Službeni glasnik BiH, broj 38/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2638/13, rješavajući apelaciju Razije Heremić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

Usvaja se apelacija Razije Heremić. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000867 12 Rev od 22. aprila 2013. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

1. Razija Heremić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mrkonjić Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grad, podnijela je 14. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000867 12 Rev od 22. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 5. novembra 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao pravnog zastupnika tužene Općine Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) odgovor na apelaciju je zatražen 6. novembra 2015. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. decembra 2015. godine, Okružni sud 16. novembra 2015. godine, Osnovni sud 20. novembra 2015. godine, a Pravobranilaštvo je odgovor na apelaciju dostavilo 18. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj P.125/05 od 21. novembra 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba radi naknade štete kojom je tražila da se tužena obaveže da joj na ime naknade štete isplati iznos od 150.422,00 KM s kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 10. oktobra 2005. godine pa do isplate. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM.

6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica 22. marta 2000. godine podnijela tužbu protiv tužene radi naknade štete, u kojoj je navela da je njezin suprug (Adem Heremić) poginuo 15. septembra 1995. godine kao pripadnik radne obaveze Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), da je bio vlasnik porodične kuće u kojoj su u prizemnom dijelu bila tri poslovna prostora (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostori) koja su skupa izdavali pod zakup. Apelantica dalje navodi da je nadležni organ tužene - Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove - Podružna jedinica tužene predmetne poslovne prostore 23. decembra 1996. godine proglasila napuštenim, što proizlazi iz zapisnika ovog organa broj 07/1-372-322/96 i da je tužena predmetne poslovne prostore koji su njezino vlasništvo nezakonito davala pod zakup raznim osobama za šta je od tih osoba uzimala naknadu na ime zakupnine, pa se na taj način neosnovano obogatila u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelantica dalje navodi da je općinu Mrkonjić Grad (tuženu) napustila zbog ratnih dešavanja kada i ostalo stanovništvo tog grada, nakon čega se 1996. godine vratila. Tužena je osporila tužbeni zahtjev, ističući da se radi o napuštenoj imovini koja je apelantici vraćena 1. jula 1999. godine u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da je predmetne poslovne prostore izdavala u zakup postupajući po Zakonu o korištenju napuštene imovine.

7. Polazeći od utvrđenja da je apelantica rješenjem tog suda broj O.38/99 proglašena jedinim nasljednikom svog supruga, da je nakon povratka pokrenula postupak povrata u posjed predmetnih poslovnih prostora, koji su joj vraćeni 1. jula 1999. godine Rješenjem Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe, Odsjek Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050.25-11-43/99 od 14. juna 1999. godine, Osnovni sud je, prije upuštanja u meritum spora, cijenio prigovor zastare koji je istakla tužena, utvrdivši da je on paušalno istaknut zato što se tužena nije decidirano izjasnila o istaknutom prigovoru tako da ovaj sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li se prigovor zastare potraživanja odnosi na datum podnošenja apelanticine tužbe ili na sam period potraživanja, zbog čega je zaključio da je navedeni prigovor u cijelosti trebalo odbiti kao neosnovan. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da prema odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila pa je, imajući u vidu navedeno, zaključio da u okolnostima predmetnog slučaja nije istekao rok od tri godine od dana kada je apelantica saznala za štetu i osobu koja ju je počinila. Navedeno iz razloga što su joj predmetni poslovni prostori vraćeni u posjed 1. jula 1999. godine, a tužbu sudu je podnijela 22. marta 2000. godine. U cilju utvrđivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva apelantice, Osnovni sud je utvrdio da je tužena u cijelosti postupala zakonito u skladu s važećim propisima, odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/96) koji je prestao da važi 19. decembra 1998. godine, stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/98); da je tužena svoje propise o korištenju napuštene imovine nakon stupanja na snagu navedenog zakona, tj. 30. juna 1999. godine ukinula, shodno kojima je raspolagala napuštenom imovinom u periodu od 1. januara 1994. godine do 1. jula 1999. godine tako što ju je dodjeljivala pod zakup raznim osobama uz naknadu za zakupninu, na osnovu čega je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-000188 od 27. februara 2008. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 21. novembra 2005. godine preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka tako što je obavezao tuženu da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 4.320,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 10. oktobra 2005. godine pa do isplate i na ime troškova parničnog postupka iznos od 501,48 KM.

9. Cijeneći činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud "pravilno našao da potraživanje naknade štete zastarijeva u smislu odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima u roku od tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo. Međutim, po ocjeni ovog suda pogrešno je cijenio da se ovaj rok ima računati od 01.07.1999 godine, kao dana saznanja za štetu". U vezi s tim Okružni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantica cijelo vrijeme za koje je tužena koristila njezine poslovne prostore, odnosno od 1. januara 1994. godine, imala saznanja da je tužena prostore koji su njezino vlasništvo koristila kao napuštenu imovinu i izdavala pod zakup uz naknadu za zakupninu. Ovakav zaključak, po ocjeni Okružnog suda, proizlazi iz apelanticinih tužbenih navoda da se u Mrkonjić Grad vratila 1996. godine, kada je bio masovni povratak stanovništva, te da se i bez takvog navoda može smatrati da su prestankom ratnog stanja (najkasnije 19. juna 1996. godine) prestale opravdane okolnosti koje su apelanticu mogle spriječiti da predmetni postupak i ranije pokrene u cilju zaštite svoje imovine, na osnovu čega je zaključio da apelanticino potraživanje nije zastarjelo tri godine unazad od podnošenja tužbe ovom sudu, tj. "od 22.03.1998. godine do 01.07.1999. godine, dok je za prethodni period prigovor zastare osnovan", kada su joj rješenjem Ministarstva predmetni poslovni prostori vraćeni u posjed shodno odredbi člana 376. stav 1. ZOO, dok je za prethodni period prigovor tužene o zastari potraživanja ocijenio osnovanim. Okružni je također konstatirao da je pogrešan stav prvostepenog suda da je raspolaganje apelanticinim poslovnim prostorima od strane tužene bilo zakonito u smislu odredbi Zakona o korištenju napuštene imovine. U vezi s tim Okružni sud je istakao da su odredbom člana 1. navedenog zakona uređeni uvjeti i način korištenja napuštene imovine u cilju zbrinjavanja izbjeglih i raseljenih osoba, kao i zaštite i očuvanja te imovine, a da je članom 3. stav 2. istog zakona propisano da navedena imovina privremeno prelazi pod zaštitu i upravljanje Republike Srpske, koja se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, kao i drugih republičkih i općinskih organa. Dakle, prema navedenim odredbama citiranog zakona tuženoj je dato pravo raspolaganja poslovnim prostorima, koje se ostvaruje putem Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom i drugih republičkih i općinskih organa, njihovim davanjem radi smještaja izbjeglih i raseljenih osoba. Međutim, kako je naveo Okružni sud: "Kako iz sadržaja ovih odredbi ne proizilazi druga namjena za korišćenje preuzetih objekata, nego zaštita i čuvanje imovine, odnosno smještaj izbjeglih i raseljenih lica to su po ocjeni ovog suda, odluke koje je Općina Mrkonjić Grad [tužena] donijela i po osnovu kojih je raspolagala poslovnim prostorijama koje su vlasništvo tužiteljice [apelantice] tako što ih je davala u zakup, nezakonite, nezavisno od činjenice da li je [apelantica] u periodu u kojem je tužena izuzela njene poslovne prostore kao napuštene živjela u Mrkonjić Gradu." Nadalje je navedeno da je slijedom toga tužena neosnovano koristila apelanticinu imovinu i tako stjecala dobit, pa je Okružni sud zaključio da je stoga osnovan apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete za period za koji nije nastupila zastara (od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine). Dakle, Okružni sud je stoga zaključio da je tužena nezakonito raspolagala apelanticinom imovinom tako što ju je davala pod zakup raznim osobama, na koji način je ostvarivala dobit, te da je takvim postupanjem apelantici prouzrokovala štetu u vidu izgubljene dobiti, na osnovu čega je ocijenio osnovanim apelanticino očekivanje naknade štete za period za koji je tužena izdavala njezin poslovni prostor do visine zakupnine koju je tužena naplaćivala davanjem navedenih prostora u zakup, utvrđene na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000867 12 Rev od 22. aprila 2013. godine apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda od 27. februara 2008. godine je odbijena kao neosnovana.

11. Vrhovni sud je zaključio da apelanticina revizija nije osnovana jer smatra da iz spisa predmeta proizlazi da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je prigovor tužene djelimično osnovan u smislu da nije nastupila zastara apelanticinog potraživanja za naknadu štete za period od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine, pri tome cijeneći činjenicu da je apelantica tužbu za naknadu štete podnijela 22. marta 2000. godine. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da prema članu 376. st. 1. i 2. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja ju je prouzrokovala (stav 1), dok je stavom 2. istog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (stav 2). Istaknuto je da prema odredbi člana 383. ZOO zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, te da u tom smislu apelantica do donošenja odluke Narodne skupštine Republike Srpske, tj. 19. juna 1996. godine nije mogla da podnese tužbu i da su joj, u smislu navedene odredbe, tek tada počeli teći navedeni rokovi. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se neosnovano revizijom ističe da je apelantica tek 1. jula 1999. godine saznala za obim štete, te da joj od tog momenta treba računati rok zastarjelosti predmetnog potraživanja. Vrhovni sud također smatra pravilnim stav drugostepenog suda kojim je apelantici dosuđen iznos na ime naknade štete u visini iznosa zakupnine koju su tuženoj plaćali zakupci s kojim je ona zaključila ugovore o zakupu predmetnih poslovnih prostora, vlasništvo apelantice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Ističe da je Vrhovni sud pogrešno i nepravilno zauzeo stav da je njezin tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan za period za koji nije nastupila zastara od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine. S tim u vezi navodi da član 376. stav 1. ZOO predviđa trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti za potraživanje naknade prouzrokovane štete, vezujući taj rok za dvije okolnosti, za saznanje oštećenika za štetu i za osobu koja je tu štetu prouzrokovala, te da dosadašnja sudska praksa smatra da je za ovaj subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti, pored činjenice da je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu prouzrokovala, potrebno utvrditi i obim štete, odnosno kada je protivpravnost prestala jer ako je šteta rezultat dugotrajnih protivpravnih radnji tuženog, po njezinom se mišljenju ima smatrati da je saznanje apelantice za štetu čas kada je ona saznala za nju, kada je protivpravnost tužene prestala, kao i za njezinu visinu. Dakle, po apelanticinom mišljenju s tim datumom šteta je dobila konačan oblik, zbog čega smatra da je Vrhovni sud kao datum kada je za štetu saznala imao uzeti 1. juli 1999. godine kada joj je tužena predmetni poslovni prostor vratila u posjed kao "datum kada su prestale protivpravne radnje tužene", tj. od kada se po, njezinom mišljenju, trebao računati rok zastare potraživanja i da joj stoga pripada pravo na naknadu štete za sve vrijeme od 1. januara 1994. godine do 1. jula 1999. godine, kada joj je predmetni poslovni prostor vraćen u posjed. Apelantica također ukazuje da je presuda Vrhovnog suda nerazumljiva u dijelu utvrđene visine štete koja joj, kako navodi, pripada. U vezi s tim ukazuje da u spisu predmeta postoje dokazi da su ona i njezin suprug od zakupnine predmetnih poslovnih prostora ubirali zakupninu u iznosu od najmanje 1.200 DEM mjesečno, a koju bi ona i dalje uzimala da nije bilo nezakonitog postupanja tužene, zbog čega tvrdi da je Vrhovni sud odlučio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da shodno iznesenim razlozima u presudi nalazi da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, te da samim tim nisu povrijeđena apelanticina prava garantirana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom.

15. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apelanticine navode smatra neosnovanim jer je Vrhovni sud propustio da početak roka zastarjelosti predmetnog potraživanja računa od 1. jula 1999. godine jer smatra pravilnim stav ovog suda da u slučaju kada je apelantica tužbu sudu podnijela 22. marta 2000. godine da je njezino potraživanje, u smislu člana 376. stav 1. ZOO, zastarjelo za period od 1. januara 1994. godine do 23. marta 1998. godine. Također smatra neosnovanim apelanticine navode koji se odnose na visinu njezinog potraživanja jer smatra da je u tom dijelu donio odluku na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, dakle imajući u vidu knjigovodstvenu evidenciju tužene na osnovu koje je utvrdio visinu zakupnine koju je tužena naplaćivala izdavanjem predmetnih poslovnih prostora pod zakup u spornom periodu. Stoga smatra da apelanticinu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, zbog čega apelanticine navode smatra neosnovanim.

17. Osnovni sud također ukazuje da presudom ovog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koje se poziva u apelaciji jer je, kako navodi, ovaj sud u svemu postupao po zakonu.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

ZASTARELOST

Opšte pravilo

Član 360.

1. Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete

Član 376.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 383.
Nesavladive prepreke

Zastarevanje ne teče za sve vreme za koje poveriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahteva ispunjenje obaveze.

Član 388.
Podizanje tužbe

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000867 12 Rev od 22. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su joj tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud primjećuje da se ovaj postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05). Stoga Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Suština navoda apelacije koja se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud, prihvaćanjem prigovora tužene o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 376. stav 1. ZOO, kada je zaključio da apelanticino potraživanje nije zastarjelo tri godine unazad od podnošenja tužbe sudu, odnosno od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine, kada su joj rješenjem Ministarstva predmetni poslovni prostori vraćeni u posjed, dok je za prethodni period, prigovor tužene o zastari apelanticinog potraživanja ocijenio osnovanim.

28. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je pobijana odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je pobijana odluka Vrhovnog suda, kojom je potvrđena odluka Okružnog suda, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u kontekstu relevantnih odredbi ZOO kojim je reguliran institut zastarjelosti.

31. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio kao neosnovan prigovor zastarjelosti tužene, zaključivši da u okolnostima predmetnog slučaja nije istekao rok od tri godine (iz člana 376. ZOO) od dana kada je apelantica saznala za štetu i osobu koja ju je počinila jer su predmetni poslovni prostori apelantici vraćeni u posjed 1. jula 1999. godine, te jer je tužbu sudu radi naknade štete podnijela 22. marta 2000. godine. Međutim, nezavisno od toga, Osnovni sud je apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete odbio kao neosnovan jer je tužena zakonito raspolagala predmetnim nekretninama u skladu s važećim propisima, odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine.

32. Ustavni sud zapaža da su, nasuprot stavu Osnovnog suda, Okružni i Vrhovni sud djelimično udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu tako što su ocijenili da iz činjeničnog utvrđenja ovog suda proizlazi da je apelantica cijelo vrijeme za koje je tužena koristila njezine poslovne prostore, od 1. januara 1994. godine do 1. jula 1999. godine, imala saznanja da tužena prostore koji su njezino vlasništvo izdaje pod zakup kao napuštenu imovinu pa su, imajući u vidu činjenicu da se apelantica vratila u Mrkonjić Grad 1996. godine, kada je bio masovan povratak stanovništva, kao i da se i bez takvih apelanticinih navoda može smatrati da su prestankom ratnog stanja (najkasnije 19. juna 1996. godine) prestale opravdane okolnosti koje su apelanticu mogle spriječiti da predmetni postupak pokrene i ranije u cilju zaštite svoje imovine, utvrdili da je apelanticino potraživanje zastarjelo za period od 1. januara 1994. godine do 23. marta 1998. godine u smislu člana 376. stav 1. ZOO. Dakle, kod činjenice da je apelantica tužbu za naknadu štete podnijela 22. marta 2000. godine, Okružni sud i Vrhovni sud, koji je potvrdio odlučenje Okružnog suda, zaključili su da apelanticino potraživanje nije zastarjelo tri godine unazad od dana podnošenja tužbe ovom sudu, tj. za period od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine, dok je za prethodni period prigovor tužene o zastari potraživanja ocijenjen osnovanim.

33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud upućuje na vlastitu praksu u predmetima u kojima se bavio pitanjem zastare potraživanja za uništenu imovinu i u kontekstu toga pitanjem prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO, a ti se stavovi, mutatis mutandis, mogu primijeniti i u apelanticinom slučaju. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud utvrdio "da je osporenim presudama prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada Vrhovni sud i Okružni sud nisu u okolnostima konkretnog slučaja smatrali da su obraćanje CRPC-u i nadležnom Ministarstvu relevantne procesne radnje, u smislu člana 388. ZOO, koje su dovele do prekida zastarijevanja, čija je posljedica bilo nezakonito miješanje u pravo apelanata". Naime, Ustavni sud zapaža da su u navedenom predmetu apelanti tražili naknadu štete za uništenu imovinu i taj zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan, primjenom člana 376. st. 1. i 2. ZOO zbog zastare potraživanja (tač. 52. i 53). Ustavni sud je utvrdio "da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 388. ZOO kada obraćanje CRPC-u i nadležnom Ministarstvu, koje je bilo usmjereno na predmetne nekretnine i prema tuženoj Republici Srpskoj, nisu prepoznali kao relevantne procesne radnje koje su prekinule zastarijevanje, na temelju čega je zaključio da u konkretnom slučaju miješanje redovnih sudova u pravo apelanata na imovinu nije bilo zakonito (tač. 57 i 58)".

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta u kojem je apelanticin zahtjev za naknadu štete u smislu člana 376. stav 1. ZOO ocijenjen osnovanim samo za period od tri godine unazad od podnošenja tužbe sudu (22. marta 2000. godine), tj. kako je navedeno u obrazloženju osporenih odluka za period od 22. marta 1998. godine do 1. jula 1999. godine (iz čega proizlazi da su zapravo cijenili rok od dvije godine), Ustavni sud zapaža da Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud, u osporenoj odluci uopće nisu cijenili apelanticine navode da joj je predmetni poslovni prostor vraćen 1. jula 1999. godine i da je tek tada saznala za obim štete. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na stav 55. iz naprijed citirane odluke: "Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da podnošenje zahtjeva Ministarstvu (20. oktobra 2000. godine) u okolnostima konkretnog slučaja jeste relevantna procesna radnja koja je, shodno odredbi člana 388. ZOO, dovela do prekida zastarijevanja, koje je počelo teći 5. marta 1999. godine. Navedeno stoga što je zahtjev bio usmjeren upravo na tuženu Republiku Srpsku, koja je, shodno jasnim zakonskim propisima (Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini i Zakon o izvršenju odluka CRPC-a), bila obavezna da apelantima vrati predmetne nekretnine. Navedeno i zbog toga što je cilj podnošenja zahtjeva Ministarstvu bilo utvrđivanje, osiguranje ili ostvarivanje potraživanja na predmetnim nekretninama koje su i bile predmet spora pred redovnim sudovima."

35. Stoga proizlazi da je, u smislu stavova iz navedene odluke (56) u okolnostima apelanticinog slučaja, Vrhovni sud, koji je svojom presudom odbio reviziju i potvrdio odlučenje Okružnog suda, u osporenoj odluci također proizvoljno primijenio, odnosno nije primijenio odredbu člana 388. ZOO kada obraćanje nadležnom ministarstvu koje je bilo usmjereno na povrat u posjed predmetnih poslovnih prostora od tužene nije prepoznao kao relevantnu procesnu radnju koja je prekinula zastarijevanje potraživanja apelantice. Ustavni sud primjećuje da su se u konkretnom slučaju sudovi referirali na odredbe ZOO, odnosno člana 376. ZOO, utvrđujući da je nastupila zastara potraživanja apelantice za period od 1. januara 1994. godine do 22. marta 1998. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, iako mu je bila prezentirana odluka kojom je apelantici nadležni organ vratio u posjed predmetne poslovne prostore 1. jula 1999. godine, i pri činjenici da je apelantica tužbu za naknadu štete podnijela 22. marta 2000. godine, zaključio da apelanticino potraživanje u smislu člana 376. stav 1. ZOO nije zastarjelo samo za period od tri (zapravo dvije) godine unazad, računajući od dana podnošenja tužbe ovom sudu. U vezi s tim, a u kontekstu naprijed navedene prakse Ustavni sud zapaža da je postupku radi naknade štete (koji je predmet odluke osporene apelacijom) prethodio postupak radi povrata napuštene imovine pred nadležnim organom. Stoga je ova činjenica (postupak pred navedenim organom) ključna u smislu utvrđivanja da li je nastupila zastara u apelanticinom predmetu u postupku radi naknade štete, odnosno da li je apelantica postupkom pred navedenim organom prekinula tok zastare. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, iako proizlazi da je apelantica na tu okolnost ukazivala u reviziji, propustio da ocijeni relevantne činjenice u vezi s tokom zastare, odnosno okolnostima koje dovode do prekida zastare. Zbog svega navedenog, s obzirom na to da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili sve relevantne okolnosti u vezi sa zastarom potraživanja, odnosno prekidom toka zastare, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, proizvoljno primijenili odredbu člana 376. stav 1. ZOO.

36. Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete zbog zastare na način što su propustili da ocijene postupak vraćanja u posjed predmetnog poslovnog prostora apelantice pred Ministarstvom za izbjegle i raseljene osobe, Odsjek Mrkonjić Grad, u kontekstu utvrđivanja nastupanja zastare.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.