Službeni glasnik BiH, broj 35/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2938/14, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001400 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu 14 0 K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Margetića, općina Sokolac, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine. Dopunom apelacije od 18. decembra 2014. godine apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku AP-2938/14 od 17. oktobra 2014. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi odložio izdržavanje kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Okružni sud donio je Presudu broj 14 0 K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine, kojom je apelanta proglasio krivim što je zbog nesuglasica oko neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na preciziranoj parceli, u namjeri da liši života D. M. (oštećeni), otišao do kombija u kojem je od ranije neovlašteno držao oružje – automatsku pušku, upalio vozilo i dovezao se do parcele, zaustavio vozilo ispred traktora kojim je upravljao oštećeni, nakon čega je iz puške preciziranih karakteristika, čije držanje i nošenje, kako je propisano članom 7. Zakona o oružju i municiji, nije dozvoljeno, rafalnom paljbom ispalio više metaka u smjeru oštećenog nanijevši mu povrede uslijed čega je nastupila smrt oštećenog, dakle počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. KZ i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ u vezi s članom 42. KZ, pa mu je sud izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina i tri mjeseca. Istom presudom na osnovu člana 44. KZ, apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. septembra 2011. godine. Na osnovu člana 62. stav 3. KZ, u vezi s članom 399. stav 6. KZ, prema apelantu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog oduzimanja oružja koje je upotrijebljeno u izvršenju krivičnog djela. Apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je krivično djelo počinjeno na način kako je apelantu stavljeno na teret optužnicom, jer to proizlazi iz materijalnih dokaza koji se odnose na iskaze svjedoka i vještaka, te materijalnu dokumentaciju. Nadalje, sud navodi iskaze svjedoka koji su opisali događaj (M. V., policajac i R. S.) koji su i očevici događaja i čiji iskazi nisu protivrječni. Nadalje, i iskaz apelantovog oca je saglasan s njima u bitnim dijelovima, osim što apelantov otac ukazuje da je oštećeni traktorom nasrnuo na apelanta, pravio krugove oko njega na taj način ugrožavajući ga, a prethodno je traktorom provalio ogradu. Međutim, Okružni sud je cijenio da ovaj dio iskaza (pravljenje krugova i provaljivanje ograde) nije u skladu ni s jednim drugim provedenim dokazom, pogotovo fotografijama lica mjesta (nama krugova na livadi, niti je bilo moguće utvrditi da je ograda provaljena).

8. Okružni sud je naveo da i materijalni dokazi potkrepljuju navode optužnice, ali se najprije treba osvrnuti na prigovore odbrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Naime, tvrdnja apelantove odbrane da je potrebno da se privremeno oduzeti predmeti deponiraju i čuvaju u sudu i da tužilac ima obavezu pregleda i otvaranja takvih predmeta, nije utemeljena u odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), jer su privremeno oduzeti predmeti mobilni telefoni, kartice i PMV, te odjeća apelanta i oštećenog, oduzeti u skladu s članom 130. ZKP, a član 134. ZKP propisuje da se njihovo čuvanje može osigurati i na drugi način. U konkretnom slučaju predmeti su dostavljeni na vještačenje, pa je vještak (više njih) izvršio pregled tih predmeta. Okružni sud navodi da je zapisnik o uviđaju prema navodima odbrane nezakonit "i zbog toga što je OSL izvršio uviđaj, ne zna se ko je izvršio uviđaj, zapisnik nije potpisao zapisničar, kao posebno lice, zapisnik je rađen u kancelariji, nema posebnog službenog izvještaja o poduzetim pojedinim radnjama, ne zna se čija je puška ni od koga je oduzeta, gdje je deponirana i ko je čuvao, kao ni čahure metka, fragment košuljice metka, odjeća, brisevi". Okružni sud je istakao da su ovi navodi odbrane neutemeljeni, pozivajući se na čl. 157-160. ZKP u kojima je opisan postupak preduzimanja radnje uviđaj. Nadalje, Okružni sud navodi da je uvidom u zapisnik utvrđeno da je uviđaju prisustvovao tužilac, te da je rukovodio pomenutom radnjom dokazivanja, uz učestvovanje svih potrebnih lica, a kako bi omogućio nesmetano izuzimanje tragova koji su pronađeni na licu mjesta. Dalje, Okružni sud navodi da je postupljeno po odredbama ZKP, u prilog čemu govori i činjenica da je uviđaju prisustvovao i vještak balističar (koji je sačinio nalaz i mišljenje) čime je neopravdana tvrdnja da se na zna gdje se koji trag, pronađen na licu mjesta, nalazi. Okružni sud nadalje ističe da su (precizirana automatska) puška i zrna bili predmet vještačenja. Ne stoji primjedba da su puška i zrna morali biti deponirani naredbom suda, jer se ne radi o predmetima koji moraju biti pod nadzorom suda da bi bili prihvaćeni kao valjani dokazi, u skladu s odredbom člana 127. ZKP, s obzirom na to da se radi o predmetima pronađenim na licu mjesta, koje su OSL dostavila na vještačenje po naredbi tužioca, što je u skladu s odredbom 229. ZKP. Okružni sud je ukazao da navod odbrane da OSL ne mogu dati nalog za pregled, ekshumaciju i obdukciju, neće ni komentirati, jer OSL nisu ni dala tu naredbu. Nadalje, Okružni sud ističe da je izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, a za koje branilac kaže da se ne zna o kojem se mjestu radi, izvještaj CJB. Iz istog se utvrđuje nastanak fotodokumentacije vezane za tijelo oštećenog, fotografirano u mrtvačnici bolnice Kasindo, zatim o pronađenim izuzetim tragovima s leša oštećenog, te šta je sve urađeno i pronađeno obdukcijom. Dakle, izvještaj prati zaspisnik o obdukciji za koji Okružni sud nalazi da je urađen prema odredbama ZKP, na jedini pravilan način u instituciji za koju odbrana nije dokazala "nije specijalizirana" za navedeno, te je vještačenje povjereno vještaku pojedincu. Vještačenju vatrenog oružja, čahura, zrna i dijela zrna, koje je uradio vještak, odbrana prigovara u smislu nezakonitosti, jer su svi vještačeni predmeti "nezakonito pribavljeni", te je slijedom toga nezakonito i vještačenje, s posebnim osvrtom na vještačeni puškomitraljez. Okružni sud je naveo da je i puškomitraljez vještačen, ali s obzirom na to da to oružje nije upotrijebljeno u konkretnom krivičnom djelu, to se sud neće upuštati u analizu ovog oružja, niti je postojanje ovog vještačenja utjecalo na bilo koji način na konačnu odluku suda. Isto se odnosi na vještačenje po vještaku M. N. za vještačenje nekog drugog oružja.

9. Međutim, uvidom u zapisnik o uviđaju, pod slovnim oznakama,,F" obilježena je čahura preciziranog kalibra,,P" čahura,,Z" fragment košuljice,,,R" čahura,,U" čahura,,Q" čahura,,X" čahura, pod brojem 25 automatska puška (AP) broj i kalibar precizirani, s 21 metkom u okviru i jednim u cijevi, koja je pronađena na 250 m od lica mjesta ubistva, a uvidom u izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu licu mjesta utvrđeno je da je, u toku vršenja obdukcije, iz leša izuzeto deformirano zrno i fragment zrna izvađen ispod kože vrata s desne strane, fragment košuljice zrna izvađen ispod kože glave lijevog uha, dva fragmenta zrna pronađena ispod kože grudnog koša lijeve strane, dva fragmenta košuljice zrna izvađena iz natkoljenice desne noge i fragment košuljice zrna izvađen iz potkoljenice lijeve noge, pa evidentno i nesporno proizlazi da su ti predmeti pronađeni, kako na licu mjesta ubistva tako i u tijelu oštećenog, pa nikako ne može stajati tvrdnja da oni ne postoje, jer nisu pronađeni.

10. Također, odbrana je navela da tužilac nije mogao upotrijebiti dokaz koji se odnosi na balističko vještačenje koje je uradio vještak D. O., jer taj dokaz nije bio označen po broju i datumu u prijedlogu dokaza koji prate optužnicu, niti se nalaz nalazio u spisu, a vještak je naknadno uradio dopunu nalaza tako što je sam izvršio rekonstrukciju. Okružni sud je naveo da je postupak u nekoliko navrata vođen iznova, a stranke su dale saglasnost da se provedu svi dokazi koji su predloženi i provedeni u dotadašnjem dijelu postupka, na način da se konstatira da su isti pročitani i izvršen je uvid u iste. Nije tačna tvrdnja da tužilac ne može izvesti dokaz bez oznake i broja, ni da to ne može biti dokaz koji nije postojao u toku potvrđivanja optužnice. Okružni sud navodi da tužilac može, u toku trajanja cijelog postupka, prikupljati dokaze. Tako je i u ovom slučaju tužilac podigao optužnicu, a s dokazima koje je imao optužnica je potvrđena. U nastavku postupka tužilac je pribavio dopunu nalaza balističara, sa skicom lica mjesta, koji nosi datum 30. decembar 2011. godine. Vještak je za izradu nalaza koristio sve one tragove koji su obilježeni od uviđajne ekipe. Vještak nije vršio rekonstrukciji, na način kako insinuira odbrana. Okružni sud navodi da se vještak rukovodio "davanjem smislenih odgovora uz aproksimacije za koje je pretpostavljeno da neće u bitnoj mjeri utjecati na sam činjenični opis, što je za ovo sudsko vijeće prihvatljivo, tim prije što odbrana nije osporavala tačnost utvrđenih parametara".

11. Prigovori koji se odnose na vještačenje mobilnih telefona i njihovo pretresanje bez naredbe suda su neosnovani, jer su mobilni telefoni vještačeni po naredbi suda. Isto se odnosi na vještačenje krvi i alkoholiziranosti oštećenog i apelanta, jer je odbrana prigovarala da su vještačeni uzorci nezakonito pribavljeni. Međutim, Okružni sud navodi da su ovi nalazi urađeni u skladu sa zakonom i pravilima struke. Okružni sud navodi da zapisnik o saslušanju lica u svojstvu osumnjičenih ima sve zakonom propisane elemente, uključujući i data upozorenja, a istom su prisustvovali apelantov advokat i tužilac.

12. Okružni sud nadalje ističe da su svi navedeni dokazi (zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija, obdukcioni zapisnik, itd.) dokazi na osnovu kojih je sud zaključio da je apelant počinio krivična djela, tim prije što odbrana ne prigovara sadržaju dokaza već zakonitosti njihovog pribavljanja. Okružni sud je naveo koje dokaze je smatrao nezakonitim i zašto.

13. Sud je nadalje ispitao da li je, kako je apelantova odbrana isticala, krivično djelo počinjeno u stanju nužne odbrane ili njenom prekoračenju. Sud je pošao od instituta nužne odbrane, te je naveo da apelant nije bio ni vlasnik ni posjednik parcele na kojoj se desilo ubistvo. Također, Okružni sud navodi da je oko parcele postojao spor između oštećenog i apelantovog oca, koji je i kritičnog dana učestvovao u raspravi s oštećenim. Međutim, Okružni sud cijeni da u spornom vremenu i mjestu nije postojao napad izazvan od oštećenog, iako apelant i njegov otac iskazuju drugačije (navodeći da se oštećeni kretao traktorom prema apelantu). Međutim, prema mišljenju Okružnog suda dokazi u spisu ne ukazuju ni na rušenje ograde ni na kretanje oštećenog traktorom oko apelanta, pa je sud zaključio da ne može prihvatiti da se radi o nužnoj odbrani, pa samim tim ni o prekoračenju. Nadalje, Okružni sud utvrđuje apelantovu uračunljivost, cijeneći vještačenje vještaka odbrane i optužbe, te prihvata nalaz vještaka optužbe da je apelantova mogućnost da shvati značaj djela i upravlja postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što dodatno pojašnjava apelantovom mogućnošću da rekonstruira događaj, navodeći bitne detalje. Nadalje, Okružni sud zaključuje da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer odlazi prema kući gdje je parkiran kombi, uzima kombi, sjeda, preduzima radnju uzimanja automatske puške za koju zna da je u kombiju, vozi se prema dnu parcele gdje se nalazi oštećeni s traktorom, te ispaljuje više hitaca sa svega nekoliko metara i nanosi više povreda oštećenom.

14. Okružni sud je nadalje naveo da je zabranjeno nabavljanje, držanje i nošenje automatskog oružja, kako je to precizirano članom 7. Zakona o oružju i municiji, a ko neovlašteno drži vatreno oružje, čije nošenje ili držanje građanima uopće nije dozvoljeno, čini krivično djelo, a konkretno krivično djelo je učinjeno, najprije držanjem i nošenjem, a zatim i upotrebom automatske puške precizirane marke, te je ista i vještačena i utvrđene su podudarnosti sa spornom i vještačenom čahurom, izuzetom s lica mjesta, tako da je nesporno utvrđeno da je pomenuta automatska puška upotrijebljena u počinjenju krivičnog djela opisanog u optužnici. Okružni sud navodi da je nesporno da je apelant od sebe odbacio pušku nakon upotrebe, jer se udaljio bez nje, a u zapisniku o uviđaju su konstatirane razne čahure, što sve potvrđuje da je ispaljeno više projektila, od kojih je jedan ušao u lobanju i zadržao se u vratu oštećenog. Prema iskazu svjedoka, apelantovog oca, apelant je dobio metke za pušku upravo od oštećenog, što ide u prilog tvrdnji da je optuženi znao kakvo oružje ima, koje metke koristi, kao i gdje se nalazi puška, s obzirom na izuzetno kratak vremenski razmak od njegovog odlaska s lica mjesta do trenutka ubistva. Ovakav iskaz potkrepljuje i apelantov iskaz, dat u svojstvu osumnjičenog u policijskoj stanici, kada opisuje da je puška njegova, da je kupio zbog rada u šumi i da je drži u kombiju između sjedišta vozača i suvozača. Dakle, Okružni sud je na osnovu svega utvrđenog zaključio da je apelant počinio navedena krivična djela, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i tri mjeseca.

15. Rješavajući po žalbi tužioca i apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. godine, kojom je žalbu tužioca odbio, a apelantovu žalbu djelomično usvojio na način da mu se u izrečenu kaznu zatvora uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 22. juna 2011. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe apelantove žalbene navode, koji ukazuje da je presuda, protivno odredbama člana 10. st. 2. i 3. ZKP, zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno bitnim povredama ZKP, pa je sud počinio bitne povrede odredaba ZKP iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP, pri čemu se kao nezakonito pribavljeni dokazi posebno naglašavaju zapisnik o uviđaju, izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, obdukcioni zapisnik, nalaz vještačenja vatrenog oružja, nalaz i mišljenje vještaka balističara, nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih telefona, nalaz i mišljenje vještačenja tragova krvi i alkoholiziranosti optuženog i oštećenog, i iskaz osumnjičenog dat u istrazi. Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP RS žalba vidi u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. Žalbom se posebno ističe da je sud povrijedio i odredbe člana 148. stav 4. ZKP, jer je na iskazu apelantovog oca zasnovao presudu, te je sud čitao iskaz svjedoka, a nije ga upozorio na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Žalba navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer prvostepeni sud nije proveo ponuđene dokaze odbrane kojom bi se utvrdilo da se ubistvo desilo na parceli vlasništvo apelantovog oca. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje je rezultat nezakonitih dokaza, a žalbom se osporavaju i zaključci pobijane presuda o prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Apelant se žalio i zbog činjenice da prvostepeni sud nije u izrečenu kaznu apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, uz izražen stav da je optuženi postupao u nužnoj odbrani i da je stoga sud trebao primijeniti odredbe člana 11. KZ RS, kao i navodeći da je kazna zatvora prestrogo odmjerena.

17. Razmatrajući apelantove žalbene prigovore i argumentaciju koja se u vezi s tim iznosi, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani.

18. Vrhovni sud nalazi da nije povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu, u dijelu gdje se tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog toga što su neosnovano odbijeni prijedlozi odbrane da se činjenično stanje dopuni izvođenjem dokaza koje je predložila odbrana. Naime, kada je predsjednik vijeća dao razloge zašto su dokazi odbrane odbijeni (na glavnom pretresu) i to ponovio u obrazloženju presude, onda nema osnova za tvrdnju da je odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u obliku povrede prava na odbranu. Ovo iz razloga što je diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje dokaza, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban.

19. U vezi sa žalbenim navodima da se pobijana presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima, Vrhovni sud ukazuje da su isti prigovori iznijeti i tokom prvostepenog postupka i pobijana presuda je detaljno i argumentirano obrazložila zašto ne prihvata iznesene prigovore, a takav stav je prihvatio Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud ukazuje da iz zapisnika o uviđaju CJB od 22. juna 2011. godine proizlazi da je taj zapisnik sačinjen dana 22. juna 2011. godine na licu mjesta, na osnovu člana 229. ZKP, da je o navedenom događaju obaviješten nadležni tužilac, koji je naložio da se osigura lice mjesta i formira uviđajna ekipa kako bi se u njegovom prisustvu izvršio uviđaj, da je formirana uviđajna ekipa od OSL, da su pri obavljanju uviđaja bili prisutni dežurni tužilac i vještak balističar, da su pronađeni, fiksirani i izuzeti navedeni tragovi i predmeti, da je lice mjesta fiksirano fotografijom, skicom lica mjesta i kriminalističko-tehničkim izvještajem, koji će predstavljati sastavni dio zapisnika, te da je zapisnik sačinio i potpisao kriminalistički inspektor CJB.

20. Vrhovni sud ukazuje šta je uviđaj, poziva se na (u vrijeme vršenja uviđaja važeći) član 157. i član 159. stav 2. ZKP, te navodi da zakon ne propisuje neki formalnopravni osnov za obavljanje uviđaja kao što je zahtjev, naredba ili rješenje o uviđaju. Zbog toga je za vršenje uviđaja na mjestu događaja, odnosno na mjestu gdje postoji sumnja da je učinjeno krivično djelo, dovoljan samo materijalni uvjet, a to je da je za utvrđivanje važnih činjenica u postupku potrebno neposredno opažanje. Pomenuta zakonska odredba, kao i odredbe čl. 159. i 229. ZKP, predstavljaju pravne okvire za obavljanje uviđaja, koji se najčešće obavlja i prije nego što bude donesena naredba o provođenju istrage, međutim te odredbe ne propisuju način vršenja uviđaja, pa se u tom pogledu primjenjuju kriminalistička pravila, odnosno kriminalistička metodologija. Vrhovni sud se pozvao i na član 63. stav 3. ZKP, te je ukazao da je – da bi zapisnik o uviđaju bio procesno valjan i da bi se mogao koristiti kao dokaz u krivičnom postupku – potrebno da je sačinjen u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom, a u smislu člana 62. stav 2. ZKP potpisuje ga službena osoba koja je poduzela službenu radnju. Nadalje, odredbom člana 229. ZKP propisano je da OSL može izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije, a ako je tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od ovlaštenih službenih lica može tražiti da ovlašteno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Na propisan način je postupio OSL kada je, nakon što je o događaju obaviješten nadležni tužilac, formirao uviđajnu ekipu i u prisustvu tužioca izvršio uviđaj. Slijedom toga nisu nezakoniti dokazi ni skica lica mjesta, fotodokumentacija ni izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, kao i vještačenja obavljena na osnovu navedene dokumentacije.

21. Vrhovni sud je u odnosu na apelantov iskaz, koji je kao osumnjičeni dao u toku istrage, naveo da ni ovaj dokaz nije pribavljen na nezakonit način. Vrhovni sud je ukazao šta proizlazi iz zapisnika o prikupljanju izjave (od lica lišenog slobode u svojstvu osumnjičenog/apelant), odnosno da je apelant saslušan, da su saslušanju bili prisutni okružni tužilac, policijski službenici i apelantov branilac, te da je apelant propisno poučen o njegovim pravima (uključujući član 143. stav 2. ZKP), nakon čega je apelant izjavio da će odbranu dati u prisustvu branioca, pa se izjasnio o djelu koje mu se stavlja na teret, a ispitivanje je obavio tužilac. Iz zapisnika s glavnog pretresa proizlazi da je tužilac koristio naprijed navedeni zapisnik tako što ga je pročitao na glavnom pretresu. Dakle, iskaz je uzet u zakonom propisanom postupku i na zakonom propisan način, a određene manjkavosti koje žalba naglašava (nije jasno kojem organu je iskaz dat jer iz forme zapisnika i naziva državnog organa se zaključuje da je ispitivanje osumnjičenog izvršio OSL, a iz sadržaja da je ispitivanje izvršio tužilac) ne čine ovaj dokaz nezakonitim.

22. Vrhovni sud je također naveo da nisu povrijeđene odredbe člana 148. stav 4. ZKP, jer je na iskazu svjedoka N. M., apelantovog oca, sud zasnovao presudu i da se iskaz privilegiranog svjedoka ne može čitati ako on nije pozvan i upozoren na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Vrhovni sud je naveo da je tačan žalbeni navod da je apelantov otac lice koje može odbiti svjedočenje, odnosno privilegirani svjedok, i da u svakoj fazi postupka može odbiti svjedočenje. Međutim, nije tačna tvrdnja žalbe da se jednom dati iskaz privilegiranog svjedoka ne može čitati u daljem toku postupka, odnosno u slučaju kada glavni pretres koji je odgođen mora iznova početi. Vrhovni sud nadalje navodi kako i zašto je (radi se o nastavljanju odgođenog glavnog pretresa pred istim vijećem) čitao izjavu privilegiranog svjedoka. Vrhovni sud je naveo da nema osnova žalbena tvrdnja da je pobijana presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud ističe da žalbeni prigovori ovog karaktera (u obrazloženju presude dati razlozi za odlučne činjenice, a žalba osporava validnost tih razloga) u suštini ukazuju na prigovor kojim se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude. U prigovoru manjkavosti činjenične osnove žalba smatra da je pobijana presuda proizvod i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza. U tom kontekstu, žalba ne spori da je kritične prilike došlo do ubistva oštećenog, ali smatra da je apelant krivično djelo ubistva izvršio u nužnoj odbrani. Žalbom se iznosi viđenje događaja na način da se zastupa stav da je protivpravno napadnuta imovina apelantovog oca od oštećenog i da je apelant bio legitimiran da tu imovinu brani. Žalba dalje smatra da je krivično djelo ubistva izvršeno u nužnoj odbrani izazvanoj napadom od oštećenog na imovinu apelantovog oca. Međutim, ocjenjujući iznesene prigovore žalbe po ovom osnovu Vrhovni sud nalazi da su ti prigovori neosnovani, te da je prvostepeni sud nakon što je detaljno iznio sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci presude. Neosnovana je tvrdnja žalbe branioca o razlogu sukoba kritičnog dana, odnosno o razlogu zašto je apelant pucao u oštećenog i lišio ga života, jer ova apelantova tvrdnja nema uporište u iskazima drugih svjedoka ni u materijalnim dokazima. Pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je apelant kritične prilike postupao s direktnim umišljajem, jer odlazi kući, sjeda u kombi kojim dolazi na lice mjesta, i iz automatske puške, koju je nedozvoljeno držao, rafalnom paljbom s udaljenosti od svega nekoliko metara ispaljuje više hitaca u oštećenog, i da ovakvo postupanje optuženog ukazuje da je bio svjestan svega i htio njegovo izvršenje.

23. Dakle, provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom u pobijanoj presudi prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje ovog predmeta, a posebno za pravnu ocjenu krivičnog djela ubistva, pa suprotne tvrdnje žalbe nisu osnovane. Vrhovni sud je prihvatio apelantovu žalbu u jednom dijelu, tako što je u izrečenu kaznu zatvora apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 22. juna 2011. godine. Vrhovni sud se očitovao i na žalbu tužioca, koju je također odbio dajući razloge za navedeno.

24. Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 001400 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan.

25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije istakao da se apelantovi prigovori o prihvatanju i zasnivanju presude na navodno nezakonitim dokazima ne mogu podvesti pod tvrdnju o povredi prava na odbranu, što je pojasnio pozivajući se na odredbu člana 311. stav 1. tač. z) i k) ZKP. I pored toga Vrhovni sud je ukazao da se drugostepeni sud (suprotno navodima iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti) pravilno pozvao na obrazloženje prvostepenog suda, s obzirom na to da je prvostepeni sud dao valjane i iscrpne razloge na prigovore kojim su osporeni skoro svi dokazi optužbe. Tako je u odnosu na vještačenje oružja – puške precizirane marke, Vrhovni sud ukazao da se radi o predmetu koji nije bio u apelantovom posjedu i nije od njega oduzet već je pronađen na licu mjesta u šiblju, na osnovu apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja, te je puška fotografirana i na njoj se vidi fabrički broj, zbog čega nižestepeni sudovi pravilno navode da nije bilo potrebe za izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta. Također, Vrhovni sud navodi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP na koje se pozvala odbrana, da nije bilo potrebe da se deponiraju ili na drugi način osigura čuvanje tragova ili predmeta pronađenih na licu mjesta. Vrhovni sud nadalje ukazuje da su irelevantni navodi o oduzimanju i čuvanju predmeta, npr. mobilnih aparata, jer iz obrazloženja nižestepenih sudova proizlazi da svoj zaključak u pogledu dokazanosti počinjenja krivičnog djela od apelanta nije ni zasnovan na tim dokazima, već na osnovu drugih mnogobrojnih dokaza čija zakonitost nije sporna za Vrhovni sud. Međutim, Vrhovni sud je izdvojio iskaz apelantovog oca kao sporan, jer po mišljenju Vrhovnog suda iskaz ovog svjedoka se nije mogao čitati u nastavku odgođenog pretresa, a da se prethodno svjedok ne pozove i upozori da ne mora da svjedoči. Međutim, kako je ovaj svjedok u svom iskazu naveo činjenice koje idu u apelantovu korist, nije došlo do povrede prava na apelantovu odbranu.

26. Nadalje, u vezi s odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane, Vrhovni sud je uputio da je diskreciono pravo suda da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, uz obavezu suda da navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze. S tim u vezi Vrhovni sud nalazi da su nižestepeni sudovi dali obrazloženje, te je smatrao da je neosnovan apelantov navod o povredi prava na odbranu uslijed "narušene ravnopravnosti" strana u postupku.

27. U odnosu na apelantov navod da drugostepena presuda ne sadrži razloge o ocjeni provedenog dokaza – iskaza D. M., Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u svom obrazloženju dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjenica i pravnih pitanja, te je ukazao na prirodu drugostepene odluke i obavezu suda da navede razloge za činjenice od odlučnog značaja. Navod odbrane o povredi krivičnog zakona, a kojim se apostrofira da je apelant postupao u nužnoj odbrani, Vrhovni sud je cijenio kao navod kojim apelant dovodi u pitanje pravilnost činjenične osnove pobijane presude, a zbog kojeg navoda se ne može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ipak, Vrhovni sud navodi da je, suprotno apelantovoj tvrdnji iz zahtjeva, prvostepeni sud nakon detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak (koje je potvrdio i drugostepeni sud) da se u apelantovim radnjama stječu sva obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 148. KZ, te da nije postupano u nužnoj odbrani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatan život iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Apelant osporava odluke navodeći prije svega da je u toku postupka povrijeđen princip jednakosti strana, da je iskaz svjedoka odbrane D. M. sud zanemario i nije ga adekvatno ocijenio. Također, apelant navodi da je sud odbio izvođenje dokaza odbrane (uviđaj na licu mjesta uz učestvovanje vještaka geodete), kojim bi dokazao da je napad izvršen na imovini apelantovog oca. Apelant ističe da je i prije izvođenja dokaza sud formirao mišljenje o apelantovom nepostupanju u nužnoj odbrani. Osim toga, apelant navodi da je sud bio pristrasan jer je favorizirao optužbu i dokaze optužbe. Apelant navodi niz "nezakonito" pribavljenih dokaza na kojima je sud zasnovao presudu, koje je detaljno analizirao u apelaciji. Apelant navodi da je odbrana u toku postupka prigovarala na zakonitost pribavljenih materijalnih dokaza, i to zapisnika o uviđaju, obdukcionog nalaza, nalaza i mišljenja vještačenja vatrenog oružja, čahura, zrna, dijelova zrna, nalaza i mišljenja vještaka elektrotehnike i telekomunikacija, nalaza i mišljenja vještaka balističara, nalaza i mišljenja vještačenja krvi, zapisnika o uzimanju izjave od apelanta. U apelaciji apelant dalje veoma opširno analizira ove dokaze, ukazuje zbog čega ih smatra nazakonitim, te ukazuje da se ne zna ko je rukovodio uviđajem, jer tužilac nije potpisao zapisnik o uviđaju; kako je i ko je izvršio obdukciju; način čuvanja oduzetih predmeta puške, zrna, kao i čuvanje i pregled oduzetih telefona; način kako je vršeno balističko vještačenje ističući da je vještak "vodio računa da ne ugrozi činjenični opis optužbe", a što je sud prihvatio; način uzimanja krvi radi analize, bez naredbe suda; kao i zapisnik o davanju apelantove izjave u svojstvu osumnjičenog jer se na zna kome je dao izjavu (OSL ili tužiocu), odnosno osporava formu zapisnika. Apelant posebno problematizira korištenje izjave apelantovog oca, kao privilegiranog svjedoka, na kojoj je sud zasnovao presudu, pogotovo jer je sud koristio za dokazivanje drugog krivičnog djela (citat iz prvostepene presude). Nadalje, apelant ukazuje da odluka Vrhovnog suda nije dala jasne i obrazložene razloge za istaknute žalbene prigovore, pogotovo nije navela ništa o činjenici da sud uopće nije cijenio iskaz svjedoka odbrane D. M. Apelant navodi da su oba suda propustila dati obrazloženje o odlučnim činjenicama, niti se vidi šta je i iz kojih dokaza sud utvrdio u pogledu prava vlasništva parcele na kojoj se ubistvo desilo, iz kojih dokaza i kako je sud utvrdio da li je bilo protivpravnog napada na apelantovoj imovini, odnosno apelantovog oca, i da li je napad (ukoliko je postojao) trajao u vrijeme kada je apelant pucao. Apelant je istakao da je zbog činjenice da tužilac nije izvršio otvaranje i pregled telefona (u skladu s članom 135. ZKP) "pa je otvaranjem telefona radi upoznavanja s njihovim sadržajem od vještaka, a da to nije prethodno učinio tužilac" povrijeđeno i pravo na apelantovu privatnost iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je u odnosu na presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti naveo da se navodi iz apelacije odnose i na ovu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava koja je istakao u apelaciji.

30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su sudovi pravilnom primjenom odredbi krivičnog postupka utvrdili relevantno činjenično stanje, kako u pogledu inkriminacije krivičnog djela tako i stepena apelantove odgovornosti, i na tako utvrđenom stanju zasnovali odluku. U odnosu na osporavanje zakonitosti dokaza, Tužilaštvo navodi da apelant improvizira tumačenje zakonite primjene pravnih normi i sudske prakse, te isti navodi nisu relevantni.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza

Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju

Član 14.

(1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 135.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije

(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan

obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštena lica.

Lica koja mogu odbiti svjedočenje

Član 148.

(1) Svjedočenje mogu odbiti:

bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog i

b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog, odnosno optuženog.

(2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.

(3) Lice koje može odbiti svjedočenje prema jednom od osumnjičenih, odnosno optuženih može odbiti svjedočenje i prema ostalim osumnjičenim, odnosno optuženim, ako se njegov iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti sam na ostale sumnjičene, odnosno optužene.

(4) Ako je kao svjedok saslušano lice koje može odbiti svjedočenje, a nije na to upozoreno ili se nije izričito odreklo tog prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka.

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno izjavio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. godine. Kako je apelant izjavio zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 14 0 K 001400 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, to je odluka od 17. oktobra 2014. godine konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

38. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u povredi načela jednakosti strana, zasnivanju presude na nezakonito pribavljenim dokazima, kao i nedostatku obrazloženja presude, odnosno da su presude proizvoljne i bez valjane analize i ocjene dokaza, pogotovo dokaza koji idu apelantu u korist. Apelant ističe i da je postupanje suda u suprotnosti s odredbama ZKP, a iz navoda apelacije proizlazi da je sve navedeno utjecalo na utvrđivanje činjeničnog stanja i konačne odluke suda.

40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

41. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koja se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

42. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je osporena presuda zasnovana na dokazima na kojima se u smislu zakonskih odredaba ne može zasnovati, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, zbog odbijanja dokaza odbrane, kao i zbog nedostatka obrazloženja osporenih odluka.

43. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda, prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje "nezakonitosti" u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

44. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

45. Ustavni sud dalje podsjeća da je, u kontekstu razmatranja zakonitosti dokaza, u više svojih odluka ispitivao pitanje zakonitosti dokaza (vidi, mutatis mutandis, AP-1114/14 i AP-2567/14, od 7. marta 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima su apelanti pokretali u pojedinim segmentima slična pitanja kao apelant. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je identične navode koje je iznio u apelaciji apelant isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, kao i u postupku po žalbi, a zatim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasno, detaljno i argumentirano izjašnjenje o svim apelantovim prigovorima, nalazeći da su neosnovani, te se prvostepeni sud u najvećem dijelu odluke i bavio pitanjima odnosno prigovorima odbrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Tako je Okružni sud analizirao i utvrdio da zapisnik o apelantovom saslušanju kao osumnjičenog ima sve zakonom propisane elemente, kao i pouku o apelantovom pravu, da su bili prisutni tužilac i branilac tako da nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na prigovore o načinu vršenja uviđaja, Okružni sud je naveo da je uviđaj vršio obaviješteni dežurni tužilac, da je rukovodio vršenjem uviđaja uz učestvovanje potrebnih ovlaštenih lica radi uzimanja i otkrivanja tragova i dokaza pronađenih na licu mjesta. Također, Okružni sud je naveo da je uviđaju prisustvovao vještak balističar i da nije osnovan navod odbrane da se na zna gdje je šta pronađeno, kao i da nije bilo potrebe za izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta (puške iz koje je ubistvo izvršeno) jer je puška na osnovu apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja pronađena na licu mjesta (u šiblju), a ne oduzeta od apelanta. Okružni sud je naveo da su OSL sačinila izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta i naveo propratne dijelove tog izvještaja. Okružni sud je odgovorio na sve apelantove prigovore (čuvanje predmeta, vještačenje krvi, obdukcija i ostalo), te dao iscrpno obrazloženje, pozivajući se na revelantne odbredbe ZKP. Vrhovni sud je ispitujući apelantove žalbene navode (u vezi zakonitosti dokaza) zaključio da je stav prvostepenog suda u vezi s "nezakonitim dokazima" pravilan, te ga je prihvatio i Vrhovni sud, a određena dodatna pojašnjenja je dao za sljedeće dokaze: zapisnik o uviđaju, kriminalističko-tehnički izvještaj, zapisnik o apelantovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog, kao i iskaz privilegiranog svjedoka, apelantovog oca. Vrhovni sud, odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, također podržava stavove nižestepenih sudova, opet naglašavajući da su apelantovi prigovori u pogledu određenih dokaza (nezakonitosti) irelevantni (na primjer deponiranje i čuvanje mobilnih telefona), jer dokazanost da je apelant počinio krivično djelo se ne temelji samo na tim dokazima, već na osnovu mnogobrojnih dokaza čija zakonitost za Vrhovni sud nije sporna.

46. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da su svi provedeni dokazi (gore navedeni, kao i ostali koje je apelant osporio i u apelaciji) zakoniti o čemu su dali detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi konstatirali, a isto proizlazi i iz navoda apelacije, da apelant ne osporava sadržaj naprijed pobrojanih dokaza, već osporava zakonitost njihovog pribavljanja. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova kao i iz apelantovih navoda, proizlazi da je apelantu u toku postupka bila data mogućnost (koju je i koristio) da osporava korištenje naprijed pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi korištenju pobrojanih dokaza. Najzad, naprijed pobrojani dokazi nisu i jedini na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Apelant ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka očevidaca, ali apelant ukazuje da je pogrešan zaključak da nije postupao u "nužnoj odbrani" (što će u nastavku Ustavni sud ispitati), te navedeno ni na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali pored ostalog i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. 131. do 134).

47. Ustavni sud također primjećuje da apelant osporava korištenje iskaza apelantovog oca u postupku, a što je i za redovni sud (konkretno Vrhovni sud) bilo "sporno", odnosno čitanje izjave privilegiranog svjedoka u nastavku postupka, a da ovaj svjedok nije ponovo pozvan i ponovo upozoren da ne mora da svjedoči. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je zaključak nižestepenih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog suda po žalbi) bio da se izjava privilegiranog svjedoka, koja je data na glavnom pretresu u nastavku pretresa (zbog odgode duže od 30 dana) može pročitati, pogotovo jer su se stranke s tim složile. Suprotno ovom mišljenju Vrhovni sud (rješavajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) ukazuje da se ovaj iskaz (dat na glavnom pretresu) ne može čitati ukoliko se svjedok prethodno ne pozove i ne upozori da ne mora da svjedoči. Vrhovni sud međutim zaključuje da ova činjenica ne utječe na povredu apelantovog prava na odbranu, jer je svjedok svjedočio u apelantovu korist. Iako apelant osporava ovaj dio zaključka Vrhovnog suda, odnosno navodi da je prvostepena presuda bazirana na iskazu ovog svjedoka, Ustavni sud zaključuje da je u prvostepenoj presudi navedeno da svjedoci koji su prisustvovali događaju opisuju događaj na identičan način, dok apelantov otac, "iako se ni njegov iskaz u bitnom ne razlikuje od iskaza ostalih očevidaca", navodi da je oštećeni par puta nasrnuo traktorom i pokušao se kretati u apelantovom pravcu na taj način ugrožavajući ga, a prethodno je probio ogradu, što je očigledno Vrhovni sud ocijenio kao "činjenice koje idu u apelantovu korist". Osim toga, kada se ima u vidu praksa Evropskog suda i korištenje "nezakonitog dokaza" od domaćih sudova, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na krivično djelo ubistva, kao i na krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, presuda se na zasniva samo na iskazu (na šta apelant upućuje u odnosu na drugo krivično djelo) privilegiranog svjedoka već na brojnim drugim dokazima kojima je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo (u odnosu na ubistvo), odnosno na iskazu samog apelanta (u odnosu na krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija).

48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant pokreće pitanje ocjene dokaza, kao i obrazložene presude, pogotovo navodeći da je redovni sud propustio (iako je naveo da je taj dokaz proveden) ocijeniti dokaz odbrane odnosno iskaz D. M., a o ovom navodu se nije očitovao ni drugostepeni sud. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud (u odluci po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) naveo da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje prava na žalbu i ovo pravo bez sumnje ulazi u spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka. Također, obaveza drugostepenog suda nije da odgovori na sve prigovore stranaka već da navede razloge za odlučne činjenice i to na jasan i razumljiv način, a kako je drugostepeni sud u obrazloženju odluke dao razloge u pogledu odlučnih činjenica i pravnih pitanja, onda ovaj nedostatak (da se nije bavio iskazom svjedoka D. M.) nije zahvaćen manjkavostima koje se manifestiraju na povredu prava na odbranu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje u odnosu i na ostale aspekte u kojima je apelant problematizirao ovo pitanje, da je ostao bez detaljnog odgovora u odnosu na provedena "nezakonita" vještačenja, vještačenje krvi, itd. u postupku po žalbi, da je Vrhovni sud najprije konstatirao da je prvostepena presuda detaljno i agrumentirano obrazložila zašto ne prihvata prigovore (o nezakonitosti svih pobrojanih dokaza), a takav stav je podržao i Vrhovni sud, zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije bilo potrebno dalje elaboriranje ovog dijela koje bi se svelo na puko ponavljanje istih zaključaka.

49. Također, Ustavni sud uočava da apelant u suštini ne osporava da se desilo ubistvo, već ukazuje (što je radio tokom cijelog postupka) da je djelovao u nužnoj odbrani i da je sud trebao utvrditi vlasništvo na parceli na kojoj se ubistvo desilo, te da li je postojao protivpravni napad i koliko je trajao, i da li je napad (ukoliko je postojao) trajao u vrijeme kada je apelant pucao na oštećenog. S tim u vezi apelant također navodi da je onemogućen od suda da izvede dokaze u korist svoje odbrane, jer je sud odbio da provede dokaz uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra na okolnosti identifikacije parcele, te kome je parcela data u zakup. Ustavni sud podsjeća da pravo stranaka da izvodi dokaze nije neograničeno i da je diskreciono pravo suda da određeni dokaz prihvati, odnosno ne prihvati. Također, obaveza je suda da obrazloži zašto određeni dokaz ne prihvata. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud naveo da se radi o dokazima koji ne mogu rasvijetliti konkretno krivično djelo, pogotovo kada je prvostepeni sud utvrdio "nepostojanje počinjenja krivičnog djela u nužnoj odbrani, niti u njenom prekoračenju". Dakle, Ustavni sud zapaža da je kod utvrđenja krivičnog djela ubistva Okružni sud u prvostepenoj presudi, u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela, analizirao sadržaj iskaza svjedoka (očevidaca), te brojne druge materijalne dokaze čiju je zakonitost prethodno utvrdio, te je zaključio da je apelant bio svjestan i mogao upravljati svojim postupcima, te da je s direktnim umišljajem izvršio navedeno krivično djelo. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom Okružni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku, a posebno za pravnu ocjenu djela. Naime, Vrhovni sud je cijenio da su navodi odbrane da je apelant krivično djelo izvršio u nužnoj odbrani neosnovani, odnosno da je apelant izazvan napadom od oštećenog na imovinu apelantovog oca, koji je probio ogradu i kretao se traktorom prema apelantu. Ovi navodi, kako su istakli redovni sudovi, ničim nisu dokazani, te su sudovi na osnovu pravilno i postupno utvrđenog stanja zaključili da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer odlazi kući, sjeda u kombi, vraća se na parcelu i iz automatske puške (koju nedozvoljeno drži) rafalnom paljbom s udaljenosti od nekoliko metara ispaljuje više hitaca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi na dvije instance, kao i Vrhovni sud koji je odlučivao po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u obrazloženjima osporenih presuda, dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

50. U odnosu na apelantovo ukazivanje na određenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu navedene predmete, ali da ta praksa u konkretnom slučaju ne može dovesti do drugačije odluke.

51. Stoga Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o korištenju "nezakonitih" dokaza, proizvoljnoj ocjeni dokaza i nedostatku obrazloženja presude, i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. Apelant je ukazao da mu je u osporenom postupku povrijeđeno pravo na privatnost.

53. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

54. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

55. Apelant u apelaciji ističe da mu je tokom postupka, a zbog načina vještačenja njegovog telefona, povrijeđeno pravo na privatnost. Ustavni sud podsjeća da se u sklopu "privatnog života", kao širokog i definitivno još neiscrpljenog pojma iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, nalazi i pravo na "privatnost telefonskih razgovora". Apelant je naveo u apelaciji povredu prava na privatnost iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije zbog činjenice da je vještak, prije pregleda od tužioca (u skladu s odredbom člana 135. ZKP), izvršio upoznavanje sa sadržajem apelantovog telefona.

56. S tim u vezi Ustavni sud napominje da pravo na privatan život nije apsolutno pravo, već pod određenim uvjetima može biti derogirano od države. U tom slučaju mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

57. S tim u vezi apelant je najprije ukazivao na nezakonitost pribavljenog dokaza, ukazujući da nije bilo naredbe o čuvanju telefona, i jer su telefoni pohranjeni od OSL u policijsku stanicu. Apelant u odnosu na povredu prava na privatnost eksplicitno ističe da tužilac nije izvršio pregled i otvaranje u skladu s članom135. ZKP, "pa je otvaranjem telefona radi upoznavanja s njihovim sadržajem od vještaka, a da to prethodno nije uradio tužilac, praktično povrijeđeno i pravo na privatnost iz člana 8. Konvencije".

58. Ustavni sud će stoga najprije ispitati da li je miješanje u apelantovu privatnost "zakonito". U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da nije sporno da je sud (sudija za prethodni postupak) izdao naredbu za vještačenje telefona i da je vještačenje povjereno licu koje ima potrebno stručno znanje za "vještačenje telefona". Navedeno proizlazi iz navoda apelacije, ali i iz prvostepene presude, u kojoj se sud pozvao i na broj naredbe od 1. jula 2011. godine. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud naveo da je vještačenje telefona proveo vještak, a telefoni su mu dostavljeni po naredbi suda. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je postojala naredba od suda i da je vještak obavio "vještačenje" ili "pretres" telefona, a što predstavlja zakonom prepoznat način da se dođe do podataka u telefonu (ili iz telefona), odnosno njegovog sadržaja kroz "pretresanje" ili "vještačenje". Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira "vještačenje telefona" s obzirom na to da tužilac prethodno nije izvršio "pregled i otvaranje" telefona u vezi s članom 135. ZKP. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da tužilaštvo niti sud ne posjeduju potrebna stručna znanja u vezi s načinom "pristupa sadržaju telefona", te da se "pretres" telefona odnosno "vještačenje" uvijek povjerava licu koje ima potrebna znanja u vezi s navedenim – u konkretnom slučaju vještak telekomunikacija dipl. inžinjer elektrotehnike. Dakle, vještak koji je izvršio radnju vještačenja odnosno pretresanja telefona postupao je u skladu s naredbom suda, te je i vještačenje odnosno pretresanje "u skladu sa zakonom" i povjereno je ovlaštenom licu. Dakle, kada je sa sadržajem telefona (najprije) upoznat vještak (čiju stručnost apelant ne osporava, niti sadržaj samog nalaza) koji je proveo vještačenje odnosno pretresanje apelantovog telefona (što apelant također ne osporava – da je njegov telefon vještačen), a po naredbi suda (preciziranog broja i datuma), a kako je predviđeno i odredbama ZKP, radi se o miješanju u skladu sa zakonom. Ovdje nije bila upitna identifikacija samog predmeta (kao što imamo slučaj kada se oduzima zapakirana materija koja ukazuje na opojne droge ili kada je u pitanju izuzeta dokumentacija i sl.), pa stoga nije bilo ni moguće postupiti po članu 135. ZKP. Apelant nije osporavao da se radi o telefonima koji su izuzeti od njega, kao i da su to telefoni koji trebaju ići na vještačenje. Stoga, te s obzirom na to da se radi o telefonima, Ustavni sud je mišljenja da nije ni bilo moguće postupiti po članu 135. ZKP, jer telefon nije predmet koji se može "otvarati" u smislu "otvaranja" koja podrazumijeva član 135. ZKP (zapakirana materija koja ukazuje na opojnu drogu, izuzeta službena dokumentacija i sl.).

59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).

60. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama kao što je ova (analiza sadržaja telefona), a kojima se zadire u prava osumnjičenih/optuženih osoba, jeste osiguranje nesmetanog vođenja krivičnog postupka, odnosno prikupljanja potrebnih dokaza, s ciljem rasvjetljavanja krivičnog djela i okolnosti pod kojima se desilo. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je međutim postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na privatnost očigledno zbog "otkrivanja sadržaja telefona" od vještaka. S tim u vezi Ustavni sud opet podsjeća da je vještak stručno lice koje je ovlastio sud radi poduzimanja radnje vještačenja, kao i da su posebnim zakonom propisana prava vještaka, ali i jasno određeno da saznanja do kojih dođe predstavljaju službenu tajnu. To zapravo garantira apelantu da podatke do kojih je vještak došao mora čuvati, kao i koristiti samo radi i u okviru postupka zbog kojeg je vještak upoznat sa sadržajem apelantovog telefona. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da teret koji je stavljen na apelanta nije nesrazmjeran cilju koji se želi postići.

61. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na apelantovu privatnost iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je sa sadržajem vještačenog telefona, čije je vještačenje izvršeno po naredbi suda, upoznat vještak, a bez prethodnog otvaranja i pregleda telefona od tužioca, a sve s ciljem provođenja krivičnog postupka protiv apelanta, odnosno utvrđivanja činjenica i okolnosti vezanih za krivična djela koja su se apelantu stavljala na teret i za koja je optužen.

VIII. Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su sudovi na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, za koje je utvrđeno da nisu pribavljeni nezakonito, utvrdili relevantne činjenice na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a što je detaljno obrazloženo u osporenim presudama.

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je o sadržaju telefona upoznat vještak koji je vještačenje proveo po naredbi suda, a s ciljem otkrivanja sadržaja apelantovog telefona, radi uspješnog vođenja krivičnog postupka protiv apelanta.

64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.