Službeni glasnik BiH, broj 84/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1453/19, rješavajući apelaciju Dragane Kajević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragane Kajević.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 026983 18 Rsž od 19. februara 2019. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragana Kajević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čajniča, koju zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijela je 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 026983 Rsž od 19. februara 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužene Općine Čajniče (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 13, odnosno 20. jula 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantica kao diplomirani strukovni ekonomista, počevši od 15. marta 2010. godine, kod tužene obavljala poslove i radne zadatke po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, i to na radnom mjestu stručnog saradnika za provođenje projekta rekonstrukcije i povratka i referenta za pristup informacijama u Odjeljenju za opću upravu kod tužene.

6. Uslijed racionalizacije radnih mjesta i smanjenja obima poslova, načelnik tužene je 3. aprila 2015. godine donio Izmjene i dopune Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u općinskoj upravi tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je apelanticino radno mjesto ukinuto i dio poslova je prenesen na drugo radno mjesto. Iz raspoloživih dokumenata (zapisnika sa glavne rasprave od 1. marta 2018. godine) proizlazi da navedeno radno mjesto u vrijeme odlučenja nije bilo ukinuto.

7. Apelantica je rješenjem tužene od 29. jula 2015. godine raspoređena na radno mjesto kafe kuharice.

8. Apelantica je zbog bolesti 26. maja 2016. godine pokrenula postupak za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

9. Rješenjem Fonda PIORS broj 1820.2522/16 od 5. jula 2016. godine odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, ali je istim rješenjem odlučeno da prava po osnovu smanjene radne sposobnosti apelantici osigurava poslodavac prema članu 54. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u). Iz rješenja proizlazi da apelantica ne može obavljati poslove radnog mjesta kafe kuharice, ali da s preostalom radnom sposobnošću može s punim radnim vremenom obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, bez prethodne prekvalifikacije ili dokvalifikacije.

10. Rješenjem načelnika tužene broj 01-120-4/16 od 1. augusta 2016. godine apelantici je utvrđen status neraspoređenog radnika koji može trajati najduže tri mjeseca.

11. Rješenjem Odbora za žalbe tužene broj 01/1-120-7/16 od 24. augusta 2016. godine poništeno je rješenje načelnika tužene iz prethodne tačke, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje zbog povrede odredaba Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o PIO-u.

12. U ponovnom postupku načelnik tužene Rješenjem broj 01-120-8/16 od 12. septembra 2016. godine apelantici ponovo utvrđuje status neraspoređenog radnika navodeći u obrazloženju da prema Pravilniku ne postoji radno mjesto na koje bi apelantica mogla biti raspoređena, a da odgovara njenoj stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti prema rješenju Fonda PIO, te da uslijed racionalizacije poslova ne postoji mogućnost otvaranja novog radnog mjesta.

13. Rješenjem Odbora za žalbe broj 01/1-120-10/16 od 21. oktobra 2016. godine apelanticina žalba je odbijena.

14. Nakon toga, načelnik tužene je donio Rješenje broj 01-112/17 od 20. januara 2017. godine kojim apelantici "kao neraspoređenom radniku zbog nemogućnosti pronalaska drugog radnog mjesta na koje bi bila raspoređena i samim tim se proglašava viškom" prestaje radni odnos sa danom 3. februar 2017. godine.

15. Rješenjem Odbora za žalbe tužene broj 01/1-02-2/17 od 6. marta 2017. godine poništeno je rješenje načelnika od 20. januara 2017. godine, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje budući da tužena nije ispoštovala zakonske procedure jer je u pitanju radnik sa smanjenom radnom sposobnošću, koju je utvrdio Fond PIORS.

16. U ponovnom postupku načelnik tužene je, pozivajući se na odredbe člana 179. stav (3) u vezi sa članom 185. stav 1. ZOR-a i na osnovu člana 59. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik RS" broj 97/16), te člana 150. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave ("Službeni glasnik RS" broj 97/16; u daljnjem tekstu: Zakon o službenicima), donio Rješenje broj 01-112-15/17 od 7. marta 2017. godine kojim je apelantici sa statusom neraspoređenog radnika prestao radni odnos sa danom 3. februar 2017. godine. U obrazloženju je navedeno da je načelnik tužene u ponovnom postupku iznova utvrdio da prilikom otpuštanja nije povrijeđen zakon jer prema Pravilniku ne postoji radno mjesto na koje bi apelantica bila raspoređena jer se radi na racionalizaciji radnih mjesta u općinskoj upravi i smanjenju broja zaposlenih radnika.

17. Rješenjem Odbora za žalbe broj 01/1-5/17 od 12. aprila 2017. godine odbijena je apelanticina žalba tako što je potvrđeno osporeno rješenje načelnika tužene. U obrazloženju je navedeno da je Odbor za žalbe na prvoj sjednici održanoj 29. marta 2017. godine i na drugoj sjednici održanoj 11. aprila 2017. godine nakon razmatranja svih činjenica i dokaza relevantnih za predmet i za donošenje pravilne odluke donio rješenje kojim se odbija žalba i potvrđuje rješenje načelnika tužene, bez dodatnog obrazloženja za takav stav.

18. Apelantica je iskoristila svoje pravo na pokretanje spora radi poništavanja spornih rješenja.

Parnični postupak

19. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 026983 16 Rs od 17. oktobra 2018. godine utvrđeno je da su nezakonita rješenja načelnika tužene od 12. septembra 2016. godine i Odbora za žalbe tužene od 21. oktobra 2016. godine kojima je apelantici s promijenjenom radnom sposobnošću utvrđen status neraspoređenog radnika Općinske uprave Čajniče, te su rješenja poništena. Istom presudom utvrđena je nezakonitost rješenja načelnika tužene od 7. marta 2017. godine i Odbora za žalbe od 12. aprila 2017. godine tužene kojima je apelantici s promijenjenom radnom sposobnošću prestao radni odnos sa danom 3. februar 2017. godine poslodavčevim otkazom ugovora o radu zbog nemogućnosti pronalaska radnog mjesta na koje bi apelantica bila raspoređena, te su rješenja poništena uz obavezivanje tužene na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

20. Nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji su taksativno pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Tokom postupka nije bilo sporno da je načelnik tužene donio rješenje kojim je apelantici utvrđen status neraspoređenog radnika i rješenje kojim joj je prestao radni odnos zbog nemogućnosti pronalaska drugog radnog mjesta na koje bi apelantica mogla biti raspoređena, što je sve potvrđeno rješenjima Odbora za žalbe tužene. Sporna činjenica među parničnim stranaka jeste da li je načelnik tužene mogao donijeti takvo rješenje ako se ima u vidu da je rješenjem Fonda PIORS od 5. jula 2016. godine apelantici utvrđeno pravo po osnovu smanjene radne sposobnosti i da to pravo, shodno članu 54. stav 1. Zakona o PIO-u, osigurava poslodavac.

21. Osnovni sud je podsjetio da je rješenjem Fonda PIORS od 15. jula 2016. godine odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je nalazom Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti utvrđeno da kod apelantice postoji invalidnost – smanjena radna sposobnost počevši od 30. juna 2016. godine i da apelantica ne može obavljati poslove radnog mjesta kafe kuharice, ali da s preostalom radnom sposobnošću može s punim radnim vremenom obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, a koji ne zahtijevaju duže stajanje, hodanje, teža fizička naprezanja, te rad u nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima, bez prethodne prekvalifikacije ili dokvalifikacije.

22. Prema shvatanju Osnovnog suda, tužena je, shodno rješenju PIORS, bila u obavezi da apelanticu rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, kako je to uređeno članom 117. ZOR-a, a stavom 4. citiranog člana je propisano da poslodavac radniku kojem je smanjena radna sposobnost ne može otkazati ugovor o radu. Potom se Osnovni sud pozvao na odredbe Zakona o službenicima, i to čl. od 143. do 149. kojima je propisan postupak utvrđivanja statusa neraspoređenog radnika. Takav status, shodno citiranim odredbama, kako je naglasio Osnovni sud, stječu službenici u situaciji ukidanja i smanjenja nadležnosti organa jedinice lokalne samouprave, izmjene pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i usklađivanjem broja zaposlenih u gradskoj upravi, odnosno općinskoj upravi. Prema mišljenju Osnovnog suda, načelnik tužene, shodno odredbama Zakona o službenicima, apelantici nije mogao utvrditi status neraspoređenog radnika.

23. Osnovni sud je zaključio da su nezakonita i rješenja nadležnih organa kojima je apelantici prestao radni odnos s obzirom na odredbu člana 117. stav (4) ZOR-a koja propisuje da se radniku sa smanjenom radnom sposobnošću ne može otkazati ugovor o radu. Prvostepeni sud je dalje naveo da se apelantica u postupku prestanka radnog odnosa obratila Sindikalnoj organizaciji administrativne službe tužene koja je 2. februara 2017. godine dostavila mišljenje da ne podržava i ne odobrava otpuštanje apelantice otkazom ugovora o radu, a nakon saslušanja svjedoka M. D. utvrđeno je da se načelnik tužene nije obraćao Sindikalnoj organizaciji radi davanja mišljenja u vezi s prestankom radnog odnosa i da je to jedini slučaj takvog prestanka radnog odnosa kod tužene.

24. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Okružni sud je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.244,05 KM.

25. Nakon što je ispitao žalbene prigovore tužene, Okružni sud je zaključio da su oni osnovani budući da se žalbom s pravom ističe da se odredbe čl. od 143. do 149. Zakona o službenicama na koje se prvostepeni sud pozvao ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je u vrijeme donošenja spornih rješenja o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika na snazi bio Zakon o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik RS" broj 98/13), s obzirom na to da je Zakon o službenicima objavljen 18. novembra 2016. godine, a da je stupio na pravnu snagu 27. novembra 2016. godine, dok je status neraspoređenog radnika apelantici utvrđen 21. oktobra 2016. godine.

26. Okružni sud se potom pozvao na odredbe člana 54. Zakona o PIO-u, koje je citirao, te je shodno tome istakao da je apelantici rješenjem Fonda PIORS utvrđena smanjena radna sposobnost bez prekvalifikacije i dokvalifikacije zbog bolesti, a preostala radna sposobnost je utvrđena za obavljanje drugog radnog mjesta pod određenim uvjetima. Shodno tome, tužena je u konkretnom slučaju postupila prema odredbama čl. 127. i 128. Zakona o lokalnoj samoupravi kojima je propisano da raspoređivanje službenika na radna mjesta u općinskoj upravi vrši načelnik i kada i pod kojim uvjetima radnik ostaje neraspoređen i u kojem periodu se u skladu s utvrđenim kriterijima za proglašavanje neraspoređenog službenika u jedinici lokalne samouprave donosi rješenje kojim se radnik proglašava viškom.

27. Potom se Okružni sud osvrnuo i na stav prvostepenog suda koji je utvrdio da su rješenja o otkazu ugovora o radu nezakonita shodno članu 117. stav (4) ZOR-a, s kojim se taj sud ne slaže. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju citirana odredba ZOR-a nije mogla primijeniti jer apelantici nije smanjena radna sposobnost uslijed povrede na radu, niti profesionalne bolesti, kako to propisuje član 117. stav (4) ZOR-a. Naime, kako je to primijetio Okružni sud, kod apelantice je do smanjenja radne sposobnosti došlo zbog bolesti, pa je shodno tome prvostepeni sud prilikom odlučenja proizvoljno primijenio član 117. stav (4) ZOR-a.

28. Kako je prvostepeni sud zbog pogrešnog pravnog shvatanja udovoljio apelanticinom zahtjevu, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav (1) tačka 4. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica u navodima apelacije tvrdi da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 1, 3, 4, 6, 13. i 27. Konvencije o zaštiti lica s invaliditetom. Apelantica kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni prava u okviru Okružnog suda i nedostatku jasnog obrazloženja tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Iako je apelantica tokom postupka dokazala da je rješenjem od 29. jula 2015. godine raspoređena na radno mjesto kafe kuharice, da joj je 30. juna 2016. godine utvrđena invalidnost i da joj je na osnovu smanjene radne sposobnosti poslodavac u skladu sa članom 54. Zakona o PIO-u morao osigurati radno mjesto, tužena je apelantici utvrdila status neraspoređenog radnika nakon čega joj je otkazan ugovor o radu, što je suprotno članu 54. Zakona o PIO-u i članu 117. ZOR-a. Apelantica tvrdi da se prema njoj nije postupalo kao prema invalidu u smislu njenih prava, već se primjenom odredbi glave XV Zakona o službenicima apelantici utvrđuje status neraspoređenog radnika kao da je radno mjesto kafe kuharice, na koje je raspoređena, ukinuto. Radno mjesto kafe kuharice nije ukinuto i kod tužene nije prestala potreba za apelanticinim radom, već je ona zbog bolesti onemogućena da obavlja poslove na koje je raspoređena, pri čemu se poslodavac, shodno odredbi člana 54. Zakona o PIO-u, obavezao da će apelanticu rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto, što nije učinio. Apelantica navodi da tužena nije provela niti jednu mjeru koju je morala provesti u skladu s odredbom člana 54. Zakona o PIO-u. Nezakonitim postupanjem tužene apelantica je kao invalid postala tehnološki višak, što je suprotno čl. 145. i 147. Zakona o službenicima, a u vezi sa članom 7. istog zakona. Isto tako, apelantica tvrdi da je tokom postupka dokazala da se tužena prije donošenja nezakonitih odluka nije obraćala Sindikatu za mišljenje, čiji je član, a što je bila njena obaveza, shodno članu 117. ZOR-a. Navedenu činjenicu Okružni sud je potpuno zanemario. Nejednako postupanje tužene u odnosu na apelanticu ogleda se i u tome što je radnica tužene Milena Tanasković uslijed promijenjene radne sposobnosti zbog bolesti raspoređena na radno mjesto kod tužene koje odgovara njenoj preostaloj radnoj sposobnosti, kao i radnica tužene Zorica Jovanović koja je obavljala poslove radnika na održavanju čistoće i kurira, koja je nakon utvrđenja invalidnosti, čiji je uzrok bolest, raspoređena na poslove stručnog saradnika za opće poslove, javne registre, ovjeru potpisa i prijepisa, radi čijeg rasporeda je tužena izmijenila Pravilnik. Naglašava da pravo apelantice kao lica s invaliditetom obuhvata zabranu diskriminacije na osnovu invaliditeta u odnosa na sva pitanja koja se tiču svih oblika zapošljavanja, uključujući i uvjete za zapošljavanje, trajanje zaposlenja i sl. Nezakonitim postupanjem Okružnog suda apelantica je lišena prava na rad koje joj pripada kao licu s invaliditetom i prema apelantici je izvršena zabranjena radnja diskriminacije.

b) Odgovor na apelaciju

30. Okružni sud je sve prigovore koje je apelantica iznijela u apelaciji ocijenio neosnovanim jer je taj sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu člana 117. stav (4) ZOR-a jer apelantici nije smanjena radna sposobnost uzrokovana povredom na radu, niti profesionalnom bolešću, kako to propisuje citirana odredba, već joj je radna sposobnost smanjena uslijed bolesti.

31. Tužena je sve prigovore ocijenila neosnovanim jer je, ispunjavajući svoje obaveze i prava radnika na raspoređivanje na drugo radno mjesto koje odgovora apelanticinoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, utvrđeno da prema Pravilniku nema sistematizirano radno mjesto na koje bi se apelantica mogla rasporediti pa je shodno tome apelantici otkazan ugovor o radu. Tužena u svemu prihvata obrazloženje Okružnog suda koje je pravilno i zakonito predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

32. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

3. Međusobni odnos zakona, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu

Član 9.

(1) Kolektivni ugovor i pravilnik o radu (u daljem tekstu: opći akti) i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se radniku daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uvjeti rada od prava i uvjeta koji su utvrđeni zakonom.

(2) Općim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde druga, ili propišu povoljnija prava i povoljniji uvjeti rada od onih utvrđenih ovim zakonom, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno.

Član 10.

(1) Odredbe općeg akta koje utvrđuju nepovoljnija prava ili nepovoljnije uvjete rada od prava i uvjeta utvrđenih ovim zakonom su nezakonite i umjesto njih se primjenjuju odredbe ovog zakona.

(2) Pojedine odredbe ugovora o radu kojima su utvrđeni nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta utvrđenih zakonom i općim aktom ništave su.

5. Zabrana diskriminacije

Član 19.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Član 25.

(1) U slučajevima diskriminacije u smislu odredaba čl. 19, 22, 23. i 24. ovog zakona lice koje traži zaposlenje, kao i radnik, može da pokrene pred nadležnim sudom postupak za ostvarivanje prava i naknadu štete od poslodavca u skladu sa zakonom.

(2) U slučaju spora, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da je postupljeno u skladu sa zakonom, ukoliko lice koje traži zaposlenje, odnosno lice koje je zaposleno iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama člana 24. stav 1. ovog zakona.

6. Pravo na zaposlenje na drugim poslovima

Član 117.

(1) Ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti koju je utvrdio nadležni organ u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog organa, ponuditi radniku zaključenje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, a koji moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.

(2) Radi osiguranja poslova iz stava 1. ovog člana, poslodavac je dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno preduzeti druge mjere da radniku osigura odgovarajuće poslove.

(3) Ako je poslodavac preduzeo sve mjere iz stava 2. ovog člana, a ne može radniku osigurati odgovarajuće poslove, odnosno ako je radnik odbio ponudu za zaključenje ugovora o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima u skladu s nalazom i mišljenjem nadležnog organa, poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu uz mišljenje sindikata, odnosno savjeta radnika.

(4) Radniku kojem je smanjena radna sposobnost ili je neposredna opasnost od nastanka invalidnosti uzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću poslodavac ne može otkazi ugovor o radu u smislu stava 3. ovog člana.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca

2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu

Član 179. stav (3)

(3) Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji ne poštuje radnu disciplinu, i to:

1) ako neopravdano odbije da obavlja poslove i izvršava naloge poslodavca u skladu sa zakonom;

2) ako ne dostavi potvrdu o privremenoj spriječenosti za rad u smislu člana 120. ovog zakona;

3) ako zloupotrijebi pravo na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad;

4) zbog dolaska na rad pod djejstvom alkohola ili drugih opojnih sredstava, odnosno upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava u toku radnog vremena, koje ima ili može da ima uticaj na obavljanje posla;

5) ako njegovo ponašanje predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela učinjenog na radu i u vezi sa radom, neovisno od toga da li je protiv radnika pokrenut krivični postupak za krivično djelo;

6) ako radnik koji radi na poslovima sa povećanim rizikom, na kojima je kao poseban uvjet za rad utvrđena posebna zdravstvena sposobnost, odbije da bude podvrgnut ocjeni zdravstvene sposobnosti;

7) ako ne poštuje radnu disciplinu propisanu aktom poslodavca, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može da nastavi rad kod poslodavca.

Član 185.

(1) Ugovor o radu otkazuje se rješenjem u pisanom obliku koje mora biti obrazloženo i sadržavati odredbe o pravnom lijeku.

GLAVA XXI.

KAZNENE ODREDBE

Član 264. stav (1) tačka 28)

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM do 12.000 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac:

28) ako bolesnom ili radniku invalidu ne omogući korištenje prava propisanih čl. 116, 117. i 118. ovog zakona; […]

33. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54.

(1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena smanjena radna sposobnost ima pravo na:

a) raspoređivanje na drugo radno mjesto,

b) prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju,

v) novčanu naknadu u vezi sa smanjenom radnom sposobnošću.

(2) Prava iz stava 1. ovog člana osiguraniku osigurava poslodavac.

34. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

d) Granice ispitivanja prvostepene presude

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 229. stav (1) tačka 4)

(1) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[…]

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

35. Zakon o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

4. Raspoređivanje službenika

Član 127.

Raspoređivanje službenika na radna mjesta u administrativnoj službi vrši načelnik općine, odnosno gradonačelnik.

Službenik može biti raspoređen na drugo radno mjesto, bez njegove saglasnosti u skladu sa stručnom spremom službenika zbog povećanog obima poslova i iz drugih razloga utvrđenih pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.

5. Višak službenika

Član 128.

Ako je u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave došlo do smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, službenici se raspoređuju na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi.

Odluku o raspoređivanju službenika iz stava 1. ovog člana donosi načelnik opštine, odnosno gradonačelnik.

Ukoliko službenik ne prihvati radno mjesto na koje je raspoređen, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos.

Ukoliko se službenik u roku od tri mjeseca ne rasporedi u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik donosi rješenje kojim ga proglašava viškom, u skladu sa utvrđenim kriterijumima za proglašavanje viška neraspoređenih službenika i programom zbrinjavanja viška službenika u jedinici lokalne samouprave.

Načelnik, odnosno gradonačelnik donosi kriterijume i program iz stava 4. ovog člana nakon pribavljenog mišljenja sindikata koji zastupa interese zaposlenih u jedinici lokalne samouprave.

Službeniku koji je proglašen viškom pripada pravo na:

1. otpremninu u skladu sa zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u jedinicama lokalne samouprave,

2. godišnji odmor u trajanju predviđenom zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom, ako ga nije iskoristio prije proglašavanja viškom i

3. otkazni rok u trajanju predviđenom zakonom i posebnim kolektivnim ugovorom radi traženja zaposlenja.

Član 128a.

Službeniku koji rješenjem načelnika, odnosno gradonačelnika bude proglašen viškom, donosi se rješenje o prestanku radnog odnosa.

Rješenjem o prestanku radnog odnosa utvrđuju se prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

Protiv rješenja iz člana 128. stav 4. Zakona i rješenja o prestanku radnog odnosa iz stava 1. ovog člana službenik može izjaviti žalbu Odboru za žalbe.

36. Zakon o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave ("Službeni glasnik RS" broj 97/16) u relevantnom dijelu glasi:

PRESTANAK POTREBE ZA RADOM SLUŽBENIKA

Član 143.

(1) Službenik zaposlen na neodređeno vrijeme stiče status zaposlenog za čijim je radom prestala potreba zbog:

1) ukidanja ili smanjenja nadležnosti organa jedinice lokalne samouprave ili

2) izmjene pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta uvjetovane promjenom poslova koji se obavljaju u gradskoj, odnosno općinskoj upravi kada ne postoji radno mjesto na koje službenik može biti raspoređen ili

3) usklađivanja broja zaposlenih u gradskoj, odnosno općinskoj upravi sa kriterijima za utvrđivanje maksimalnog broja zaposlenih.

(2) U slučajevima iz stava 1. ovog člana, službenik koji ne bude raspoređen u skladu sa odredbama ovog zakona, postaje neraspoređeni službenik i stiče prava utvrđena ovim zakonom.

Član 144.

U slučaju ukidanja nadležnosti organa jedinice lokalne samouprave na osnovu čega prestaje potreba za obavljanjem poslova ukinutih nadležnosti, službenici koji su obavljali te poslove i koji ne budu raspoređeni nakon donošenja pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta postaju neraspoređeni.

Član 145.

(1) Ako se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ukinu pojedina radna mjesta, službenici koji ne budu raspoređeni nakon donošenja pravilnika postaju neraspoređeni.

(2) Ako se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta smanji potreban broj izvršilaca na radnom mjestu, gradonačelnik, odnosno načelnik općine propisuje kriterije na osnovu kojih se određuje koji službenici postaju neraspoređeni.

(3) Prilikom utvrđivanja kriterija iz stava 2. ovog člana gradonačelnik, odnosno načelnik općine dužan je da pribavi mišljenje nadležne sindikalne organizacije.

(4) Gradonačelnik, odnosno načelnik općine donosi rješenje na osnovu koga službenik postaje neraspoređen.

(5) Protiv rješenja iz stava 4. ovog člana službenik ima pravo žalbe Odboru za žalbe u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja.

(6) Odbor za žalbe dužan je da donese rješenje po žalbi službenika u roku od 30 dana.

(7) Rješenje Odbora za žalbe je konačno i protiv njega službenik može pokrenuti postupak za zaštitu prava pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.

Član 146.

(1) Neraspoređeni službenik ima pravo na plaću koju je ostvarivao prema posljednjem rješenju donesenom prije sticanja statusa neraspoređenog.

(2) Sva prava iz radnog odnosa službenik ostvaruje u gradskoj, odnosno općinskoj upravi u kojoj mu je utvrđen status neraspoređenog.

Član 147.

(1) Ako se službenik koji je ostao neraspoređen u roku od tri mjeseca ne rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava opće i posebne uvjete, proglašava se viškom.

(2) Prava i dužnosti službenika za vrijeme dok je neraspoređen rješenjem utvrđuje gradonačelnik, odnosno načelnik općine, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta.

Član 148.

(1) Gradonačelnik, odnosno načelnik općine, uz pribavljeno mišljenje nadležne sindikalne organizacije, donosi program zbrinjavanja viška službenika, ukoliko je viškom proglašeno više od 5% od ukupnog broja zaposlenih.

(2) Programom iz stava 1. ovog člana bliže se utvrđuju prava i obaveze službenika koji su proglašeni viškom, način ostvarivanja prava, kao i obaveze organa jedinice lokalne samouprave u provođenju programa.

Član 149.

(1) Službeniku koji je proglašen viškom pripada pravo na otpremninu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

(2) Osim prava iz stava 1. ovog člana, službenik ima pravo na:

1) godišnji odmor u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, ako odmor ili dio odmora nije iskoristio prije proglašavanja viškom i

2) otkazni rok u trajanju koje je predviđeno zakonom i kolektivnim ugovorom, radi traženja novog zaposlenja.

GLAVA XVI

ZAŠTITA PRAVA SLUŽBENIKA

Član 150.

(1) Gradonačelnik, odnosno načelnik općine o pravima i dužnostima službenika odlučuje rješenjem, osim ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

(2) U postupku odlučivanja o pravima i dužnostima službenika primjenjuju se pravila općeg upravnog postupka, ako ovim ili posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

37. Zakon o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 97/16 i 36/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o lokalnoj samoupravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 97/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 59. stav (1) tačka 2)

(1) Nadležnosti gradonačelnika, odnosno načelnika općine su:

2) predlaže odluke i druga opća akta skupštini.

[...]

VI. Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 Rs 026983 18 Rsž od 19. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelantica osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te čl. 1, 3, 4, 6, 13. i 27. Konvencije. Iako se apelantica explicite nije pozvala na odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije u vezi s diskriminacijom, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica poziva na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

45. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu u okviru kojeg je apelantica tražila zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te u tom pravcu slijedi zaključak da se postupak ticao apelanticinih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

46. U odnosu na apelacione prigovore kojima se ukazuje na nedostatak jasnog i argumentiranog obrazloženja Okružnog suda, Ustavni sud naglašava da je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

47. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa tražeći poništenje odluka tužene kojima je prvo proglašena neraspoređenim radnikom, a nakon toga joj je odlukom tužene otkazan ugovor u radu. Apelantica smatra da joj tužena nije mogla otkazati ugovor o radu imajući u vidu odredbe člana 54. Zakona o PIO-u i člana 117. ZOR-a. Smatra da tužena nije preduzela ništa da joj osigura adekvatno radno mjesto shodno njenoj preostaloj radnoj sposobnosti, te da tužena nije tražila mišljenje Sindikata prije otkaza ugovora o radu, što je utvrdio prvostepeni sud. Također, tvrdi da tužena nije mogla primijeniti odredbe Zakona o službenicima (čl. 143–149) jer odredbe tog zakona nisu primjenjive na apelanticin slučaj.

48. Ustavni sud, prije svega, uočava da je tužbenim zahtjevom apelantica tražila da se ponište kao nezakonita rješenja tužene, što je obavezivalo redovne sudove da rješenja tužene ispitaju u svjetlu relevantnog zakonskog okvira, odnosno da ispitaju da li su osporena rješenja donesena u skladu sa zakonom. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da su sporna rješenja nezakonita jer se odredbe Zakona o službenicima nisu mogle primijeniti u apelanticinom slučaju, niti se shodno tim odredbama apelantici mogao utvrditi status neraspoređenog radnika. Prvostepeni sud je također utvrdio da tužena apelantici nije mogla otkazati ugovor o radu imajući u vidu odredbu člana 117. stav (4) ZOR-a i činjenicu da je apelantici utvrđena smanjena radna sposobnost. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe člana 54. Zakona o PIO-u, te činjenicu da tužena nije tražila mišljenje Sindikata prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu.

49. Za razliku od prvostepenog suda, Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužene, utvrdio da je prilikom donošenja rješenja kojim je apelantici utvrđen status neraspoređenog radnika tužena primijenila Zakon o lokalnoj samoupravi, i to odredbe čl. 127. i 128. tog zakona (vidi relevantne propise), a ne Zakon o službenicima koji je na pravnu snagu stupio nakon donošenja spornih rješenja.

50. Prema ocjeni Ustavnog suda, zadatak Okružnog suda nije bio samo da ukaže na materijalnopravni propis koji je tužena primijenila, već i da u svjetlu Zakona o lokalnoj samoupravi i relevantnih odredaba tog zakona suštinski ispita pravilnost i zakonitost rješenja čije je poništenje traženo. Odredba člana 229. stav (1) tačka 4. ZPP-a daje ovlaštenje drugostepenom sudu da nakon održane javne rasprave preinači prvostepenu odluku ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, citirana odredba je obavezivala Okružni sud da obrazloži kako je pogrešna primjena materijalnog prava od prvostepenog suda utjecala na pravilnost i zakonitost osporene odluke. Shodno citiranoj odredbi ZPP-a, prvostepena presuda će biti preinačena samo ako pogrešna primjena materijalnog prava ima za posljedicu donošenje drugačije odluke jer je moguće da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku, iako se pogrešno pozvao na materijalno pravo. Dakle, ako je pogrešna primjena materijalnog prava utjecala na drugačiju odluku budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, Okružni sud je bio u obavezi da suštinski ispita zakonitost rješenja čije je poništenje tužbom traženo.

51. U vezi s takvim zapažanjem, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, imajući u vidu odredbe čl. 127. i 128. Zakona o lokalnoj samoupravi (vidi relevantne odredbe), utvrdio da je tužena prilikom donošenja rješenja kojim je apelantici određen status neraspoređenog radnika imala u vidu citirane odredbe (vidi tačku 26. ove odluke).

52. Prije svega, Ustavni sud uočava da je načelnik tužene prilikom donošenja rješenja koristio termin "neraspoređeni radnik" koji ima u vidu upravo Zakon o službenicima, za koji je prvostepeni sud utvrdio da nije mogao biti primijenjen u konkretnom slučaju. Ustavni sud potom zapaža da se odredba člana 127. Zakona o lokalnoj samoupravi odnosi na "raspoređivanje službenika", što je u nadležnosti gradonačelnika, odnosno načelnika općine, a ta odredba se ne odnosi na apelanticin slučaj budući da je ona proglašena neraspoređenim radnikom. Dakle, odredba člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi tiče se viška službenika (a ne neraspoređenog radnika) u slučaju kada je u administrativnoj službi lokalne samouprave došlo da smanjenja poslova ili ukidanja radnih mjesta, pa se postavlja pitanje da li su se citirane odredbe mogle primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno da li se te odredbe odnose na apelanticin slučaj. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantica, nakon što joj je ukinuto radno mjesto, rješenjem tužene od 29. jula 2015. godine raspoređena na radno mjesto kafe kuharice, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je to (novo) radno mjesto ukinuto ili da je došlo do smanjenja posla. Iz rješenja Fonda PIO od 5. jula 2016. godine proizlazi da apelantica zbog invalidnosti ne može obavljati poslove radnog mjesta kafe kuharice, ali da s preostalom sposobnošću može s punim radnim vremenom obavljati poslove drugog radnog mjesta koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi (apelantica je diplomirani ekonomista).

53. Ustavni sud potom zapaža da je stavom 4. člana 128. Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da se službenik proglašava viškom ukoliko se on u roku od tri mjeseca ne rasporedi na odgovarajuće radno mjesto, u skladu s kriterijima za proglašavanje viška neraspoređenih službenika i programom zbrinjavanja viška službenika u jedinice lokalne samouprave. Ustavni sud iz raspoložih dokumenata ne zapaža da se načelnik tužene prilikom donošenja rješenja kojim je apelantica proglašena neraspoređenim radnikom pozvao na kriterije i program zbrinjava viška službenika budući da shodno stavu 5. istog člana načelnik općine ima obavezu da donese kriterije i program zbrinjavanja viška službenika, i to nakon pribavljenog mišljenja sindikata, niti se Okružni sud u svom obrazloženju izjasnio o tome. Prema mišljenju Ustavnog suda, osim što se Okružni sud pozvao na odredbe čl. 127. i 128. Zakona o lokalnoj samoupravi, taj sud, shodno sadržaju citiranih odredaba, suštinski nije ispitao da li su one zaista i bile primjenjive u konkretnom slučaju.

54. U odnosu na sporna rješenja kojim je apelantici otkazan ugovor o radu, Ustavni sud uočava sličan propust Okružnog suda. Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud utvrdio da su i rješenja kojima je apelantici otkazan ugovor o radu nezakonita pozivajući se na odredbe člana 117. stav (4) ZOR-a (vidi relevantne propise). Suprotno tom stavu, Okružni sud je, referirajući se na obrazloženje Osnovnog suda, utvrdio da je presuda tog suda nezakonita zbog proizvoljne primjene prava, i to člana 117. stav (4) ZOR-a, koju je Okružni sud protumačio tako da se ograničenje iz tog stava (nemogućnost otkaza ugovora o radu) odnosi samo na slučaj kada je do smanjenja radne sposobnosti došlo uslijed povrede na radu ili profesionalne bolesti, a ne uslijed bolesti kao u konkretnom slučaju. Prema ocjeni Ustavnog suda, takvo obrazloženje per se nije dovoljno jer Okružni sud nije naveo koja je to odredba ZOR-a onda bila relevantna, odnosno na koju se relevantnu odredbu ZOR-a tužena pozvala prilikom donošenja rješenja o otkazu ugovora u radu i da ispita da li je ta odredba bila primjenjiva u konkretnom slučaju. Dakle, u vezi s tim, Ustavni sud uočava da se načelnik tužene prilikom donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu pozvao na odredbe člana 179. stav (3) ZOR-a (vidi relevantne propise) koje govore o otkazu ugovora o radu u slučaju nediscipline. Međutim, obrazloženje rješenja o otkazu ugovora o radu (vidi tačku 16. ove odluke) uopće ne korespondira sa citiranim članom ZOR-a jer se u obrazloženju navodi "da ne postoji radno mjesto na koje bi apelantica bila raspoređena jer se radi na racionalizaciji radnih mjesta u općinskoj upravi i smanjenju broja zaposlenih radnika". Štaviše, rješenje Odbora za žalbe, čije je poništenje apelantica također tražila (vidi tačku 17. ove odluke), ne sadrži nikakve razloge za stav o neosnovanosti žalbe, posebno u svjetlu ukazane kontradiktornosti rješenja tužene o otkazu ugovora u radu i pozivanje na odredbu ZOR-a koja se ne može dovesti u vezu s obrazloženjem koje je dato u rješenju načelnika tužene.

55. Konačno, Ustavni sud posebno ukazuje da je Fond PIORS svojim rješenjem utvrdio postojanje smanjene radne sposobnosti kod apelantice koja je uzrokovana bolešću, te je u smislu člana 54. Zakona o PIO-u (vidi relevantne propise) tužena bila u obavezi da apelantici omogući prava iz stava (1) člana 117. ZOR-a. Ustavni sud primjećuje da je odredbama člana 117. st. (1), (2) i (3) ZOR-a propisana dužnost poslodavca da zaposleniku sa smanjenom radnom sposobnošću ponudi zaključenje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban (stav 1), zatim obaveza poslodavca da učini sve kako bi se to pravo zaposlenika osiguralo (stav 2), uz mogućnost otkazivanja ugovora o radu, ali nakon preduzetih svih mjera iz stava (2) i uz mišljenje sindikata, odnosno vijeća radnika (stav 3). Iako je Okružni sud utvrdio da se stav (4) člana 117. ZOR-a nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, taj sud nije ispitao da li su eventualno ostale odredbe člana 117. ZOR-a bile relevantne za ocjenu zakonitosti osporenih rješenja. Dakle, iz obrazloženja Okružnog suda nije vidljivo da li je i šta tužena preduzela, u smislu člana 54. Zakona o PIO-u i st. (1) i (2) člana 117. ZOR-a, odnosno da li je u smislu stava (3) prije otkaza ugovora o radu zatraženo mišljenje Sindikata, odnosno vijeća zaposlenika. Iz iskaza M. D. koji je kao svjedok saslušan pred prvostepenim sudom proizlazi "da se načelnik tužene nije obraćao Sindikalnoj organizaciji radi davanja mišljenja u vezi s prestankom radnog odnosa i da je to jedini slučaj takvog prestanka radnog odnosa kod tužene".

56. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju od Okružnog suda suštinski je izostalo obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva jer se taj sud u svojoj odluci fokusirao samo na to da ukaže na propust prvostepenog suda u segmentu primjene materijalnog prava, bez pokušaja da zaista ispita osnovanost tužbenog zahtjeva u svjetlu zakonskog okvira, što je bila obaveza tog suda s obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

57. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

Nediskriminacija

58. Ustavni sud zapaža da je apelantica u navodima apelacije ukazala da ju je tužena diskriminirala navodeći dva primjera u kojima je tužena u istoj ili sličnoj situaciji kao što je apelanticina postupila drugačije, što je pitanje koje bi redovni sudovi, ukoliko je prigovor bio postavljen u tužbi, u ponovnom postupku trebali ispitati u svjetlu relevantnih odredaba ZOR-a (čl. 19. i 25).

Ostali prigovori

59. U vezi s apelanticinim pozivanjem na relevantne odredbe Konvencije o pravima lica s invaliditetom, Ustavni sud podsjeća da navedena konvencija nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene konvencije Ustavni sud apelantici ne može pružiti ustavnu zaštitu.

60. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Konvencija o pravima lica s invaliditetom pravno obavezujući dokument u Bosni i Hercegovini jer ju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da tužena kao organ javne vlasti ne samo da nije ni imala u vidu navedenu konvenciju već nije primijenila ni relevantne odredbe ZOR-a, koje je u okolnostima konkretnog slučaja bila u obavezi da primijeni.

VIII. Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Okružnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije kada je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP-a, uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu bez suštinskog ispitivanja tužbenog zahtjeva u svjetlu zakonskog okvira, što je bila obaveza tog suda s obzirom na to da je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, pri čemu se u obrazloženju svoje odluke bavio samo ukazivanjem na propust prvostepenog suda u segmentu primjene materijalnog prava, što per se nije dovoljno da bi takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljilo standarde prava na obrazloženu odluku.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.