Službeni glasnik BiH, broj 43/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1005/09, rješavajući apelaciju Marijana Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marijana Šimića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001670 od 25. decembra 2008. godine u dijelu u kojem je revizija djelimično uvažena.
Ostavlja se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-861/02 od 28. decembra 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marijan Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jasmina Koričić, advokat iz Bihaća, podnio je 1. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001670 od 25. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 15. jula i 24. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 24. jula 2009. godine, a Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 17. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1486/00 od 29. augusta 2002. godine, donesenom povodom apelantove tužbe protiv Unsko-sanskog kantona - Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj RSŽ-861/02 od 28. decembra 2004. godine, utvrđeno je da je nezakonito i kao takvo poništeno Rješenje MUP-a RBiH Sarajevo broj 09/4-120-4/322 od 7. aprila 1994. godine, te naloženo tuženom da isplati apelantu naknadu materijalne štete iz osnova izgubljenih plaća u iznosima i za periode precizirane za svaku godinu pojedinačno, na način naveden u dispozitivu prvostepene presude (počevši od oktobra 1993. godine zaključno sa 11. aprilom 2001. godine). Аpelantu je dosuđena i zakonska zatezna kamata od odgovarajućeg datuma naredne godine za potraživanja iz prethodne godine, kako je, također, precizno određeno u dispozitivu prvostepene presude, tako da je za potraživanja iz 1993. godine kamate dosudio počevši od 15. januara 1994. godine, za potraživanja iz 1994. godine počevši od 15. januara 1995. godine itd., za potraživanja u periodu od 1995. do 2000. godine, dakle, za svaku od navedenih godina počevši od 15. januara naredne godine, osim za posljednje potraživanje za period od 1. januara do 11. aprila 2001. godine za koji su kamate određene počevši od 15. jula 2001. godine pa do isplate). Presudom broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog, ukinuo nižestepene presude u dijelu koji se ticao poništenja osporenog rješenja tuženog, pa je u tom dijelu tužbu odbacio. Apelant je protiv ove presude Vrhovnog suda izjavio apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je Odlukom broj AP 1339/06 usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i predmet vratio na ponovno odlučivanje Vrhovnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1339/06 od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud osporenu odluku o odbacivanju apelantove tužbe donio "arbitrarnim tumačenjem relevantnih materijalnopravnih i procesnih zakona, koji se tiču pitanja dopustivosti apelantovog tužbenog zahtjeva i apelantovih pravâ iz radnog odnosa" (idem., tačka 44).
7. U ponovnom postupku Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 070-0-Rev-08-001670 od 25. decembra 2008. godine reviziju tuženog djelimično uvažio i preinačio nižestepene presude u dijelu odluke o kamati, tako što je odlučio da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose teče od 28. augusta 2001. godine, kao dana postavljanja zahtjeva, pa do isplate. U ostalom dijelu revizija tuženog je odbijena. U obrazloženju te odluke, u dijelu koji je relevantan za konkretnu apelaciju, Vrhovni sud je usvojio stav da apelantu pripada pravo na naknadu izgubljenih plaća "za cijeli period van posla zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa", te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio "obračun visine izgubljenih plaća za utuženi period". Međutim, Vrhovni sud je naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su početak toka zateznih kamata dosudili "prije nego je tužitelj zahtjev za isplatu izgubljenih plaća postavio". Naime, Vrhovni sud se pozvao na stav sudske prakse iznesen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1/06 prema kojem plaća ima obilježje povremenog novčanog potraživanja. U skladu s tim stavom, na osnovu člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je apelant tek na ročištu od 28. augusta 2001. godine istakao zahtjev za isplatu naknada izgubljenih plaća za period van posla zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, pa da mu, stoga, zatezne kamate pripadaju od tog dana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je stav Vrhovnog suda da su plaće povremena novčana potraživanja suprotan zakonu, jer je tuženi pao u docnju od dana kada je imao obavezu da apelantu isplati plaće, budući da je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa bila nezakonita. U tom pravcu apelant navodi da se ne može smatrati da su plaće povremena novčana davanja, već "isplata za ono što je zaposlenik zaradio", pa se i zatezna kamata na plaće ima dosuditi odmah nakon što dužnik-tuženi padne u docnju. Apelant je, također, naveo da je tuženi imao obavezu isplaćivati plaće "najkasnije u periodu od najduže od 30 dana a što znači da je već 31. dana tuženi bio u docnji".
b) Odgovori na apelaciju
9. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da osporenom odlukom toga suda nisu prekršena prava na koja se apelant pozvao.
V. Relevantni propisi
10. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 70.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.
11. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) relevantne odredbe glase:
Član 25.
[…]
Plaća se isplaćuje jedanput mjesečno za protekli mjesec i od jedne do druge isplate plaće ne može proći više od 30 dana.
c) Naknade po osnovu rada
Član 29.
Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.
Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat.
Član 71.
Odredbe ovog ugovora primjenjuju se i na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz člana 168. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i druge službenike na koje se shodno primjenjuju odredbe tog zakona ili identičnih zakona kantona - županija.
12. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
III. Zatezna kamata
Kad se duguje
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kamata na kamatu
Član 279.
(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu, kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.
(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.
(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.
Kad dužnik dolazi u docnju
Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. [...]
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001670 od 25. decembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2009. godine, a apelaciju je podnio 1. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je njome povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Ustavni sud ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u dvije svoje vodeće odluke: u Odluci broj AP 658/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09)) u kojoj je utvrdio kršenje prava na imovinu i u Odluci broj AP 2159/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 11. februara 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: http://www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. U oba slučaja apelanti su pokrenuli pitanje kršenja prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu, zbog odluke sudova o početku toka zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je, razmatrajući te apelacije, između ostalog, zaključio da je, zbog odluke sudova da apelantima na dosuđene iznose naknade plaća iz radnog odnosa dosude zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO, povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, u tim odlukama Ustavni sud je ukazao da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, npr., naknada za troškove prevoza, kako je istakao Ustavni sud, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, npr., regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud je, također, istakao da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se regulira pitanje "kamate na kamatu" u članu 279. stav 3. ZOO, već da plaće i neka druga novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma od kojeg poslodavac pada u docnju i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, što je regulirano članom 277. ZOO. Stoga je Ustavni sud u navedenim predmetima zaključio da su primjena zakona u odnosu na početak toka zatezne kamate i zaključak o tome da su plaće povremena potraživanja proizvoljno obrazloženi, te da je prekršeno pravo na imovinu, odnosno pravo na pravično suđenje.
21. Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge date u odlukama broj AP 658/07 u vezi sa pravom na imovinu i broj AP 2159/07 u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da se razlozi navedeni u tim odlukama u odnosu na kršenje navedenih prava mogu primijeniti i na ovu odluku.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, odluka Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate ne zadovoljava standard zakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu, odnosno da obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na primjenu odredbe člana 279. stav 3. ZOO ne zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Na kraju, imajući u vidu svoju utvrđenu praksu u vezi sa pitanjem početka toka zatezne kamate u odnosu na plaće, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz radnog odnosa u kojem je Ustavni sud svojom odlukom već jednom redovnom sudu vratio predmet na ponovno odlučivanje (iako zbog drugih razloga), kao i činjenicu da su radni sporovi po prirodi hitni i da je potrebno da apelant što prije dobije konačnu sudsku odluku u sporu koji je za njega veoma važan, Ustavni sud je odlučio da ovaj predmet meritorno okonča tako što će ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je revizija tuženog djelimično uvažena, a ostaviti na snazi drugostepenu presudu zbog toga što je Ustavni sud zaključio da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili početak toka zatezne kamate na neisplaćene iznose plaća na način koji zadovoljava standarde prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op.cit., AP 2159/09, tačka 24).
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog odluke Vrhovnog suda da apelantu na dosuđene iznose neisplaćenih plaća dosudi kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer takva odluka ne zadovoljava standarde zakonitog miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Također, Ustavni sud smatra da je, zbog propusta Vrhovnog suda da obrazloži svoju odluku u pogledu početka toka zatezne kamate na neisplaćene plaće na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, došlo do arbitrarne primjene prava, čime je prekršeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.