Službeni glasnik BiH, broj 9/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1797/19, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 111963 16 Rev od 24. januara 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 22. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 111963 16 Rev od 24. januara 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Bahrije Trebović, Beće Trebovića, Muje Trebovića i Habibe Bajgorić (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 20. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužioci su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. augusta do 22. septembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 111963 12 P od 26. juna 2014. godine obavezani su Krsto Savić (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) i apelantica, koja je u predmetnom postupku učestvovala kao trećetužena, da tužiocima za pretrpljene duševne bolove zbog smrti R. T. solidarno isplate pojedinačne novčane iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Odbijen je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za određeni period. Istom presudom je utvrđeno da je povučena tužba tužioca Juse Trebovića.

6. Općinski sud je istakao da su tužioci u tužbi, između ostalog, naveli da je prvotuženi s grupom pripadnika SJB Trebinje 1992. godine ubio njihovog bliskog srodnika, te da je presudom Suda BiH proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH. Na osnovu člana 291. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužioci su tužbom tražili naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika. Općinski sud je naveo da je prvotuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknuo prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti, da je drugotužena istaknula prigovor zastare, dok je apelantica istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U obrazloženju svojih navoda apelantica je navela da je Ustavom BiH propisano da Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država s unutrašnjom strukturom modificiranom tim ustavom, što potvrđuje kontinuitet BiH u odnosu na Republiku BiH. Međutim, članom 72. stav 2. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove i zaduženja i ostale entitetske obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine. Apelantica je smatrala da za štetu koju je nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju službe pričinio prvotuženi kao pripadnik Vojske RS odgovara drugotužena.

7. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je presudom Suda BiH od 11. aprila 2011. godine vidljivo da je prvotuženi pravosnažno osuđen za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona jer je počinio krivično djelo pobliže opisano u obrazloženju presude, te da su tužioci supruga, odnosno djeca ubijenog R. T. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbe člana 201. stav 1. ZOO-a zaključio da tužiocima, s obzirom na njihov odnos prema ubijenom R. T., pripada pravo na naknadu štete.

8. Općinski sud je neosnovanost prigovora prvotuženog, drugotužene i apelantice koji se odnose na stvarnu i mjesnu nenadležnost, pasivnu legitimaciju, zastarjelost, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva detaljno pojasnio na str. od 3. do 6. obrazloženja presude.

9. U odnosu na pitanje koje se kao sporno postavlja u apelaciji, Općinski sud je, obrazlažući neosnovanost apelanticinog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, naveo da je u Ustavu BiH, u članu 1. tačka 1. navedeno da Republika Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država s unutrašnjom strukturom modificiranom tim ustavom, što potvrđuje kontinuitet BiH u odnosu na Republiku BiH, dok se članom 2. stav 1. Ustava BiH država obavezala da će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda, a prvo od njih je pravo na život (tačka 3.a). Konačno, Općinski sud je istaknuo da navedene ustavne odredbe i činjenica da član 72. stav 2. Zakona o odbrani nije isključio odgovornost BiH, već samo u stavu 3. pravo entiteta da od države traže obeštećenje za preuzete obaveze ukazuje na apelanticinu odgovornost.

10. Odlučujući o žalbama svih tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 111963 14 Gž od 21. juna 2016. godine kojom je žalbu prvotuženog odbio kao neosnovanu i u odnosu na njega potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je uvažio žalbe drugotužene i apelantice, osporenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na drugotuženu i apelanticu u cijelosti. Obrazlažući odbijanje tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio apelanticinu pasivnu legitimaciju, naglasivši da je u okviru reforme odbrane Bosne i Hercegovine 2005. godine, na osnovu "dodatne nadležnosti BiH (član III 5. a. Ustava BiH)", donesen Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine, kojim je u članu 2. stav 2. propisano da se oružane snage sastoje od "tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potječu" (Armije RBiH, HVO-a i Vojske RS). Dalje, sud je naveo i da je članom 72. stav 2. propisano da su entitetske vlade odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine kao dana primjene Zakona o odbrani BiH. Kako se, dakle, radi o šteti koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o odbrani BiH, te kako Ministarstvo odbrane BiH nije preuzelo dugove i obaveze nastale do 1. januara 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod apelantice, zbog čega je apelanticinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio kako je već navedeno.

11. Odlučujući o reviziji tužilaca, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 111963 16 Rev od 24. januara 2019. godine odbio reviziju u odnosu na drugotuženu, ali je usvojio reviziju u odnosu na apelanticu, pa je preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelanticinu žalbu i u odnosu na nju potvrdio prvostepenu presudu. Apelantica je također obavezana da tužiocima naknadi troškove sastavljanja revizije. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je pogrešan pravni stav drugostepenog suda u pogledu apelanticine pasivne legitimacije, uz zaključak da je o tom pitanju prvostepeni sud zauzeo ispravan stav. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 10. aprila 2014. godine zauzeo pravni stav da je država Bosna i Hercegovina odgovorna za štetu nastalu u toku rata iz razloga koji su identični razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


12. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelacijom se ukazuje na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, apelantica ističe da kod izričitog određenja zakonske odredbe, člana 72. stav 2. Zakona o odbrani, da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine okolnost da je predmetna sporna šteta uzrokovana 1992. godine djelovanjem pripadnika organa policije i vojske kao oružane snage pod kontrolom Vojske RS vodi zaključku da apelantica nije pasivno legitimirana. U vezi s tim, apelantica je ukazala da je, suprotno stavu drugostepenog suda i stavu Vrhovnog suda zauzetom u osporenoj presudi, Vrhovni sud u Rješenju broj 68 0 P 001956 11 Rev od 15. novembra 2011. godine zauzeo potpuno suprotan stav i izrazio suprotnu argumentaciju u pogledu štete nastale tokom ratnog perioda.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i, suprotno apelanticinom stanovištu, smatra da nisu povrijeđena njena prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava u osporenoj odluci bila proizvoljna. Vrhovni sud je, na traženje Ustavnog suda, dostavio stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 10. aprila 2014. godine, koji glasi: "Bosna i Hercegovina je pasivno legitimirana za nezakonita zatvaranja civila za vrijeme rata ako je njen organ u vršenju svojih funkcija ili u vezi s tim vršenjem počinio štetu. Za nastalu štetu u ratnom periodu predstoji solidarna odgovornost države Bosne i Hercegovine i entiteta.", bez dodatnog obrazloženja.

15. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjene povrede odredaba parničnog postupka, dajući za tu odluku iste razloge navedene u osporenoj presudi, naglasivši da nije prekršio pravo na pravično suđenje. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nisu prekršena prava na koja se apelantica poziva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u presudi od 26. juna 2014. godine jer smatra da ocjena dokaza i primjena prava nije bila proizvoljna, te da tom odlukom apelantici nisu uskraćena ni ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužioci su naveli da u provedenom postupku nije došlo do povrede Ustava BiH, kao ni do povrede prava propisanih Evropskom konvencijom, pa samim tim nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i imovinu. Činjenica je da je apelantica u toku prvostepenog postupka propustila izjaviti materijalnopravni prigovor zastare potraživanja, koji se ne može izjaviti u žalbi i žalbenom postupku, niti u postupku po vanrednom pravnom sredstvu – reviziji. Samim tim, ukoliko je neko onemogućio raspravljanje, to je sama apelantica propuštanjem isticanja navedenog prigovora, koju okolnost je sud pravilno utvrdio.

V. Relevantni propisi


18. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član I
Bosna i Hercegovina

1. Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. [...]

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

1. Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. [...]

3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život. [...]

19. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2)
(Oružane snage)

(2) Oružane snage sastoje se iz rodova organiziranih po sistemu pukova. Postoje tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču. Oni nemaju operativna ni administrativna ovlaštenja.

Član 72. st. 2. i 3.
(Prijenos drugih prava i obaveza)

(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu s članom 73. ovog Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006.

(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.

20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172.


(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

Potraživanje naknade štete

Član 376.


(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom

Član 377.


(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarevanja zahteva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarevanja.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 111963 16 Rev od 24. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelantica organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.

28. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio odredbe člana 72. stav 2. Zakona o odbrani kada je zaključio da je apelantica pasivno legitimirana u konkretnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

30. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetima br. AP 249/15, AP 2106/16 i AP 2337/17. Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima ispitivao apelacije tužilaca podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi da im apelantica nadoknadi štetu nastalu prije 1. januara 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 249/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 249/15 od 30. novembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Mostar podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci, u postupku u kojem se apelantica pojavljuje u ulozi drugotužene. U presudi osporenoj navedenom apelacijom Viši privredni sud u Banjoj Luci je, između ostalog, istakao: "[...] da je prvostepeni sud pravilno odlučio da drugotužena [apelantica] nije pasivno legitimirana, pozivajući se na odredbu člana 72. Zakona o odbrani, što prihvata i ovaj sud, zbog toga što se potraživanje odnosi na štetu koja je pričinjena na vjerskim objektima 1992. godine, a navedenom odredbom zakona koji je stupio na snagu 28. decembra 2005. godine propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine, što potvrđuje zaključak prvostepenog suda da drugotužena nije pasivno legitimirana [...]. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji u kojoj su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete [...]".

31. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2106/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2106/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju B. H. podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u postupku u kojem se apelantica pojavljuje u ulozi tužene. U tom predmetu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, između ostalog, istakao: "[...] da je suprotno zaključku nižestepenih sudova osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani [apelantice]". Dalje je istaknuto: "U okviru reforme odbrane 2005. godine [...], donijet je Zakon o odbrani (stupio na pravnu snagu 28. decembra 2005. g.) u kojem je navedeno (član 2. stav 2) da se oružane snage sastoje od 'tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potječu' (Armija RBiH, HVO i Vojska RS). Članom 72. stav 2. pod naslovom Prijenos drugih prava i obaveza propisano je da 'entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine'. Imajući u vidu da se radi o šteti koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o odbrani (28. decembar 2005. godine), te kako Ministarstvo odbrane BiH nije preuzelo dugove i obaveze nastale do 1. januara 2006. godine, po mišljenju Vrhovnog suda, osnovan je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. [...]". Ispitujući apelacione navode u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: "Vrhovni sud je svoju odluku o pasivnoj legitimaciji u suštini zasnovao na odredbi člana I/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i odredbi člana 72. stav 2. Zakona o odbrani (koji je stupio na pravnu snagu 28. decembra 2005. godine), prema kojem su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Stoga, kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1. januara 2006. godine, proizlazi da za nju nije odgovorna tužena, već entitetske vlade. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Vrhovni sud dao argumentirane razloge zbog čega tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari i to svoje stanovište zasnovao na materijalnopravnim propisima u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost na način na koji apelant ukazuje u apelaciji [...]".

32. Konačno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2337/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2337/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, u postupku u kojem je apelantica također bila tužena. U tom predmetu, Kantonalni sud u Tuzli je, između ostalog, istakao: "[...] članom 72. stav 2. [Zakona o odbrani] propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Kantonalni sud je zaključio da su neprihvatljivi apelantovi prigovori kojima se nastoji osporiti zaključak prvostepenog suda da tužena država Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari [...]. Ispitujući apelacione navode u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda [...]".

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji konzistentan stav redovnih sudova, uključujući i Vrhovni sud, o tome da apelantica nije pasivno legitimirana za obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastale do 1. januara 2006. godine, kako to propisuje odredba člana 72. stav 2. Zakona o odbrani, što uključuje i naknadu nematerijalne štete koja je nastala tokom rata. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je takav stav zasnovan na stanovištu Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 24. oktobra 2011. godine. Osim toga, kako je već navedeno, to je stav koji Ustavni sud dosljedno primjenjuje u svojim odlukama, koji i Vrhovni sud primjenjuje u nekim odlukama, čak i nakon promjene stava Građanskog odjeljenja iz 2014. godine (vidi već spomenutu odluku Vrhovnog suda koja je donesena 2016. godine i u odnosu na koju je Ustavni sud odlučivao u predmetu broj AP 2106/16, tačka 31. ove odluke).

34. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka zasnovana, između ostalog, i na novom, izmijenjenom stavu zauzetom na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 10. aprila 2014. godine, prema kojem je država Bosna i Hercegovina, odnosno u konkretnom slučaju apelantica, odgovorna za štetu nastalu u toku rata iz razloga koji su identični razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da Evropski sud ukazuje da promjena dosljedne sudske prakse nije neophodno suprotna pravilnom funkcioniranju pravosuđa zato što "propust da se održi dinamičan i evolutivni pristup može voditi riziku da se spriječe promjene i napredak". To znači da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke, što podrazumijeva razvoj sudske prakse, ali odstupanja od dosljedne sudske prakse moraju biti objektivno i razumno opravdana i objašnjena, odnosno to odstupanje mora biti zasnovano na principima pravne sigurnosti i imati čvrst osnov u zakonu i Ustavu. U takvom slučaju postojanje dosljedne sudske prakse mora se uzeti u obzir kada se procjenjuje "kakvo i koliko će se obrazloženje dati u određenom predmetu". Naime, da bi u takvom slučaju bilo ispoštovano pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje kao bitni element sadrži i pravo na obrazloženu odluku, Evropski sud ističe da je potrebno detaljno obrazložiti razloge koji su doveli do zauzimanja drugačijeg pravnog stava (vidi Evropski sud, Atanasovski protiv Makedonije, presuda od 14. januara 2010. godine, predstavka broj 36815/03, tačka 38. sa daljnjim referencama). Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Jureša protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Jureša protiv Hrvatske, aplikacija broj 24079/11) naveo da pri odstupanju od utvrđene sudske prakse radi poštovanja načela pravne sigurnosti u skladu s vladavinom prava sudovi moraju jasno obrazložiti svoje odluke u mjeri u kojoj će omogućiti budućim tužiocima da razumno predvide kako bi nove pravne promjene mogle utjecati na njihov predmet (vidi Tripcovici protiv Crne Gore, aplikacija broj 80104/13, C. R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 20190/92 i Gorou protiv Grčke (broj 2) [VV], aplikacija broj 12686/03). Dakle, već uspostavljena i dosljedna sudska praksa nameće obavezu sudovima da daju detaljnije obrazloženje razloga koji su ih naveli da tu praksu promijene, kako bi ispoštovali pravo na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u osporenoj presudi Vrhovnog suda, ali i u prvostepenoj presudi koju je Vrhovni sud potvrdio u odnosu na sporno pitanje, u potpunosti izostali razlozi i obrazloženje zbog kojih su Općinski i Vrhovni sud, ali i Građansko odjeljenje Vrhovnog suda promijenili stav o postojanju pasivne legitimacije kod apelantice u ovakvim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u međuvremenu, dakle od 2011. godine (kada je Vrhovni sud zauzeo stav da apelantica nije pasivno legitimirana) do 2014. godine (kada je isti sud zauzeo stav da apelantica jeste pasivno legitimirana) nije došlo ni do kakvih društvenih promjena, evolucije društvenih odnosa ili promjene zakonodavstva ili Ustava BiH, što bi u konačnici bio pravni osnov za promjenu stava redovnih sudova u pogledu apelanticine pasivne legitimacije.

36. Stoga, imajući u vidu konzistentan stav redovnih sudova i Ustavnog suda iz kojeg proizlazi da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je isticala apelantica u postupcima koje su tužioci pokretali protiv apelantice radi naknade štete proistekle iz rata, koji je bio zasnovan na Zakonu o odbrani i Ustavu BiH, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke nije ponudio razloge koji su doveli do promjene sudske prakse budući da se u konkretnom slučaju, u međuvremenu, nije desila nikakva društvena promjena, niti evolucija društvenih odnosa na osnovu kojih bi Vrhovni sud imao uporište za promjenu ranijeg pravnog stava (da apelantica nije pasivno legitimirana). Osim toga, Vrhovni sud nije obrazložio ni zbog čega se odluke tog suda o istom pitanju razlikuju nakon promjene stava Građanskog odjeljenja 2014. godine, tako da se u nekim predmetima smatra da apelantica, odnosno Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimirana, a u drugim, kao što je konkretan predmet, smatra da jeste pasivno legitimirana.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na obrazloženu odluku koje čini neodvojiv dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu


38. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak


39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su u osporenoj presudi Vrhovnog suda i u potvrđenom dijelu presude Općinskog suda izostali razlozi i obrazloženje zbog kojih su ti sudovi odstupili od dosljedne sudske prakse u vezi s nedostatkom pasivne legitimacije kod apelantice za naknadu štete proistekle iz rata, zatim obrazloženje Vrhovnog suda o tome zašto je promijenjen stav Građanskog odjeljenja iz 2011. godine prema kojem apelantica nije pasivno legitimirana da tužiocima nadoknadi štetu proisteklu iz rata, posebno imajući u vidu da u međuvremenu nije došlo ni do kakvih društvenih promjena, evolucije društvenih odnosa ili promjene zakonodavstva ili Ustava BiH, te zato što nije obrazloženo zbog čega čak i sam Vrhovni sud donosi različite odluke o istom pitanju nakon promjene prakse iz 2014. godine.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!