Službeni glasnik BiH, broj 59/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1106/09, rješavajući apelaciju Union banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Greve, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
na sjednici održanoj 26. maja 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MACROBUTTON AcceptAllChangesInDoc Union banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001045 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000-287 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-1008/03 od 14. februara 2005. godine
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Union banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Ekrem Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001045 od 22. januara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000-287 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1008/03 od 14. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 17. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. septembra 2009. godine, Kantonalni sud 14. septembra 2009. godine, a Općinski sud 15. septembra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 28. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženih: "Pivovare" Bihać (u daljnjem tekstu: prvotužena), Bihaćke industrije mesa Bihać (u daljnjem tekstu: drugotužena), ZZ "Ostrovica" Kulen-Vakuf (u daljnjem tekstu: trećetužena) i ZZ "Alija Alijagić" Kamenica - Bihać (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) zbog duga u iznosu od 4.126.646,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknade troškova parničnog postupka prema odluci suda.
7. Općinski sud je Presudom broj Ps-1008/03 od 14. februara 2005. godine u cijelosti odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.
8. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je taj sud na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je 28. marta 1979. godine zaključen ugovor (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) između SOUR-a PPPK "Krajina" RO Primarna poljoprivredna proizvodnja OOUR Poljoprivreda Bihać, kao kupca (u daljnjem tekstu: kupac), i "Invest-importa" iz Beograda, kao njegovog pravnog zastupnika, te "Techno-exporta" Prag, Čehoslovačka, kao prodavca (u daljnjem tekstu: prodavac), prema kojem je kupac od prodavca kupio kompletan tehnološki projekt za opremu za izgradnju pivare u Bihaću u ukupnoj vrijednosti od 5.536,742 cl $ sa rokom otplate osam godina i kamatom u smislu tog ugovora, sa dospijećem prve rate 31. decembra 1984. godine a posljednje 30. juna 1992. godine. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelantica prema ovom pravnom poslu 19. februara 1982. godine dala garanciju kupcu u iznosu od 5.536.742,00 cl $, da je kupac osnovao "RO u osnivanju Pivara" Bihać, što je vidljivo iz Rješenja broj I-263/82 od 24. septembra 1982. godine, a iz Rješenja broj RL-1/86 od 6. aprila 1989. godine i Odluke o preuzimanju imovine "RO u osnivanju Pivara" Bihać proizlazi da je zaključen postupak likvidacije na navedenom pravnom subjektu, te da je Općina Bihać preuzela imovinu-opremu tog subjekta po zaključenom postupku likvidacije, ustupajući je na korištenje RO Industrija mliječnih proizvoda Bihać. Općinski sud je, također, utvrdio da je RO Industrija mliječnih proizvoda Bihać otišla u stečaj a da je prije stečaja navedenu opremu predala prvotuženoj, koju ona i sada koristi. Dakle, među parničnim strankama nije sporno da prvotužena i sada koristi opremu za proizvodnju piva koja je predmet spornog ugovora, a u pogledu odgovornosti ostalih tuženih ovaj sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, zaključivši da apelantica ničim nije dokazala pasivnu legitimaciju tih subjekata u ovom postupku, odnosno zato što nijedna od navedenih tuženih strana iz apelanticinog tužbenog zahtjeva nije ugovorna strana iz spornog ugovora, niti postoji pravno sljedništvo između tuženih i ugovornih strana iz spornog ugovora. Na osnovu nalaza vještaka finansijske struke Općinski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi ko je i čijim sredstvima platio dug prodavcu, jer su nalazom vještaka od 3. aprila 2002. godine navedena dva različita subjekta koja su izvršila plaćanje prodavcu, i to Jugobanka i "Pik" Krajina, pa je ta činjenica u odnosu na apelanticu, prema ocjeni suda, ostala nejasna i nije dokazana u smislu da li je apelantica uopće platila navedenu opremu koja je predmet spornog ugovora, te je zaključio da je apelantica svoj tužbeni zahtjev trebalo da precizira u smislu jasnog definiranja ko je opremu koja je predmet spornog ugovora platio, ko ju je stekao, te koji je status te opremе danas, da li se radi o vlasništvu ili raspolaganju njome, odnosno da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije postavila u tom sadržaju i formi. Iz izvedenih dokaza, također, prema ocjeni suda, nije vidljivo kolika je vrijednost navedene opreme koju je, prema apelanticinim navodima, stekla prvotužena bez osnova u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno koju vrijednost je predmetna oprema imala u vrijeme kada ju je prvotužena stekla. Prema tome, Općinski sud je ocijenio da apelantica nije precizirala tužbeni zahtjev na navedeni način, prvenstveno radi utvrđenja koji je pravni subjekt stekao pravo vlasništva-raspolaganja na predmetnoj opremi, te da u dokaznom postupku apelantica, također, nije predložila, niti izvela nijedan dokaz na okolnost koja je vrijednost navedene opreme bila u momentu njenog stjecanja. Pri ovakvom stanju stvari Općinski sud je zaključio da je izvršio ocjenu svih dokaza relevantnih za donošenje odluke kao u izreci presude.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Pž-06-000-287 od 11. oktobra 2006. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da apelantica nije dokazala da postoji obaveza tuženih za isplatu spornog duga po osnovu bankarske garancije koju je apelantica dala kupcu 16. februara 1982. godine. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda također je utvrđeno da je tačno da u spisu postoji dokaz koji je ovaj sud ocijenio u odnosu na prvotuženu, tj. prijedlog prvotužene o vansudskom rješenju predmetnog spora broj 379/90 od 23. aprila 1990. godine, koji, prema mišljenju ovog suda, ne predstavlja i priznanje spornog duga, niti bi se na osnovu samo ovakvog dokaza prvotužena mogla obavezati na izmirenje spornog duga. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan apelanticin navod da je dokazala sporne činjenice, jer je apelantica u navodima tužbe samo navela činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev i jer tokom postupka nije pružila dokaze na osnovu kojih bi te činjenice mogle biti i utvrđene, što se odnosi i na njene navode da postoje odgovornost i obaveza i ostalih tuženih na izmirenje spornog duga. Osim toga, Kantonalni sud smatra da apelantica i ostalim žalbenim navodima nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je, stoga, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice za rješenje ovog spora i da je na osnovu njih izveo pravilan zaključak da apelanticin tužbeni zahtjev nije osnovan, te je, postupajući prema članu 226. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001045 od 22. januara 2009. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud, postupajući prema odredbi člana 231. ZPP, ocijenio sve apelanticine odlučne žalbene navode, te da je u obrazloženju presude dao valjane razloge za svoje odlučenje, koje prihvata i ovaj sud. U vezi sa apelanticinim navodima da drugostepeni sud nije dao ocjenu nalaza vještaka finansijske struke, Vrhovni sud navodi da je prvo prvostepeni sud dao ocjenu nalaza vještaka kako njegovog pismenog dijela, tako i dijela datog na ročištu za glavnu raspravu, a da je drugostepeni sud takvu ocjenu ovog suda prihvatio kao pravilno datu, te je, stoga, odbio kao neosnovan ovaj apelanticin navod. Osim toga, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin navod o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer iz činjeničnog utvrđenja, prema ocjeni tog suda, jasno proizlazi da je na osnovu ugovora zaključenog 28. marta 1979. godine između kupca i "Invest- importa" Beograd, kao njegovog pravnog zastupnika, i "Techno-exporta" Prag, Čehoslovačka, kao prodavca, kupac od prodavca kupio kompletan tehnološki projekt za opremu za izgradnju pivare u Bihaću u ukupnoj vrijednosti od 5.536,742 cl $ sa rokom otplate osam godina i kamatom, u smislu tog ugovora, sa dospijećem prve rate 31. decembra 1984. godine, a posljednje 30. juna 1992. godine, a da je apelant kupcu dao garanciju po ovom pravnom poslu 19. februara 1982. godine u iznosu od 5.536,742 cl $, da je kupac osnovao "RO u osnivanju Pivara" Bihać nad kojim je zaključen postupak redovne likvidacije, da je Općina Bihać preuzela imovinu, opremu tog subjekta, i ustupila je RO Industrija mliječnih proizvoda Bihać, koja je otišla u stečaj, a prije stečaja je navedenu opremu predala prvotuženoj, koju ona i sada koristi. Na osnovu spisa predmeta nižestepenih sudova Vrhovni sud je, također, utvrdio da se iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke ne može sa sigurnošću utvrditi ko je i čijim sredstvima platio dug prodavcu, jer su u nalazu evidentirana dva različita pravna subjekta koja su izvršila plaćanje opreme iz spornog ugovora prema prodavcu, i to Jugobanka i PIK "Krajina". Vrhovni sud je, dalje, na osnovu navedenih činjeničnih utvrđenja zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev zbog toga što niti jedan od tuženih nije ugovorna strana iz spornog ugovora i što apelantica tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazala da postoji pravno sljedništvo između tuženih i kupca opreme, kome je apelantica 19. februara 1982. godine dala garanciju u iznosu od 5.536,742 cl $ prema spornom ugovoru, niti je dokazala da su tuženi po bilo kom osnovu obavezni da izmire dug kupca nad kojim je okončan i stečajni postupak. Osim toga, pošto su nižestepeni sudovi utvrdili da nisu mogli sa sigurnošću utvrditi da je apelantica, zaista, vršila uplate prodavcu i isporučiocu opreme iz spornog ugovora u utuženom iznosu, to su oni, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilnom primjenom čl. 126. i 123. stav 1. ZPP, tj. primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da je teret dokazivanja ove činjenice bio na apelantici kao tužiocu, budući da apelantica svoj tužbeni zahtjev u odnosu na tužene zasniva upravo na navedenoj činjenici. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na odredbu člana 210. ZOO, da stjecanje bez osnova postoji kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, te u tom slučaju, kao i u slučaju kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, postoji obaveza stjecaoca da taj dio imovine vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi, Vrhovni sud je zaključio da nije sporno da prvotužena drži u posjedu opremu za proizvodnju piva koju je kupac uvezao iz Čehoslovačke i da je po tom pravnom poslu apelantica kupcu izdala bankarsku garanciju. Međutim, čak i pod uvjetom da je apelantica, zaista, na osnovu izdate garancije izvršila isplatu vrijednosti uvezene opreme prodavcu, ta oprema nije postala apelanticina imovina, nego imovina kupca i njenog uvoznika, pa je u tom slučaju za kupca nastala obaveza da apelantici vrati novčani iznos koji je ona eventualno u izvršenju date bankarske garancije isplatila prodavcu kao inozemnom isporučiocu opreme. Prema tome, pošto navedena oprema koju prvotužena trenutno drži u posjedu ne predstavlja apelanticinu imovinu, Vrhovni sud smatra da su neosnovani njeni navodi da je prvotužena po osnovu stjecanja bez osnova obavezna da apelantici isplati utuženi iznos. Vrhovni sud je, također, ukazao da je priznavanje duga pravno relevantno samo ako je izjava kojom se dug priznaje jasna, određena i bezuvjetna, pa, stoga, Vrhovni sud ocjenjuje da prijedlog prvotužene za vansudsko poravnanje od 23. aprila 1990. godine ne ispunjava navedene standarde da bi se mogao tretirati kao priznanje duga, kako su to zaključili i nižestepeni sudovi. Dakle, pošto ne stoje razlozi apelanticine revizije, kao ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe člana 248. ZPP apelanticinu reviziju je odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, relevantnih odredaba ZPP i ZOO. Smatra nespornim da je prvotužena kompletnu opremu preuzela i da je pomoću nje sagradila savremenu pivovaru, što je, kako navodi i sama prvotužena, potvrdila svojim prijedlogom broj 379/90 od 23. aprila 1990. godine kojim je priznala njeno vlasništvo na spornoj opremi u iznosu od 10.675.826,20 dinara, a tu činjenicu su, prema apelanticinom mišljenju, sudovi u cijelosti zanemarili. U odnosu na ostale tužene, apelantica tvrdi da iz dokaznog postupka provedenog na ročištu za glavnu raspravu proizlazi odgovornost svih tuženih, jer su oni i njihovi pravni prednici bili neograničeno supsidijarno odgovorni za krajnjeg korisnika opreme, kupca, s obzirom na to da su se kao OOUR organizaciono nalazile u sastavu kupca. Apelantica, također, navodi da je tokom trajanja predmetnog postupka nesporno dokazala činjenicu da je prodavcu platila sve obaveze kupca po preuzetoj opremi koju sada koristi prvotužena, ukazujući na odredbu člana 210. ZOO kojom je propisana obaveza pravnog lica koje je bez naknade steklo imovinu bez osnova da pravnom licu, u konkretnom slučaju apelantici, kao davaocu garancije inozemnom partneru i prodavcu, naknadi štetu u visini neosnovanog bogaćenja, tj. neosnovanog umanjenja njene imovine u korist tuženih. Dalje ističe da Vrhovni sud nije sagledao pravni problem spora, jer ona nije nikad ni tvrdila da predmetna oprema predstavlja njenu imovinu, jer to i nije njena imovina, nego da se tužba zasniva na otplati kredita za nabavljenu opremu kupca prema prodavcu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da su apelanticini navodi neosnovani, te da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje Presude broj 070-0-Rev-07-001045 od 22. januara 2009. godine.
14. Kantonalni sud navodi da je u postupku donošenja svoje presude postupio u skladu sa važećim propisima, odredbama Ustava BiH, pa ističe da njegovom presudom nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji.
15. Općinski sud, također, navodi da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji i predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
17. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210. stav 1.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društveno pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojima upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društveno pravnom licu ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnove u nekom samoupravnom sporazumu ili u kakvom drugom pravnom poslu ili zakonu, stjecalac je dužan da ga vrati ako je to moguće, a inače je dužan da nadoknadi vrijednost postignute koristi.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001045 od 22. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
VIII. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je tražila da joj tuženi isplate dug po garanciji koju je dala kupcu 19. februara 1982. godine u iznosu od 5.536.742,00 cl $ radi zaključenja spornog ugovora sa inozemnim prodavcem prema kojem je kupac od prodavca kupio kompletan tehnološki projekt za opremu radi izgradnje pivare u Bihaću. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Apelantica osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i proizvoljnosti u ocjeni dokaza, tvrdeći da su sudovi pogrešno zaključili da ne postoji odgovornost tuženih za isplatu duga apelantici, što smatra netačnim, jer tvrdi da je u predmetnom postupku dokazala da su tuženi pravni sljednici kupca, tj. jer su se organizaciono nalazili u sastavu kupca kao OOUR, da je dokazala da je iznozemnom prodavcu platila sve obaveze kupca po preuzetoj opremi koju sada bez pravnog osnova koristi prvotužena. Zbog toga smatra da joj je prvotužena dužna da naknadi štetu u visini neosnovanog bogaćenja, odnosno zbog neosnovanog umanjenja njene imovine.
25. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
26. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dužni da savjesno ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve brižljive ocjene izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 13. ZPP).
27. Prema tome, Ustavni sud će dati odgovore na pitanje da li je osporenim presudama sudova povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je u postupku nesporno utvrđeno da je kupac sa inozemnim prodavcem zaključio ugovor o isporuci opreme radi izgradnje pivare u Bihaću, da je apelantica po ovom pravnom poslu kupcu 19. februara 1982. godine dala garanciju u iznosu od 5.536.742,00 cl $. Radi realizacije navedenog projekta, kupac je osnovao "RO u osnivanju Pivara" Bihać, što proizlazi iz Rješenja ovog suda broj I-263/82 od 24. septembra 1982. godine, a iz Rješenja broj RL-1/86 od 6. aprila 1989. godine i Odluke o preuzimanju imovine "RO u osnivanju Pivara" Bihać proizlazi da je zaključen postupak likvidacije nad navedenim pravnim subjektom i da je predmetnu opremu tog pravnog subjekta preuzela Općina Bihać po zaključenom postupku likvidacije, ustupajući je na korištenje RO Industrija mliječnih proizvoda Bihać, koja je, također, otišla u stečaj, a prije stečaja navedena oprema je data prvotuženoj koju ona i sada koristi. Međutim, sporno je odlučenje sudova koji su zaključili da u konkretnoj pravnoj stvari ne postoji odgovornost tuženih za dug prema apelantici, jer apelantica nije dokazala da postoji pravno sljedništvo između tuženih i kupca, da li je apelantica platila predmetnu opremu inozemnom prodavcu, te da li prvotužena bez pravnog osnova koristi predmetnu opremu.
28. Iz obrazloženja pobijanih presuda Ustavni sud uočava da su ovi sudovi, u odnosu na apelanticine navode da je pogrešan stav sudova da ne postoji odgovornost tuženih za isplatu duga, jer tvrdi da je u predmetnom postupku dokazala da su tuženi pravni sljednici kupca, sve odlučne činjenice utvrdili na osnovu stanja spisa predmeta, posebno nalaza vještaka finansijske struke koji je ocijenjen kao objektivan i dat u skladu sa pravilima struke, te usvojili jedinstven stav da apelantica u procesnopravnom smislu, prema relevantnim odredbama ZPP, nije dokazala da su tuženi pravni sljednici kupca nad kojim je okončan i stečajni postupak, niti je sudovima pružila dokaze na osnovu kojih bi te činjenice mogle biti utvrđene. Prema odredbi čl. 123. i 126. ZPP, dužnost stranke je da dokazuje činjenična utvrđenja iz svog zahtjeva, jer generalno, shodno navedenim odredbama zakona, svaka stranka treba da dokaže istinitost svojih činjeničnih navoda s obzirom na to da će se u suprotnom smatrati da su ti navodi nedokazani, Prema tome, sudovi su utvrdili da je apelantica, prema odredbama ZPP, svoje navode bila dužna dokazati, pa su zaključili da je njen tužbeni zahtjev neosnovan. Što se tiče apelanticinih tvrdnji da je tokom trajanja postupka dokazala da je izmirila dug prema inozemnom prodavcu, Ustavni sud ove apelanticine navode smatra nedokazanim, jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi na temelju nalaza vještaka utvrdili da je dug prema inozemnom prodavcu plaćen i da su nakon izvršenog vještačenja evidentirana dva pravna subjekta koja su izvršila plaćanje, i to Jugobanka i "Pik" Krajina. Dakle, imajući u vidu nalaz vještaka, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala svoje navode da je ona platila sporni dug prodavcu i isporučiocu opreme u utuženom iznosu, što joj je bila obaveza kao podnosioca zahtjeva prema navedenim odredbama ZPP. Naime, pravilo o teretu dokazivanja posebno dobiva na značaju u novom sistemu parničnog postupka u kome sud više nema ovlaštenja da izvede dokaze po službenoj dužnosti kako bi potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu, nego da je teret dokazivanja isljučivo na podnosiocu zahtjeva. Ustavni sud, stoga, smatra da su sudovi u odnosu na ove apelanticine navode dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava koje Ustavni sud ni u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
29. Što se tiče apelanticinih navoda u vezi sa neosnovanim bogaćenjem prvotužene u čijem posjedu se trenutno nalazi predmetna oprema, Ustavni sud uočava da sudovi ne spore činjenicu da prvotužena navedenom opremom trenutno raspolaže. Međutim, u vezi sa ovim njenim navodima sudovi su jasno i argumentirano obrazložili da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije postavila u smislu utvrđivanja koji subjekt raspolaže predmetnom opremom, niti je u dokaznom postupku predložila, niti izvodila dokaze o tome koja je vrijednost opreme stečena bez osnova, i to u momentu njenog stjecanja. Osim toga, utvrđeno je da čak i pod uvjetom da je apelantica zaista na osnovu izdate bankarske garancije i izvršila isplatu vrijednosti uvezene opreme inozemnom prodavcu, ta imovina nije postala apelanticina imovina, nego kupca kao njenog uvoznika i ugovorne strane, te u tom slučaju ne postoji pravni osnov za utvrđivanje odgovornosti prvotužene da apelantici vrati utuženi novčani iznos. Pošto predmetna oprema kojom raspolaže prvotužena ne predstavlja apelanticinu imovinu, Ustavni sud smatra da su i ovi njeni navodi proizvoljni. Ustavni sud, također, zapaža da su sudovi na sve tri instance nesporno konstatirali da je prvotužena apelantici 23. aprila 1990. godine ponudila prijedlog o vansudskom rješenju predmetnog spora, koji su sudovi odbili kao neosnovan, zaključivši da takva izjava prvotužene ne predstavlja dokaz o priznavanju duga, niti se prvotužena na osnovu takve izjave može obavezati na izmirenje duga apelantici. Ovo zbog toga što je, prema ocjeni sudova, priznanje duga pravno relevantno isključivo u slučaju ako je izjava kojom se dug priznaje jasna, određena i bezuvjetna. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoj stav da prijedlog koji je prvotužena ponudila apelantici ne ispunjava navedene standarde da bi se kao takav uopće mogao tretirati kao priznavanje duga.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda krše apelanticina ustavna prava, nego, upravo suprotno, da sadrže odgovore na suštinska pitanja utemeljena na relevantnim odredbama materijalnog prava, odredbama ZPP, prvenstveno na tome da apelantica nije dokazala pravno sljedništvo tuženih u odnosu na kupca, niti je dokazala da je ona izmirila obavezu prema prodavcu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je obaveza kupca, kao ugovorne strane, prvenstveno bila da izmiri dug prema apelantici. Međutim, s obzirom na to da je nad njime okončan stečajni postupak, apelantica je, isto tako, svoja potraživanja mogla prijaviti u stečajnom postupku, što, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja, očigledno nije učinila. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelantica se, također, žali da je pobijanom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud BiH nije ustanovio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud jasno obrazložili svoje odluke, odnosno dali jasne i konzistentne argumente utemeljene u relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, zbog čega ne postoji odgovornost tuženih za izmirenje duga apelantici.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.