Službeni glasnik BiH, broj 27/11

na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1150/10, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija M. R.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na razloge za određivanje i produženje pritvora, iz člana 197. stav 1.a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, određenog Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine, kao i rješenjima Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine, kao i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c., kao i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine, kao i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani kriminal i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine, broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. aprila 2010 godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 1150/10, protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-10-000 009-p od 29. marta 2010. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje pobijanih rješenja, jer sud o žalbi protiv prvostepenog rješenja nije odlučio u zakonom propisanom roku, zbog čega je apelant trebao biti pušten iz pritvora.

2. Apelant je 7. maja 2010. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP 1608/10, protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine i Rješenja Okružnog suda broj 011-0-KV-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine. Apelant je, opet, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Okružnom sudu da preispita svoju odluku te utvrdi koji su to razlozi za produženje pritvora, navodeći svaki dokaz koji treba obezbijediti, kao i da utvrdi da li je pritvor trajao razumno vrijeme i da se umjesto pritvora primijeni blaža mjera.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) zatraženo je 16. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1150/10.

4. Odgovor na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo 26. aprila 2010. godine, a Okružni sud 26. aprila 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju broj AP 1150/10 dostavljeni su apelantu 24. maja 2010. godine.

6. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1150/10 od 28. aprila 2010. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 7. juna 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1608/10.

8. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 14. juna 2010. godine.

9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju broj AP 1608/10 Vrhovnog i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 16. juna 2010. godine.

10. S obzirom na to da apelacije br. AP 1150/10 i AP 1608/10 ukazuju na isti činjenični i pravni supstrat, te da je riječ o istoj stranci u redovnom postupku, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1150/10.

III. Činjenično stanje


11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Određivanje mjere pritvora u trajanju od 30 dana


12. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine apelantu je, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog djela ili ovlaštenja u podstrekavanju i pomaganju iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS, u vezi s čl. 24. i 25. istog zakona i krivičnim djelom manipulacije cijena i širenja lažnih informacija iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tač. a) i b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 92/06), određen pritvor zbog pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) Zakona o krivičnom postupku - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP RS) u trajanju najduže do mjesec dana, počevši od 23. marta 2010. godine u 10,00 sati, kao dana i časa lišavanja slobode, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 23. aprila 2010. godine do 10,00 sati.

13. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, nakon obrazloženog prijedloga za određivanje pritvora koji je podnijelo tužilaštvo pod brojem KT-ST-11/10 od 24. marta 2010. godine, sudija za prethodni postupak Okružnog suda donio rješenje o određivanju pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim licima, protiv kojih tužilaštvo vodi istragu, da su počinili krivična djela pobliže označena izrekom ovog rješenja. Prijedlog tužilaštva je obrazložen postojanjem osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni, u periodu od 1. aprila 2009. godine do 13. augusta 2009. godine, kao pripadnici zločinačkog udruženja (s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi članovima udruženja koje je organizirano radi izvršenja krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, te manipulacija cijenama i širenja lažnih informacija na štetu preduzeća "Medicinska elektronika" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: "Medicinska elektronika"), imali zadatak da izvrše manipulacije u cijenama na tržištu hartija od vrijednosti te da utiču na smanjenje cijene akcija preduzeća "Medicinska elektronika", sve radi nezakonitog pribavljanja 34,95% akcija preduzeća "Medicinska elektronika" iz portfelja akcijskog fonda i fonda za restituciju Republike Srpske, kojima je upravljala Investiciona razvojna banka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: IRB RS). U obrazloženju za određivanje pritvora naglašeno je da su zločinačko udruženje činili: Ž. K. u svojstvu direktora preduzeća "Medicinska elektronika", B. G. u svojstvu direktora IRB RS-a, D. C. u svojstvu rukovodioca odjeljenja za upravljanje portfeljem hartija od vrijednosti IRB RS-a i člana Nadzornog odbora preduzeća "Medicinska elektronika", N. B. u svojstvu rukovodioca odjeljenja za plasmane privredi u Sektoru za plasmane IRB RS-a i člana Upravnog odbora preduzeća "Medicinska elektronika", te apelant kao direktor preduzeća "Grand Trade" d.o.o. Banja Luka. Okružni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, kako je to opisano u činjeničnom opisu naredbe za provođenje istrage tužilaštva od 24. marta 2010. godine. U vezi sa postojanjem zakonskih uvjeta za određivanje pritvora apelantu, Okružni sud je ocijenio da je opravdan pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tač. a) i b) ZKP RS-a, jer je, kako to stoji u naredbi tužilaštva a što ni sam apelant ne spori, apelant državljanin Republike Srbije gdje ima imovinu (nekretnine), a s obzirom na težinu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, za što je predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina za krivično djelo iz člana 383.a) stav 2. KZ RS, zatim kazna zatvora od dvije do 10 godina za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. i čl. 24. i 25. KZ RS (jer se izvršilac može kazniti kao da je to krivično djelo sam učinio), to sve predstavlja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega, pogotovo kod činjenice da apelant s pasošem Republike Srbije bez problema može napustiti i tu teritoriju. Okružni sud je obrazložio da postoji i pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka b) (zbog bojazni uticanja na svjedoke i mogućnosti ometanja krivičnog postupaka, kao i činjenice da tužilaštvo tek treba da utvrdi identitet uprave IRB RS-a koji su 13. augusta 2009. godine prisustvovali sjednici IRB RS-a) jer iz naredbe za provođenje istrage tužilaštva proizlazi da je u daljnjem toku istrage potrebno saslušati 30 svjedoka na okolnost prodaje akcija preduzeća "Medicinska elektronika" po cijeni od 0,05 KM po akciji, te na okolnost dobijanja novčane naknade za vrijednost akcija mimo berze. Prema navedenom, apelantu i ostalim osumnjičenim je određen pritvor na osnovu člana 199. stav 1. ZKP-a.

14. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 011-0-Kv-10-000 009-P od 29. marta 2010. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 24. marta 2010. godine, dok je uvažavanjem žalbe tužilaštva preinačilo rješenje Okružnog suda od 24. marta 2010. godine, tako da je apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor i po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKP RS-a. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, ispitujući rješenje od 24. marta 2010. godine u dijelu koji se osporava žalbom tužilaštva i uvidom u priloge spisa, utvrdio da je žalba tužilaštva osnovana, te da je neprihvatljiv zaključak ovog suda u pogledu nepostojanja objektivnih uvjeta za određivanje pritvora apelantu po pritvorskom osnovu iz tačke g) stava 1. člana 197. ZKP RS-a (puštanje na slobodu rezultiralo bi stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda), jer se za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret može izreći kazna zatvora deset godina i više, čime je po ocjeni ovog suda svakako ispunjen i objektivni uvjet za određivanje pritvora i po navedenom pritvorskom osnovu. Sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da se pobijano rješenje zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kojim apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i zbog nepostojanja posebnih pritvorskih osnova u konkretnom slučaju. Suprotno apelantovim tvrdnjama zaključeno je da su sudovi, u osporenom rješenju, dali iscrpno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, a koje u cijelosti kao pravilno prihvata i vijeće ovog suda. Također, vijeće je zaključilo da će se u daljnjem toku istrage detaljno konkretizirati uloga svakog od osumnjičenih u izvršenju ovih krivičnih djela, a što i jeste smisao istrage. Vijeće ovog suda je dalje odbilo kao neosnovane apelantove žalbene navode u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz tač. a) i b) stava 1. člana 197. ZKP RS-a, jer zaključke u pobijanom rješenju o osnovanosti posebnih pritvorskih razloga u cijelosti kao pravilne prihvata i ovo vijeće. Iz navedenih razloga vijeće Okružnog suda je na osnovu člana 336. stav 3. ZKP RS-a donijelo odluku kao u izreci ovog rješenja.

Produženje mjere pritvora za 60 dana


15. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine produžilo pritvor apelantu i ostalim osumnjičenim koji je prvobitno određen rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 24. marta 2010. godine, koje je potvrđeno odlukom tog suda od 29. marta 2010. godine za još dva mjeseca, tako da po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 23. juna 2010. godine.

16. U obrazloženju rješenja Okružnog suda od 22. aprila 2010. godine navedeno je da je tužilaštvo 16. aprila 2010. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383.a) stav 2, u vezi s članom 347. stav 4. KZ RS-a za još dva mjeseca, i to apelantu iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tač. a), b) i g). Uz prijedlog za produženje pritvora priloženi su dokazi prikupljeni u fazi istrage: iskazi osumnjičenih kao svjedoka, iskazi brojnih saslušanih svjedoka, iz čega je, prema navodima tužilaštva, proizlazilo da je apelant pribavio imovinsku korist koja se ogleda u razlici tržišne vrijednosti akcija preduzeća "Medicinska elektronika" na dan 1. aprila 2009. godine u iznosu ne manjem od 1.303.984,51 KM.

17. Vijeće Okružnog suda je prihvatilo prijedlog tužilaštva o postojanju posebnih pritvorskih razloga u vezi s apelantom, u pogledu pritvorskog osnova propisanog članom 197. stav 1. tačka a) ZKP-a RS-a, jer je kao nespornu činjenicu utvrdilo da apelant pored državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Srbije, gdje posjeduje nekretnine, tj. kuću u mjestu Čelarevo kod Novog Sada, te da posjeduje pasoš Republike Srbije. Također, činjenica da je za apelanta proširena istraga ukazuje da za njega egzistira pritvorski osnov iz tačke a) stav 1. člana 197. ZKP RS-a, jer postoji opasnost od njegovog bijega.

18. Okružni sud je dalje zaključio da za apelanta i dalje egzistira pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS-a, s obzirom na način izvršenja i težinu krivičnog djela koje mu se kao osumnjičenom stavlja na teret, a s obzirom na činjenicu da je u ovom predmetu istraga proširena, pa postoji osnovana sumnja da bi apelant boravkom na slobodi mogao da sakrije, uništi, falsifikuje ili izmijeni dokaze iz kojih proizlaze radnje izvršenja krivičnog djela, kao i da bi boravkom na slobodi mogao utiče na svjedoke. Naime, osumnjičeni N. B. u svom iskazu, iznoseći svoju odbranu u svojstvu osumnjičenog, direktno i neposredno tereti apelanta i ostale osumnjičene za izvršenje predmetnog krivičnog djela, pa ova činjenica predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi ostali osumnjičeni i apelant boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticanjem na N. B., u smislu da promijeni svoj iskaz ili da ga prilagodi odbrani apelanta i ostalih osumnjičenih. Također, iz iskaza osumnjičenog V. M. proizlazi da ga je apelant već kontaktirao, "da mu je uručio poklon i obećao radno mjesto u svom preduzeću kada ovaj to poželi" što također ukazuje na apelantovu spremnost da na slobodi utiče na svjedoke i druge osumnjičene. Osim toga, uvidom u listing apelantovih telefonskih poziva proizlazi da je već pozivao pojedine članove IRB RS-a na koje je također istraga proširena, što jasno ukazuje da je apelant s pojedinim članovima IRB RS-a bio u kontaktu i u vrijeme kada je na sjednici IRB RS-a prihvaćena njegova ponuda za preuzimanje akcija preduzeća "Medicinska elektronika", te da su radnje izvršenja krivičnog djela koje mu se stavljaju na teret i radnje izvršenja krivičnog djela koje se stavljaju na teret osumnjičenim članovima uprave IRB RS-a usko povezane, a što također ukazuje da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na osumnjičene članove IRB RS-a, u čemu se stiče osnov za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim po tački b) stav 1. člana 197. ZKP RS-a.

19. Konačno, kad je u pitanju pritvorski osnov iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP RS-a, prema ocjeni vijeća egzistiraju vanredne okolnosti koje krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret čine posebno teškim, te bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Tako su se, zbog nemogućnosti radnika da uđu u krug preduzeća i na svoja radna mjesta, krajem januara i početkom februara 2010. godine u više navrata javno okupljali radnici "Medicinske elektronike" i "Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite". Bili su to organizirani protesti u kojima je i policija bila prisiljena da intervenira. Naime, došlo je do uznemiravanja radnika i njihovih porodica, kao i lica koja su u toj ustanovi ostvarivala zdravstvenu zaštitu, ali i šire javnosti. Na ovaj način su radnici "Medicinske elektronike" i njihove porodice dovedeni u nezavidnu socijalnu situaciju, pa stoga postoji opravdana bojazan da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih, koji su osumnjičeni da su direktno doprinijeli toj situaciji, imalo za posljedicu revolt i protest radnika ovog preduzeća, u čemu se stiče osnov za pritvor iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP RS-a.

20. Prema tome, vijeće Okružnog suda smatra opravdanim produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim za još dva mjeseca, cijeneći obim i složenost istrage kao i radnje koje tužilaštvo planira preduzeti, konstatirajući da se time neće dovesti u pitanje poštivanje obaveza iz člana 196. stav 4. ZKP RS-a i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

21. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-09-000 012-p.

22. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode u vezi sa zakonitošću pobijanog rješenja, zaključivši da su oni istaknuti paušalno, pa ih sud nije mogao ispitati na osnovu takvog paušalnog prigovora pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja. U odnosu na apelantove navode kojima se, po ocjeni suda, pokušalo dovesti u sumnju pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja po kojem postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela za koja se protiv njega vodi istraga, ovaj sud je cijenio da je takav zaključak pravilan, zbog toga što obrazloženje pobijanog rješenja ukazuje na to iz kojih dokaza ta osnovana sumnja proizlazi, pri čemu je analiziran sadržaj tih dokaza i šta iz njih, u pogledu potvrđivanja osnovane sumnje, proizlazi.

23. Vrhovni sud je dalje ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu postojanja posebnih razloga za produžavanje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a, jer smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, zbog toga što apelant pored državljanstva BiH ima i državljanstvo Republike Srbije, posjeduje nepokretnu imovinu u Republici Srbiji i pasoš Republike Srbije, te s obzirom da je u odnosu na njega proširena istraga, sve ukazuje da postoji opasnost od njegovog bijega. Prema tome, analizom apelantovih prigovora, Vrhovni sud smatra da apelant niti jednim od navoda žalbe ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka da postoji opasnosti od bijega, isticanjem činjenice da je porodični čovjek, poslovno vezan za svoje prebivalište i da se svrha, umjesto određivanja pritvora po ovom osnovu, mogla ostvariti i mjerama zabrane uz oduzimanje putnih isprava i lične karte. Imajući u vidu težinu krivičnog djela zbog kojeg se protiv apelanta vodi istraga, kao i navedene činjenice sadržane u pobijanom rješenju, Vrhovni sud zaključuje da se apelantovim žalbenim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka pobijanog rješenja u dijelu koji se odnosi na opasnost od bijega i u tome sadržanog razloga za produženje pritvora po osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a.

24. Ovaj sud, također, smatra da je pravilan zaključak iz pobijanog rješenja o razlozima za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP RS-a, zbog toga što je prvostepeni sud pravilno naveo razloge u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, dajući za takav zaključak sveobuhvatne i valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dalje, sud smatra neosnovanim žalbene navode apelanta da ne postoje razlozi za pritvor po osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS-a, zbog toga što se po ocjeni Vrhovnog suda pod vanrednim okolnostima u smislu navedene odredbe zakona imaju smatrati posebne okolnosti izvedene iz težine načina izvršenja krivičnog djela ili posljedice, kako to pravilno nalazi prvostepeni sud. Žalbe također pogrešno prenaglašavaju i pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost činjenice o ispoljenim protestima radnika, što uz naglašavanje posebne težine krivičnog djela, kao i vanrednih okolnosti, samo dodatno pojačava zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda ukoliko bi se apelant i ostali osumnjičeni našli na slobodi. Isto tako, Vrhovni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je pobijanim rješenjem povrijeđena odredba člana 196. stav 4. ZKP RS-a, kojom je propisana obaveza svih organa da postupaju sa posebnom hitnošću u situaciji kada se osumnjičeni nalazi u pritvoru, jer razlozi koji su navedeni u obrazloženju zaključka pobijanog rješenja o produženju pritvora, težina krivičnih djela za koje se vodi istraga, činjenica da je istraga proširena na apelanta i na druga lica, kao i druge radnje u potpunosti opravdavaju odluku o produženju pritvora apelantu za još dva mjeseca.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije

25. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c., te člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

26. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer kako ističe odredbe ZKP-? ne propisuju razloge navedene u obrazloženju pobijanih rješenja kao razloge za određivanje pritvora. U vezi s povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelant navodi da pobijana rješenja ne daju razloge iz kojih se može osnovano zaključiti da će ometati istragu uticanjem na svjedoke. U vezi s razlozima za određivanje pritvora apelant, u suštini, osporava postojanje osnovane sumnje za određivanje pritvora. Dalje, apelant navodi da mu prije određivanja mjere pritvora nisu predočeni dokazi kojim je tužilaštvo raspolagalo i na kojima je zasnivalo svoj prijedlog za određivanje pritvora i koje je prezentiralo sudu s ciljem da opravda svoj prijedlog, te da se zbog toga o tim dokazima nije mogao izjasniti. Također, apelant navodi da je sud o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja kojim mu je određen pritvor odlučio nakon isteka roka od 48 sati za odlučivanje o žalbi, koji je propisan odredbama ZKP-a.

27. Apelant dalje naglašava da okolnost da neko lice ima dvojno državljanstvo ne ukazuje na opasnost od bijega, jer je izjavio da je spreman da se odazove svakom pozivu suda i na taj način je pokazao i dokazao da nema namjeru da bježi. Oduzimanjem putnih isprava bi se, kako navodi, postigla svrha i otklonila ta sumnja od njegovog bijega. Apelant osporava razlog za produžavanje pritvora koji se zasniva na postojanju opasnosti od falsificiranja dokaza, te uništavanja i sakrivanja drugih tragova važnih za vođenje ovog postupka, jer smatra da sud ne obrazlaže o kojim dokazima se radi, kao i da bi njegovo puštanje na slobodu uticalo na svjedoke, jer smatra da listing telefonskih poziva nije dokaz da je bilo razgovora između lica koja sud navodi i da su telefone koristila lica koja posjeduju telefonske brojeve navedene u listingu.

28. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 196. stav 4. ZKP RS-a zato što mu je pritvor produžen zbog saslušanja 27 svjedoka, da je do sada saslušano svega 10 svjedoka, te da je ovakav način rada suda protivan navedenoj odredbi zakona. Kao razlog za produženje pritvora navedeno je i proširenje istrage u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, a tužilaštvo, kako apelant navodi, nije dokazalo da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se proširenjem istrage stavlja na teret. Također smatra da sud nije konkretizirao činjenice koje ukazuju da je lično ili preko drugih osoba pokušao uticati na svjedoke, što po njegovom sudu rješenje u tom dijelu čini neosnovanim.

29. Za postojanje pritvorskog osnova zbog vanrednih okolnosti koje su nastale kao posljedica izvršenja krivičnog djela, apelant smatra da sud nije utvrdio da postoje te vanredne okolnosti koje onemogućavaju funkcioniranje državnih organa i da bi njegovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom narušavanja javnog reda.

30. U vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek apelant tvrdi da se sud nije izjasnio o njegovim navodima iz žalbe i razlozima zbog kojih nisu prihvaćeni ti navodi.

b) Odgovor na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenim rješenjima, jer je za svoju odluku o određivanju pritvora dao dovoljno razloga a da pri tome nije povrijedio apelantova prava. Osim toga, smatra da se činjenice i razlozi koje apelant navodi u apelaciji ne mogu smatrati činjenicama kojima mu se povređuju prava garantirana Ustavom i Evropskom konvencijom.

32. U odgovoru na apelaciju tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani, da je prijedlog za određivanje pritvora imao dovoljno osnova da sud zaključi da postoje pritvorski osnovi, te da je sud odluku o određivanju pritvora apelantu donio na osnovu sveobuhvatne analize dokaza na kojima se zasniva. S tim u vezi smatra da je apelacija neosnovana, odnosno da postupanjem tužilaštva i suda nisu prekršena apelantova prava na zakonito lišavanje slobode kao i ostala prava koja apelant navodi u apelaciji.

33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da apelantove prigovore sadržane u apelaciji smatra neosnovanim, te da u svemu ostaje kod razloga iz rješenja.

V. Relevantni propisi


34. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04 i 115/04) relevantne odredbe glase:

Član 196.
Opšte odredbe


(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.

(7) Protiv riješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena.

(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 197.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI. Dopustivost


35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije


37. Apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporeno rješenje ne predstavlja odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

39. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 13. Evropske konvencije


40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 110 od 29. aprila 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

41. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


43. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(�)

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenj? slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

44. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode koje se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produžavanju pritvora i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivična djela za koja se tereti, što je i opći uvjet za određivanje i produžavanje pritvora, da pobijana rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na mogućnost njegovog bijega, utemeljene na činjenici da posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u Republici Srbiji, da bi ukoliko se nađe na slobodi ometao istragu uticanjem na svjedoke, falsificiranjem, uništavanjem i sakrivanjem dokaza, te da ne postoji pritvorski osnov zbog tzv. vanrednih okolnosti nastalih kao posljedica navodnog izvršenja predmetnog krivičnog djela. Osim toga, apelant se žali da mu prije određivanja mjere pritvora nisu predočeni dokazi kojima je tužilaštvo raspolagalo i koje je prezentiralo sudu s ciljem da opravda prijedlog za određivanje pritvora i da se o tim dokazima nije mogao izjasniti, kao i da je Okružni sud o žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja kojim mu je određen pritvor odlučio nakon isteka roka od 48 sati, koji je propisan odredbama ZKP RS-a. Također smatra da sud nije imao zakonski osnov da mu pritvor produži za još dva mjeseca i da Vrhovni sud nije u zakonom predviđenom roku odlučio o žalbi na rješenje o produženju pritvora.

45. Ustavni sud naglašava da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ...u skladu s nacionalnim pravom... koje uz to mora biti usklađeno i sa standardima utvrđenim članom 5. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud također ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije. Da bi lišavanje slobode bilo "zakonito" u smislu navedenog člana ono treba obuhvatati podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

47. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje pritvora apelantu kao i prijedlog tužilaštva, zaključio da su ispunjeni posebni zakonski uvjeti za određivanje pritvora apelantu iz člana 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKP RS-a. Ustavni sud naglašava da se u daljem dijelu obrazloženja neće baviti ispitivanjem postojanja općih razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKP RS-a, s obzirom da Ustavni sud smatra da nesporno postojanje naredbe za provođenje istrage, u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, dovoljno ukazuje da postoje opći razlozi za određivanje apelantovog pritvora, te će se, u nastavku, ograničiti na ispitivanje postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKP RS-a.

Određivanje i produženje pritvora na osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a u odnosu na član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije


48. U vezi s postojanjem razloga za određivanje pritvora na osnovu odredbi člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a, Ustavni sud ističe da činjenica da apelant posjeduje pasoš Republike Srbije, odnosno da ima dvojno državljanstvo, da posjeduje nekretnine-kuću u Republici Srbiji, sama po sebi ne može biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice, koje posjeduje državljanstvo susjedne države te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini. Analizirajući razloge i okolnosti na osnovu kojih je apelantu određen i produžen pritvor po navedenoj osnovi, Ustavni sud primjećuje da Okružni sud pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a ničim nije dokazao, odnosno da nije dao bilo kakve razloge da postoje okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da apelant ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, osim paušalnih navoda da apelant posjeduje dvojno državljanstvo (BiH i R Srbija) te da sa pasošem Republike Srbije bez problema može napustiti teritoriju te države. Prema tome, Ustavni sud smatra da se Okružni sud proizvoljno pozvao na postojanje razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a, jer u konkretnom slučaju ne postoji bilo kakvo obrazloženje koje bi ukazivalo da postoji apelantova namjera ili sklonost ka bježanju, odnosno izbjegavanju pravde. Navedene nedostatke iz rješenja Okružnog suda nije otklonio ni Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj žalbi.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u odnosu na razloge za određivanje pritvora, koji su osporenim rješenjima određeni na osnovu člana 197. stav 1. tačka c) ZKP RS-a (opasnost od bjekstva).

Određivanje i produženje pritvora na osnovu člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS-a u odnosu na ostale aspekte člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije


50. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljeg produžetka apelantovog pritvora neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje odnosno dalje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) "rizik od prikrivanja dokaza" (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) "ozbiljnost prekršaja" (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) "implicitna opasnost utjecaja na svjedoke" (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) "opasnost od dosluha (dogovora)" (vidi presudu u predmetu B protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) "rizik od pritiska na svjedoke" (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine), i f) "očuvanje javnog reda" (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora sadržani u odredbama člana 197. stav 1. tač. a), b) v) i g) ZKP RS-a.

51. Okružni sud je, obrazlažući postojanje razloga za određivanje pritvora na osnovu člana 197. stav 1. tačka b) (ometanje istrage uticanjem na svjedoke) naglasio kako je utvrđeno da je apelant već pozivao pojedine članove IRB RS-a, dok su radnje izvršenja krivičnog djela koje se stavljaju na teret apelantu i radnje izvršenja krivičnog djela koje se stavljaju na teret osumnjičenim članovima IRB RS-a usko povezane, što sve ukazuje da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na osumnjičene članove IRB RS-a. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je argumentirano obrazložio da je osumnjičeni N. B. u svom iskazu, iznoseći svoju odbranu u svojstvu osumnjičenog, direktno i neposredno teretio apelanta i ostale osumnjičene za izvršenje predmetnog krivičnog djela, pa ova činjenica predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na N. B., u smislu da ovaj svjedok promijeni svoj iskaz ili da ga prilagodi odbrani ostalih osumnjičenih. Osim toga, činjenica koja proizlazi iz iskaza osumnjičenog V. M., da ga je apelant već kontaktirao, da mu je uručio poklon i obećao radno mjesto u svom preduzeću kada ovaj to poželi, također ukazuje na apelantovu spremnost da na slobodi utiče na svjedoke i druge osumnjičene, što sve, po ocjeni Ustavnog suda, ukazuje da postoje valjani i opravdani razlozi za određivanje i produžavanje pritvora.

52. Kad je u pitanju pritvorski osnov iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP RS-a, Okružni sud je obrazložio, na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da egzistiraju vanredne okolnosti koje krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret čine posebno teškim, te da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, zbog toga što su se dogodila javna okupljanja radnika "Medicinske elektronike", odnosno organizirani protesti, jer su njihove porodice dovedene u nezavidnu socijalnu situaciju, pa stoga postoji opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu, budući da se sumnjiče da su direktno doprinijeli toj situaciji, imalo za posljedicu revolt i protest radnika ovog preduzeća u čemu se stiče osnov za pritvor iz tačke g) stav 1. člana 197. ZKP RS-a. Ove razloge je potvrdio i Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj žalbi.

53. Stoga, Ustavni sud smatra da je određivanje apelantovog pritvora, na osnovu postojanja posebnih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS, u skladu s ostalim aspektima apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.

Određivanje i produženje pritvora u odnosu na standarde člana 5. stav 2. Evropske konvencije


54. Što se tiče apelantovih navoda da, u postupku kada mu je rješenjem Okružnog suda određen i produžen pritvor što je kasnije i potvrdio Vrhovni sud rješavajući o žalbi, nije bio upoznat s razlozima i dokazima na kojima je tužilaštvo zasnivalo prijedlog za određivanje pritvora, odnosno šta su osnovi sumnje i okolnosti koje mu se stavljaju na teret, Ustavni sud, uvidom u Zapisnik o saslušanju osumnjičenih na okolnost razloga zbog kojih se predlaže pritvor od 24. marta 2010. godine, zaključuje da je apelantu i njegovom braniocu prethodno dostavljen obrazložen prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora, s dokazima koje je tužilaštvo dostavilo i sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da je apelant bio upoznat sa razlozima i dokazima na kojima je tužilaštvo zasnivalo prijedlog za određivanje i produženje pritvora, odnosno šta su osnovi sumnje i okolnosti koje mu se stavljaju na teret. Stoga Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije.

Određivanje i produženje pritvora u odnosu na standarde člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije


55. Što se tiče apelantovog pozivanja na početak suđenja u razumnom roku, u postupku kada mu je rješenjima Okružnog suda određen i produžen pritvor a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda o apelantovoj žalbi, Ustavni sud naglašava da član 5. stav 3. Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast kao i da mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je nesporno da je apelant u konkretnom slučaju bio izveden pred sudiju za prethodni postupak, pred kojim je imao priliku dati svoju izjavu. Ustavni sud smatra da dužina konkretnog pritvora ne dovodi u pitanje poštivanje apelantovog prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, s obzirom da je pritvor određen i produžen u granicama koje su predviđene zakonom nakon zakonito provedene procedure, dok se istovremeno radi o složenom predmetu koji zahtijeva vođenje istrage u pogledu složenih pitanja kao što su manipulacije cijenama ili nezakonite berzanske transakcije, za što je nedvojbeno potrebno vrijeme. Osim toga, Ustavni sud ne može reći da je tužilaštvo bilo neaktivno u konkretnom slučaju, jer su u okviru prvobitno određenog pritvora, tj. u roku od 30 dana, saslušali 10 svjedoka, dok su naveli da im je za saslušanje ostalih 20 svjedoka kao i za izvođenje dodatnih istražnih radnji, s obzirom da je došlo do proširenja istrage, potrebno još 60 dana. Po mišljenju Ustavnog suda navedeno ne ukazuje da je prilikom određivanja i produžavanja pritvora bilo proizvoljnosti u radu Okružnog i Vrhovnog suda, koji produženje pritvora opravdavaju zaista racionalnim razlozima, te da stoga nije ni došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud će ispitati apelantove navode da su vijeća Okružnog i Vrhovnog suda, odlučujući o apelantovim žalbama izjavljenim protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora, odlučila nakon isteka roka od 48 sati (koji je propisan relevantnim odredbama ZKP RS-a), te da je zbog toga došlo do povrede člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

57. Navedena odredba Evropske konvencije daje pravo licu koje je lišeno slobode da izjavi žalbu kako bi sud ...u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode... Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o lišavanju slobode. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup sudu da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije su da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije.

58. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispoštovane sve garancije člana 5. stav 4. Apelant je imao pravo da izjavi žalbu protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora, koju su razmatrala vijeća Okružnog i Vrhovnog suda. U svim prilikama apelant je bio saslušan a imao je i stručnu pomoć branioca, dok su sudska vijeća o apelantovim žalbama rješavala u vrlo kratkim rokovima te nema bilo kakvih naznaka da je u tom dijelu došlo do kršenja relevantnih odredaba ZKP RS-a. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

59. Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjima o određivanju i produženju pritvora nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te u odnosu na ostale aspekte iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane članom 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


60. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud je mišljenja da ne treba ulaziti u ispitivanje takvih navoda, s obzirom da je apelant povredu prava na djelotvoran pravni lijek zasnivao na neuvažavanju njegove žalbe na rješenje o određivanju pritvora, koju je podnio na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a Ustavni sud je u ranijem dijelu odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, jer je određivanje i produžavanje pritvora samo zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u Republici Srbiji bilo proizvoljno u pogledu postojanja opravdanih i valjanih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a), jer redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje da postoji vjerovatnoća da apelant ima namjeru da bježi, odnosno da izbjegava eventualno suđenje u Bosni i Hercegovini.

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde iz člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije.

63. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nema osnova za razmatranje apelantovog ponovnog prijedloga za donošenje privremene mjere od 7. maja 2010. godine.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!