Službeni glasnik BiH, broj 30/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4771/13, rješavajući apelaciju Draga Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Draga Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Bihaću br.:

- 18 0 Rs 019650 13 Rsž od 24. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 020490 13 Rsž od 24. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 019652 13 Rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 019092 13 Rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 016728 13 Rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 020488 13 Rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 019649 13 rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 019651 13 rsž od 10. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 007195 13 Rsž od 10. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 012673 13 Rsž od 10. decembra 2013., godine; 18 0 Rs 013299 13 Rsž od 10. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 018130 13 Rsž od 18. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 020487 13 Rsž od 10. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 007968 13 Rsž od 24. decembra 2013. godine; 18 0 Rs 015647 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 016016 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 006962 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 010123 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 014209 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 014702 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 017778 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 017599 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 012026 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 015210 13 Rsž od 22. novembra 2013. godine; 18 0 Rs 002849 13 Rsž od 28. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 004018 13 Rsž od 25. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 005682 11 Rsž od 25. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 005139 13 Rsž od 25. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 007616 13 Rsž od 28. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 006682 13 Rsž od 28. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 013701 13 Rsž od 28. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 004167 13 Rsž od 11. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 001037 13 Rsž od 11. oktobra 2013. godine; 18 0 Rs 002067 13 Rsž od 10. oktobra 2013. godine; 8 0 Rs 002900 13 Rsž od 10. septembra 2013. godine i 18 0 Rs 001034 13 Rsž od 10. septembra 2013. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Vuković iz Gradiške (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 25. novembra 2013. godine apelacije (ukupno 13) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke donesenih u periodu od 10. septembra 2013. godine do 28. oktobra 2013. godine, te protiv presuda Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br.: 18 0 P 002849 09 P od 27. decembra 2012. godine; 18 0 P 004018 09 P od 28. februara 2013. godine; 18 0 Rs 005682 10 Rs od 22. marta 2011. godine; 18 0 Rs 005139 10 Rs od 25. aprila 2013. godine; 18 0 Rs 007616 10 Rs od 6. juna 2013. godine; 18 0 Rs 006682 10 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 Rs 013701 11 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 P 004167 09 P od 25. aprila 2013. godine; 18 0 P 001037 08 P od 28. februara 2013. godine; 18 0 P 002067 09 P od 25. aprila 2013. godine; 18 0 P 001034 08 P od 6. juna 2013. godine i 18 0 P 002900 09 P od 28. februara 2013. godine. Apelacije su registrovane pod brojevima AP 4771/13, AP 4772/13, AP 4773/13, AP 4774/13, AP 4775/13, AP 4776/13, AP 4777/13, AP 4778/13, AP 4779/13, AP 4780/13, AP 4781/13 i AP 4782713.

2. Apelant je 13. januara 2014. godine podnio apelacije (ukupno 10) protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke donesenih 22. novembra 2013. godine, te presuda Općinskog suda br: 18 0 Rs 015210 12 Rs od 6. juna 2013. godine; 18 0 P 012026 11 P od 25. aprila 2013. godine; 18 0 Rs 017599 12 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 Rs 017778 12 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 Rs 014702 11 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 Rs 014209 11 Rs od 25. aprila 2013. godine; 18 0 Rs 010123 11 Rs od 15. februara 2013. godine; 18 0 Rs 00 6962 10 Rs od 25. aprila 2013. godine; 18 0 Rs 016016 12 Rs od 25. aprila 2013. godine i 18 0 Rs 015647 12 Rs od 25. aprila 2013. godine. Apelacije su registrovane pod brojevima AP 121/14, AP 122/14, AP 123/14, AP 123/14, AP 124/14, AP 125/14, AP 126/14, AP 127/14, AP 128/14, AP 129/14 i AP 130/14.

3. Apelant je 21. januara 2014. godine podnio apelacije (ukupno 14) protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u izreci ove odluke donesenih u periodu od 10. decembra 2013. godine do 24. decembra 2013. godine, te presuda Općinskog suda br.: 18 0 Rs 007968 10 Rs od 18. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 020487 13 Rs od 18. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 018130 12 Rs od 18. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 013299 11 Rs od 18. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 2673 11 Rs od 18. oktobra 2013. godine, 18 0 Rs 007195 10 Rs od 30. septembra 2013. godine, 18 0 Rs 019651 13 Rs od 6. juna 2013. godine, 18 0 Rs 019649 13 Rs od 11. aprila 2013. godine, 18 0 Rs 020488 13 Rs od 27. juna 2013. godine, 18 0 Rs 016728 12 Rs od 6. juna 2013. godine, 18 0 Rs 019092 12 Rs od 27. juna 2013. godine, 18 0 Rs 019652 13 Rs od 6. juna 2013. godine, 18 0 Rs 020490 13 Rs od 27. juna 2013. godine i 18 0 Rs 019650 13 Rs od 6. juna 2013. godine. Apelacije se su registrovane pod brojevima AP 299/14, AP 300/14, AP 301/14, AP 302/14, AP 303/14, AP 304/14, AP 305/14, AP 306/14, AP 307/14, AP 308/14, AP 309/14, AP 310/14, AP 311/14 i AP 312/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br.: AP 4771/13, AP 4772/13, AP 4773/13, AP 4774/13, AP 4775/13, AP 4776/13, AP 4777/13, AP 4778/13, AP 4779/13, AP 4780/13, AP 4781/13, AP 4782713, AP 121/14, AP 122/14, AP 123/14, AP 123/14, AP 124/14, AP 125/14, AP 126/14, AP 127/14, AP 128/14, AP 129/14, AP 130/14, AP 299/14, AP 300/14, AP 301/14, AP 302/14, AP 303/14, AP 304/14, AP 305/14, AP 306/14, AP 307/14, AP 308/14, AP 309/14, AP 310/14, AP 311/14 i AP 312/14 (ukupno 37) u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4771/13.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Unsko-sanskog kantona, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 16. decembra 2013. godine. Tuženi, kome je apelacija dostavljena na odgovor 12. decembra 2013. godine do donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Općinski sud je u svim navedenim presudama, koje su u cjelini potvrđene navedenim presudama Kantonalnog suda, odbio kao neosnovane apelantove tužbene zahtjeve kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime razlike plaće za, u svakoj tužbi određeni mjesec, isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka.

10. Iz obrazloženja presuda Općinskog suda proizlazi da je apelant tužbeni zahtjev – razliku plaće, temeljio na tvrdnji da tuženi odbija da mu obračuna i isplati dodatak za radni staž iz člana 5. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama) jer smatra da se radni staž koji je ostvario u SR Hrvatskoj, za vrijeme dok je bila u sastavu SFRJ, ne može priznati kao kriterij za obračun i isplatu plaće.

11. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tuženi u odgovoru na apelantove tužbene zahtjeve isticao da je apelant prilikom početka rada kod Općinskog suda u Bihaću predao duplikat radne knjižice, izdate u BiH, da u ovoj knjižici nisu evidentirani podaci o zaposlenju u inozemstvu u skladu sa članom 14. Pravilnika o radnoj knjižici, da apelant nije podnio zahtjev Federalnom zavodu PIO radi priznanja radnog staža ostvarenog u inozemstvu, da se radi o pravima iz radnog odnosa ostvarenim u drugoj državi koja će apelant ostvariti prilikom odlaska u penziju u skladu s Ugovorom o socijalnom osiguranju između R Hrvatske i BiH, te najzad, da se obračun apelantove plaće vrši prema podacima iz duplikata radne knjižice izdate u BiH koja predstavlja javnu ispravu.

12. Iz obrazloženja svih presuda Općinskog suda proizlazi da je na temelju uvida u kopiju apelantove radne knjižice izdate u SR Hrvatskoj utvrđeno da je upisan ukupan radni staž u trajanju od 5 godina, 10 mjeseci i 9 dana (od 11. novembra 1985. godine do 20. septembra 1991. godine), te da je u istoj radnoj knjižici evidentiran početak rada - osiguranja kod Općinskog suda u Bihaću ali i da je ovaj upis poništen bez oznake ko je to učinio; na temelju uvida u kopiju apelantove radne knjižice - duplikata izdatog u BiH, utvrđeno je da je upisan početak rada -osiguranja kod Općinskog suda u Bihaću 22. novembar 2004. godine; na temelju uvida u uvjerenje o matičnoj evidenciji za apelanta za vrijeme provedeno na radu u Republici Srpskoj (bez broja, datuma i organa koji ga je izdao) utvrđeno je da su u njemu evidentirani podaci o osiguranju (prijava i odjava), i to: Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica od 1. jula 1999. godine do 17. novembra 2000. godine; Udruženje građana Srpski demokratski forum od 1. marta 2002. godine do 28. februara 2003. godine; na temelju uvida u apelantovu platnu listu za decembar 2004. godine je utvrđeno da je apelantu na osnovnu plaću u označenome iznosu isplaćen minuli rad za pet godina radnog staža; na temelju uvida u platnu listu za januar 2005. godine utvrđeno je da je apelantu na osnovnu plaću isplaćen minuli rad za dvije godine staža; na temelju uvjerenja označenog broja i datuma koje je izdao Općinski sud u Bihaću utvrđeno je da se prilikom obračuna i isplate plaće apelantu ne obračunava i ne plaća staž osiguranja koji je ostvario u SR Hrvatskoj.

13. Na temelju ovako izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

14. Općinski sud je u Presudi broj 18 0 P 002849 09 P od 27. decembra 2012. godine ukazao da je jasno, iako to nije označeno u članu 5. Zakona o plaćama, da se radni staž u smislu navedene odredbe odnosi na minuli rad. Dalje, ukazano je da se apelantova prava koja se zasnivaju na ostvarenom radnom stažu u SR Hrvatskoj kao republici SFRJ imaju smatrati pravima stečenim u inozemstvu i njihovu realizaciju apelant može tražiti samo u R Hrvatskoj, a da član 5. Zakona o plaćama obuhvata samo radni staž ostvaren u SRBiH kao bivšoj republici SFRJ i sadašnjoj državi BiH, ali ne i staž ostvaren u drugim republikama bivše SFRJ.

15. U svim ostalim presudama Općinski sud je, cijeneći da se obračun radnog staža vrši prema podacima iz radne knjižice kao javne isprave, apelantove tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane. U prilog ovog stava je ukazano da je u duplikatu radne knjižice izdate u BiH, koju je apelant predao Općinskom sudu u Bihaću, evidentiran početak rada kod ovog suda, da u njoj nije evidentiran staž ostvaren u inozemstvu (SR Hrvatska) i staž ostvaren u entitetu Republika Srpska.

16. Nadalje, u obrazloženjima presuda Općinski sud je ukazao da je članom 14. Pravilnika o radnoj knjižici regulisano da se na stranicama 22 do 25 radne knjižice upisuju podaci o zaposlenju u inozemstvu, kao i da ove podatke upisuje odgovarajuća služba PIO. Također, ukazano je da je članom 33. Pravilnika o radnoj knjižici regulisano da se duplikat radne knjižice izdaje kada je radna knjižica izgubljena ili uništena, a na zahtjev uposlenika, nakon objavljivanja oglasa u službenom glasilu da je knjižica izgubljena, te da se u duplikat radne knjižice unose svi podaci koje sadrži izgubljena ili uništena, odnosno oštećena radna knjižica, a na osnovu isprava i drugih dokaza podnosioca zahtjeva.

17. Općinski sud je zaključio da, s obzirom da apelant nije predložio kao dokaz uvid u original radne knjižice već duplikat izdat u BiH, apelant nije dokazao da li je ona i popunjena u skladu s navedenim odredbama, odnosno da li je u njoj upisano i zaposlenje i dužina zaposlenja u inozemstvu, u kojem slučaju bi proizlazila obaveza Općinskog suda u Bihaću da mu prilikom obračuna i isplate plaće uzme u obzir i taj radni staž.

18. Zatim, u obrazloženjima svih presuda Općinski sud je istakao da nije utvrđivao da li je apelantu odbijeno priznanje radnog staža (koji je reguliran Odlukom o ratifikaciji Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske s administrativnim sporazumom o provođenju Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske ("Službeni glasnik BiH" broj 6/01, u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju) koji je proveo u inozemstvu, niti se upuštao u eventualno "priznanje" radnog staža od Općinskog suda u Bihaću, s obzirom da je apelantov tužbeni zahtjev bio opredijeljen samo na isplatu označenog novčanog iznosa.

19. Najzad, Općinski sud je zauzeo stav da je obračun plaće vršen prema podacima iz radne knjižice, koja je javna isprava, odnosno evidencije kod nadležnog zavoda za PIO, a da je apelant u svakom slučaju imao mogućnost da pobija postupak izdavanja nove radne knjižice ukoliko on nije bio u skladu s navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama.

20. Kantonalni sud je, odlučujući po apelantovim žalbama na prvostepene presude, zaključio da je činjenično stanje potpuno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim Kantonalni sud je prvenstveno konstatirao (vidi npr. Presudu 18 0 Rs 002849 13 Rsž od 28. oktobra 12013. godine koja je osporena u AP 4771/13) da je u konkretnom slučaju "sporno da li tužitelj [apelant] ima pravo na obračun minulog rada kao dodatka na platu za godine staža ostvarene u R Hrvatskoj prije rata" za period od 11. novembra 1985. godine [a ne kako je u obrazloženju presude očiglednom greškom napisano od januara 2005.godine] "do 20. 09. 1991. godine dakle, staž u ukupnom trajanju od 5 godina 10 mjeseci i 9 dana."

21. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prema stavu Kantonalnog suda među strankama bilo sporno da li apelantu pripada "pravo na obračun minulog rada kao dodatka na platu za godine ostvarene u SR Hrvatskoj prije rata". S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da dodatak za radni staž u smislu člana 5. Zakona o plaćama predstavlja nasljeđe iz bivšeg socijalističkog sistema, tj. naknadu za minuli rad. Nadalje, ukazano je da je naknada minulog rada predstavljala naknadu za učešće u raspodjeli zajednički ostvarenog dohotka koja se obračunavala za svaku godinu radnog staža ostvarenog u matičnoj zemlji i koja je predstavljala dio ličnog dohotka, koji se sastojao od naknade za tekući i minuli rad. Nadalje, ukazano je da je minuli rad predstavljao doprinos rastu odnosno ulaganju u bruto društveni proizvod države u kojoj se rad ostvarivao i raspoređivao na zadovoljavanje ličnih i zajedničkih potreba radnika i obnavljanje postojećih sredstava za proizvodnju. Po mišljenju Kantonalnog suda ova naknada je naslijeđena i u postojećem sistemu, pa se plaća i danas sastoji od naknade za tekući rad i naknade za minuli rad. Pri tom, pravo na naknadu za minuli rad zaposleniku pripada samo za radni staž ostvaren u BiH odnosno u bivšoj Republici BiH, ali ne i u drugim bivšim republika SFRJ. Prema stavu Kantonalnog suda, staž ostvaren u bivšim republika SFRJ predstavlja ulaganje koje je ostalo u bivšim republikama, sada samostalnim državama. Zatim, ukazano je da će se takav staž priznati kao penzijski staž prilikom odlaska u penziju i to u državi u kojoj je i ostvaren, a ne u sadašnjoj BiH odnosno Federaciji BiH. S tim u vezi je ukazano i na Ugovor o socijalnom osiguranju, kojim je ugovoren postupak ostvarivanja penzija i socijalnog osiguranja građana BiH po osnovu radnog staža ostvarenog u Hrvatskoj. Na temelju navedenog zaključeno je da je neosnovano apelantovo pozivanje na član 5. Zakona o plaćama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su redovni sudovi arbitrarno protumačili Zakon o plaćama i odbili njegov zahtjev za isplatu razlika plaće u označenom iznosu, a po osnovu radnog staža koji je ostvario u SR Hrvatskoj, odnosno bivšoj SFRJ. Apelant tvrdi da se svim zaposlenim u Općinskom sudu u Bihaću priznaje i radni staž koji su ostvarili u bivšoj SFRJ odnosno u SRBiH kao njenom sastavnom dijelu, a da je njemu uskraćeno pravo po ovom osnovu samo zato što staž nije ostvaren u SRBiH. Apelant navodi da ne traži da mu se prizna pravo po osnovu staža koji je ostvario nakon osamostaljenja R Hrvatske, odnosno izdvajanja iz bivše SFRJ, a zbog čega se, po njegovom mišljenju, ne može govoriti o stažu ostvarenom u inozemstvu. S tim u vezi apelant je istakao i da sama dužina, odnosno postojanje radnog staža ostvarenog u SR Hrvatskoj, nije bila sporna, kao ni visina njegovog tužbenog zahtjeva odnosno iznos koji bi mu trebao biti plaćen kao naknada za trajanje ovog staža u smislu člana 5. Zakona o plaćama. Po apelantovom mišljenju različit tretman njegovog minulog staža predstavlja nedopušten kriterij različitog vrednovanja njegovog rada u odnosu na minuli rad zaposlenih ostvaren u SRBiH dok je bila u sastavu SFRJ, i u koliziji je s članom 1. Protokola broj 12. Apelant smatra da, čak i kada bi postojao izričit propis koji bi određivao da se pri isplati plaće može uzeti u obzir samo radni staž ostvaren u BiH ili u bivšoj SRBiH, takav propis se ne bi mogao primijeniti jer bi bio protivan navedenom Protokolu Evropske konvencije, kao i Zakonu o plaćama koji ne postavlja kao uvjet da je radni staž ostvaren na području BiH odnosno SRBiH.

b) Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporenih presuda, a zbog čega smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

24. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je u postupku koji je vođen pred ovim sudom apelant tražio da se tuženi obaveže da mu na ime isplate razlike plate isplati iznos od 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Prema navedenom, ukazano je da apelant nije tražio (čak i da je sud nadležan da o tome odlučuje) utvrđivanje radnog staža od 5 godina, 10 mjeseci i 9 dana koji je ostvario u SR Hrvatskoj dok je bila u sastavu SFRJ. Nadalje, ukazano je da apelant nije tražio, niti je u toku postupka utvrđeno ko je poništio podatak o početku rada kod Općinskog suda u Bihaću u njegovoj radnoj knjižici izdatoj u SR Hrvatskoj, niti je tražio obrazloženje zašto je to učinjeno, odnosno zašto je ovaj upis poništen. Nadalje, ukazano je da je apelantu u BiH izdata nova radna knjižica kao duplikat, da je u njoj upisan početak rada kod Općinskog suda u Bihaću, te da je apelant ovu radnu knjižicu predao Općinskom sudu u Bihaću bez pokretanja bilo kakvog postupka ukoliko je smatrao da ona nije izdata u skladu sa zakonom, odnosno da ne sadrži podatke u skladu sa zakonom. Prema navedenom, ukazano je da apelant nije dokazao da mu je izdata radna knjižica duplikat s upisanim radnim stažom u R Hrvatskoj, a da mu od poslodavca na ime tog dijela staža nije isplaćivano mjesečno 60,00 KM. Općinski sud je ukazao da je svoju odluku zasnovao na članu 5. Zakona o plaćama, te na čl. 14. i 31. Pravilnika o radnoj knjižici. Nadalje, ukazano je da u postupku nije utvrđivano, niti je to apelant tražio, da li je tuženi odbio priznati radni staž koji je apelant proveo u inozemstvu, niti se sud upuštao u eventualno priznanje radnog staža, jer se apelantov tužbeni zahtjev odnosio samo na isplatu iznosa od 60,00 KM. Po ocjeni Općinskog suda obračun plaće apelantu vršen je prema podacima iz radne knjižice, odnosno evidencije kod nadležnog zavoda PIO koja isprava je javna, a apelant je u svakom slučaju imao mogućnost da pobija postupak izdavanja nove radne knjižice ukoliko on nije bio u skladu s navedenim zakonskim i podzakonskim aktima. Najzad, ukazano je da apelant podnošenjem tužbi sudu ne rješava pitanje priznanja radnog staža, te da, po mišljenju ovog suda, apelantu nisu prekršena prava na koja ukazuje.

V. Relevantni propisi

25. Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" br. 72/05, 22/09 i 55/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Osnovna mjesečna plata sudija

1. Osnovna mjesečna plata sudija iznosi:

a) Za sudije općinskih sudova: 2.400 KM.

(…)

Član 5.
Dodatak na radni staž

Osnovna mjesečna plata svakog sudije (…) povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

Član 13.
Penzijsko i invalidsko osiguranje

Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa važećim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

26. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 133.

Zaposlenik ima radnu knjižicu.

Radna knjižica je javna isprava.

Radnu knjižicu izdaje općinski organ uprave nadležan za poslove rada.

Federalni ministar donijet će propis o radnoj knjižici, kojim će se urediti: sadržaj, postupak izdavanja, način upisivanja podataka, postupak zamjene i izdavanja novih radnih knjižica, način vođenja registra izdatih radnih knjižica, oblik i način izrade, kao i druga pitanja predviđena propisom o radnoj knjižici.

27. Pravilnik o radnoj knjižici ("Službene novine FBiH" br. 42/00 i 53/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Na stranicama od 22-25. "Podaci o zaposlenju u inozemstvu", upisuju se podaci o zaposlenju u inozemstvu, i to podaci o državi, nazivu i sjedištu poslodavca, dan zasnivanja i prestanka radnog odnosa, trajanje zaposlenja, podaci o ispravi na osnovu koje se dokazuje radni staž proveden u inozemstvu, izdavaocu, broju, datumu i mjestu izdavanja.

Podatke iz stava 1. ovog člana upisuje odgovarajuća služba PIO.

Član 21.
Na dan kad počne da radi zaposlenik predaje radnu knjižicu poslodavcu, o čemu se zaposleniku izdaje pismena potvrda

Član 31.

Zaposleniku, koji je izgubio radnu knjižicu ili čija je radna knjižica izgubljena, izdaje se, na njegov zahtjev, duplikat radne knjižice.

Duplikat radne knjižice izdaje se na osnovu isprava dokaza i potvrde o izvršenoj uplati za objavljivanje oglasa o izgubljenoj radnoj knjižici u "Službenim novinama Federacije BiH".

Duplikat radne knjižice izdaje nadležna služba prema mjestu zaposlenja zaposlenika čija je radna knjižica izgubljena, a za nezaposleno lice prema mjestu prebivališta.

U duplikat radne knjižice unose se svi podaci koje je sadržavala izgubljena radna knjižica odnosno oštećena radna knjižica, na osnovu isprava i drugih dokaza podnosioca zahtjeva.

VI. Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama podnesenim 25. novembra 2013. godine su presude Kantonalnog suda pobrojane u izreci ove odluke a koje su donijete u periodu od 10. septembra 2013. godine (koje su apelantu uručene 21. oktobra 2013. godine) do 28. oktobra 2013. godine. S obzirom na datume uručenja odnosno donošenja osporenih presuda, Ustavni sud je utvrdio da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

31. Nadalje, predmet osporavanja apelacijama podnesenim 13. januara 2014. godine su presude Kantonalnog suda pobrojane u izreci ove odluke koje su donijete 22. novembra 2013. godine pa su i ove apelacije, s obzirom na datum donošenja osporenih presuda i datum podnošenja apelacije, podnesene protiv navedenih presuda u roku od 60 dana.

32. Najzad, predmet osporavanja apelacijama podnesenim 21. januara 2014. godine su presude Kantonalnog suda pobrojane u izreci ove odluke koje su donijete u periodu od 10. decembra 2013. godine do 24. decembra 2013. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

33. Konačno, sve podnesene apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

38. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.

39. Ustavni sud ukazuje da se ovaj postupak odnosi na postupak povodom apelantove tužbe za isplatu neisplaćene plaće-duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

40. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda u suštini proizlazi kako smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno zaključili da mu po osnovu staža ostvarenog u SR Hrvatskoj, dok je ona bila u sastavu SFRJ kao i BiH, ne pripada pravo na dodatak na radni staž u smislu član 5. Zakona o plaćama, jer ovaj staž predstavlja staž ostvaren u inozemstvu.

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

43. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva u svim slučajevima bio isplata razlike plaće za određeni mjesec i u određenom iznosu. Dalje, razlika plaće se odnosila na dodatak na radni staž iz člana 5. Zakona o plaćama. Apelant je tvrdio da tuženi odbija da mu obračuna i isplati ovaj dodatak i za godine radnog staža koje je ostvario u SR Hrvatskoj dok je ona bila sastavni dio jedinstvene države. Tuženi je pak tvrdio da apelantu ne pripada pravo na isplatu dodatka i za ovaj radni staž, jer se radi o radnom stažu koji nije evidentiran kao staž ostvaren u inozemstvu u radnoj knjižici-duplikatu koji je apelant predao poslodavcu - Općinskom sudu u Bihaću, kao i da će apelant prava po osnovu ovog staža ostvarivati prilikom odlaska u penziju. Najzad, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da među strankama nije ni bilo sporno da je apelant ostvario radni staž u SR Hrvatskoj, kao ni njegova dužina, već da li apelantu, po osnovu ovog staža, pripada i pravo na dodatak za radni staž u smislu člana 5. Zakona o plaćama.

44. Ustavni sud podsjeća da je članom 5. Zakona o plaćama regulirano da se osnovna mjesečna plaća svakog sudije povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina. Ustavni sud primjećuje da iz navedene zakonske odredbe kao ni neke druge odredbe Zakona o plaćama, odnosno nekog drugog propisa, nije moguće zaključiti da se dodatak za radni staž ostvaruje samo za radni staž koji je ostvaren u BiH. Zatim, Ustavni sud ukazuje da ni Zakon o plaćama kao ni neki drugi propis ne određuju da radni staž koji će biti priznat kao penzijski staž bilo u BiH ili u nekoj drugoj državi, ne može biti radni staž koji je osnov za obračun i isplatu ovog dodatka. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da su radni staž i penzijski staž dvije različite kategorije. Naime, penzijski staž podrazumijeva vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a koje ne mora nužno da bude provedeno i na radu. Radni staž pak podrazumijeva vrijeme provedeno na radu bez obzira da li su za to vrijeme plaćeni i doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Najzad, Ustavni sud primjećuje da ni Zakon o plaćama, kao ni neki drugi propis, ne regulišu da se obračun i isplata dodatka za radni staž može ostvarivati samo na temelju podataka koji su upisani u radnoj knjižici. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da shodno Zakonu o radu i Pravilniku o radnoj knjižici, radna knjižica predstavlja javnu ispravu koja, pored ostalog, sadrži podatke o početku i prestanku rada odnosno trajanju rada kod poslodavca koji se iskazuje u godinama, mjesecima i danima. Međutim, ni ovim niti nekim drugim propisima nije regulirano da se trajanje rada (radni staž) isključivo dokazuje radnom knjižicom.

45. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su oba suda apelantov tužbeni zahtjev odbila kao neosnovan. Pri tom, iz obrazloženja osporenih prvostepenih presuda proizlazi da pojam radni staž u smislu člana 5. Zakona o plaćama podrazumijeva samo radni staž koji je upisan u radnoj knjižici. S obzirom da apelant nije predočio original radne knjižice koju je predao poslodavcu prilikom stupanja na rad, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao da mu je radni staž u SR Hrvatskoj upisan u njoj kao staž ostvaren u inozemstvu, a zbog čega tuženi i nije obavezan da mu obračunava i isplaćuje dodatak za radni staž iz člana 5. Zakona o plaćama. Kantonalni sud je, odlučujući po apelantovim žalbama, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, ali da apelantu ne pripada pravo na dodatak za radni staž u smislu člana 5. Zakona o plaćama jer se ovaj dodatak može ostvarivati samo za radni staž koji je ostvaren u BiH, odnosno da će apelantu radni staž u SR Hrvatskoj biti priznat kao penzijski staž u R Hrvatskoj kada bude ostvarivao pravo na penziju. Prema navedenom, iz obrazloženja osporenih presuda nije moguće zaključiti da li apelantu pravo na dodatak ne pripada zato što mu staž iz SR Hrvatske nije upisan u duplikatu radne knjižice, kako smatra Općinski sud, ili mu ovo pravo ne bi pripadalo ni da je to slučaj jer se radi o stažu ostvarenom van BiH, kako smatra Kantonalni sud.

46. S obzirom da je članom 5. Zakona o platama kao kriterij za ostvarivanje dodatka za radni staž propisana svaka navršena godina radnog staža, te kada ni ovim, niti nekim drugim propisom nije regulirano da se pojam radni staž odnosi samo na radni staž ostvaren u BiH ili samo radni staž upisan u radnu knjižicu, ili da se radni staž koji će biti priznat kao penzijski staž bilo u BiH ili u nekoj drugoj državi ne može računati kao radni staž na temelju kojeg se isplaćuje dodatak za radni staž, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud arbitrarno tumačio i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantu ne pripada pravo iz člana 5. Zakona o plaćama jer se radi o radnom stažu koji nije ostvaren u BiH, odnosno o radnom stažu koji će apelantu biti priznat kao penzijski staž.

47. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje apelantove navode u odnosu na pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno tumačili relevantnu odredbu materijalnog prava koja je u okolnostima konkretnog slučaja bila od odlučujućeg značaja za ishod postupka.

50. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.