Službeni glasnik BiH, broj 80/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3355/07, rješavajući apelaciju
O. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
O. R.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001 360 od 11. oktobra 2007. godine.
Predmet se, u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. O. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz općine Jezero podnio je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 360 od 11. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-122/05 od 8. februara 2007. godine. Apelant je 14. januara 2008. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku ZDP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka, RJ "Elektrodistribucija", zatraženo je 31. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju su dostavili Okružni sud 23. januara 2008. godine, Osnovni sud 14. februara 2008. godine a "Elektrokrajina" RJ "Elektrodistribucija" 20. februara 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 29. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-122/05 od 8. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 360 od 11. oktobra 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja ZDP "Elektrokrajina" a.d. Banja Luka, RJ "Elektrodistribucija" Mrkonjić- Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelant kao tuženi i vlasnik poslovnog prostora SUR "Kod Rosića" obavezan da na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju za SUR "Kod Rosića" isplati tužitelju iznos od 4.059,12 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM.
7. Općinski sud je provodeći dokazni postupak utvrdio da je između stranaka nesporno da apelant u prizemnom dijelu svoje porodične kuće ima poslovni prostor namijenjen za ugostiteljski objekat-kafanu s posebnim, odvojenim brojilom za električnu energiju. U tom poslovnom prostoru apelant je, na osnovu rješenja Općine Jezero od 8. oktobra 1998. godine, obavljao ugostiteljsku djelatnost do 1. oktobra 2001. godine, a nakon toga ugostiteljsku djelatnost u tom prostoru nastavila je obavljati njegova kćerka S. R. zaključno do 31. maja 2005. godine, također po rješenju nadležnog općinskog organa od 27. februara 2002. godine. Sud je utvrdio da je tužitelj apelantu redovno isporučivao električnu energiju za navedeni poslovni prostor, za kategoriju "ostala potrošnja". Dalje, utvrđeno je da apelant za isporučenu električnu energiju nije tužitelju plaćao naknadu po ispostavljenim računima, iako je na to bio obavezan prema čl. 82. do 85. Zakona o električnoj energiji ("Službeni glasnik RS" br. 66/02, 29/03, 86/03, 111/04, 60/07 i 114/07), članu 17. Zakona o obligacionim odnosima "Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03 - u daljnjem tekstu: ZOO), kao i članu 107. stav 1. Općih uvjeta za isporuku električne energije ("Službeni glasnik RS" broj 23/94).
8. O visini tužbenog zahtjeva Općinski sud je odlučio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, na koji stranke nisu imale primjedbi. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor o njegovom nedostatku pasivne legitimacije, kao i prigovor zastarjelosti tužiteljevog potraživanja. Općinski sud je pri tome imao u vidu činjenicu da je tužitelj električnu energiju isporučivao poslovnom prostoru u apelantovom vlasništvu koji ima posebno mjerno mjesto, te mu ispostavljao račune za utrošenu-isporučenu električnu energiju za konkretno mjerno mjesto u kojem se obavljala registrirana ugostiteljska djelatnost. Apelant nije izvršio promjene korisnika potrošača iako su uslijedile personalne promjene, te je prema njegovoj izjavi nastavio plaćati utrošak električne energije za predmetni poslovni prostor djelomično - povremeno u vrijeme dok je u njemu ugostiteljsku djelatnost obavljala njegova kćerka koja mu je davala novac za plaćanje električne energije. Apelantov prigovor o zastarjelosti potraživanja ocijenjen je neosnovanim u smislu ZOO, jer je utvrđeno da se radi o potrošnji električne energije koja spada u kategoriju "ostale potrošnje" za koju važi opći rok zastarjelosti od 10 godina.
9. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, prihvatio činjenično utvrđenje, pravni stav i pravni zaključak Općinskog suda. Okružni sud je naveo da su bez osnova apelantovi žalbeni navodi da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao primijeniti rok zastare iz člana 371. ZOO, nego je trebao primijeniti rok zastare iz člana 374. navedenog zakona. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti materijalno-pravni prigovor zastare potraživanja kada je usvojio pravni stav da se na konkretnu vrstu potraživanja primjenjuje opći rok zastare iz člana 371. ZOO, kod nesporne činjenice da se dug odnosi na potrošnju električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta koji je registriran kao samostalna ugostiteljska radnja, i da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju te da potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju "ostala potrošnja".
10. Okružni sud je obrazložio da se prema ugovoru o pristupanju tužitelj obavezao da apelantu isporučuje električnu energiju za potrebe ugostiteljskog objekta, dok se apelant obavezao plaćati potrošnju po cijeni koja je navedena u ugovoru, a obračunata u skladu s Tarifnim sistemom za prodaju električne energije (u daljnjem tekstu: Tarifni sistem). Dalje, potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju "ostala potrošnja" i obračunava se po tarifnoj grupi u skladu s članom 42. Tarifnog sistema. Također, prema članu 82. Zakona o električnoj energiji određeno je da se Općim uvjetima za isporuku električne energije uređuju uvjeti i način isporuke električne energije na osnovu ugovora o pristupanju. Okružni sud je istakao da se zbog navedenog na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opći rok zastare iz člana 371. ZOO koji iznosi 10 godina i koji teče od dana dospjelosti potraživanja. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da potraživanje tužitelja koje potiče iz perioda od 31. jula 2000. godine, a konačan dug je obračunat 28. februara 2005. godine, u smislu navedene zakonske odredbe nije zastario. Također je navedeno da bi se rok iz člana 374. ZOO mogao primijeniti samo u slučaju da se radi o ugovoru u privredi u smislu člana 25. ZOO i da su obje ugovorne strane pravna lica, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
11. Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je bez značaja činjenica što je apelant prestao obavljati ugostiteljsku djelatnost i da je tu djelatnost nastavila da obavlja njegova kćerka od 27. februara 2002. godine. Okružni sud je naveo da tužitelj i apelant imaju zaključen ugovor o isporuci električne energije, što znači da nije od uticaja činjenica da neko drugi obavlja djelatnost u ugostiteljskom objektu koji se nalazi u prizemlju kuće koja je apelantovo vlasništvo. Naprotiv, sud je dalje naglasio da za potrošnju električne energije za potrebe kafane postoji određeno mjerno mjesto i brojilo, na temelju čega je i zaključen ugovor o pristupanju, ali apelant nije u smislu člana 55. Općih uvjeta za isporuku električne energije, odnosno u roku od 30 dana prije nastanka promjene, pismeno otkazao ili zatražio izmjenu ugovora o isporuci električne energije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant se u apelaciji žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su njegova navedena prava povrijeđena jer sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
13. Apelant je naveo da sudovi nisu utvrdili kolika je bila njegova potrošnja u periodu u kojem je vršio djelatnost, koju nije ni osporavao, a kolika je potrošnja bila za vrijeme obavljanja djelatnosti njegove kćerke, koja također ne osporava potrošnju za vrijeme za koje je ona obavljala ugostiteljsku djelatnost, koja nije saslušana u postupku, niti je vještak izvršio razgraničenje dugovanja, te čiji je nalaz proizvoljan i netačan. Također, apelant je ukazao da je Okružni sud na trećoj strani svoje presude naveo "rok iz člana 374. ZOO bi se mogao primijeniti samo u slučaju da se radi o ugovoru o privredi u smislu člana 25. ZOO i da su ugovorne strane pravna lica, što u ovom predmetu nije slučaj". Apelant je dalje naveo "ovakvo stanovište drugostepenog suda je nepravilno i proizvoljno. Zanatske radnje osnovane u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, imaju isti status u pogledu obračuna i plaćanja utroška električne energije isto kao i druga pravna lica na koje se sud poziva u ovoj odredbi. Rok zastare iz člana 371. ZOO ni u kom slučaju nije se mogao primijeniti. Ako se isključi mogućnost da se ne može prihvatiti stav vezan za zastaru iz člana 374. ZOO, u tom slučaju bi se mogao na konkretnu situaciju primijeniti jednogodišnji rok zastarjelosti, s obzirom da je potrošač fizičko lice, kako drugostepeni sud zaključuje". Apelant smatra da se u konkretnom slučaju, sve i da su sudovi prihvatili jednogodišnji rok zastare, "postavlja pitanje od kojeg datuma se dug računa, tj. da li od dana kada je apelant počeo da koristi električnu energiju ili od dana prestanka obavljanja samostalne djelatnosti, naglašavajući da su ga sudovi obavezali da plaća tuđe-kćerkine obaveze, te da se vremenski period koji je njemu pripisan može prihvatiti samo kao potrošnja fizičkog lica sa rokom zastarjelosti od jedne godine".
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod razloga koji su navedeni u osporenoj presudi.
15. Osnovni sud je također u odgovoru na navode apelacije naveo da prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava koja je naveo u svojoj apelaciji.
16. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da je apelantu redovno isporučivao električnu energije za njegov poslovni prostor u Jezeru, za mjerno mjesto kafana ED broj 10185600 i naplatni broj 10566007. Međutim, kakao apelant nije izmirio dug za isporučenu električnu energiju koji je 31. jula 2004. godine iznosio 4.276,55 KM podnesena je tužba Osnovnom sudu. Tužitelj je detaljno naveo tok vođenja parničnog postupka uz isticanje svih dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Dalje je istaknuto da je Okružni sud odlučujući o apelantovoj žalbi donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 360 u kojoj je utvrdio da se suština apelantove žalbe sastojala u isticanju prigovora zastare i prigovora pasivne legitimacije. To je apelant naveo i u apelaciji i o tome je raspravio Osnovni sud imajući u vidu, između ostalog, i činjenicu da je tužitelj s apelantom imao zaključen ugovor o isporuci električne energije, te da nije bila od značaja činjenica da neko drugi obavlja djelatnost u istom ugostiteljskom objektu, u konkretnom slučaju apelantova kćerka.
17. Također, tužitelj smatra da je bez osnova apelantov navod da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti zastarni rok iz člana 371. ZOO, već da je trebalo da se primijeni zastarni rok iz člana 374. ZOO. Naprotiv, istakao je dalje tužitelj, "nesporno je da se dug odnosi na potrošnju električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta koji je registriran kao samostalna ugostiteljska radnja i da je tuženi sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju, da potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju 'ostala potrošnja', a za ovu vrstu potraživanja primjenjuje se opći zastarni rok iz člana 371. ZOO". Tužitelj je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) i
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 i 3/96)
Član 25.
Odredbe ovog zakona što se odnose na ugovore primjenjuje se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drugačije određeno.
Ugovori u privredi, prema ovom zakonu, jesu ugovori što ih preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost te imaocima radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Član 374.
Međusobna potraživanja pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.
Zakon o električnoj energiji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/02, 29/03, 86/03, 111/04, 60/07 i 114/07)
Član 83.
Tarifnim sistemom utvrđuju se kategorije krajnjih kupaca, tarifni elementi za izračunavanje (formiranje) cijene električne energije koja se isporučuje i način njihove primjene.
Tarifni sistem za prodaju električne energije ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 23/94)
Član 41.
Kategorija ostale potrošnje je sva ostala potrošnja električne energije na niskom naponu, koja nije potrošnja u domaćinstvu ili javnoj rasvjeti.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 360 od 11. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu primio 7. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na Presudu Okružnog suda ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužitelj tužbom u parničnom postupku od apelanta zatražio izmirenje novčanog duga na ime isporučene a neplaćene električne energije za potrebe apelantovog registriranog ugostiteljskog objekta, a na osnovu ugovora o isporuci električne energije zaključenog između apelanta i tužitelja. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zato što je sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primijenio procesne i materijalnopravne propise na konkretan slučaj, u kojem je utvrđivana blagovremenost tužiteljevog potraživanja od apelanta na ime duga za isporučenu i utrošenu, ali neplaćenu električnu energiju.
28. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
29. Međutim, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br� U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29), a sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
30. Ustavni sud uočava da je, prema suštini apelantovih navoda, sporno pitanje da li se tužitelj blagovremeno obratio sudu za zaštitu svojih prava, odnosno da li je nastupila zastara potraživanja. Iako se neće upuštati u način na koji su redovni sudovi tumačili relevantne odredbe ZOO koje regulišu pitanje zastare potraživanja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju zaključili da u pogledu zastarnog roka treba primijeniti opći zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO, zato što "potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju 'ostala potrošnja' i obračunava se po tarifnoj grupi shodno članu 42. Tarifnog sistema".
31. Ustavni sud uočava da ovakvo obrazloženje osporenih odluka nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega i koji su dokazi i razlozi opredijelili sud "da se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO", a ne rok iz člana 374. ZOO koji eksplicitno reguliše pitanje zastare međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Naime, Ustavni sud ukazuje da se Tarifnim sistemom isključivo utvrđuju kategorije i način obračuna električne energije za određene grupe potrošača. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je Tarifnim sistemom isporuka električne energije u konkretnom slučaju definisana kao "ostala potrošnja" za potrebe utvrđivanja cijene isporučene električne energije ne može biti odlučujuća za zaključak o tome koji će se zastarni rok iz ZOO primijeniti. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom predmetu odlukom Okružnog suda povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o kršenju prava iz čl. II/3.d), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se osporena odluka Okružnog suda ne zasniva na dokazima koji sa sigurnošću ukazuju da je Okružni sud izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku u vezi s pitanjem računanja roka zastare i obavezivanja apelanta kao dužnika, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.