Službeni glasnik BiH, broj 20/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 561/14, rješavajući apelaciju Minele Žilić i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Minele Žilić, Edina Šestana i Mirze Ibrahimovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 Rs 000326 12 Rev od 10. decembra 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Minela Žilić, Mirza Ibrahimović i Edin Šestan (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Šemsudin Bećirović, advokat iz Brijesnice, Doboj Istok, podnijeli su 5. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 Rs 000326 12 Rev od 10. decembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. U skladu s članom 25. stav (3) Pravila Ustavnog suda, 28. augusta 2014. godine prihvaćen je zahtjev apelanata za prioritetno rješavanje apelacije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i organizacije "Humanost-Soicietas Humanitatis" iz Zenice - Dnevni centar za djecu s posebnim potrebama Maglaj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. septembra 2014. godine, a tuženi 25. septembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima - Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-1-Rs-10-000 006 od 30. juna 2011. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata tako što je utvrđeno da se ugovori o radu koje su s tuženim zaključili apelantica Minela Žilić i apelant Edin Šestan 1. decembra 2006. godine, radi obavljanja poslova i radnih zadataka edukator-rehabilitator, a apelant Mirza Ibrahimović 1. maja 2007. godine radi obavljanja poslova i radnih zadataka logopeda, na kojim poslovima su radili do 15. januara 2010. godine, imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme te su poništena kao nezakonita rješenja tuženog od 19. januara 2010. godine o prestanku ugovorā o radu apelantima zaključno s 15. januarom 2010. godine. Presudom je dalje tuženi obavezan da apelantima na osnovu neisplaćenih plaća isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe 4. marta 2010. godine do konačne isplate, kao i da im izvrši uplatu neuplaćenih doprinosa na ime plaće i iz plaće za PIO za periode precizirane u presudi. Također je tuženi obavezan i da apelantima upiše u radnu knjižicu staž za period preciziran u presudi. Presudom je odbačena tužba apelanata u dijelu u kojem je traženo da sud poništi konkurs tuženog objavljen u "Dnevnom avazu" 5. januara 2010. godine raspisan radi popune radnih mjesta preciziranih u presudi na kojima su, shodno naprijed navedenim ugovorima o radu, radili apelanti. Presudom je također utvrđeno da se smatra da je svako od apelanata ponaosob povukao tužbu za isplatu toplog obroka i naknade za prevoz počevši od 15. januara 2010. godine pa do uspostave radno-pravnog statusa, te je tuženi obavezan da apelantima naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 5.160,00 KM.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza, preciziranih u presudi (između ostalih čitanjem i uvidom u ugovore o radu na određeno vrijeme koje su zaključili apelanti s tuženim), utvrđeno da su apelanti s tuženim zaključili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme za radna mjesta predviđena za grupni rad s djecom s posebnim potrebama školskog uzrasta počevši od 1. decembra 2006. godine (apelantica Minela Žilić i apelant Edin Šestan) i 1. maja 2007. godine (apelant Mirza Ibrahimović), te da su navedeni ugovori zaključivani u periodu dužem od dvije godine. Također je utvrđeno da niti jedan od apelanata nije prošao na konkursnoj proceduri povodom konkursa objavljenog u "Dnevnom avazu" 5. januara 2010. godine, raspisanog za radna mjesta na kojima su po ugovorima na određeno vrijeme do tada radili apelanti. Utvrđeno je i da je apelantima zaključno s 15. januarom 2010. godine rješenjem tuženog prestao radni odnos kod tuženog. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je odredbama Zakona o radu uređeno i pitanje zaključivanja ugovora o radu i prestanak ugovora o radu. Navedeno je da je odredbama člana 19. st. 1, 3. i 4. Zakona o radu propisano da se ugovor o radu zaključuje na određeno i neodređeno vrijeme, s tim da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine te da, ukoliko uposlenik prešutno ili izričito zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme ukoliko nije drugačije određeno Kolektivnim ugovorom. Dalje je istaknuto da je odredbama čl. 86. i 87. Zakona o radu propisano pod kojim se uvjetima zaposleniku može otkazati ugovor o radu uz propisivanje otkaznog roka, a članom 88. u kojim se uvjetima ugovor o radu zaposleniku može otkazati bez otkaznog roka.

8. Općinski sud je obrazložio da je nesporno da su apelanti zaključili ugovore o radu na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine (apelanti Minela Žilić i Edin Šestan u trajanju od tri godine i 35 dana, a apelant Mirza Ibrahimović u trajanju od dvije godine sedam mjeseci i 15 dana), te da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 86, 87. i 88. Zakona o radu za otkazivanje ugovorā o radu apelanata. S obzirom na navedeno su, prema mišljenju Općinskog suda, rješenjā o prestanku radnog odnosa apelantima nezakonita, a ugovori o radu koje su zaključili na određeno vrijeme se, zbog njihovog trajanja, imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da su tužbeni zahtjevi apelanata osnovani u dijelu koji se odnosi na poništavanje rješenja o otkazu i uspostavljanje radno-pravno statusa, te isplatu neisplaćenih plaća i uplatu doprinosa. Općinski sud je naveo da, s druge strane, nije osnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na poništenje spornog konkursa budući da se, kako je obrazložio, u odnosu na taj dio zahtjeva ne radi o sporu pune jurisdikcije suda jer je konkurs interni akt poslodavca i njegovo pravo je da poništava konkurs koji je sam raspisao a ne suda. Pri tom na ovo, prema obrazloženju tog suda, nema uticaja što je tuženi kao poslodavac raspisao konkurs za radna mjesta na kojima su apelanti već radili, kao i da apelanti nisu primljeni po osnovu tog konkursa. Općinski sud je istakao da iz navedenog proizlazi da apelanti imaju pravni interes za poništenje tog konkursa ali da će automatski, s pravosnažnošću presude, prestati pravni interes apelanata za poništenje spornog konkursa. Naime, kako je obrazložio Općinski sud, apelanti će se najvjerovatnije vratiti na posao koji su radili prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa ili na druga odgovarajuća radna mjesta. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u izreci.

9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je Presudom broj 42 1 Rs 000326 11 Rsž od 23. aprila 2012. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezao tuženog da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 3.504,00 KM umjesto iznosa od 5.160,00 KM. U preostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i relevantni propisi, te istaknuto da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tuženog da se na njega zbog toga što je udruženje građana ne primjenjuju odredbe Zakona o radu. Kantonalni sud je obrazložio da član 1. Zakona o radu propisuje da se ovim zakonom uređuje zaključenje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa ako drugim zakonom nije drugačije određeno. Kako je pitanje rada udruženja građana regulirano Zakonom o fondacijama i udruženjima u FBiH, a tim zakonom nije drugačije određeno pitanje radnih odnosa u udruženjima to se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, na tuženog moraju primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora. Navedeno je i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu, utvrdio da se ugovori o radu na određeno vrijeme koje su apelanti zaključili s tuženim imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme. Zbog navedenog su, prema mišljenju tog suda, neosnovani žalbeni navodi tuženog vezani za primjenu odredbi navedenog člana Zakona o radu. Kantonalni sud je obrazložio da su, shodno navedenom, pravilni zaključci prvostepenog suda, a analogno tome neosnovani žalbeni navodi tuženog, vezani i za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima kao i u odnosu na isplatu naknade plaća i uplatu doprinosa. Kantonalni sud je zaključio da su, međutim, osnovani žalbeni navodi tuženog vezani za dosuđene troškove postupka apelantima. S tim u vezi je navedeno da je shodno odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), važećoj advokatskoj tarifi i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi i troškovniku apelanata, apelantima trebalo dosuditi troškove prema specifikaciji preciziranoj u toj presudi. S obzirom na navedeno istaknuto je da apelantima pripada pravo, a tuženi ima obavezu na isplatu troškova postupka u iznosu od 3.504,00 KM. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 42 1 Rs 000326 12 Rev od 10. decembra 2013. godine reviziju uvažio i preinačio obje nižestepene presude tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Presudom su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 4.028,24 KM u roku preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da su, prema mišljenju tog suda, nižestepeni sudovi svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata zasnovali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog čega je revizijski prigovor tuženog u pravcu primjene materijalnog prava osnovan. Vrhovni sud je istakao da su, naime, nižestepeni sudovi na osnovu činjeničnog stanja prezentiranog u presudi usvojili tužbeni zahtjev apelanata na osnovu odredbi člana 19. stav 4. Zakona o radu, smatrajući da u situaciji kada su apelanti radili kod tuženog na određeno vrijeme više od dvije odnosno tri godine uzastopno, njihovi radni odnosi se imaju smatrati radnim odnosima na neodređeno vrijeme. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da su, shodno navedenim odredbama člana 19. stav 4. Zakona o radu, u konkretnom slučaju nakon isteka vremena na koje su apelanti zaključili prvi ugovor o radu (do 30. novembra 2008. godine za apelante Minelu Žilić i Edina Šestana, odnosno do 1. decembra 2008. godine za apelanta Mirzu Ibrahimovića), s tim datumima bili ispunjeni uvjeti za transformiranje radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ako je povrijeđeno navedeno pravo apelanata iz radnog odnosa, ono je povrijeđeno istekom dvije godine rada, dakle s navedenim datumima. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu s tim datumima zatražili zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa, odnosno nisu tada tražili da se njihovi radni odnosi na određeno vrijeme transformiraju u radne odnose na određeno vrijeme. Kako je istakao Vrhovni sud apelanti su, naprotiv, svojom voljom ponovno zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme. Vrhovni sud je naveo da, po ocjeni tog suda, odredbu člana 19. Zakona o radu ne treba tumačiti tako da će se i mimo volje zaposlenika protekom roka od dvije godine neprekidnog rada kod istog poslodavca na određeno vrijeme takav radni odnos transformirati na neodređeno vrijeme. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti kao pravo zaposlenika da zahtijeva transformiranje radnog odnosa na određeno u radni odnos na neodređeno vrijeme. Obrazloženo je da u situaciji kada nakon ispunjenja uvjeta iz člana 19. Zakona o radu apelanti nisu tražili da se primijeni ta zakonska odredba nego pristaju i dalje da rade kod tuženog na određeno vrijeme, tada njihov radni odnos nije sam po sebi mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme.

11. Vrhovni sud je, zatim, obrazložio da radni odnosi apelanata ugovorima od 1. decembra 2006. godine (Minela Žilić i Edin Šestan) i od 1. maja 2007. godine (Mirza Ibrahimović) nisu automatski prerasli u radne odnose na neodređeno vrijeme, a ne mogu se takvim utvrditi niti u sudskom postupku jer su tužbeni zahtjevi apelanata neblagovremeni. Naime, rok za sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa za apelante Minelu Žilić i Edina Šestana, shodno odredbi člana 103. stav 3. Zakona o radu, je istekao 30. novembra 2009. godine a za apelanta Mirzu Ibrahimovića 1. decembra 2009. godine, a tužba je podnesena 10. marta 2010. godine. Navedeno je da, s obzirom da je neosnovan zahtjev za utvrđenje da se radni odnos na određeno vrijeme transformirao u radni odnos na neodređeno vrijeme, neosnovan i dio tužbenog zahtjeva da se ponište kao nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa. Prema obrazloženju Vrhovnog suda apelantima je radni odnos prestao zbog proteka vremena na koji je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, a to je u konkretnom slučaju 15. januara 2010. godine. Kako, po obrazloženju Vrhovnog suda, predmetna rješenja o prestanku radnog odnosa nisu nezakonita, neosnovan je i zahtjev apelanata da im tuženi za vrijeme trajanja nezakonitog otkaza ugovora o radu isplati plaće i uplati doprinose. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i s tim u vezi nedovoljnoj obrazloženosti osporene presude. Smatraju da je nesporno da su po ugovorima na određeno vrijeme kod tuženog radili duže od dvije godine i da nije bilo prekida u trajanju tih radnih odnosa u smislu odredbi člana 20. Zakona o radu, zbog čega smatraju da su se automatski njihovi radni odnosi trebali transformirati u radne odnose na neodređeno vrijeme. Apelanti smatraju da je s tim u vezi pogrešan i nedovoljno obrazložen zaključak Vrhovnog suda da su apelanti trebali sudskim putem tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa, koja je u konkretnom slučaju neblagovremena. Smatraju da je navedena zakonska odredba i propisana da bi se spriječili poslodavci da do unedogled zaključuju sa zaposlenicima ugovore o radu na određeno vrijeme. Apelanti navode da je zbog toga, kada bi se i prihvatilo da su morali zatražiti sudsku zaštitu, taj rok isticao godinu dana nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, tj. 19. januara 2011. godine kada im je dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa, a ne 30. novembra 2009. godine za apelante Minelu Žilić i Edina Šestana i 1. decembra 2009. godine za apelanta Mirzu Ibrahimovića. Zbog toga apelanti traže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi nižestepene presude.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.

14. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su apelanti iskazali saglasnost da rade na određeno vrijeme na projektu čijim su istekom prestali i njihovi radni odnosi, te da apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00, 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 19.

1. Ugovor o radu zaključuje se:

- na neodređeno vrijeme;

- na određeno vrijeme.

2. Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

3. Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na period duži od dvije godine.

4. Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.

Član 103. st. 1, 2. i 3.

1. Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

2. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

3.Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 1 Rs 000326 12 Rev od 10. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. januara 2014. godine a apelacija je podnesena 5. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle ticao se građanskih prava i obaveza apelanata te je zbog toga član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

24. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer je Vrhovni sud zaključio da se njihovi radni odnosi na određeno vrijeme nisu mogli automatski transformirati u radne odnose na neodređeno vrijeme, te da su u vezi s tim trebali tražiti sudsku zaštitu u roku iz člana 103. Zakona o radu koji je u njihovom slučaju protekao. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja problematiziraju apelanti, ispitati je li osporena presuda Vrhovnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev apelanata jer je zaključio da se odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu ne mogu tumačiti tako da nakon proteka rada po ugovoru na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine takav radni odnos automatski prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je istakao da su apelanti nakon što su kod tuženog radili dvije godine na određeno vrijeme trebali zahtijevati da se taj radni odnos transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme, odnosno zatražiti sudsku zaštitu u roku iz člana 103. stav 3. Zakona o radu što apelanti nisu učinili nego su tužbu podnijeli tek kada im je radni odnos prestao, odnosno u martu 2010. godine.

27. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da naprijed citirana odredba člana 19. stav 4. Zakona o radu, propisuje: Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti kod tuženog radili duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.

28. Osim toga, iako se u kontekstu prethodnog zaključka vezanog za proizvoljnu primjenu odredbi člana 19. stav 4. Zakona o radu pokazuje bespredmetnim razmatranje ostalih navoda jer odluka o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu (da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme) determinira odlučenje u cijelosti, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio i da je tužba apelanata neblagovremena jer je podnesena nakon proteka jednogodišnjeg roka iz člana 103. stav 3. Zakona o radu vezujući navedeni rok za datum isteka perioda od dvije godine rada svakog od apelanаta kod tuženog. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario činjenicu da su apelanti predmetnim tužbenim zahtjevom tražili i poništenje rješenja tuženog od 19. januara 2010. godine kojim im je prestao ugovor o radu zaključno s 15. januarom 2010. godine. Kako su apelanti tužbu podnijeli 10. marta 2010. godine a rješenja su, kako je rečeno, primili 19. januara 2010. godine, nesporno je da u konkretnom slučaju, suprotno zaključku Vrhovnog suda, nije protekao jednogodišnji rok iz člana 103. stav 3. Zakona o radu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud, pored odredbi člana 19. stav 4, proizvoljno primijenio i odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani.

29. Uzimajući u obzir sve rečeno, Ustavni sud smatra da je neophodno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti Vrhovnom sudu na ponovni postupak u kojem će se nedostaci navedeni u prethodnim tačkama ove odluke otkloniti i donijeti nova odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedovoljnoj obrazloženosti osporene presude, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje, a kako je Ustavni sud zaključio da je u konkretnom slučaju ovo pravo apelanata prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra ove navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Postoji kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. i člana 103. stav 3. Zakona o radu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.