Službeni glasnik BiH, broj 89/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 19/14, rješavajući zahtjev Deset delegata Vijeća naroda Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. septembra 2014. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovan zahtjev Deset delegata Vijeća naroda Republike Srpske za ocjenu ustavnosti odredbe člana 6. stav 1. tač. a), b) i e), čl. 13. i 16. Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/13 i 6/14).

Utvrđuje se da su odredbe člana 6. stav 1. tač. a), b) i e), čl. 13. i 16. Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/13 i 6/14) u skladu s čl. II/3.g), II/3.k) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Deset delegata Vijeća naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijelo je 27. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 6. stav 1. tač. a), b) i e), čl. 13. i 16. Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/13 i 6/14, u daljnjem tekstu: Zakon).

2. Podnosilac zahtjeva zatražio je donošenje privremene mjere kojom bi se zabranila primjena Zakona do okončanja postupka ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske zatraženo je 8. jula 2014. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

4. Narodna skupština Republike Srpske je 25. jula 2014. godine dostavila odgovor.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

5. Podnosilac zahtjeva smatra da član 6. stav 1. tač. a), b) i e), te čl. 13. i 16. Zakona nisu u skladu s čl. II/3.g), II/3.k) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ni s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. U odnosu na član 6. stav 1. tačka a) Zakona podnosilac zahtjeva je istakao da donošenje odluke jedinica lokalne samouprave na području Republike Srpske kojima će se propisivati izgradnja nadgrobnih spomenika i upisa podataka na nadgrobnim spomenicima, imajući u vidu da se odredba odnosi i na groblja koja su u vlasništvu vjerskih zajednica (među kojima i Islamske zajednice u BiH) predstavlja kršenje prava na slobodu vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Dalje je istaknuto da su način sahrane i upisi podataka na nadgrobnom spomeniku regulirani vjerskim propisima i praksom vjerskih zajednica, te da svako miješanje državnih organa u odlučivanje o ovim pitanjima, po mišljenju podnosioca zahtjeva, predstavlja kršenje prava na slobodu vjere.

7. U prilog svojih navoda podnosilac zahtjeva se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993. godine u kojoj je Evropski sud utvrdio: "Kao što je opisano u članu 9. sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti je jedan od temelja 'demokratskog društva' u smislu Konvencije. To je, u svojoj vjerskoj dimenziji, jedan od najvažnijih elemenata koji čini identitet vjernika i njihovog poimanja života, ali to je i dragocjeno sredstvo za ateiste, agnostike, skeptike i one koji nisu zainteresirani za vjeru. Pluralizam je neodvojiv od demokratskog društva i gradio se stoljećima."

8. Podnosilac zahtjeva ukazuje da se u konkretnom slučaju entitet Republika Srpska svojim zakonom i lokalna zajednica svojim propisom, koji ima nižu pravnu snagu od zakona, ne mogu miješati u slobodu vjere, tj. u pravo svakog čovjeka da odlučuje kako će izgledati nadgrobni spomenik člana njegove porodice, ili njegov lično (određen zavještanjem u oporuci prije smrti), te šta će na tom nadgrobnom spomeniku pisati. Imajući u vidu ograničenja slobode manifestiranja svoje vjere propisana članom 9. stav 2. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju, po mišljenju podnosioca zahtjeva, navedeno miješanje ima direktan učinak na slobodu vjere i ne može se smatrati proporcionalno nekom legitimnom cilju koji se takvim pravnim reguliranjem želi postići, niti je to miješanje neophodno u demokratskom društvu.

9. Podnosilac zahtjeva ističe da u jedinicama lokalne samouprave u Republici Srpskoj, tj. u skupštinama općina koje bi trebalo da donose odluke u smislu osporenog člana 6. Zakona uglavnom su zastupljeni pripadnici srpskog naroda, tako da se, po mišljenju podnosioca zahtjeva, javlja opravdana bojazan da se njihovim odlukama ne bi poštivala prava vjernika drugih nacionalnosti na izbor spomenika i slobodu natpisa na njima u grobljima u vlasništvu vjerskih zajednica. Također je istaknuto da je Narodna skupština Republike Srpske 18. jula 2013. godine usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti u kojem je u članu 6. dodan novi stav (2) koji glasi: "Prilikom propisivanja uvjeta iz stava 1. ovog člana jedinica lokalne samouprave dužna je osigurati poštovanje vjerskih normi i običaja". Međutim, kako smatra podnosilac zahtjeva, to ne znači da je na taj način ispoštovano pravo na slobodu vjere garantirano Evropskom konvencijom i Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 5/04). Podnosilac zahtjeva se pozvao na član 14. stav 1. navedenog zakona kojim je propisano: "Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica".

10. Ističući da je Evropski sud u svojim odlukama naglasio potrebu autonomije vjerskih zajednica kao neophodnost za očuvanje pluralizma u demokratskom društvu, podnosilac zahtjeva je ukazao na odluku Evropskog suda u predmetu Metropolitanske crkve Bessarabia i drugih protiv Moldavije od 13. decembra 2001. godine u kojoj je navedeno: "Štaviše, budući da vjerske zajednice tradicionalno postoje u obliku organizirane strukture, član 9. se mora tumačiti u svjetlu člana 11. Konvencije, koji štiti asocijativni život od neopravdanog miješanja države. Gledano u toj perspektivi, pravo vjernika na slobodu vjere, što uključuje i pravo na manifestovanje vjere u zajednici s drugima, obuhvaća očekivanje da će vjernicima biti dopušteno da se slobodno udružuju, bez arbitrarne državne intervencije. Doista, autonomno postojanje vjerskih zajednica je neophodno za pluralizam u demokratskom društvu, što predstavlja srž zaštite koja se pruža članom 9". Podnosilac zahtjeva je, također, ukazao na Mišljenje Evropske komisije za demokratiju putem prava (Venice Commission) broj 271/2004 od 11. juna 2004. godine koje se odnosi na autonomiju/samoodređenje religijskih/vjerskih organizacija, u kojem je Komisija utvrdila da je "razumno sugerisati da bi Država trebala veoma nerado da se uključuje u bilo koje pitanje u vezi vjere, uvjerenja ili unutrašnjeg ustrojstva vjerskih zajednica".

11. Podnosilac zahtjeva smatra da se u konkretnom slučaju postavlja opravdano pitanje koji su stvarni razlozi zbog kojih Narodna skupština Republike Srpske navedenom pravnom regulativom želi da vrši određenu kontrolu u obavljanju poslova vjerskih zajednica i da se miješa u ostvarivanje prava na vjeru tako da propisuje uvjete za izgradnju nadgrobnih spomenika i upisa podataka na njima (i na grobljima vjerskih zajednica), pri čemu takvo miješanje nije u skladu s članom 9. stav 2. Evropske konvencije.

12. Zatim u odnosu na odredbu člana 6. stav 1. tačka b) Zakona (način upravljanja, uređivanja i održavanje grobalja) podnosilac zahtjeva je istakao da navedena odredba krši pravo na slobodu vjere iz člana 9. Evropske konvencije i pravo na imovinu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po mišljenju podnosioca zahtjeva odlučivanje jedinice lokalne samouprave o načinu upravljanja, uređivanja i održavanja grobalja koja su u vlasništvu vjerskih zajednica predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na slobodu vjere. Podnosilac zahtjeva se pozvao na član 12. stav 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini kojim je propisano da crkve i vjerske zajednice posjeduju imovinu i imovinska prava kojima slobodno raspolažu i upravljaju. Osporenom odredbom, kako je dalje navedeno, Republika Srpska uvodi kontrolu nad upravljanjem grobljima koja su u privatnom vlasništvu vjerskih zajednica među kojima su u najvećem broju mezarja u vlasništvu Islamske zajednice u BiH. Kako je pravo upravljanja jedno od svojinskih prava, podnosilac zahtjeva smatra da je propisivanje da jedinica lokalne samouprave donosi posebnu odluku kojom će detaljnije propisati uvjete o načinu upravljanja, uređivanja i održavanja grobalja miješanje u pravo vjerskih zajednica na mirno uživanje imovine, te da u konkretnom slučaju ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići, zbog čega je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U odnosu na odredbu člana 6. stav 1. tačka e) Zakona (način sahrane i iskopavanje umrlih lica) podnosilac zahtjeva je naveo da se citiranom odredbom jedinica lokalne samouprave miješa u pravo na vjeru osigurano članom 9. Evropske konvencije, a da se miješanje ne može smatrati proporcionalno nekom legitimnom cilju koji se navedenim pravnim reguliranjem želi postići, niti je to miješanje neophodno u demokratskom društvu. Također je navedeno da, imajući u vidu da su u organima lokalne zajednice u RS-u zastupljeni uglavnom predstavnici srpskog naroda, postoji bojazan kod vjernika pripadnika drugih naroda da im se želi oduzeti njihovo pravo da slobodno odlučuju o načinu sahrane (dženaze) u skladu sa svojim vjerskim opredjeljenjima, te da bi moglo doći do određene zloupotrebe kada se radi o iskopavanju umrlih lica.

14. U pogledu čl. 13. i 16. Zakona, kojima je propisano da se prostor groblja stavljenog van upotrebe može koristiti i za druge namjene određene odgovarajućim dokumentom prostornog uređenja jedinice lokalne samouprave poslije isteka roka obaveznog počivanja, te da nadležni organ jedinice lokalne samouprave može donijeti odluku o izmještanju groblja ili dijela groblja van upotrebe i prije isteka roka obaveznog počivanja, podnosilac zahtjeva smatra da navedeni članovi krše pravo na slobodu vjere iz člana 9. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Podnosilac zahtjeva je naveo da groblja vjerskih zajednica za vjerske zajednice i vjernike imaju trajnu vrijednost kao mjesto smiraja duša njihovih umrlih, te da na prostorima Bosne i Hercegovine ta groblja egzistiraju nedirnuta stoljećima. Imajući u vidu stradanja u proteklom ratu podnosilac zahtjeva smatra da se ne smije dozvoliti da se Zakonom omogući skupštinama općina u entitetu RS da odlučuju o izmještanju grobalja vjerskih zajednica, a na osnovu odgovarajućeg dokumenta prostornog uređenja jedinica lokalne samouprave. Takvim pravnim reguliranjem bi se stvorio prostor za izmještanje pojedinih grobalja i uklanjanje posljednjih tragova jednog naroda nad kojim je počinjen genocid.

15. Najzad, u prilog svojih navoda, podnosilac zahtjeva je ukazao na stavove skupštine Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini u čijem radu učestvuje Islamska zajednica u BiH, Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Jevrejska zajednica sa sjednice održane 9. aprila 2013. godine: "Prilikom donošenje propisa o grobljima i pogrebnoj djelatnosti mora se imati u vidu da je sahrana u načelu vjerski obred i davanje bilo kakvog ovlaštenja jedinicama lokalne samouprave ili drugim državnim organima da odlučuju o uvjetima i načinu sahrane i izgledu nadgrobnog spomenika, predstavlja kršenje prava na slobodu vjere. Prilikom donošenja navedenih propisa predlažemo da se poštuju sljedeća načela:

- Crkve i vjerske zajednice upravljaju i raspolažu s grobljima koja su u njihovom vlasništvu i određuju uvjete o organiziranju i definisanju izgleda grobnog mjesta, natpisa i izgleda nadgrobnog spomenika (nišana) kao i o načinu organizovanja sahrana (dženaza) i drugih vjerskih obreda. Crkve i vjerske zajednice su dužne da poštuju sve sanitarno-tehničke propise u vezi sa grobljima.

- Jedinice lokalne zajednice koje upravljaju grobljima u njihovom vlasništvu dužne su da poštuju norme i običaje prilikom donošenja svojih odluka..."

16. Podnosilac zahtjeva je također ukazao i na pismeno očitovanje od 24. septembra 2013. godine koje je prilikom usvajanja osporenog Zakona dao Emil Vlajki, potpredsjednik Republike Srpske, a u kojem je navedeno slijedeće: "Izgleda da vlasti posebno zaziru od tekstova na nadgrobnim spomenicima o čemu odlučuju porodice umrlih. Vlastima se mora kazati da one ne mogu staviti pod kontrolu religijsku kulturu, vjerske običaje nekog naroda. Vjerske zajednice Bošnjaka, kao i ostalih naroda, imaju pravo upravljanja i propisivanja procedura, uvjeta i načina sahrane umrlih u skladu sa svojim normama i praksama na grobljima koja su u njihovom vlasništvu ili su im dana na upravljanje i održavanje."

17. Nadalje, podnosilac zahtjeva je naveo da su osporene odredbe Zakona suprotne članu III/3.b) Ustava BiH. Navedeno je da princip normativne hijerarhije koji se osigurava spomenutim članom Ustava BiH nameće obavezu entitetima i nižim nivoima vlasti da poštuju procedure i principe utvrđene državnim zakonom. U konkretnom slučaju pravo na slobodu vjere i pravo na imovinu crkava i vjerskih zajednica koje je utvrđeno Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini mora biti dosljedno ispoštovano i u entitetskom zakonu koji regulira odnose koji imaju svoje refleksije na ostvarivanje ovog osnovnog ljudskog prava. Podnosilac zahtjeva je naveo članove 14. stav 1. tačka 2. i član 12. stav 2. navedenog zakona.

18. Podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da osporene odredbe Zakona nisu u skladu s čl. II/3.g), II/3.k) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 9. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Najzad, podnosilac zahtjeva je zatražio i donošenje privremene mjere zabrane primjene osporenih odredaba Zakona do okončanja postupka ocjene ustavnosti, a zbog sprečavanja štetnih posljedica koje bi mogla proizvesti primjena osporenih odredaba.

b) Odgovor na zahtjev

20. Narodna skupština Republike Srpske je u odgovoru najprije ukazala na formalne nedostatke zahtjeva, navodeći da je podnosilac zahtjeva pogrešno citirao osporene odredbe Zakona. Naime, istaknuto je da podnosilac zahtjeva nije citirao zakonske odredbe onako kako one glase nakon njihovih izmjena i dopuna, mada se u zahtjevu pozvao i na "Službeni glasnik RS" broj 6/14 u kojem su objavljene Izmjene i dopune Zakona. Stoga je predloženo da se zahtjev proglasi nedopustivim. Također je istaknuto da su nakon usvajanja Izmjena i dopuna Zakona tvrdnje podnosioca zahtjeva postale bespredmetne.

21. Dalje je navedeno da je potrebno, ukoliko se Ustavni sud upusti u ispitivanje merituma zahtjeva, zahtjev odbiti kao neosnovan. U odnosu na član 6. stav 1. tačke a) (izgradnja groblja, grobnica i nadgrobnih spomenika i upisa podataka na njima) i b) (način upravljanja, uređivanja i održavanja groblja) istaknuto je da s aspekta ljudskih prava navedene odredbe nisu i ne mogu biti sporne zbog toga što svaka pravno uređena država, a u skladu s urbanističkim propisima lokalnih zajednica, određuje uvjete za izgradnju grobalja i grobnica, inače bi se u protivnom groblja, grobnice i nadgrobni spomenici mogli graditi gdje i kako se kome svidi. Dalje je, kao neophodno, naglašeno da je u stavu 2. člana 6. Zakona propisano da je lokalna zajednica prilikom određivanja spomenutih uvjeta "dužna osigurati poštivanje vjerskih normi i običaja", čime je isključen bilo kakav oblik samovoljnog postupanja lokalne zajednice u smislu ograničavanja vjerskih prava pojedinaca, odnosno vjerskih zajednica u cjelini. Dalje je navedeno da jedini aspekt člana 6. Zakona koji bi se u kontekstu zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, prvenstveno slobode vjeroispovijesti mogao eventualno posmatrati kao pravno relevantan, jeste tačka e) člana 6. stav 1. kojim je propisano da lokalne zajednice imaju pravo propisivati uvjete koji se tiču načina sahrane i iskopavanja umrlih lica. Međutim, kako je dalje istaknuto i u odnosu na navedenu odredbu vrijedi ograničenje sadržano u stavu 2. člana 6. Zakona u kojem stoji da se i način sahrane, odnosno iskopavanje umrlih lica ima osigurati uz "poštivanje vjerskih normi i običaja". Navedeno je da se postavlja opravdano pitanje da li postoji igdje u svijetu država koja ne propisuje uvjete za ukop, odnosno iskop leša, tj. ekshumaciju tijela. Istaknuto je da, ukoliko lokalne zajednice (kao jedinice lokalne samouprave) ne bi vodile računa o higijensko-sanitarnim mjerama ukopavanja odnosno iskopavanja umrlih lica i propisivale uvjete za njih, pojedinci bi bili sahranjivani, odnosno leševi ekshumirani bez ikakve pravne regulative, što je civilizacijski a i pravno nedopustivo. U odgovoru je dalje navedeno da su u članu 9. stav 2. Evropske konvencije navedena moguća ograničenja prava na slobodu vjeroispovijesti, te da je podnosilac zahtjeva zanemario da je od javnog interesa prije svega zaštita zdravlja, koja nameće obavezu lokalnim zajednicama da utvrde uvjete ukopavanja umrlih, odnosno ekshumacije leševa.

22. U odnosu na čl. 13. stav 1. i 16. stav 1. Zakona u odgovoru je navedeno da su nakon izmjena i dopuna navedenih odredbi prestali postojati razlozi za obraćanje Ustavnom sudu. Istaknuto je da je donošenjem izmjena i dopuna Zakona propisano utvrđivanje općeg interesa, a riječima "u skladu s posebnim propisom" daje se mogućnost reguliranja izuzetaka, čak i u pogledu primjene izmijenjene i dopunjene norme. U odgovoru je, također, istaknut zaključak Narodne skupštine da se podnosilac zahtjeva obratio Ustavnom sudu ne zbog neustavnosti zakonskih propisa već zbog političkog stava koji nije uspio formalizirati pred Ustavnim sudom RS-a u postupku za zaštitu vitalnog interesa bošnjačkog naroda.

23. Nadalje, neosnovanim je ocijenjeno pozivanje na nesaglasnost osporenih članova Zakona s članom 14. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH kojim je propisano da se "država nema pravo miješati u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica". Istaknuto je da, iako se podnosilac zahtjeva nije pozvao na međusobnu neusaglašenost zakona, i na taj navod treba dati odgovor u smislu da određivanje uvjeta kojima lokalna zajednica regulira pogrebne djelatnosti ne predstavlja miješanje u poslove ili unutrašnju organizaciju vjerskih zajednica ni u kojem obliku jer je u članu 6. stav 2. Zakona rečeno da se sve djelatnosti sadržane u članu 6. stav 1. imaju odvijati "uz poštovanje vjerskih normi i običaja". Javni interes u istom članu nije, dakle, postavljen kao dominantan već je njegovo poštovanje, suprotno onome što tvrdi podnosilac zahtjeva, stavljeno u proporciju s poštovanjem prava na vjeroispovijest.

24. Neosnovanim je ocijenjeno i navođenje povrede prava na imovinu. S tim u vezi Narodna skupština se pozvala na općeprihvaćenu praksu Evropskog suda da kršenja prava na imovinu nema ukoliko postoji pravičan omjer između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, a što je potvrdio i sam podnosilac zahtjeva. Istaknuto je da je zakonodavac u članu 6. Zakona striktno naglasio obavezu nemiješanja u imovinskopravne poslove vezane za grobna mjesta i troškove njihovog održavanja na grobljima koja su u vlasništvu vjerskih zajednica (član 6. stav 3), čime je u potpunosti ispoštovao pravo na imovinu vjerskih zajednica.

25. U odnosu na zahtjev za izdavanje privremene mjere, predloženo je da se zahtjev odbije kao neosnovan, budući da Narodna skupština ne vidi mogućnost da se primjenom osporenih odredaba Zakona bilo kome može nanijeti šteta.

Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS-a

26. Povodom zahtjeva Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS-a donijelo je Odluku broj UV-1/13 od 27. marta 2013. godine kojom je utvrđeno da Zakonom koji je Narodna skupština RS-a izglasala na sjednici održanoj 13. decembra 2012. godine nije povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda. U obrazloženju je između ostalog navedeno da se u tom zahtjevu ne ukazuje na konkretno zakonsko propisivanje koje vrijeđa kolektivna prava bošnjačkog naroda već se ističe potreba izmjene i dopune zakonskog teksta u smislu ograničenja ingerencija organa jedinice lokalne samouprave da svojim odlukama regulira oblast koja se odnosi na pitanja uređivanja grobalja vjerskih zajednica.

27. Odlukom broj UV-3/13 od 6. novembra 2013. godine Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS-a utvrdilo je da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona koji je Narodna skupština RS-a izglasala 18. jula 2013. godine nije povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda. U obrazloženju je istaknuto da su izmjenom i dopunom člana 6. (dodati st. 2. i 3) precizirana rješenja osnovnog zakona koja se odnose na autonomnost vjerskih zajednica u obavljanju pogrebne djelatnosti, a što i jeste osnovni razlog osporavanja Zakona. Vijeće je utvrdilo da je odredba člana 6. osnovnog teksta zakona, koja je ranije bila predmet razmatranja ovog vijeća, izmijenjena osporenom odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama i da je, pored ostalih, i ovom odredbom, u okviru propisivanja jasnijeg zakonskog okvira zaštite prava vjerskih zajednica, naglašena samostalnost upravo ovih zajednica u obavljanju pogrebnih djelatnosti. Analizirajući sadržaj osporene odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama, odnosno Zakon u cjelini, Vijeće je utvrdilo da ovakvo propisivanje predstavlja sigurnu osnovu obavljanja pogrebne djelatnosti u skladu s historijskim i vjerskim običajima i tradicijom građana Republike Srpske, zbog čega su neprihvatljivi navodi iz zahtjeva kojima se tvrdi da se osporenom odredbom Zakona krše vitalni nacionalni interesi bošnjačkog naroda. Pored toga, Zakon se, po ocjeni Vijeća, jednako odnosi na sva pravna lica koja obavljaju pogrebnu djelatnost i ne sadrži nacionalne ni vjerske odrednice u smislu davanja ovlaštenja bilo kojem organu lokalne samouprave na različito postupanje u ostvarivanju prava islamske ili neke druge vjerske zajednice.

IV. Relevantni propisi

28. U Zakonu o grobljima i pogrebnoj djelatnosti ("Službeni glasnik RS" br. 31/13 i 6/14 - Napomena: za potrebe ove odluke sačinjen je prečišćeni tekst osporenih odredaba Zakona) relevantne odredbe koje su osporene zahtjevom glase:

Član 6. stav 1. tač. a), b) i e) i st. 2. i 3.

1. Jedinica lokalne samouprave donosi posebnu odluku kojom će detaljnije propisati uvjete o:

a) izgradnji groblja, grobnica i nadgrobnih spomenika i upisu podataka na njima,

b) načinu upravljanja, uređivanja i održavanja groblja,

e) načinu sahrane i iskopavanja umrlih lica,

2. Prilikom propisivanja uvjeta iz stava 1. ovog člana jedinica lokalne samouprave dužna je osigurati poštovanje vjerskih normi i običaja.

3. Način formiranja cijene i rezervacije, odnosno prodaje grobnih mjesta, te način formiranja i plaćanja troškova održavanja grobalja vjerskih zajednica određuju vjerske zajednice.

Član 13.

1. Prostor groblja stavljenog van upotrebe, ili njegov dio, može se koristiti za druge namjene određene odgovarajućim dokumentom prostornog uređenja jedinice lokalne samouprave poslije isteka roka obaveznog počivanja, ako je utvrđen opći interes izuzev grobalja koja imaju status kulturno-istorijskog ili prirodnog dobra u skladu s posebnim propisima.

2. Rok obaveznog počivanja iz stava 1. ovog člana iznosi najmanje 100 godina, računajući od dana obavljene posljednje sahrane.

Član 16.

Izuzetno od člana 13. stav 1. ovog zakona, kada je to neophodno iz urbanističkih i drugih opravdanih razloga, za koje je utvrđen opći interes u skladu s posebnim propisom nadležni organ jedinice lokalne samouprave može donijeti odluku o izmještanju groblja van upotrebe i prije isteka roka obaveznog počivanja, ali ne prije isteka roka od deset godina, ako je zemljište isušeno, odnosno roka od 20 godina, ako je zemljište vlažno, računajući od dana obavljene posljednje sahrane, osim grobalja koja imaju status kulturno-istorijskog ili prirodnog dobra u skladu s posebnim propisima.

2. Postupak objave odluke i prijenos ekshumiranih ostataka vrši se u skladu s odredbama člana 15. ovog zakona.

3. U slučaju iz stava 1. ovog člana jedinica lokalne samouprave dužna je da bez naknade osigura vlasniku grobnog mjesta za koje još nije istekao rok obaveznog počivanja drugo grobno mjesto u istom ili drugom groblju istih ili približno istih lokacijskih uvjeta.

Ostale relevantne odredbe Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se vrste, izgradnja, korištenje i upravljanje grobljima, obavljanje pogrebne djelatnosti i druga pitanja od značaja za groblja i za obavljanje pogrebne djelatnosti.

Član 2.

Pogrebna djelatnost je komunalna djelatnost koja obuhvata održavanje groblja i krematorijuma, pružanje pogrebnih usluga i obavljanje svih poslova u vezi sa sahranom umrlih, kao što su pripremanje grobnih mjesta, opremanje umrlih, njihov prijenos, provođenje ceremonije sahrane umrlih, odnosno kremiranja, uređivanje i održavanje grobova i grobnih mjesta i drugo.

Član 3. stav 1.

1. Jedinica lokalne samouprave za obavljanje pogrebne djelatnosti može osnovati javno komunalno preduzeće u skladu s zakonom ili može obavljanje pogrebne djelatnosti povjeriti ili dati saglasnost za obavljanje te djelatnosti (...) vjerskoj zajednici (...), ako su registrovani za obavljanje pogrebne djelatnosti u skladu sa posebnim propisima i ako ispunjavaju uvjete propisane ovim zakonom.

Član 7.

1. Prema načinu osnivanja i namjeni sahrane groblja mogu biti javna i posebna.

2. Javna groblja su groblja u vlasništvu jedinice lokalne samouprave i namijenjena su za sahranu svih lica, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost.

3. Posebna groblja mogu biti u vlasništvu jedinice lokalne samouprave ili subjekata iz člana 3. ovog zakona koji njima upravljaju, a namijenjena su za sahrane lica koja su stekla određeni status u skladu s posebnim propisima ili lica određene vjerske pripadnosti, a mogu biti:

d) groblja vjerskih zajednica (...).

Član 14.
1. Po isteku roka iz člana 13. stav 2. ovog zakona groblje ili dio groblja van upotrebe može se izmjestiti radi privođenja prostora namjeni iz člana 13. stav 1. ovog zakona.(...)

3. Troškove izmještanja groblja ili dijela groblja i uređenje grobnih mjesta snosi jedinica lokalne samouprave.

29. Zakon o komunalnim djelatnostima ("Službeni glasnik RS" broj 124/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa i način osiguravanja posebnog javnog interesa, organizacija obavljanja komunalnih djelatnosti i način njihovog finansiranja.

Član 2. stav 1. tačka z.

1. Kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se:

z) pogrebna djelatnost,

30. Zakon o uređenju prostora i građenju ("Službeni glasnik RS" broj 40/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
Ovim zakonom uređuju se sistem prostornog planiranja i uređenja prostora, priprema, izrada i donošenje dokumenata prostornog uređenja, (...)

Član 10.
Prostorno planiranje je sastavni dio jedinstvenog sistema planiranja i programiranja razvoja i predstavlja obaveznu i kontinuiranu djelatnost Republike i svih jedinica lokalne samouprave, (...)

Član 12.

Prostorno uređenje obuhvaća:

a)istraživanje, provjeru i ocjenu mogućnosti održivog razvoja na prostoru Republike,

b)zaštitne mjere i način upravljanja prostorom,

v) izradu dokumenata prostornog uređenja i (...)

Član 22. stav 1.

1) Za prostorno planiranje u Republici nadležni su Vlada i Narodna skupština Republike Srpske, kao i skupštine jedinica lokalne samouprave, a planiranje se vrši donošenjem dokumenata prostornog uređenja i drugih dokumenata i propisa određenih ovim zakonom.

Član 23.

Ministarstvo je nadležno za pripremu dokumenata prostornog uređenja od značaj a za Republiku, kao i za njihovo provođenje, dok su organi jedinica lokalne samouprave koji obavljaju poslove prostornog uređenja nadležni za pripremu i provođenje dokumenata prostornog uređenja od značaja za jedinicu lokalne samouprave.

31. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. stav 2.

Crkve i vjerske zajednice posjeduju vlastitu imovinu i imovinska prava kojima slobodno raspolažu i upravljaju.

Član 14. stav 1. tačka 2.

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da:

2. Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica.

V. Dopustivost

32. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne Hercegovine.

33. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

34. Ustavni sud ukazuje da je podnosilac zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 15/07 zaključio da je jedna četvrtina članova Vijeća naroda RS-a ovlašteni subjekt za podnošenje zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 15/07 od 4. oktobra 2008. godine, stav 17, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da Vijeće naroda RS ima ukupno 28 delegata, da je ovaj zahtjev podnijelo 10 delegata, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, i da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum

36. Podnosilac zahtjeva smatra da član 6. stav 1. tač. a), b) i e), kao i čl. 13. i 16. Zakona nisu u skladu s članom II/3.g) i k) i članom III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 9. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Sloboda misli, savjesti i vjere

37. Član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

g) Slobodu misli, savjesti i vjere.

38. Član 9. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu promijeniti vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima, javno ili privatno, manifestirati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.

2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

39. Ustavni sud smatra da se ovim zahtjevom pokreće pitanje da li su osporenim odredbama čl. 6, 13. i 16. Zakona povrijeđena prava manifestiranja svoje vjere zagarantovana članom 9. Evropske konvencije.

40. U odnosu na primjedbu Narodne skupštine RS-a u odgovoru na zahtjev da podnosilac zahtjeva nije pravilno citirao odredbe čl. 13. i 16. onako kako one glase nakon izmjena i dopuna Zakona, Ustavni sud ističe da je podnosilac zahtjeva naveo brojeve "Službenih glasnika RS" u kojima su objavljeni osnovni tekst Zakona i izmjene i dopune, koje osporava, da se pozvao na stav 2. člana 6. kojim je dopunjen Zakon, te da je naveo razloge zbog kojih osporava spomenute odredbe, a što su dovoljni osnovi da Ustavni sud ispita navode podnosioca zahtjeva u meritumu.

41. Ustavni sud zapaža da je nakon što je Zakon usvojen u Narodnoj skupštini RS-a 13. decembra 2012. godine (Zakon je stupio na snagu 23. aprila 2013. godine), Narodna skupština RS-a 18. jula 2013. godine usvojila Izmjene i dopune Zakona (Izmjene i dopune Zakona su stupile na pravnu snagu 14. februara 2014. godine) kojima su u članu 6. Zakona dodati st. 2. i 3, te su dopunjeni čl. 13. i 16. Zakona. U odnosu i na osnovni tekst kao i u odnosu na izmijenjeni i dopunjeni Zakon Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS-a je povodom zahtjeva Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a svojim odlukama od 27. marta i 6. novembra 2013. godine utvrdilo da predmetnim zakonima nije povrijeđen vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda.

42. Ustavni sud ima u vidu da su slobode zaštićene članom 9. Evropske konvencije jedna od osnova demokratskog društva. Sloboda vjere je jedan od najvitalnijih elemenata u stvaranju identiteta vjernika i njihovog koncepta života, ali isto tako predstavlja vrijednost i za ateiste, agnostike, skeptike i neopredijeljene. Pluralizam koji je neodvojiv od demokratskog društva ovisi o stepenu zaštite slobode misli, savjesti i vjere (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A str. 17, tačka 31). Evropski sud je naglasio da pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako je garantirano Evropskom konvencijom, isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države u odlučivanju jesu li vjerska uvjerenja ili sredstva koja se koriste za izražavanje takvih uvjerenja legitimna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Manoussakis protiv Grčke, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, tačka 47). Dok je sloboda vjeroispovijesti s jedne strane pitanje svijesti pojedinca, ona također uključuje, s druge strane, slobodu izražavanja nečije vjeroispovijesti. Svjedočenje riječima i djelom je nerazdvojivo povezano s vjerskim uvjerenjima.

43. Evropski sud za ljudska prava se, ocjenjujući ulogu religije u demokratskom društvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tač. 90-94), pozvao na vlastitu jurisprudenciju definirajući ulogu države kao neutralnog i nepristranog organizatora upražnjavanja različitih religija, vjerovanja i uvjerenja. Pri tome je posebno naglašena bitnost ove funkcije države za javni red i međureligijsku harmoniju i toleranciju u demokratskom društvu. Također, sud je naglasio da je obaveza države na neutralnost i nepristranost nespojiva s bilo kakvim ovlaštenjem države da procjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja i da ta obaveza zahtijeva od države da omogući međusobnu toleranciju između suprotstavljenih grupa.

44. U navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na jurisprudenciju organa konvencije koji su zauzeli stav da je princip sekularizma jedan od osnovnih principa države koji je u skladu s vladavinom prava i poštivanjem ljudskih prava i demokratije. Sud je ukazao da stav koji ne poštuje taj princip neće biti obuhvaćen slobodom manifestiranja vjere i neće uživati zaštitu člana 9. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tačka 92).

45. Razmatrajući odnos vjerskog i građanskog prava Evropski sud je podsjetio da je sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu manifestiranja vjeroispovijesti, primarno stvar individualne svijesti i naglasio da je sfera individualne svijesti značajno drugačija od sfere "privatnog prava", odnosno građanskog prava koje se tiče organizacije i funkcioniranja društva u cjelini. Član 9. Evropske konvencije garantira svima u privatnom životu slobodu da mogu poštivati zahtjeve svoje religije. S druge strane, država može legitimno spriječiti, u okviru svojih ovlaštenja, u oblasti privatnog, odnosno građanskog prava, primjenu religijskih uvjerenja koja su u suprotnosti s javnim redom i demokratskim vrijednostima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Refah partija blagostanja i drugi protiv Turske, presuda od 13. februara 2003. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2003-II, tačka 128).

46. Sloboda manifestiranja vjeroispovijesti ili uvjerenja ne predstavlja ekskluzivno individualno pravo, nego sadrži također i kolektivnu dimenziju priznatu u članu 9. Evropske konvencije u formulaciji "u zajednici s drugima". Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je, podržavajući praksu organa konvencije, također potvrdio da vjerska zajednica može biti titular prava iz člana 9. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini protiv Republike Srpske, predmet broj CH/96/29, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 11. maja 1999. godine, tačka 128). U navedenoj odluci Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu pozvao se na praksu Evropske komisije za ljudska prava koja je također došla do zaključka da crkveno tijelo ili udruženje s religioznim i filozofskim ciljevima može posjedovati i vršiti prava sadržana u članu 9. Evropske konvencije i da, ustvari, djeluje u ime svoga članstva (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Chapell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 14. jula 1987. godine, Odluke i izvještaji broj 53, str. 241, 246; X i Crkva scientologa protiv Švedske, odluka od 5. maja 1979. godine, Odluke i izvještaji Evropske komisije za ljudska prava br. 16, str. 68, 70).

47. U manifestiranje vjerskih osjećanja spada svakako i religijska sahrana. Dom za ljudska prava za BiH je smatrao da sahrana prema vjerskim propisima i običajima "spada u opseg člana 9. Evropske konvencije u onoj mjeri u kojoj se odnosi na slobodu vjeroispovijesti, uključujući osobito slobodu manifestiranja svoje vjere vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. Jednako tome, mora se smatrati da svako narušavanje groba ekshumacijom ili naredbom za ekshumaciju pokojnika nakon što se izvrši religijska sahrana spada u opseg člana 9." (vidi Dom za ljudska prava za BiH, Dževad Mahmutović protiv Republike Srpske, predmet broj CH/98/892, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 8. oktobra 1999. godine, tačka 85).

48. Član 9. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav sadrži tzv. restriktivnu klauzulu, odnosno propisuje okolnosti pod kojima javna vlast može ograničiti uživanje zaštićenih sloboda. Član 9. stav 1. Evropske konvencije nabraja oblike u kojima se religija može manifestirati, kao što su obred, propovijedanje i vršenje vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, ovaj član ne štiti svaki akt motiviran ili inspiriran vjerom ili uvjerenjem (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kalaç protiv Turske, presuda od 1. jula 1997. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-IV, tačka 27).

49. Ograničenje propisano u članu 9. stav 2. Evropske konvencije dozvoljava državama mogućnost odlučivanja samo u pogledu obima uživanja ovih prava i sloboda, i to onda kada je ta intervencija države u skladu sa zakonom, odnosno propisana zakonom ili je neophodna u demokratskom društvu, a s ciljem zaštite osnovnih vrijednosti svake države, kao što su javna sigurnost, zaštita javnog poretka, zdravlja ili morala, ili zaštita prava i sloboda drugih lica. Znači, državi je dozvoljeno u općem, društvenom interesu vršenje ovih prava ograničiti, ali ne i suspendirati ih.

50. Primjenjujući navedene principe na konkretnu situaciju Ustavni sud će najprije utvrditi da li pitanja koja su regulirana osporenim čl. 6, 13. i 16. Zakona spadaju u opseg člana 9. Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva je naveo da se osporenim odredbama krše prava vjerskih zajednica koje posjeduju vlastita groblja (među kojima je i Islamska zajednica u BiH), kao i pojedinaca da slobodno manifestiraju svoju vjeru. Ustavni sud smatra da religijske sahrane i ekshumacije umrlih koji su religijski sahranjeni, te izgradnja nadgrobnih spomenika i upisa podataka na njima i s tim u vezi uređivanje i održavanje grobalja vjerskih zajednica spadaju u opseg prava zaštićenih članom 9. Evropske konvencije u onoj mjeri u kojoj se odnose na slobodu manifestiranja svoje vjere "obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala".

51. Slijedeće pitanje koje se postavlja jeste pitanje da li se osporenim odredbama Zakona "ograničava" pravo na slobodu manifestiranja vjere i je li eventualno ograničenje opravdano u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud treba da ispita da li su navedena ograničenja u skladu sa zakonom, zatim da li su ograničenja imala jedan ili više legitimnih ciljeva nabrojanih u članu 9. stav 2. Evropske konvencije i, konačno, da li su ograničenja bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno proporcionalna cilju kojem se teži u smislu standarda Evropske konvencije.

52. U odnosu na osporeni član 6. stav 1. tač. a), b) i e) Zakona Ustavni sud zapaža da je tim odredbama propisano da će jedinica lokalne samouprave donijeti posebnu odluku kojom će detaljnije propisati uvjete o izgradnji groblja, grobnica i nadgrobnih spomenika i upisa podataka na njima (tačka a), zatim o načinu upravljanja, uređivanja i održavanja groblja (tačka b), te o načinu sahrane i iskopavanja umrlih lica (tačka e), pri čemu je dužna "osigurati poštivanje vjerskih normi i običaja" (član 6. stav 2. Zakona). Ustavni sud, također, zapaža da je sahranjivanje umrlih i s tim u vezi izgradnja nadgrobnih spomenika i njihovo održavanje važan aspekt spoljnjeg manifestiranja vjere koji zahtijeva poštivanje vjerskih normi i običaja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporena odredba člana 6. Zakona kojom je dato ovlaštenje jedinici lokalne samouprave kao javnoj vlasti da detaljnije uredi pitanja koja se tiču spoljnih manifestacija vjere predstavlja ograničenje prava na slobodu vjere koja su zaštićena članom 9. stav 1. Evropske konvencije.

53. Ustavni sud dalje naglašava kako, da bi "ograničavanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Razmatrajući princip zakonitosti ograničenja sloboda zaštićenih članom 9. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava se pozvao na svoju praksu u vezi s čl. 8. i 11. Evropske konvencije (vidi Hasan i Tchaouch protiv Bugarske, presuda od 26. oktobra 2000. godine, predstavka broj 30985/96, stav 84). U tom smislu uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) ograničavanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). Imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zaključuje da su predmetna ograničenja propisana zakonom.

54. U odnosu na pitanje da li ograničenja propisana članom 6. Zakona imaju legitiman cilj, Ustavni sud zapaža da pitanja koja su obuhvaćena osporenom odredbom zahtijevaju reguliranje kako prostornih, urbanističkih, tako i higijensko-sanitarnih i tehničkih uvjeta radi zaštite javne sigurnosti, zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih. Ustavni sud smatra da osporene odredbe člana 6. Zakona teže ciljevima koji su legitimni u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije.

55. Slijedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti je pitanje da li su ta ograničenja neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz člana 9. stav 2. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "ograničenje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između ograničenja i zakonitog cilja kojem se teži.

56. Ustavni sud zapaža da je sahranjivanje umrlih i s tim u vezi izgradnja i održavanje grobalja važna djelatnost koja je od javnog interesa. Pogrebna djelatnost je zakonom u RS-u određena kao djelatnost od posebnog javnog interesa, koja obuhvata održavanje grobalja i krematorija, pružanje pogrebnih usluga i obavljanje svih poslova u vezi sa sahranom umrlih, kao što su pripremanje grobnih mjesta, opremanje umrlih, njihov prijenos, provođenje ceremonije sahrane umrlih, odnosno kremiranja, uređivanje i održavanje grobnica i grobnih mjesta itd. (član 2. Zakona i član 2. stav 1. tačka z. Zakona o komunalnim djelatnostima). Zatim, pogrebnu djelatnost u RS-u mogu, između ostalih, vršiti javna komunalna preduzeća kao i vjerske zajednice. Također, kako je Ustavni sud već naglasio sahranjivanje umrlih i s tim u vezi izgradnja nadgrobnih spomenika i njihovo održavanje važan je aspekt spoljnjeg manifestiranja vjere. Ustavni sud naglašava da sahrane predstavljaju procedure pripremanja i odlaganja tijela ili pepela pokojnika koje su obično praćene obrednim ili religijskim ritualima. Zatim, vršenje obreda (kodificiranih oblika ponašanja s ciljem da se simbolički utiče na fizički svijet) i rituala (sistem pravila koja određuju ponašanje pojedinaca a koja će biti od simboličkog značaja za fizički svijet) prilikom religijskih sahrana predstavljaju esencijalne aspekte manifestiranja religije, karakteriziraju religije i zahtijevaju poštivanje vjerskih normi i običaja. Ustavni sud dalje zapaža da podnosilac zahtjeva nije ukazao koje posebno manifestacije vjere ispoljene obredom, vršenjem vjerskih dužnosti i rituala u svojoj suštini su prekršene osporenim članom 6. Zakona. Navodi podnosioca zahtjeva da su u organima jedinica lokalne samouprave zastupljeni u većini Srbi, te da postoji bojazan da neće ispoštovati vjerska prava drugih naroda, za Ustavni sud predstavljaju neprihvatljivo prejudiciranje odluka jedinica lokalne samouprave u okviru implementacije Zakona. Ustavni sud zapaža da osporeni član 6. Zakona na opći način regulira sporna pitanja, da se odnosi podjednako na sve vjerske zajednice i druga pravna lica koja se bave pogrebnom djelatnošću. Pri tome obim ovlaštenja koja ima jedinica lokalne samouprave kao javna vlast da regulira sporna pitanja je ograničen obavezom "poštivanja vjerskih normi i običaja". Međutim, ako se u kojem određenom predmetu navede da je Zakon primijenjen na način koji krši ustavna prava tada će sudovi i, kao krajnja instanca, Ustavni sud, biti u poziciji da osiguraju odgovarajuću zaštitu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ograničenja prava na slobodu vjere koja proizlaze iz osporenih odredaba člana 6. Zakona odgovaraju pritiscima društvenih potrebа u demokratskom društvu, te da je postignut proporcionalan odnos između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži.

57. Ustavni sud dalje ističe da je podnosilac zahtjeva naveo da odredbe čl. 13. i 16. Zakona, također, krše pravo na slobodu vjere kako je zagarantirano članom 9. Evropske konvencije. Istaknuto je da groblja vjerskih zajednica kao "mjesta smiraja duša umrlih" imaju trajnu vrijednost za vjernike i vjerske zajednice.

58. Ustavni sud zapaža da je osporenim članom 13. Zakona propisano da se poslije proteka roka obaveznog počivanja (100 godina) prostor groblja stavljen van upotrebe ili njegov dio može koristiti za druge namjene određene odgovarajućim dokumentom prostornog uređenja jedinice lokalne samouprave ako je utvrđen opći interes. Član 14. Zakona predviđa da se navedena groblja mogu izmjestiti o trošku jedinice lokalne samouprave. Osporenim članom 16. Zakona propisano je da se i prije isteka roka obaveznog počivanja, ali ne prije isteka roka od 10, odnosno 20 godina, kako je dalje zakonom precizirano, odlukom nadležnog organa jedinice lokalne samouprave groblje van upotrebe može izmjestiti kada je to neophodno iz urbanističkih i drugih opravdanih razloga za koje je utvrđen opći interes u skladu s posebnim propisom. Također je u stavu 3. člana 16. Zakona propisano pravo vlasnika grobnog mjesta za koje još nije istekao rok obaveznog počivanja da mu se bez naknade osigura drugo grobno mjesto.

59. Ustavni sud smatra da pitanja ekshumacije umrlih sahranjenih po vjerskim običajima i izmještanje grobalja vjerskih zajednica spadaju u opseg prava zaštićenih članom 9. stav 1. Evropske konvencije (vidi op. cit. Dom za ljudska prava za BiH, Dževad Mahmutović protiv Republike Srpske, predmet broj CH/98/892). Dalje Ustavni sud smatra da odredbe čl. 13. i 16. Zakona predstavljaju ograničenje, odnosno miješanje u prava zaštićena članom 9. stav 1. Evropske konvencije (kako je podnosilac zahtjeva naveo prava na mirno počivanje duša umrlih).

60. U odnosu na pitanje da li je to ograničenje u skladu sa zakonom Ustavni sud zaključuje da ograničenja nametnuta osporenim čl. 13. i 16. Zakona zadovoljavaju uvjet zakonitosti budući da su zasnovana na zakonu, koji je primjereno dostupan i formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li je predmetno ograničenje zaštićenih prava i sloboda neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz člana 9. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li ograničenje odgovara pritiscima društvenih potreba i da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između ograničenja i zakonitog cilja kojem se teži.

61. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju promjena namjene grobalja, uključujući i groblja vjerskih zajednica i njihovo izmještanje, vrši u skladu s dokumentom prostornog uređenja jedinice lokalne samouprave pod uvjetom da je utvrđen opći interes u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da su u RS Zakonom o uređenju prostora i građenju utvrđene nadležnosti jedinica lokalne samouprave u oblasti prostornog planiranja i donošenja dokumenata prostornog uređenja (čl. 22. i 23) a na principima prostornog planiranja i uređenja utvrđenih zakonom.

62. U odnosu na praksu Evropskog suda Ustavni su zapaža da je Evropski sud u slučajevima ograničavanja prava prema članu 9. stav 2. Evropske konvencije naglašavao određeno polje slobodne procjene države po pitanju urbanističkog i prostornog planiranja. U predmetu Kršćanske religijske zajednice protiv Njemačke Evropski sud je smatrao da se osporene odluke kojima je odbijen zahtjev Kršćanske religijske zajednice za izgradnju groblja na njenom zemljištu, mogu tumačiti kao ograničenje prava na manifestiranje religije u značenju člana 9. stav 2. Evropske konvencije utoliko što način sahrane umrlih i projekcija nadgrobnih spomenika predstavljaju esencijalni aspekt religijske prakse podnosioca predstavke i njegovih članova. Domaće vlasti su opravdale odbijanje dozvole za izgradnju groblja na bazi odredaba koje se odnose na planiranje i okolišnu zaštitu i usluge, i naročito na činjenicu da nije bilo drugih građevina u toj zoni. Evropski sud je zaključio da je ograničenje u principu bilo opravdano i proporcionalno cilju kojem se teži (zaštita prava i sloboda drugih), i prema tome miješanje koje je bilo u skladu s članom 9. stav 2. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kršćanska religijska zajednica (Johannische Kirche) protiv Njemačke, predstavka broj 41754/98, odluka od 10. jula 2001. godine). U predmetu Vargos protiv Grčke podnosiocu predstavke nije izdata dozvola za izgradnju bogomolje na zemljištu koje je njegovo vlasništvo uz obrazloženje da urbanističkim planom nije dozvoljena izgradnja takvih objekata i da je podnosilac predstavke u svakom slučaju jedini član te vjerske zajednice u svom gradu. Urbanističke vlasti su samim tim zaključile da ne postoji društvena potreba koja bi opravdala modificiranje plana kako bi se izdala dozvola za izgradnju bogomolje. Evropski sud je prilikom odlučivanja da li je to miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" prihvatio da se kriterij koji su domaće vlasti primijenile kada su odmjeravale slobodu podnosioca predstavke da izražava svoju vjeru u odnosu na javni interes za racionalno urbanističko planiranje ne može smatrati proizvoljnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vаrgos protiv Grčke, predstavka broj 65501/01, odluka od 24. juna 2004. godine).

63. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da je općom zakonskom normom koja se podjednako odnosi na sva groblja, pa i ona u vlasništvu vjerskih zajednica, propisana mogućnost promjene namjene prostora odnosno izmještanja groblja u svrhu potreba prostornog i urbanističkog uređenja pod uvjetom da je utvrđen opći interes, uz zakonom određene izuzetke (groblja koja imaju kulturno-historijski status i prirodna dobra). Također, članom 14. Zakona predviđena je mogućnost izmještanja groblja i uređenje grobnih mjesta o trošku jedinice lokalne samouprave. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ograničenje slobode manifestiranja vjere odgovara pritiscima društvenih potreba za prostornim i urbanističkim planiranjem radi zadovoljenja potreba u općem interesu. Ustavni sud smatra da pitanja promjene namjene prostora grobalja i njihovo izmještanje kako su regulirani osporenim čl. 13. i 16. Zakona slijede legitimne ciljeve u smislu člana 9. stav 2. Evropske konvencije (zaštite prava i sloboda drugih), te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži.

64. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe čl. 6, 13. i 16. Zakona ne krše ustavno pravo na poštivanje slobode manifestiranja vjeroispovijesti prema članu II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 9. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

65. Podnosilac zahtjeva je naveo da su osporenim čl. 13. i 16. zakona kao i članom 6. stav 1. tačka b) Zakona povrijeđena prava na imovinu vjerskih zajednica.

66. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

67. Suština osporenih članova Zakona i navoda iz zahtjeva zahtijeva odgovore na sljedeća tri pitanja. Prvo, da li se groblja vjerskih zajednica koja su u njihovom vlasništvu (posebna groblja prema članu 7. stav 3. tačka d) Zakona) mogu smatrati "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugo, ako se navedene nekretnine smatraju imovinom, da li se osporeni članovi Zakona miješaju u pravo na imovinu vjerskih zajednica tako da uključuju zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Treće, ako je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključen, da li je miješanje osporenih članova Zakona opravdano prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

68. Odgovarajući na prvo pitanje da li su predmetna groblja imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud najprije ističe da pojam "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)) a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da groblja u vlasništvu vjerskih zajednica određena članom 7. stav 3. tačka d) Zakona, bez sumnje, predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

69. Osporenim čl. 13. i 16. Zakona predviđena je promjena namjene prostora groblja i njihovo moguće izmještanje. Ustavni sud smatra da osporeni članovi Zakona predstavljaju miješanje u prava, odnosno uskraćuju prava vjerskim zajednicama kao vlasnicima tih nekretnina (groblja koja su stavljena van upotrebe) da upravljaju i raspolažu svojom imovinom, što, svakako, uključuje zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi se postavlja pitanje: Da li je navedeno uskraćivanje opravdano prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u smislu da je predviđeno zakonom i da je u javnom interesu?

70. Povodom trećeg pitanja da li je miješanje opravdano, Ustavni sud podsjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. "Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61, i Scollo protiv Italije od 28. septembra 1995, serija A broj 315-C, stav 26. s daljnjim referencama). Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, kako bi se izbjegle zloupotrebe. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a vlasnici nekretnina se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Kršenje prava na imovinu postoji ukoliko je odgovor na bilo koje od sljedećih pitanja negativan: Da li ima miješanja u to pravo, da li postoji kontrola korištenja imovine na osnovu zakona, da li je miješanje u pravcu legitimnog cilja u javnom ili općem interesu, da li postoji proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići?

71. Miješanje je zakonito samo ako je zakon, koji je osnova miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times, od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Malone, od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ističe da je predmetni Zakon javno objavljen u službenom glasilu i da su njegove odredbe, uključujući i osporene, formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da su osporenim odredbama čl. 13. i 16. jasno propisani uvjeti pod kojima je moguće mijenjati namjenu prostora grobalja i izmjestiti ih, kao i prava vlasnika grobnih mjesta. Ustavni sud zaključuje da taj Zakon ispunjava navedene standarde u smislu Evropske konvencije.

72. U odnosu na pitanje da li je miješanje u javnom interesu Evropski sud za ljudska prava je izrazio svoj stav da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka u vezi s lišavanjem imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se oduzme imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja prema kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, od 21. februara 1986, serija A broj 98, stav 46).

73. Ustavni sud uočava da je osporenim odredbama čl. 13. i 16. Zakona predviđeno da se groblja stavljena van upotrebe ili njihov dio mogu koristiti za druge namjene i izmještati ako je to određeno dokumentima o prostornom i urbanističkom uređenju za koje je utvrđen opći interes. Također je propisan izuzetak za groblja koja su od kulturno-historijskog značaja u skladu s posebnim propisima. Ustavni sud je već naveo da su Zakonom o uređenju prostora i građenju propisane nadležnosti jedinica lokalne samouprave u oblasti prostornog planiranja i uređenja. Sva ova ovlaštenja jedinica lokalne samouprave mogu se pratiti preko Ustava RS-a (član 102) prema kojem općina putem svojih organa, u skladu sa zakonom, između ostalog, donosi program razvoja, urbanistički plan, uređuje i osigurava korištenje građevinskog zemljišta i poslovnog prostora, stara se o izgradnji i zadovoljavanju potreba građana, te socijalnoj zaštiti. Sve odredbe navedenih propisa jasno ukazuju na to da je potrebno da se država miješa u privatnu imovinu kada je u pitanju opći interes, pa radi realizacije tog interesa, na odgovarajući način ograničava prava na imovinu. S tim u vezi, princip miješanja u javnom interesu postavlja pitanje proporcionalnosti. Proporcionalnost pretpostavlja uspostavljanje pravične ravnoteže između vlasnika nekretnina i javnog interesa.

74. Pri odlučivanju da li osporeni članovi Zakona uspostavljaju pravičnu ravnotežu ili razuman odnos proporcionalnosti između prava vlasnika nekretnina i općeg interesa potrebno je da Ustavni sud, prije svega, razmotri dva pitanja. Prvo, da li miješanje u prava ide dalje od potrebnog miješanja da bi se postigao legitiman cilj? Drugo, da li osporeni članovi Zakona nameću vjerskim zajednicama kao vlasnicima nekretnina (groblja stavljena van upotrebe) nepovoljan tretman u poređenju s drugima u tom smislu da se od njih traži da nose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja.

75. U odnosu na pitanje potrebnog opsega miješanja u prava Ustavni sud zapaža da Zakon dopušta "miješanje" samo kada je to određeno dokumentom prostornog uređenja ako je utvrđen opći interes, odnosno kada je to neophodno iz urbanističkih i drugih opravdanih razloga za koje je utvrđen opći interes. Ustavni sud zapaža da su ustavne nadležnosti jedinica lokalne samouprave u oblasti prostornog planiranja i uređenja afirmirane navedenim Zakonom o uređenju prostora i građenju. Na osnovu tih zakona, kao i Zakona o eksproprijaciji jedinica lokalne samouprave putem dokumenata prostornog uređenja utvrđuju se i realiziraju pitanja prostornog i urbanističkog uređenja koja su u općem interesu. Imajući u vidu ove činjenice, Ustavni sud smatra da nema osnova za donošenje zaključka da se zakonodavac miješao u prava više nego što se smatra potrebnim da bi se u konkretnom slučaju postigao legitiman cilj.

76. U odnosu na pitanje proizvoljnog tretmana i nametanja prevelikog tereta Ustavni sud zapaža da se odredbe čl. 13. i 16. Zakona odnose jednako na sva groblja, pa tako i groblja vjerskih zajednica. Također, Zakonom je predviđena mogućnost izmještanja groblja i uređenje grobnih mjesta o trošku jedinice lokalne samouprave.

77. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona, Ustavni sud smatra da je miješanje u prava vjerskih zajednica kao vlasnika grobalja proporcionalno legitimnom cilju (osiguranje prostornog i urbanističkog uređenja za koje je utvrđen opći interes, uz zakonom propisane izuzetke za groblja s kulturno-historijskim statusom). Međutim, ako se u nekom određenom predmetu navede da je Zakon primijenjen na način koji krši ustavna prava, tada će sudovi i, kao krajnja instanca, Ustavni sud biti u poziciji da osiguraju odgovarajuću zaštitu.

78. Ustavni sud dalje ističe da je podnosilac zahtjeva naveo da je članom 6. stav 1. tačka b) (način upravljanja, uređivanja i održavanja groblja) povrijeđeno pravo na imovinu vjerskih zajednica. Ustavni sud zapaža da su stavom 3. člana 6. Zakona (prema kojem način formiranja cijene i rezervacije, odnosno prodaje grobnih mjesta, te način formiranja i plaćanja troškova održavanja grobalja vjerskih zajednica određuju vjerske zajednice) regulirana prava vjerskih zajednica koja imaju neposredne imovinske konsekvence za vjerske zajednice. Imajući u vidu da podnosilac zahtjeva nije naveo razloge zbog kojih smatra da su članom 6. stav 1. tačka b) Zakona povrijeđena imovinska prava, a pogotovo u vezi s pravima utvrđenim u stavu 3. člana 6. Zakona, Ustavni sud zaključuje da su istaknuti navodi neosnovani.

79. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporene odredbe Zakona ne krše ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica

80. Podnosilac zahtjeva je naveo povredu člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine jer smatra da u konkretnom slučaju pravo na slobodu vjere i pravo na imovinu crkava i vjerskih zajednica nije dosljedno ispoštovano u odredbama člana 6. stav 1. tač. a), b) i e) i čl. 13. i 16. Zakona onako kako je utvrđeno članom 12. stav 2. i članom 14. stav 1. tačka 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica.

81. Član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, (...) kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. (...)

82. Ustavni sud uočava da je općenito u Bosni i Hercegovini oblik zaštite i ograničavanja slobode vjere definiran Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica ("Službeni glasnik BiH" broj 5/04). Ovaj zakon, pored toga što u sebi inkorporira odredbu člana 9. Evropske konvencije, razrađuje pravni položaj vjerskih zajednica u demokratskom i sekularnom društvenom uređenju Bosne i Hercegovine.

83. Ustavni sud zapaža, a imajući u vidu sadržaj osporenih odredaba Zakona kao i sadržaj navedenih članova Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, član 12. stav 2. (crkve i vjerske zajednice posjeduju vlastitu imovinu i imovinska prava kojima slobodno raspolažu i upravljaju) i član 14. stav 1. tačka 2. (država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica), da osporene odredbe Zakona ne pokreću pitanja općeg prava crkava i vjerskih zajednica da posjeduju imovinu niti pitanja njihove unutrašnje organizacije i poslova. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi podnosioca zahtjeva o nesaglasnosti osporenih odredaba sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica neosnovani.

VII. Zaključak

84. Ustavni sud zaključuje da su odredbe člana 6. stav 1. tač. a), b) i e) i čl. 13. i 16. Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 31/13 i 6/14) u skladu s članom II/3.g), II/3.k) i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

85. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

86. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

87. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.