Službeni glasnik BiH, broj 54/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2336/13, rješavajući apelaciju Besima Hadžikadunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Besima Hadžikadunića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Besimu Hadžikaduniću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.600,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Besimu Hadžikaduniću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Besima Hadžikadunića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Besim Hadžikadunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Vlade Republike Srpske- Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog suda je, također, 22. aprila 2016. godine zatražen spis predmeta.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 30. marta 2016. godine, a tuženi 6. aprila 2016. godine. Okružni sud je dostavio spis predmeta 29. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 7. februara 2001. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na otpremninu Komisiji za implementaciju člana 152. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR) pri Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS. U zahtjevu je naveo da je bio zaposlen kod poslodavca TNNO "Energoinvest" Doboj do 18. oktobra 1995. godine, kada mu je, prema njegovim navodima, nezakonito prestao radni odnos.

6. Apelant je 5. maja 2010. godine i 14. augusta 2010. godine podnio urgenciju Ministarstvu za hitno rješavanje njegovog zahtjeva.

7. Odlučujući o zahtjevu, Rješenjem Komisije za implementaciju člana 152. ZOR-a pri Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-0603/R.B. od 1. novembra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev kao neosnovan sa obrazloženjem da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, u smislu odredbe člana 182. ZOR-a, nego u smislu odredaba člana 53. stav 7. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 25/93).

8. Na navedeno rješenje apelant je blagovremeno podnio žalbu nakon čega je Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (tuženog) broj 16-126-522/2010 od 16. decembra 2010. godine apelantova žalba na rješenje Komisije odbijena. Razmatrajući navode iz apelantove žalbe, drugostepeni organ je zaključio da je ona neosnovana, te da je kao takvu treba odbiti. Pri tome drugostepeni organ je naveo da je Komisija proizvoljno donijela zaključak da je radni odnos apelantu prestao 18. oktobra 1995. godine primjenom člana 53. tačka 7. Zakona o radnim odnosima koji je bio na pravnoj snazi i koji se primjenjivao u RS, a ne Zakon o osnovnim pravima, kako je apelant naveo u svojoj žalbi.

9. Protiv drugostepenog rješenja apelant je 22. januara 2011. godine tužbom pokrenuo upravni spor.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 006135 11 U od 15. marta 2012. godine apelantova tužba je uvažena i osporeni akt poništen. Naime, Okružni sud je utvrdio da nije sporno da je odredbom člana 152. stav 1. ZOR-a propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu s tim da se zahtjev podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada u pisanom obliku (lično ili preporučenom pošiljkom). Zatim, navedeno je da nije sporno ni to da je apelant blagovremeno podnio svoj zahtjev. Međutim, da bi se, prema članu 152. ZOR-a, licu koje je bilo zaposleno kod poslodavca u Republici Srpskoj na 31. decembar 1991. godine priznalo pravo na otpremninu, neophodno je utvrditi dvije bitne činjenice: da li se zaista radi o licu koje je bilo zaposleno kod poslodavca u Republici Srpskoj navedenog datuma, te da li mu je radni odnos nezakonito prestao, a ovdje je ovo drugo bitno utvrđenje u cjelini izostalo.

11. Svoju odluku tuženi temelji na izjašnjenju poslodavca broj 450/10 od 14. oktobra 2010. godine u kojem se kao zakonski razlog za prestanak radnog odnosa navodi neopravdan izostanak s posla tri radna dana uzastopno, predviđen odredbom člana 53. tačka 7. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 25/93) tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 49/90), iako je taj isti poslodavac uz izjašnjenje dostavio i Rješenje o prestanku radnog odnosa za apelanta broj 1720/95 od 21. oktobra 1995. godine, koje se nalazi u spisu. Dalje, kako navodi sud, sadržaj kojim se tuženi nije bavio ukazuje na to da je radni odnos apelantu prestao zbog teže povrede radne dužnosti, a na osnovu člana 53. tačka 7. već spomenutog Zakona o radnim odnosima koji je važio u to vrijeme. Prema mišljenju Okružnog suda, nema dokaza da je apelant primio rješenje o prestanku radnog odnosa, a zabilješka na rješenju o prestanku radnog odnosa, koju je poslodavac dostavio tuženom i u kojoj je označeno da je apelantu dostavljeno rješenje, nije pouzdan dokaz da je takva konstatacija tačna, jer drugog dokaza u spisu nema. To, praktično, znači da, kako zaključuje Okružni sud, ni Komisija, a potom ni tuženi u žalbenom postupku nisu pravilno i potpuno utvrdili zbog kojih je razloga apelantu stvarno prestao radni odnos (da li je to neopravdan izostanak s posla, ili neki drugi razlog usljed kojeg može prestati radni odnos), a od tog utvrđenja zavisi ocjena zakonitosti prestanka njegovog radnog odnosa, kao i odluka o tom zahtjevu. Dakle, prema ocjeni Okružnog suda, u spisu tuženog nema podataka o činjenici da li je i kada apelantu uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, a iz fotokopije izvoda iz apelantove radne knjižice se ne mogu zaključiti relevantne činjenice u vezi sa zakonitošću, odnosno nezakonitošću prestanka njegovog radnog odnosa, pa se tako ne može ispitati ni zakonitost donesene odluke, kojim okolnostima se morao pozabaviti tuženi u ovom postupku.

12. Izvršavajući presudu Okružnog suda, Komisija je Rješenjem broj 16-126-42/2011/R.B. od 10. maja 2012. godine odbila apelantovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Komisije broj 05/5-0603/R.B. od 1. novembra 2010. godine.

13. U izvršenju presude Okružnog suda tuženi je postupio prema uputama suda i utvrdio da je radnik radio u "Energoinvestu" TNNO Doboj od 1. januara 1974. godine do 16. maja 1991. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog otvaranja stečajnog postupka u TNNO Doboj. Nakon otvaranja stečajnog postupka sa radnicima koji su ostali u radnom odnosu radni odnos je zaključivan na određeno vrijeme, što se vidi iz priloženih rješenja u predmetu, te iz kopije radne knjižice. Slijedom tih činjenica, apelantu je radni odnos konačno prestao 18. oktobra 1995. godine rješenjem koje je izdao poslodavac zbog neopravdanog izostanka sa posla tri i više dana uzastopno. Poslodavac nije mogao uručiti radniku rješenje o prestanku radnog odnosa zbog toga što on nije bio na kućnoj adresi i rješenje je istaknuto na oglasnoj ploči poslodavca.

14. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine apelantova tužba protiv Rješenja broj 16-126-42/2011/R. B. od 10. maja 2012. godine u predmetu ostvarivanja prava na otpremninu je odbijena kao neosnovana.

15. Okružni sud navodi da je rješenje "Energoinvesta" TNNO Doboj o prestanku radnog odnosa apelantu uručeno 18. maja 1991. godine zbog otvaranja stečajnog postupka sa "16.5.1991. godine" a taj podatak je komplementaran sa podacima iz radne knjižice iz koje se vidi da je upravo na taj dan, 16. maja 1991. godine, prestao apelantov radni odnos zasnovan 1966. godine. Dostavljanjem ovog rješenja, čiji sadržaj ukazuje da je ono doneseno pozivom na član 77. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90) i član 93. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ" broj 84/89), Okružni sud je zaključio da je prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad "Energoinvestom" TNNO Doboj podnijela SDK - Filijala Doboj od 27. decembra 1990. godine, te da je Viši sud u Doboju na ročištu održanom 10. maja 1991. godine donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad preduzećem u kojem je radio apelant.

16. Imajući u vidu činjenicu o otvaranju stečajnog postupka nad "Energoinvestom" TNNO Doboj, koju navodi tuženi, jasno je da je radni odnos apelantu prestao po sili zakona sa 16. majem 1991. godine, jer je odredba člana 77. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa jasna i kaže "da radniku prestaje radni odnos pod uvjetima i na način utvrđen saveznim zakonom kada je otvoren postupak za prestanak organizacije", a taj savezni zakon je, ustvari, Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji koji identično propisuje u svom članu 93. stav 1. Dakle, u toj pravnoj situaciji, kada radni odnos radniku prestaje ex lege, prema zaključku Okružnog suda, rješenje o prestanku radnog odnosa je deklarativnog karaktera i nije od odlučujućeg utjecaja da li je ono dostavljeno radniku, kako to apelant navodi. Bitnije je da je sa tim prestankom radnog odnosa apelant nesporno bio upoznat, jer je spadao u grupu radnika koje je stečajni upravnik u narednom periodu, nakon otvaranja stečajnog postupka, zadržao na radu. O ovome svjedoči Rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme broj 390 od 21. maja 1991. godine (koje glasi na apelantovo ime u trajanju od tri mjeseca), te naredno Rješenje broj 3086/91 od 13. augusta 1991. godine o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, počev od 18. augusta 1991. godine (opet na tri mjeseca). Oba ta rješenja stečajnog upravnika u ponovljenom postupku uredno je dostavio poslodavac tuženom a taj period rada na određeno vrijeme, nakon otvaranja stečajnog postupka, evidentiran je i u apelantovoj radnoj knjižici.

17. Okružni sud je zaključio da su ova rješenja stečajnog upravnika, kojima je apelant zasnivao radni odnos na određeno vrijeme, donesena pozivom na član 93. stav 2. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji kojim je bilo propisano da, dok traje stečajni postupak, stečajno vijeće može na radu zadržati potreban broj radnika radi izvršenja započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka. Radni odnos apelanta je zasnovan, dakle, na određeno vrijeme (nakon otvaranja stečajnog postupka) i radni odnos je očigledno trajao - produžavan je do 18. oktobra 1995. godine, kad je apelantu zaključena radna knjižica na osnovu Rješenja broj 1720/95 od 21. oktobra 1995. godine, jer je izostao sa posla tri dana uzastopno, koje se zatiče u apelantovom radnom dosijeu, objavljeno je na oglasnoj tabli preduzeća, s napomenom da nije od odlučujućeg značaja što ni ono nije uručeno apelantu lično, jer se kod njega u ovom periodu svakako radilo o radnom odnosu zasnovanom na određeno vrijeme, nakon otvaranja stečajnog postupka, koji, ako ne na ovaj način kao kod apelanta, svakako prestaje istekom vremena za koje je zasnovan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Nakon detaljnog hronološkog prikaza toka postupka, apelant navodi da je u njegovom slučaju došlo do povrede prava na imovinu, jer mu država nije osigurala efikasnu zaštitu prava na otpremninu kao njegovog imovinskog prava. Iako je podnosilac apelacije podnio zahtjev u propisanom roku, Komisija za implementaciju člana 152. ZOR-a je uvažila samo izjašnjenje poslodavca da mu je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka, a činjenicu da mu poslodavac nikada nije ni uručio rješenje o prestanku radnog odnosa sa 30. aprilom 1992. godine u potpunosti se ignorira iako odgovor na ovo pitanje predstavlja osnovu za rješavanje cijelog predmeta, čime su povrijeđena njegova ustavna prava. Apelant navodi da nije tačno da mu je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka u preduzeću TNNO Doboj, jer je nakon otvaranja stečajnog postupka sa poslodavcem zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme do 18. oktobra 1995. godine, kao i da mu je radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka sa posla tri i više dana uzastopno, nego je poslodavac prekršio odredbe tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 25/93), jer je radniku zaključio radnu knjižicu bez prethodnog uručenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Navodi da sudovi nisu uopće vodili računa o činjenici da nikada nije dobio pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa da, zbog toga, i nije bio u mogućnosti da traži zaštitu svoga prava, niti je mogao znati da više nije zaposlen kod tuženog, pa je zbog toga nejasno zašto nije usvojen njegov tužbeni zahtjev u cijelosti. Apelant navodi i da nižestepeni sudovi nisu uopće rješavali o njegovim prigovorima, niti su o tome dali bilo kakvo obrazloženje, zbog čega smatra da nije bio u ravnopravnom položaju sa tuženim.

20. S obzirom na to da je od podnošenja zahtjeva za priznanje prava na otpremninu proteklo više od deset godina, apelant smatra da nije poštovan princip odlučivanja u razumnom roku. Dalje, prilikom vođenja upravnog postupka došlo je do kršenja odredaba Zakona o općem upravnom postupku koje se ogleda posebno u vezi sa postupkom dokazivanja, jer se u spisu ne nalazi nijedan dokaz, odnosno rješenje o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme do 30. aprila 1992. godine kojim bi se to dokazalo, nego ovakav zaključak izvode iz podataka upisanih u radnu knjižicu. Apelant očekuje da će Ustavni sud sve ovo izloženo uzeti u obzir, te da će se utvrditi da mu je radni odnos kod poslodavca nezakonito prestao kako 30. aprila 1992. godine, tako i 18. oktobra 1995. godine, a pošto je zahtjev, prema članu 182. (152) Zakona o radu RS, blagovremeno poslao, smatra da mu treba biti priznato pravo na otpremninu.

b) Odgovor na apelaciju


21. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

22. Tuženi je naveo da je, u skladu sa članom 93. tada važećeg Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji i članom 77. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, danom otvaranja stečajnog postupka prestao radni odnos svih zaposlenih radnika, pa i apelantu, što se može utvrditi iz kopije radne knjižice u kojoj, u rubrici datum prestanka zaposlenja, postoji upisan datum 16. maj 1991. godine, kao i rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta. Apelantovo insistiranje da se radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa samo zato što mu nije izdato rješenje o prestanku radnog odnosa je neosnovano, jer se radilo o radnom odnosu na određeno vrijeme, te je on prestao po sili zakona, i rješenja u takvim slučajevima imaju samo deklaratorni karakter, odnosno da samo konstatiraju ono što je nastupilo po sili zakona. Pri činjenici da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, tuženi zaključuje da nema mjesta navodima iz tužbe i apelacije o prestanku radnog odnosa na nezakonit način zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 152. Zakona o radu za ostvarivanje prava na otpremninu.

23. Tuženi osporava navedenu apelaciju i u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka. Ističe da Komisija, zbog velikog broja prispjelih zahtjeva, nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku i intenzivno radi na rješavanju zahtjeva, te je do sada riješila oko 32.000 zahtjeva, s napomenom da je prva Komisija formirana krajem 2003. godine, da je tada počela da radi i da su tada i donesena prva rješenja. Navodi da je teško reći u ovakvoj situaciji koji bi to bio razuman rok u kojem bi Komisija mogla da riješi sve zahtjeve, pogotovu imajući u vidu da je bio veoma veliki broj nepotpunih zahtjeva, te Komisija mora da ostavlja razuman rok strankama da kompletiraju svoju dokumentaciju. Također, veliki broj dopisa se upućuje i poslodavcima i drugim organima od kojih se traže potrebni podaci, kako bi se u što kraćem roku riješili podneseni zahtjevi. U svakom slučaju, rijetki su zahtjevi koji imaju svu prateću dokumentaciju, što oduzima mnogo vremena, tako da ne stoje navodi iz većine apelacija da odlučivanje o pravu na otpremninu ne predstavlja komplicirano pitanje. Možda bi se, kako zaključuje tuženi, pojedinačno gledano i moglo reći da rješavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu i nije komplicirano pitanje, ali ako se uzme u obzir broj zaprimljenih zahtjeva, činjenica da 90% zahtjeva nije kompletirano, vrijeme koje je potrebno za kompletiranje, te problemi s tim u vezi (neažurnost i nemar većine bivših poslodavaca, činjenica da mnogi poslodavci više ne postoje, promjena adresa podnosilaca zahtjeva itd.), sve to zajedno postaje složeno.

V. Relevantni propisi


24. U Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ" broj 84/89) relevantne odredbe glase:

Član 93.


Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi dužnika.

Stečajno vijeće može dok traje stečajni postupak zadržati na radu potreban broj radnika dužnika radi završenja započetih poslova ili radi vođenja stečajnog postupka.

Stečajni upravnik dužan je da o prestanku radnog odnosa radnika dužnika obavijesti, radi ostvarivanja prava radnika, nadležni organ za zapošljavanje i društveno-političku zajednicu na čijoj je teritoriji sjedište dužnika, odnosno na čijoj teritoriji se nalazi dio dužnika (pogon i sl.).

25. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:

Član 77.


Radniku prestaje radni odnos pod uslovima i na način utvrđenim saveznim zakonom kad je otvoren postupak za prestanak organizacije.

Kad organizacija ne koristi ekonomski cjelishodno i odgovorno sredstva za stvaranje dohotka, odnosno dobiti, ili kad je pokrenut postupak za sanaciju radni odnos može prestati radnicima u određenim dijelovima organizacije, pod uslovima koji su utvrđeni saveznim zakonom.

26. Zakon o radu – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 182. (152)


Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).

27. Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.


Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

VI. Dopustivost


28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 009744 12 U od 19. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


32. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

35. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda donesena u postupku u kojem su utvrđivana prava i obaveze apelanta i tuženog u vezi sa apelantovim pravom na utvrđivanje otpremnine iz člana 152. ZOR-a iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljivi.

36. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da mu ne pripada pravo na otpremninu prema članu 152. ZOR-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnog suda i tijela uprave kojim je, također, odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu radniku koji je bio u radnom odnosu kod istog poslodavca kao i apelant (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 178/12 od 25. februara 2015. godine, tačka 32, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3646/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 35, dostupne i na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je istakao da "primjećuje da iz osporene presude, kao i rješenja prvostepenog i drugostepenog organa proizlazi da je kod apelanticinog poslodavca otvoren stečajni postupak, što je, u skladu sa članom 93. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, bila zakonska osnova za prestanak radnog odnosa svih zaposlenih, pa i apelantice. Potom, u postupku je, na osnovu uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine, utvrđeno da je o otvaranju stečajnog postupka i prestanku radnog odnosa zaposlenih sa 16. majem 1991. godine, u skladu sa obavezom iz člana 93. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, obaviješten i Izvršni odbor Skupštine općine Doboj. Također, ukazano je da iz apelanticine radne knjižice proizlazi da je zaključena 16. maja 1991. godine. [... ] Apelantica u apelaciji ne tvrdi da nad poslodavcem nije bio otvoren stečajni postupak, već da se nije moglo vjerovati dokazima koje je predočio bivši poslodavac na ovu činjenicu. Pri tome apelantica ne obrazlaže i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da se o ovim dokazima izjašnjava, ili da predoči dokaze kojim će ih osporiti. Činjenica da je apelantica nakon 16. maja 1991. godine bila u više navrata angažirana na određeno vrijeme, tj. posljednji put u periodu od 1. do 30. aprila 1992. godine, ne upućuje na zaključak da je bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine s obzirom na to da joj je radni odnos prestajao nakon proteka vremena na koje je bila angažirana, što proizlazi iz fotokopije radne knjižice koju je priložila uz apelaciju. S obzirom na to da je u navedenim periodima apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestajao protekom vremena na koje je bila angažirana, poslodavac nije imao obavezu donositi i rješenje o prestanku radnog odnosa protekom perioda angažmana. Apelantica tvrdi da ne postoje rješenja o radu na određeno vrijeme, ali ne objašnjava i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zašto je radna knjižica u razdoblju nakon 16. maja 1991. godine u više navrata zaključivana po proteku određenog perioda. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani".

38. S obzirom na to da se razlozi navedeni u odlukama broj AP 178/12 i broj AP 3646/10 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da ni u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, da je njihova primjena zasnovana na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a koje nisu dovedene u pitanje apelantovim navodima, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak o različitom postupanju istog suda u istom činjeničnom i pravnom pitanju.

39. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"


40. Apelant tvrdi da je postupak odlučivanja o njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu trajao nerazumno dugo.

41. Ustavni sud zapaža da je apelant 7. februara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. O njegovom zahtjevu konačno je odlučeno osporenom presudom Okružnog suda od 19. aprila 2013. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka koji je trajao više od 12 godina.

42. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.

43. Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom za implementaciju člana 152. ZOR-a koja je o apelantovom zahtjevu odlučila tek 1. novembra 2010. godine, tj. nakon skoro devet godina od podnošenja zahtjeva. U odgovoru na navode iz apelacije Ministarstvo rada ističe da Komisija, zbog velikog broja prispjelih zahtjeva, nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku i da intenzivno radi na njihovom rješavanju, s tim da veliki broj zahtjeva nije kompletiran prema zahtjevima koje postavlja ZOR. Na drugoj strani, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant tek 2010. godine od Ministarstva rada, ulaganjem urgencija, tražio da o njegovom zahtjevu bude odlučeno.

44. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost da uloži žalbu zbog šutnje administracije i tako eventualno utječe na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati njegovim doprinosom ukupnom trajanju postupka, jer je ovu mogućnost mogao, ali i nije morao, koristiti da bi njegov zahtjev bio pravovremeno riješen, budući da njegovo nekorištenje nije sprečavalo nadležne organe da odluče o zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

45. Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka. Najzad, s obzirom na to da je, nakon donošenja rješenja Komisije, o apelantovoj žalbi, odnosno tužbi, odlučeno za više od dvije godine, ne može se zaključiti da su Ministarstvo rada i Okružni sud svojim postupanjem doprinijeli nerazumnom trajanju predmetnog postupka.

46. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete


47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Dalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

48. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je prema zakonskoj odredbi hitan, te da je predmetni postupak trajao 12 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 3.600,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi


49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak


50. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je redovni sud za svoje odlučenje dao jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da je pri tome proizvoljno primijenio zakonske propise.

51. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na otpremninu kao prava iz radnog odnosa, koji je prema zakonu hitne prirode i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao 12 godina.

52. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!