluku o korištenju sredstava po tržišnim uvjetima, i to prepušta da ocijeni sam sud. Sud je naveo da, pošto apelant nije u toku postupka dokazao da li je uopće mogao i koliko sati ili dana u toku mjeseca radno angažirati svoja mobilizirana sredstva u periodu rata, proizlazi da je nalaz vještaka u dijelu koji se odnosi na obračunatu naknadu za period rata i neposredne ratne opasnosti rađen bez ikakvih realnih pokazatelja da li su i koliko apelantova mobilizirana sredstva mogla biti angažirana u navedenom periodu, pa da, shodno tome, nije mogao ni prihvatiti nalaz vještaka u ovom dijelu.

28. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na stručnost vještaka Miroslava Radoša, te procjenu nestalih i uništenih materijalno-tehničkih sredstava i procjenu izgubljene dobiti nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti neosnovani. Pri tome je istaknuto da je vještak Miroslav Radoš imenovan za stalnog sudskog vještaka mašinsko-metalske struke i kao takav bio je kvalificiran da obavi vještačenje u konkretnom predmetu i da dậ svoj nalaz i mišljenje. U prilog tvrdnji da se radi o stručnom i kvalificiranom vještaku govori okolnost da je raniji vještak mašinske struke Ivo Gudelj, koji je, također, angažiran u predmetnom postupku, prilikom usaglašavanja svojih nalaza u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Miroslava Radoša, te je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predmetni nalaz uzeo kao tačan i objektivan. Dalje, drugostepeni sud je istakao da je, u pogledu procjene izuzetih materijalno-tehničkih sredstava, vještak u objašnjenju svoga nalaza naveo da je prilikom obračuna amortizacije koristio tabele Ljube Todorovića, a ne Franka Rotima, koje se, također, koriste u praksi, te da izbor korištenja tabela amortizacije pripada vještaku, a apelantica ni na koji način nije dokazala da su se prilikom obračuna morale koristiti tabele amortizacije Franka Rotima. Također, imajući u vidu starost navedenih sredstava, to je, i prema ocjeni drugostepenog suda, procjena navedenih materijalno-tehničkih sredstava izvršena realno, pa je i drugostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Miroslava Radoša, osim u dijelu koji se odnosi na naknadu prema članu 77. stav 1. tačka 1. Uredbe, za period rata i neposredne ratne opasnosti zbog ranije navedenih razloga. U pogledu izgubljene dobiti za materijalno-tehnička sredstva - utovarivač ULT 220 i kamion "damper", nalaz je rađen na bazi podataka iz triju firmi, te na bazi podataka koje je apelant dostavio o mogućnosti angažiranja navedenih mobiliziranih, a nevraćenih materijalno-tehničkih sredstava nakon rata (priloženi oglas o javnom nadmetanju za održavanje javnih puteva i pozivi za poslovnu saradnju), a o čemu se apelant očitovao i na zapisnik suda od 11. septembra 2003. godine, te je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u cijelosti prihvatio i ovaj dio nalaza vještaka Miroslava Radoša.

29. Najzad, Kantonalni sud je naveo da je za obračunatu naknadu štete koja se ogleda u izmakloj dobiti za građevinske mašine - utovarivač ULT 220 i kamion "damper" prvostepeni sud pravilno, shodno odredbama čl. 186. i 277. ZOO, te stavu sudske prakse izražene u Odluci Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štete, kao i da je odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), prvostepeni sud, također, pravilno za uništena, odnosno nestala mobilizirana materijalno-tehnička sredstva dosudio kamatu od dana donošenja prvostepene presude, a kako je to apelant i zahtijevao u svome preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine.

30. Protiv Presude Kantonalnog suda od 20. augusta 2009. godine reviziju su uložili apelantica i apelant, te je Vrhovni sud donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000778-41/09 od 18. februara 2010. godine kojom je revizije odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantica u reviziji neosnovano tvrdi da uz apelanticu kao tuženu nije označen organ ili tijelo apelantice protiv koga je tužba usmjerena s obzirom na činjenicu da je prestalo postojati Federalno ministarstvo odbrane, pa da samo označena apelantica nema stranačku sposobnost. Naime, Vrhovni sud je konstatirao da apelantica kao pravno lice ima stranačku sposobnost (član 291. stav 1. ZPP), a okolnost da je tuženo ministarstvo, kao bliža oznaka apelantice, u međuvremenu prestalo da postoji, nema kao posljedicu neurednost tužbe koja se tiče nedostatka stranačke sposobnosti apelantice kao tužene.

31. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant vlasnik materijalnih sredstava koja je u izvršavanju obaveze davanja materijalnih sredstava dao za potrebe oružanih snaga (član 52. st. 1. i 2. Uredbe), da je korisnik tih sredstava bila Armija RBiH, te da je apelantica obavezna da isplati apelantu naknadu u skladu sa odredbama čl. 82. stav 1. i 87. Uredbe. Također, sud je konstatirao da apelantica u reviziji ponavlja tvrdnje isticane tokom postupka da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih materijalnih sredstava, da mu naznačena sredstva nisu mobilizirana, da apelantica nije odgovorna za nastalu štetu koju apelant traži, već da je odgovorna općina. Shodno tome, sud je naveo da su navedene apelanticine prigovore nižestepeni sudovi pravilno ocijenili kada su ustanovili da su neosnovani, te da to mišljenje dijeli i Vrhovni sud, a prihvata i razloge drugostepenog suda koje je dao za takav stav. Dalje, sud je istakao da je, suprotno apelanticinim tvrdnjama u reviziji, u obrazloženju pobijane presude detaljno navedeno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno apelantovo pravo vlasništva na izuzetim materijalnim sredstvima zbog čega je suvišno te razloge ponavljati.

32. Vrhovni sud je naveo da, iako apelant nije dobio potvrdu o izuzetim sredstvima iz člana 60. stav 5. Uredbe, niti je u roku iz člana 93. Uredbe naknadno prijavio podatke o izuzetim sredstvima, drugostepeni sud je u pobijanoj presudi pravilno, u skladu sa uputama iz Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, utvrdio vrijeme i obim mobiliziranja apelantovih materijalnih sredstava i visinu naknade štete. Zatim, Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji neosnovano tvrdi da mu i za uništena i nestala sredstva pripada naknada za korištenje za period rata i od prestanka neposredne ratne opasnosti, kako je opredijelio svoj tužbeni zahtjev od 11. septembra 2003. godine, jer naknada za korištenje sredstava, prema odredbama člana 77. Uredbe, pripada od dana predaje pa do dana vraćanja sredstava, kako je propisano članom 80. Uredbe. U vezi s tim, sud je istakao da iz tih odredaba slijedi da se naknada za korištenje sredstava koja pripadaju apelantu, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga, dosuđuje samo za ona korištena sredstva koja su vraćena vlasniku. U apelantovom slučaju to su utovarivač ULT 220 i kamion "damper" za koja sredstva je apelantu dosuđena naknada u vidu izgubljene dobiti za period od prestanka neposredne ratne opasnosti, od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine. Vrhovni sud je konstatirao da apelant u reviziji, suprotno utvrđenjima iz pobijane odluke, tvrdi da su mu 9. oktobra 1997. godine vraćeni i utovarivač ULT 160, autodizalica ČKD 28t i kamion MAN 15-216 i da mu za ta sredstva pripada naknada izgubljene dobiti u traženim iznosima za period od 23. decembra 1996. godine do 7. oktobra 2002. godine. Naime, za ta apelantova sredstva je utvrđeno da ih je koristila Armija RBiH u toku rata, a zatim uništena ostavila pored izgorjele apelantove kuće.

33. Vrhovni sud je naveo da je apelantu pravilno dosuđena naknada izgubljene dobiti za mobilizirana sredstva - utovarivač ULT 220 i kamion "damper", koja su pronađena u kasarni i za koja apelant traži naknadu izgubljene dobiti u navedenom periodu, na osnovu relevantnih zakonskih odredaba na koje je upućeno u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, kao i da je visina dosuđene naknade utvrđena na osnovu prihvaćenih nalaza vještaka. Dalje, pošto apelant nije dokazao da bi navedenim sredstvima vršio svoju djelatnost i ostvarivao primanja za vrijeme korištenja sredstava u toku rata, to mu, i prema mišljenju Vrhovnog suda, ne pripada naknada za korištenje navedenih sredstava za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti prema odredbi člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe. Vrhovni sud je potvrdio stav Kantonalnog suda u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate.

34. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su okončanjem konkretnog postupka, tj. presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelantu konačno dosuđene, uzimajući u obzir i troškove postupka, 3.344.751,12 KM u odnosu na iznos od 4.238.686,55 KM, koliko je apelantu dosuđeno prvostepenom presudom Općinskog suda, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu na iznos od 6.835.800,60 KM.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije broj AP 1494/10


35. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, apelantica ističe da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, te primjena važećeg prava, što je, po apelanticinom mišljenju, u konkretnoj presudi Vrhovnog suda izostalo. U suštini, apelanticini navodi se odnose na to da nije označen zakonski sljednik prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane u uvodu presude Vrhovnog suda, a što je suprotno relevantnim zakonskim odredbama, te da u konkretnoj stvari ne postoji pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, jer apelant nije proveo nijedan dokaz na okolnosti načina stjecanja predmetnog posjeda na navedenim materijalnim sredstvima, da posjed stvari ne znači da je posjednik i njihov vlasnik, da se nijedno motorno sredstvo, a koje je imalo svojstvo radne mašine, nije moglo pojaviti na putu-gradilištu bez valjane saobraćajne dozvole, niti je apelant mogao učestvovati u javnim tenderima bez valjane dokumentacije o mašinama kojima je raspolagao, odnosno koje je držao u posjedu, da Vrhovni sud u potpunosti zanemaruje relevantnu zakonsku regulativu i činjenicu o vlasništvu na mašinama a utvrđuje izjavama svjedoka (subjektivno dokazno sredstvo) i njima poklanja vjeru, što je potpuno neprihvatljivo i sa stajališta odredbe člana 82. stav 1. Uredbe, da sredstva iz presude Kantonalnog suda, koju je potvrdio Vrhovni sud, nisu izuzeta za potrebe odbrane, a što je potvrdio i vještak Ibrahim Bazdulj, te da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu izračunavanja štete za uništena i nestala materijalno-tehnička sredstva i za izgubljenu dobit, jer apelant nije ponudio nijedan materijalni dokaz, a na okolnosti starenja vozila, broja pređenih kilometara ili broja sati rada, izgleda i očuvanosti sredstava, broja prethodnih vlasnika, ponude i potražnje na tržištu. Također, apelantica konstatira da Kantonalni sud i Vrhovni sud poklanjaju vjeru nalazima vještaka Miroslava Radoša, koje je apelantica dovela u sumnju egzaktnim pokazateljima kroz izračunate tabele amortizacije za radne mašine, koje su zvanično objavljene u knjizi Franka Rotima, kao i da je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje drugostepenog suda koji se pri dosuđivanju izmakle dobiti oslanjao na nalaz vještaka Miroslava Radoša i za utovarivač ULT 220 i kamion "damper", koji je prilikom izračuna koristio pokazatelje iz triju firmi, a koje se legalno i legitimno bave registriranim djelatnostima u tržišnim uvjetima i koje su istovremeno obveznici svih poreza i doprinosa. Shodno tome, apelantica konstatira da, u konkretnom slučaju, apelant, prema redovnom toku stvari, osnovano nije mogao očekivati dobit od građevinske firme, koja svoju djelatnost obavlja prema važećim zakonskim i podzakonskim aktima, odnosno koja dobit ostvaruje u tržišnim uvjetima uz sve troškove koje takvo poslovanje zahtijeva, jer u času izuzimanja radnih mašina i nakon toga nije imao registriranu građevinsku firmu, a ni bilo kakvu drugu, niti je imao registriranu građevinsku djelatnost u Bosni i Hercegovini. S obzirom na izneseno, apelantica smatra da se na konkretnu stvar, a kao primjenjivo pravo, moraju primijeniti odredbe člana 77. stav 1. tačka 2. Uredbe, prema kojim, imajući u vidu da apelant nije imao registriranu građevinsku firmu u momentu izuzimanja, niti je takvu djelatnost registrirao nakon rata u Bosni i Hercegovini, apelantu pripada nadoknada za navedeni period u visini prosječnog ličnog dohotka iz prethodnog mjeseca za svaku godinu posebno. Najzad, apelantica smatra da odluka o kamatama na dosuđene iznose nema utemeljenje u odredbama čl. 186. i 277. ZOO zbog toga što se na potraživanja iz perioda rata i neposredne ratne opasnosti ne obračunava kamata, jer se radi o potraživanju koje ima karakter javnog duga, u smislu odredaba člana 6. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih u periodu rata i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01). Konačno, apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija na način da se ukine predmetna presuda Vrhovnog suda i predmet vrati istom sudu na odlučivanje uz obavezu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Navodi iz apelacije broj AP 2326/10


36. Apelant navodi da Kantonalni sud nije izvršio-proveo obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine u cijelosti, nego je proizvoljno odlučio da predmet rješava po žalbama iz novembra 2003. godine na prvostepenu presudu, što je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio i potvrdio, tako da je apelantov uspjeh u postupku 45,60 % u odnosu na navedenu odluku Ustavnog suda, čime je došlo do ponovnog kršenja njegovog prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, dalje, hronološki navodi i obrazlaže relevantne činjenice, te detaljno dokazuje hronološkim redom da je predmetna presuda u odbijajućem dijelu od 54,40 % proizvoljna, ističući da je, zbog toga, prisiljen presudu pobijati citirajući pasus po pasus, rečenicu po rečenicu i pobijati ih pozitivnim zakonskim propisima i čvrstim argumentima koji se nalaze u predmetnom spisu. Suštinski, apelantovi navodi se odnose na to da je predmetna presuda Vrhovnog suda konfuzna, a samim tim i presuda Kantonalnog suda, kao i da je primjena pravnih propisa proizvoljna, što u konkretnom slučaju znači da je očigledno došlo do proizvoljnog postupanja suda-sudova kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i pri primjeni relevantnih pravnih propisa, da se u predmetnim presudama koriste određena proizvoljna i lažna utvrđenja na okolnosti "izuzimanja i nestanka", uništenja, korištenja i tome slično materijalno-tehničkih sredstava, zasnovana isključivo na ukinutim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda, da pojam imovine obuhvata i stečena prava, uključujući i novčane zahtjeve po osnovu odgovornosti za naknadu štete, te da se o tome radi u konkretnom slučaju, kao i da je mirnodopskim Zakonom o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih u periodu rata i neposredne ratne opasnosti retroaktivno poništeno stečeno pravo na zateznu kamatu na novčana potraživanja, koja je, inače, višestoljetna pravna tekovina, te da je, imajući to u vidu, a posebno ustavnu obavezu suda da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje Evropsku konvenciju i njene protokole koji su nadređeni svakom drugom zakonu, pa tako i navedenom zakonu, drugostepeni sud bio dužan, kao i Vrhovni sud, da primijeni odredbe ZOO i Zakona o visini stope zatezne kamate, koje su u saglasnosti sa Evropskom konvencijom. Zatim, apelant naglašava da je revizionu odluku na koju izjavljuje apelaciju donijelo vijeće od pet sudija "Muslimana-Bošnjaka". Osim toga, apelant navodi da je, također, diskriminiran prema osnovu nacionalne pripadnosti i zbog toga što nadležni organi konstantno odbijaju da mu vrate njegovu imovinu, a posjeduje potvrde iz kojih je vidljivo da je imovina slična njegovoj (vozila, mašine) vraćena licima "muslimanske nacionalnosti" po završetku rata i neposredne ratne opasnosti. Apelant ističe da od Ustavnog suda očekuje da u meritumu riješi nastali spor na način da usvoji dio odbijajućeg tužbenog zahtjeva, postavljenog i preciziranog podneskom od 11. septembra 2003. godine, odnosno prvostepenu presudu Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine, i to u potpunosti: tačku III tužbenog zahtjeva u cijelosti, te u dijelu tačke IV pod rednim brojevima 3, 2, 5, i 6, kao i da obaveže apelanticu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka koji nisu priznati tom presudom, odnosno odluči u skladu sa Pravilima Ustavnog suda. Osim navedenog, apelant se pozvao i na povredu prava na zabranu torture iz člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije, prava na osiguravanje djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

c) Odgovori na apelaciju broj AP 1494/10


37. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud se pozivaju na razloge iz svojih presuda koje se osporavaju apelacijom, navodeći da apelanticina prava nisu povrijeđena, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

38. Apelant, također, smatra da presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava, te detaljno obrazlaže da su neosnovani apelanticini navodi koji se odnose na neoznačavanje zakonskog sljednika prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane u uvodu presude Vrhovnog suda, zatim, na način na koji je apelantica "stekla " predmetni posjed na navedenim materijalno-tehničkim sredstvima, na okolnosti apelantovog raspolaganja vlasništvom, na to da apelant nije ovlaštenik prava na naknadu izgubljene zarade, na okolnosti vještačenja, na okolnosti registrirane djelatnosti, te na obračun zakonskih zateznih kamata. Na kraju, apelant predlaže da Ustavni sud odbije apelanticinu apelaciju kao neosnovanu.

d) Odgovori na apelaciju broj AP 2326/10


39. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud se pozivaju na razloge iz svojih presuda koji se osporavaju apelacijom, navodeći da apelantova prava nisu povrijeđena, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

40. Apelantica ističe da je apelantova apelacija nedopustiva zbog toga što pitanja koja pokreće apelacija nisu u nadležnosti Ustavnog suda, te zbog toga što apelacija navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili određene činjenice i na njih pogrešno primijenili materijalno pravo, a Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke nižestepenih sudova ne krše Ustavom zagarantirana prava, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Također, apelantica smatra da presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se "paušalno" poziva apelant, jer je apelant u toku raspravljanja o spornoj stvari maksimalno, u punom kapacitetu garantiranih prava u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, iskoristio svoje pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred redovnim sudovima. Dalje, apelantica navodi da je apelant "u postupku pred redovnim sudovima koristio puna prava i slobodu kako u pristupu sudu, predlaganju dokaza, raspravljanju i nije bilo njegove diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su nacionalno porijeklo, društveno porijeklo,....imetak ili neka druga okolnost", te da, uostalom, na istaknute okolnosti i povrede iz apelacije apelant nije ponudio nijedan relevantan dokaz, da su "svi njegovi navodi u sferi 'paušalnih tvrdnji', insinuacija i politikantstva, te uvreda na račun nosilaca pravosudnih funkcija koji su učestvovali u donošenju nižestepenih presuda". Na kraju, apelantica predlaže da Ustavni sud odbije apelantovu apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi


41. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 185. st. 1, 2, 3. i 4.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. st. 1. i 3.

Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

42. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 52. st. 1. i 2. Građani, preduzeća i druga pravna lica i vlasnici privatnih preduzeća i radnji (u daljem tekstu: vlasnici sredstava) izvršavaju obavezu davanja materijalnih sredstava (u daljem tekstu: sredstva) u skladu sa odredbama ove uredbe.

Sredstva se daju za potrebe oružanih snaga, Državne bezbjednosti, jedinica i organa civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja, jedinica veze i kriptozaštite, državnih organa, preduzeća i drugih pravnih lica koja su od posebnog značaja za odbranu (u daljem tekstu: korisnici sredstava) za vrijeme ratnog stanja na privremeno korišćenje.

Član 60. stav 5. O preuzetom sredstvu, korisnik sredstva dužan je izdati potvrdu vlasniku sredstva koja sadrži: naziv korisnika sredstva, broj i datum, podatke o vlasniku sredstva, vrstu, tip, marku, nosivost i druge individualne oznake sredstva, podatke iz stava 3. ovog člana i vrijeme i mjesto preuzimanja sredstva. Potvrdu potpisuju lica koja su sredstva preuzela, predstavnik opštinskog sekretarijata i vlasnik sredstava. Potvrda se ovjerava pečatom korisnika sredstva. Član 77. stav 1. tač. 1. i 2. Naknada za korišćenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem: 1) za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od strane oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta. 2) za građane koji datim sredstvima ne ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi Republike iz prethodnog mjeseca. Član 80. stav 1. Naknada iz člana 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava. Član 82. stav 1. Naknade iz člana 77. i 78. i 79. ove uredbe vlasnicima sredstava isplaćuje korisnik sredstava koji je sredstvo koristio. Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava. Član 87. Ako sredstva iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, osim potrošnih stvari, za vrijeme korišćenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete. Član 89. stav 4. Vlasnik sredstava koji nije zadovoljan sa odlukom utvrđenom u rješenju iz stava 2. ovog člana može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti postupak kod nadležnog redovnog suda za ostvarivanje naknade štete. Član 90. stav 1. tačka 1. Prilikom procjene i odmjeravanja visine naknade štete koja će se priznati vlasniku sredstva, komisija će se rukovoditi sljedećim mjerilima: 1) za uništeno ili nestalo sredstvo visina naknade štete određuje se prema mjesnoj tržišnoj vrijednosti koju je to sredstvo imalo u času izuzimanja od vlasnika; Član 93. stav 2. Vlasnici sredstava čija su sredstva izuzeta u periodu od 6. aprila 1992. godine do dana stupanja na snagu ove uredbe, a za izuzeta sredstva nisu dobili potvrdu iz člana 60. stav 5. ove uredbe, mogu u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe, prijaviti nadležnom opštinskom sekretarijatu podatke o uzetim sredstvima. Podnesak o prijavi uzetih sredstava sadrži podatke iz stava 1. ovog člana. 43. Zakon o samostalnom privređivanju ("Službeni list SRBiH" broj 26/89) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. st. 1. i 2. Za obavljanje djelatnosti samostalni privrednik osniva samostalnu radnju, odnosno dobiva odobrenje u skladu sa odredbama ovog zakona. Samostalni privrednik može osnovati jednu ili više samostalnih radnji i može u njima obavljati jednu ili više djelatnosti. 44. Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" broj 77/88) u relevantnom dijelu glasi: Član 149. st. 1. i 2. Preduzeće može da zaključuje ugovore i obavlja druge poslove prometa roba i usluga samo u okviru djelatnosti za koju je upisano u sudski registar. Preduzeće može bez upisa u sudski registar da vrši i druge djelatnosti, u manjem obimu, koje služe djelatnosti koja je upisana u sudski registar koja se uobičajeno vrši uz te djelatnosti, u manjem obimu ili povremeno, ili koje doprinose potpunijem iskorištavanju kapaciteta i materijala koji se upotrebljavaju za obavljanje upisane djelatnosti. 45. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 1. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Član 291. (1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

VI. Dopustivost


46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

48. U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnijela apelantica, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000778-41/09 od 18. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 15. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

49. U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnio apelant, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000778-41/09 od 18. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


51. Apelantica pobija presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Apelant pobija presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

53. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv apelantice, usmjerenom na naknadu štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).

55. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice i apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

56. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da u osporenim presudama nije označen zakonski sljednik prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane, da apelant nije proveo nijedan dokaz na okolnosti načina stjecanja predmetnog posjeda na navedenim materijalnim sredstvima, da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario relevantnu zakonsku regulativu i činjenicu o vlasništvu na mašinama utvrdio izjavama svjedoka, protivno odredbi člana 82. stav 1. Uredbe, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu izračuna štete za uništena i nestala materijalno-tehnička sredstva, odnosno za izgubljenu dobit, te da apelant nije imao registriranu građevinsku firmu, kao i da se na potraživanja iz perioda rata i neposredne ratne opasnosti ne obračunava kamata, jer se radi o potraživanju koje ima karakter javnog duga, da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u odnosu na sve ove navode dali odgovarajuća obrazloženja kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava. S druge strane, u odnosu na apelantove navode u kojim tvrdi da su presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda konfuzne, da su sudovi bili dužni da primijene odredbe ZOO i Zakona o visini stope zatezne kamate u pogledu novčanih zahtjeva po osnovu odgovornosti za naknadu štete, kao i u pogledu obračuna zatezne kamate na novčana potraživanja, te da je primjena pravnih propisa proizvoljna, kao i postupak utvrđivanja činjenica, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Ustavni sud posebno naglašava i stav da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

57. Dovodeći navedeni princip u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke i dali razloge na osnovu kojih su relevantnih činjenica, utvrđenih tokom predmetnog postupka, primijenili odgovarajuće odredbe materijalnog prava i donijeli zaključak o djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu apelantica isplati naknadu za korištenje sredstava koja su izuzeta od apelanta kao vlasnika za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, naknadu za izgubljenu dobit i naknadu štete za uništena i nestala materijalno-tehnička sredstva u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe i ZOO, odnosno zbog kojih razloga je apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu neosnovan.

58. U odnosu na navode apelantice i apelanta o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati, Ustavni sud smatra da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije arbitrarno dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana nastanka štete, a što su potvrdili i Kantonalni sud i Vrhovni sud, shodno odredbama čl. 186. i 277. ZOO, te stavu sudske prakse izražene u Odluci Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, kao i da odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), prvostepeni sud, također, nije arbitrarno dosudio kamatu od dana donošenja prvostepene presude za uništena, odnosno nestala mobilizirana materijalno-tehnička sredstva, a kako je to apelant i zahtijevao u svome preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine.

59. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede kako apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tako ni apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


60. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dijelove apelacija koje su podnijeli apelantica i apelant a koji se odnose na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacija o navodnoj povredi prava na imovinu, u suštini, identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:


Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].

61. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove (žalbu i reviziju) propisane zakonom. Činjenica da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, rješavajući o žalbi i reviziji, donijeli odluke kojima apelant nije zadovoljan, ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni.

62. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

Pravo na nediskriminaciju


Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:


Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

63. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotrebе sredstava naspram željenog cilja kojа nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).

64. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da apelantovo ukazivanje na različitu praksu nadležnih organa ne može biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da je nadležni organ u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Ostali navodi


65. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu parnični postupak u kojem je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv apelantice, usmjerenom na naknadu štete, sa povredom ovih prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

VIII. Zaključak


66. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer način na koji su sudovi ocjenom izvedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su naveli argumentirane razloge za donošenje odluka, odnosno iz analize obrazloženja navedenih presuda je vidljivo da postoji kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje o utvrđivanju ključnih činjenica, te primjeni relevantnih pravnih propisa.

67. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelantovo ukazivanje na različitu praksu nadležnih organa u okolnostima konkretnog slučaja samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja prava iz navedenih članova.

68. Također, nema povrede apelantovog prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao ni prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada nije moguće dovesti u vezu parnični postupak u kojem je odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv apelantice, usmjerenom na naknadu štete, sa povredom ovih prava.

69. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!